Marketing
čit čit
Bilo je teško ne smijati se. Bilo je teško, teških li riječi, ostati mirnoga lica. Ne znam je li je to bilo alkohol ili jednostavna radost, radost o okruženju ili molbi na tišinu kada svi žele vikati. Najviše je smiješno kada je zabranjeno, valjda se zato toliko smijemo kada ne smijemo. Onaj «khhmmghh» zvuk podsmijeha koji daje na znanje onom uzviku koji slijedi. No dobro, smijeh ima divnu naviku zaraze, i uskoro se lica razvedre na sam zvuk, i sve postaje lijepše – ne da je bilo loše i bez toga. Sve u svemu, bilo je lijepo. Ne samo zato što je meni bilo lijepo nego zato što me nešto moralo natjerati da se tako osjećam. Dan danas (ili dan prije toga) se ne sjećam kada sam se tako dobro proveo sa kompletnim neznancima, osim možda na partijima na kojima su ti svi prijatelji bezobzira tko si i što si, glavno da si dobro popio i da imaš mjesta za još. Ali divno je znati da alkohol nije bio potreban za jućerašnji provod, jer je bilo dovoljno smijeha i bez njega. A sada, bacivši pogled natrag, vidim da se vrtim u krug, stoga moram početi ponovno. Ahem.
11.5. u ITDu održala se knjževna većer povodom...toga da je draga celeste poželjela skupiti blogere da čitaju. Bilo je to blogersko okruženje, dakle, makar ih je dovoljno bilo koji i dalje smatraju da je blog vrsta fendera na autu ili nešto za što su čuli ali im se nije svidjelo. Bili su tu i počašćeniu blogeri – oni koji
su počašeni tako da su bili ti koji su čitali – za koje znate koji su pa neću ponavljati njihova imena zbog tog razloga, već zašto što želim... razlozi moraju zbivati ali ih ja ne posjedujem.
agnes, alterego/celebrity, davidglojgel, gawrun, pseudo i rh. Svi posebni na svoj način a neki posebniji od drugh, jer je Orwell tako htio. Ja sam zaista zahvalan što sam se našao među tim ljudima, te među ljudima koji su nas slušali. I Sanji – ako se takvo zvala. Te i bartenderu. Te i kome god je pustio Molly's Chambers na koji sam skakao i ispao totalna budala za sve one koji to nisu primjetili ranije.
Post je objavljen 12.05.2006. u 17:06 sati.