Pri kraju Dnevnika HRT-a objavili su vijest da je umro Milan Jajčinović, novinar, dugogodišnji kolumnist u Večernjem listu. Bio je moj kolega po bolesti, kako to običavamo reći. Nekoliko godina za redom viđali smo se na bolničkim odjelima i u Varaždinskim Toplicama na stacionarnoj rehabilitaciji, gdje sam ga i upoznala 2004. godine i tada smo razmijenili brojeve naših mobilnih telefona. Komunicirali smo uglavnom prigodom blagdana, uvijek želeći svako dobro jedno drugome i našim obiteljima. Ponekad bih pozitivno reagirala na pokoji Milanov članak u Večernjem listu i poslala bih mu SMS poruku podrške i čestitanja na odlično obavljenom poslu.
"Pisao je svoje kolumne i ostale tekstove čak i onda kada više, doslovno nije bio u stanju fizički pisati. Nego je govorio i diktirao svoje misli supruzi Veri. Kada više nije mogao govoriti, onda je šaptao. Kada nije mogao više niti šaptati, onda je pronalazio nevjerojatne i čudesne načine da svoju misao prenese na papir i web Večernjeg lista.
Malo je njegovih stalnih čitatelja znalo s kakvim se naporima Milan susreće kako bi njegova kolumna "Politička šahovnica" izašla uredna, smislena i poslana na vrijeme. Premda je radio u nekoliko legendarnih hrvatskih redakcija, u Večernjem je listu proveo najduže vremena, punih 27 godina i one su bile njegove najplodnije autorske godine."
Gospođa Vera je predavala mom starijem sinu etiku u tehničkoj školi, a on je bio jako zadovoljan jer je imao peticu iz tog predmenta. Još i danas se s poštovanjem i rado prisjeti svoje srednjoškolske profesorice. Njega sam zamolila da gospođi pošalje poruku saučešća u ime cijele naše obitelji.
Arhivska fotografija: Milan Jajčinović potpisuje knjigu (2004) Tada se još mogao prebaciti iz invalidskih kolica u stolac, bez pomoći druge osobe. Bolovao je od multiple skleroze.
Još jedna kolegica po bolesti, Zdravka, koja je često bila protagonist mojih blogerskih napisa, postala je baka malenoj Sofiji, a to sam saznala jer sam nakon dosta vremena uključila svoj mobilni telefon. Dočekala me poruka koju sam pročitala samo nekoliko sati nakon što je bila poslana i naravno, odgovorila sam na nju, čestitajući srdačno, novopečenoj baki Zdravki.
Smrt i novi život u jednom danu. Tako to ide i čini ovaj naš svijet.
Pred smrću nemoćno sliježemo ramenima i poginjemo glavu, a novom životu se veselimo, jer svaki novi život nam ulijeva nadu da će biti dobar, zdrav i sretan te na radost i dobrobit novorođene osobe i njenog okruženja.
Ova beba nije Zdravkina unučica Sofija, već sam tu sliku pronašla na webu i učinila mi se zgodna za ilustraciju posta.
10.11. 2017. - smrt i život u istom danu
12
studeni
2017
