Leff nikad nije bio u liftu jer nikad nije volio zatvorene prostorije. Previše je vremena provodio u zatvorima da još uvijek ima nade da je izlaz odključan, previše puta je probao otvoriti te barijere između njega i njegove slobode, probao i probao dok ga ruke nisu zaboljele i kada mu se oni prljavi kreveti polako svide nema više energije da se bori sa instinktima. No jednom kada izađe iz njih, drži se otvorenih prostorija – govorio si je to u više manje istoj simbolici svaki puta kada je izlazio. Više se puta činilo da je njegov život unutra zapravo njegov pravi život, i kada je pitanje «na kolko ideš unutra» polako postalo manje prihvatljivo od «na kolko ideš van». Zapamtio je lica stražara i suzatvorenika, svih dežuranja i rasporeda ručka u svakoj kantini, a pogotovo kada su bingo dani ili u kojoj knjižnici se nalazi koja sakrivena pornografija. Već je zaboravio na večinu potrebština prije ulaska u čuzu – pozdraviti se sa voljenima, prodati auto, dobro se napiti i obećati hiljadu lažnih obećanja da će itekako pisati. Sve su to stare navike, više njihove nego njegove, koje su sada postale javljanje kada izađe, nabaviti auto i izlagati sto i jedan razlog zašto nije pisao dok je bio unutra. Sve su to bile prazne riječi no to nisu bile njegovi najveći grijesi, jebi ga, imao je puno gorih stvari za pomiriti se sa, malo laži ništa ne znače pored krađe, dilanja i oružane pljačke. Bog će mu oprostiti za laži jer i on sam laže. Barem njemu, nikad mu nije odgovorio na «zašto bože, zašto?». Znao je da će jednog dana dati svoj ulog društvu i razgovarati se sa onim gore napokon i staviti karte na stol, izaći čist i bogoljuban, ispričati se, ma ajde, i pomoliti se. Znao je da će taj dan biti onaj dan kada shvait da je prestar za sve ovo, too old for this bullshit, makar je znao da je to njegova krivica, taj «bullshit» dio. Imao bi sreće ako taj dan dođe. Postajale su idile vanjskog života. One sa kojima bi se tješili i sanjarili o kada bi izašli van. One iste idile koje mrzi kada je vani. Čist, pošten život, brzi auti, novac, žene, sve one stvari do kojih ne može doći poštenim putem. Idile za koje se drugi bore na svoje načine – one koje se slažu sa sukladnim zakonima u ustavima države koje su napisali veći kradljivci od njega. Bez njega te iste idile čitav spektar stražara zakona nikada nebi imali, ili barem ne u poslu koji im je pod rukom. Bez njega idila «sigurnosti» nebi postajala, bila bi nepotpuna laž koju prodaju u šarenim paketićima za iluziju zaštite, ma... opet previše razmišlja. Rekla mu je to njegova djevojka prije nego što se napuila heroinom i umrla. Previše razmišlja o jednostavnim stvarima. Matematika je za pametne, život je za glupe, a nove prilike su za sanjare – to je idila koju je najviše zavolio – nova prilika. Zato taj dan, dan kada bi trebao pomisliti da je prestar za sve to, nikad nije došao u tom obliku u kojem je mislio da će doći. Kada je posljednji put izašao rekao si je da je to taj dan, da je to daj «S» za dan kada će prestat Srat i postat pošten, no više je to bilo u obilku «S» kao dan kada će sam sebi Srati da će postat pošten. Svejedno, kako bilo da bilo, kada je zadnji put izašao rekao si je da je to to, i da će morati porazgovarati sa onim gore napokon, baciti karte na stol. Stare navike nisu stare navike bez osjećaja da ih znate od prije, i znao je što mora napraviti sljedeće – nakon potpisivanja papira i preuzimanja svojih stvari... heh, uvijek ga je uspio nasmijati termin «njegovih» stvari – pa makar i onih koje nisu zapravo bile njegove, no to je prešutio pri predavanju tih «vlastitih» stvari i u biti ih savršeno sakrio od oćiju ljudi koji traže upravo te stvari – koje su u biti njihove. Dakle preuzeti svoje stvari, potpisati papirologije, pozdraviti se sa ravnateljem, izaći van, stati na 5 minuta da se pita koji će vrag sada, te otići roditeljima da nažica auto i od tad bi znao što bi trebao napraviti sljedeće, jer je uvijek tako bilo. Jedino što nije predvidio bio je Markoci, Markoci sa njegovih 4 baraba kraj njega da ga podupiru u argumentiranjima – bog zna da ne služe ničem više. Ali tako je bilo ovaj puta, na dan S, kada je izašao iz zatvora i na parkiralištu naletio na upravo njega. Markoci.
«Sigurno si za ćevape?» Rekao mu je sa polusmješkom. Onaj smješak kada čovjek nije siguran bi li se trebao smješiti ili ne.
«Sigurno častiš?» Pitao ga je Leff u smješku kojeg samo slobodan čovjek može imati.
«Znao sam da nećeš odbiti ćevape.» Rekao je dok se spuštao u svoj auto, sjedao, zatvarao vrata i upalio mašinu. Čovjek je vrlo sporo pričao. «Nakon onoga čime te hrane unutra, čevapi su bogomdani.» Dodao je u zvuku probuđenog motora.
«Ti nikada nisi bio unutra.» Rekao mu je Leff u procesu vađenja pljuge ih kutije koja nije pripadala njemu i nasmješio se jer je počinio prvu krađu u prih 3 minute od izlaska.
«Znam što se jede unutra, što se praviš?» Što se praviš – bila je to njegova Herceg-Bosanska uzrečica koju je pokupio od njegovog djeda. Leff to nije znao, ali pretpostavljao je.
«Da ti iskreno kažem, zatvorska hrana mi se sve više sviđa.» Odgovorio mu je, dim cigarete veće kvalitete od zraka.
«Što nisi osto unutra?»
«Imao sam dogovor sa tobom, izgleda.»
«Dogovor?»
«Gdje me vodiš, Markoci?»
«Gdje te vodim?»
Tada je Leff uputio jedan od svojih «koga ti zajebavaš» pogleda Markociu, i to je bilo dovoljno da mu se ovaj nasmješi. Vlastita obitelj ga je prestala vozit doma nakon izlaska, a njegovi prijatelji su imali više razloga da ga izbjegavaju nego da ga vozikaju naokolo, i prošlo je dosta vremena od kad ga je netko častio ćevapima, i eto Markoci se pojavi i napravi svo troje. Hitio si je reći da ga neće ubiti jer su to mogli do sada ako si htjeli, no lagao bi si. Uvijek ima vremena. No svejedno, nanjušio je sranje i Markoci se izlajao – vodio ga je na staro mjesto po Leffove stare zalihe, relikvija prošlog života – pomislo bi, no sada je bilo prekasno. Stare idile imale su ideju slobode i sreće, no prava idila bila je kao stara navika – uvijek tu negdje, samo je moramo dotaknuti. Odveli su ga tamo, uveli ga u autobusnu postaju u rano popodne sa zvucima nadolazećih autobuseva na koje je Leff sada očajnićki htio sjesti i odvesti se negdje gdje ga ne znaju. Tamo – u kutu gdje su sandučići zaključani lozinkom starim mehanizmima, bio je sandučić u kojem su se nalazile jedine idile koje je Leff posjedovao – novac i droga. Nije znao kako je Markoci saznao za njih, no to više nije bitno. Njih je bilo više a on je bio sam, dati će im sve i ponadati se da se više nikada neće vidjeti, no kada je prvi pucanj odjeknuo oko njih, znao je da će se to ostvariti puno brže nego što je očekivao. Stare navike natjerale su ga da padne na pod i tek onda pogleda tko puca i u koga, i kada je vidio plavce znao je da je ovaj puta gotovo. Čim plavci pucaju ne može biti dobro. Znao je da je Markoci bio krivac za ovo, on ili tko je got potegnuo prvi, ali to nije važno, Leff je bio sa njima i on je bio na podu i on je bio u centru dvije sile sa nabijenim pištoljima. On je bio na podu dok su oko njega letili projektili i prašina, i odnekud se pojavilo perje koje je omelo zrak poput snijega i ostavilo ga bez daha. Odjednom više ništa nije čuo, odjednom je samo čekao da sve stane. Odjednom se sjetio svega do sad, prve pljačke, prvog poljubca, prvih suza, prvi put kada je čuo da prije smrti preživiš čitav život u trenu oka i kada je rekao da su to gluposti. Ležao je tako dok nije osjetio noge kako mu se dižu i kada je vidio sebe kako u slow motionu trči prema bilogdje, metci probijaju put do njega, perje i prašina i nada da će sve biti dobro, i kada je vidio prema čemu se uputio bio je potpuno uvjeren da bi rađe da ga ipak pogode nego da do tamo stigne, i onda je ušao u taj prokleti lift i stisnuo gumb, nije ni sam znao koji. Tada su se vrata zatvorila i čuo je samo zvukove urikanja kako trče za njim. I tada je pao na koljena...
«Bacam karte na stol, bože. Ovdje sam i znaš da sam rekao da ću ovaj put probati ali pucaju na mene. Ne znam gdje me ovaj lift vodi ali pucaju na mene i ne želim umrijeti, i znam da ne želim i želim živjeti i to znam više nego ikada i hvala ti bože za sve, hvala ti za sve i čak za sve moje pogreške, ali biti će puno slađe ako ih se jedan dan sjetim i kažem si da je divno što su iza mene, bože, i da se više neće ponoviti. Odustajem, predajem se, postajem časan i pošten čovjek, i nedaj da me uvjere u suprotno, sve dok se ne nađem tamo gdje želiš da budem. Znam da sam griješio. Na tebi je red.»
Tada su se vrata otvorila i tada je nestao u podzemlju dok nije vido svjetlo. Odhodao je. Okrenuo se samo par puta da vidi je li ga prate uz te garaže ili su još uvijek tamo, tamo među mrtvima i onima koji će imati čitav život nešto za ispričati svojim prijateljima. Znao je gdje hoda, znao je što mu je sljedeće za dan, i znao je da mu se idila ostvarila. Nova prilika je jahala pred njime, i on je pratio. Čudno, pomislio je... Čudno...
Post je objavljen 06.06.2006. u 01:55 sati.