Zahvaljujući dolasku gospođe Jelčić iz Švicarske u Zagreb, nakon dobre 3 godine posjetila sam Cvjetni trg. Tako dugo nisam bila na Cvjetnom iako je to moj najdraži trg u gradu Zagrebu.
20 godina radila sam u njegovoj blizini, pod pauzom sjedila bih na klupi i dijelila gablec s lokalnim vrapcima. Srijedom sam išla na sastanke u planinarsko društvo, a subotom često u kino Zagreb ili Europa (bivši Balkan).
Čim smo stigli, osjećala sam se kao da sam došla u New York, a suprug je odmah nadodao,
ma kakav New York, nećeš tamo ovako nešto naći. Ima potpuno pravo.
Već u prvom dućanu kupila sam si novi i za sada jedini CD Marka Tolje, što mi je bila želja otkad sam saznala da je izašao. Drugi dućan bio je Kraš gdje sam kupila pola kile bajadera i griotta u rinfuzi. U trećem dućanu vidjela sam u izlogu prekrasnu haljinu, za nju se nisam odlučila jer haljine već dugo ne nosim, a suprug je odmah nadodao da sam takvu sličnu dala u Caritas.
Nakon odlične kave u Preradovićevoj, oko 18 h ušli smo u knjižnicu "Bogdan Ogrizović", na predstavljenje knjige
"Umijeće svakodnevnog pokreta", gospođe Dijane Jelčić. Iznenadilo me je kada sam prepoznala gospodina Jelčića iz jedne stare, meni omiljene serije.
Gospodin Jelčić i gospođa Vlasta Knezović prekrasno su recitirali i nadopunili cijeli doživljaj.
Jako mi je drago što sam upoznala gospođu Dijanu.
Suprug mi je predložio da se prošećemo do Trga bana Jelačića, ali meni se nije dalo maknuti iz blizine Cvjetnog trga. Nakon Preradovićeve, prešli smo u Bogovićevu gdje smo se počastili sladoledom. Pridružio nam se naš zajednički prijatelj iz planinarskog društva. Hrvoje, moj suprug i ja, zajedno smo jednom išli na izlet na Učku, i tijekom puta častili se lovranskim trešnjama, negdje u ovo vrijeme prije dvadesetak godina. Nakon zaostajanja za grupom, dobili smo dobru špotanciju od vođe izleta.
Dok je suprug u dvije knjižare bezuspješno tražio dvije knjige, Hrvoje me je odmah iskritizirao da se nezdravo hranim jer jedem sladoled. Dobro da nije znao da mi je torba krcata čokoladinima iz Kraša. Kada sam ga pitala, pa dobro što da jedem, rekao je da mi je s obzirom na zagađenost hrane najbolje ne jesti ništa. Sumnjam da ću se za to odlučiti.
U jednom trenutku, vidjela sam "Iranca", susreli su nam se pogledi i on me je odmah pozdravio. "Iranac" je jedna moja stara mušterija, jednom na godinu kupio bi neku knjigu o Iranu, koju bi prije kupnje godinu dana čuvali na njegovoj rezervaciji. Kada sam ga prvi puta vidjela, odmah je izvadio iz novčanika svoje stare slike iz Irana, negdje iz sedamdesetih. Oduševila sam ga jer sam iz prve prepoznala Teheran, a prepoznala sam ga jer mi je tata u to vrijeme bio tamo na službenom putu pa se slikao skoro na istim mjestima. Prepoznavanjem Irana, zacementirala sam si za slijedećih nekoliko godina, razgovor o Iranu i Šahu Reza Pahlaviu, svaki puta kada bi me vidio.
Šef se ljutio na mene, govorio bi mi da sam prema "Irancu" preljubazna ili preblaga, i znao me je poslati u skladište kada bi vidio da mi se "Iranac" približava.
Nikada neću zaboraviti kada mi je za jedan Božić, "Iranac" poklonio bon za kavu u McDonaldsu. Nije htio izaći iz knjižare, dok mi ga nije osobno uručio. Svi su se oko toga smijali, ali ja sam iza posla otišla u McDonalds na kavu.
Jako mi je bilo drago kada sam ga jučer na trenutak vidjela.
Suprug je sreo kolegu iz srednje škole s kojim smo također ugodno popričali.
Od poznatih na tzv. špici vidjela sam samo gospodina Radeljaka, koji je smršavio ali i malo ostario, no to mu ne smeta da i dalje pogledom prati lijepe žene.
Ima oko sokolovo, i jako, jako dobro primjeti kada je i on primjećen.
Doma sam došla puna dojmova, odlučila sam kako neću čekati da prođu još tri godine do slijedećeg odlaska na Cvjetni trg.
Malo sam upalila telku, ali sam ju brzo i ugasila.
Svima sam nam bratski podijelila bajadere i griotte i stavila si u discman novi CD Marka Tolje "Stare dobre stvari". Nije me razočarao, dvaput za redom sam ga preslušala.
Ujutro sam se probudila prije zvona crkve, u 5.45 i tada sam ga poslušala teći puta.
