Radujem se, kao narodi u bozicnoj pjesmi, pomisli na male stvari. Kao one tri lampice koje se upale kada se vindovs diže. Kao smješnan tipfeler u ozbiljnim knjigama.
Rečenice iz sretnih mailova se pojave na postu i vode me dalje. Kao sve ono što nisam napisao. Svaka rečenica ima potencijal narasti u jedan veliki i preslatki post koji govori o lijepim stvarima i kompletno se ne primjeti da izlaze iz improvizacije. Ali svejedno. Sve jedno.... hm...
«svejedno mi je što ćeš obući!»
«da obućem sve jedno?»
«obuci što želiš»
«želim sladoled»
«ne možeš obući sladoled»
«mogu u preljev od čokolade»
«ne možeš sebe obući u sladoled»
«naravno da ne mogu, mama, ne budi smješna»
«kako se ti to razgovaraš samnom?»
«kao čovjek!»
«ne smiješ meni reći da ne budem smješna!»
«što ako me nasmijavaš?»
«onda se nasmij»
«što ako moram biti tiha?»
«onda budi tiha.»
«ali ne mogu biti tiha ako me nasmijavaš!»
«ako moraš biti tiha, neću te nasmijavati, a sad se ubuci i idemo»
«u što da se obućem?»
«sve jedno mi je što ćeš obući!»
«ne mogu obući sve jedno, moram obući dvije čarape i dvije cipelice!»
«u redu, obuci i idemo»
«u kojem redu?»
«kakav red?»
«ti si prva spomenula red!»
«obuci se, zadnji put ti kažem, ajde ajde»
«evo, evo»
«požuri, zakasnit ćemo»
«dobro, dobro»
«što sad radiš?»
«ništa, ništa»
«zašto se ponavljaš tako?»
«ti si prva!»
«što sam prva?»
«ponovila ajde ajde»
«ma ne glupari, obuci se!»
«mama, rekla si da mi to zadnji put kažeš»
«što?»
«da se obučem.»
«pa ponavljam jer me ne slušaš!»
«slušam slušam»
«jesi gotova?»
«jesam jesam»
«ajde!»
«idem idem»
«ponoviš li se još jednom i naljutit ću se!»
«dobro, zadnji put se ponavljam.»
« i bolje»
«dobro, zadnji put se ponavljam.»
«ENTI!»
...
Post je objavljen 14.05.2006. u 22:53 sati.