Marketing
mora bit bolji naslov od ovoga...
Jedan od najzanimljivijih poslova koje Hadid ima na poslu je onaj gdje nosi papire na fotokopiranje. Ti papiri su znatno nezanimljivi, no posao je posao. Međutim, ono što ga privlači kod fotokopiranja je ni više ni manje nego djevojka koja stoji u fotokopirnom uredu poradi...toga što tamo radi. Imala je dugu raznobojnu kosu i oći za koje si želio reći da su lijepe, no Hadid je strahovao da će možda reći previše ako krene tim putem. On zna kako bi ona reagirala na to. On zna kako bi reagirala i na to da on to NE kaže, i uzima taj put jer su reakcije puno bolje. Zato svaki puta kada uđe u fotokopiraonicu, ponekad i više puta za redom jer je papire koje je već fotokopirao bacao u obližnje smeće i vratio se sa tvrdnjom da je zaboravio dati par papira koje prvi put nije dao. Sve to, naravno, da joj kaže da ima divne oći. Njegova majka je uvijek tvrdila da svi govore svašta i svi govore to svašta na svoje načine. Ovo je bio Hadidov način. Međutim, to nije bio NJEN način, pa ona to nije shvatila.
Imao je osjećaj da pričaju na dva drugačija jezika, jedan strani a drugi straniji od toga. Imao je osjećaj kao da su komunicirali rukama, ja bi ovo, ti bi ovo, evo ovako, još ovo... Rukama je jednostavnije jer ga je sram otvarati usta. Ima toga što bi također rukama htio njoj objasniti, mešutim dodir među njima je nemoguć. Dobro, nije nemoguć, već sve ide u svoje vrijeme. Svaki put kada je izlazio iz fotokopiraonice imao je želju staviti svoje ruke oko nje i čvrsto je zagrliri, i praviti se tih par trenutaka da je sve kako treba biti. Ljudi teško reagiraju na zagrljaje, znao je, stoga nikad nije pokušao. Ali kad je ona zadnji put otišla od njega statičnim hodom, bilo mu je više žao nego išta što joj barem nije dao ruku. Nijedna poruka tu neće pomoći. Poruke su one koje ostavlja na postit papirićima u kojima piše što treba kopirati što ne. Ponekad ih namjerno napkraba nečitljive tako da joj može pomomagati u tom nerazumnom tisku. Ponekad su proveli čitav dan kopirajući te papire. Ne zato što je Hadid to morao kopirati već zato što je namjerno vadio magazin papira iz kopirke kada ona nije gledala. Zajedno su morali u podrum po friške papire... Pa, nisu morali zajedno ali je Hadid inzistirao. Zaželjeo je da je tako hrabar u svim pogledima inzistirati, ali to bi bilo loše ponašanje. Mogao je inzistirati samome sebi, doduše, međutim sam sebe nije slušao. Govorio si je kako ima vremena, kako sve mora ići polako, no sa vremenom je shvatio da više nema strpljenja čekati... Barem ne što se fizičkog kontakta tiće. Tom odlukom joj je tada napokon pružio ruku, i njen dodir je imao energiju polaska jata divljih labuda sa nemirnog jezera kakve je promatrao dok je bio mali – ne labudove već jezera... I što onda? Što sad? Poljubac je preblizu, prejednostavan...
Kopirane stranice tog dana bile su od nikakve važnosti. Kao ni sve ostale gluposti ovoga svijeta...
Post je objavljen 30.05.2006. u 12:46 sati.