Sretna muzika. Sretne manifestacije. Ne mainfestacija poput onih koje organiziraju političke stranke na parkovima koji bi se bolje osjećali da su na njima organizirali pivsko šetalište – nego one manifestacije koje mi manifestiramo, i ne u obliku brodskog manifesta već one manifestacije u kojima smo sretni. Par dobrih riječi i vesel sam. Lakše je pisati priče u zadnje vrijeme, smatrma sada jer sam ostao bez tih dobrih, sretnih riječi. Ali mam toga za pričati. Ne o likovima za koje bi htio da sam ja, nego o sebi, onome koji bi htio biti u njihovim cipelama. Veselim se riječima koje bi došle ako bi ih izgovorio na bolji način. Previše možda mi se vrti po glavi. Danas sam sam, da. Sa pivom i knjigom i pjesmom i filmom. I nema previše boljih riječi od tih.
Lakše je pisati priče jer time bježimo od sebe. Lakše je pisati jer u njima imamo kontrolu. Strah me stvarnog svijeta. Strah me njegovih ljudi. Strah me puno toga. Ali onda se pojavi osoba sa kojom mi je lijepše... Ne, ne mora biti djevojka, već prijatelj. I ne treba biti dugotrajno, možda samo par riječi. Pilot...
Lakše je ponavljati iste riječi jer znaš kamo vode. Isti početci rečenica kako bi znali kako počinju. Strah od nepovezanosti. Kratke rečenice koje bi trebale imati smisla. Ali misli lete njoj, njemu... Lakše je pisati jer se nagovaramo zaboraviti na njih. Možda je strah naša kreativna inspiracija. Možda postoje lijepše teme.
Teško je pisati o stvarima koje želimo. Ponekad su i najsirovije stvari nekako najlijepše, kao dodir na krivo mjesto u pravoj situaciji. Teško je zamišljati stvari koje želimo bez da ih zaželimo. To je bit ovog bloga, mislim. Ja bi Jupitera. Ja bi Miroslava. Ja bi Enti. Ja bi sve ono što je po mome. Je bi njihovu ljepotu. Ja bi da me se dotakne na krivo mjesto u pravoj situaciji. Ja bi da to ne bude prljavo već slatko. Ja bi pio pivu na vrhu Everesta i sišao dolje da im pokažem smješak. Ja bi sanjao u Taj Mahalu. Ja bi je zagrlio i pravio se da radim dobru stvar. Ne želim se više svađati sa njime. Želim da bude sretan i pun energije. Želim da se zabavlja poput mene. Želim da stvari budu jednostavnije, želim da mogu do njih doći.
Želim ne biti ovako razmažen. Želim da se sve može kupiti.Želim da vas mogu zagrliti dok ovo čitate, svakog od vas.
Bilo bi lakše da sam napušen sada. Ovo su rijetki trenutci moje sigurnosti i želio bi da ih mogu imati češće. A možda nije sve u željenju. Možda je sve u saznanju da su to stvari koje možemo, i da je vrijeme da se potrudimo doći do njih.
Ovo bi bio kraj posta da ne slušam muziku. Ili nisam gotov sa pričom. Ovo je kao kraj dobrog filma, kao naježena koža u dobroj pjesmi. Oni imaju dobre riječi na kraju, one znaju što govore. One više ništa ne žele jer su filmom sve već postigli, i željeti više bi bilo nepotrebno. Barem bi tako bilo na kraju moga filma. Sa dobrom pjesmom i dobrim riječima na završetku. Možda je sve u saznanju da su to stvari koje možemo, i da je vrijeme da se potrudimo doći do njih.
Post je objavljen 26.05.2006. u 19:01 sati.