Jednog je dana vučić Nooshka-Lalooshka lovio chipmunka, zaletio se u stijenu i stvarno se ozlijedio, a svi su mu se ostali vukovi smijali. Čipmank je pobjegao, a Nuška-Laluška se osjećao osramoćeno i ljutito, pa je rekao ostalima da je htio namjerno udariti u stijenu i da ga uopće nije boljelo. Onda, rekli su oni, ako nije boljelo, učini to ponovo. Da ne izgubi obraz, on je to i učinio. No tog je puta boljelo još više i dobio je veliku krvavu modricu na prsima. Ostali vukovi vrištali su od smijeha i rekli mu da je strašno smiješan i kako je sigurno jako čvrst.
Otad nadalje, kad god je vukovima bilo dosadno, rekli bi: Hej, Nuška-Laluška izvedi svoj trik sa stijenom! Ako bi rekao da ne želi, izazivali bi ga i govorili mu da je kukavica. Kako bi dokazao da nije, ponovo se zalijetao u stijenu. Njegova rana nikad nije imala vremena zacijeliti pa kad je odrastao, bivala je sve gora i gora i inficirala mu je nogu tako da je počeo šepati i bivao je sve mršaviji i mršaviji jer uskoro nije mogao dovoljno brzo trčati da se drži s čoporom kad su išli u lov. Ostali su mu davali malo od onoga što bi uhvatili, ali samo pod uvjetom da izvede svoj trik sa stijenom. Stoga je on to i činio, samo da se prehrani, još se pretvarajući da ga ne boli, sve dok jednoga dana nije shvatio da uopće ne može trčati i da se jedino može gotovo srušiti na stijenu umjesto da se zaleti na nju. Ostalim je vukovima dosadio i rekli su mu da ga više nije zabavno gledati. Rekli su mu da nije od koristi čoporu jer ne može loviti, a sad kad ih nije mogao zabavljati, zašto bi ga hranili? Izgnali su ga iz čopora, a Nuška-Laluška je odšetao sam i napušten u divljinu. Postajao je sve mršaviji i mršaviji i sve tužniji i tužniji. Uskoro više nije želio živjeti. Stoga je pronašao pećinu za koju je pomislio da bi mogla biti dobro mjesto za umiranje.
Pa je legao i čekao. Svaki put kad bi sunce izašlo, pomislio bi kako će mu taj dan biti posljednji.
Tada se, kad mu je smrt, već bila blizu, jednog jutra probudio i točno ispred sebe pronašao
malenu hrpicu lješnjaka, točno kod kraja njegove njuške. Pomislio je: Ovo je čudno. Pomirisao ih je. Dobro su mirisali. Imao je upravo dovoljno snage da ih pojede. Bili su fini. Počeo se osjećati malo bolje i spavao je cijeli dan. Kad se probudio, ispred njega je bila druga hrpica lješnjaka i on ih je pojeo, pitajući se tko ih je ondje stavio. To se ponavljalo svaki put kad bi zaspao, do jednog jutra kad se pretvarao da spava, ali je ostavio dovoljno otvorene oči da može promatrati.
Nakon nekog vremena čuo je grebanje, uzdisanje i puhanje. Ugledao je malenog, starog čipmanka kako se znoji i gega, noseći pune ruke lješnjaka, ostavljajući ih ispred njega. Nuška-Laluška otvori oči i reče: Hej! Čipmank je gotovo iskočio iz svoje kože. Molim te, molim te nemoj me pojesti! Nuška-Laluška reče: Zašto bih želio pojesti nekoga tko mi je spasio život? Pitao je čipmanka zašto je tako ljubazan prema vuku kad svi znaju da vukovi jedu čipmanke? Čipmank mu je rekao da je to zato što je nekoć davno, jedan vuk bio vrlo ljubazan prema njemu i umjesto da ga pojede, pustio ga je i zaletio se u stijenu, samo da bi nasmijao druge vukove.
Nicholas Evans - Smoke Jumper (Čovjek koji je skakao u srce požara - "Algoritam", 2003.god.)
