Jučer sam u Domu imirovljenika Trnje provela 5 sati. Prvo je bio igrokaz učenika O.Š."Ivo Andrić". Bili su mi zgodni jer su glumili starce koji se oko svega svađaju i nerviraju. Htjela sam stići na tu predstavu jer sam ja kao učenik te škole prije 30 godina nastupala na otvaranju staračkog doma "Sveta Ana" u Sopotu (tada se drugačije zvao). Nakon djece sve su nas podigli tamburaši uz koje su neki i zaplesali. Mene je najviše razveselila pjesma "Kad procvatu jabuke" koju sam sa njima i zapjevala.
Nakon svečanog progama, u knjižnici Doma, bila je razna klopa i piće. Od hrane nisam uhvatila ništa, dok sam se ja pozdravljala drugi su koristili priliku. Dobro da nisam ništa ni popila jer WC nije bio u blizini a kada sam ga našla jedva sam ušla u njega kako je mali i nespretan. Moja prijateljica i ja zajedno imamo 100kg pa smo ipak uspjele sve obaviti, a naša treća prijateljica koja je samo malo deblja od nas jedva je ušla. Valjda se pretpostavlja da su stari ljudi svi mršavi pa štede na veličini WC-a.
Kada je sve završilo odlučila sam posjetiti mladu ženu koju sam upoznala u bakinom Domu za stare i nemoćne. Nas dvije smo isto godište, a rekla mi je da najmlađa žena u Domu ima 34 godine. Bila je bolje volje od supruga i mene, čak nas je par puta dobro nasmijala. Malo u šali, malo u zbilji, nagovarala nas je da se predbilježimo kako bi nas čekalo mjesto kada nam zatreba. Ispričala nam je za jednu gospođu koja je prije dvije godine došla u Dom a predbilježila se 1970. Nije da tako dugo nema mjesta (čeka se na mjesto 10 g) već je gospođa bila u snazi a mjesto je imala u pričuvi. Razmislite!
Danas je prvi dan zime, iako je vani -5 i sve pod snijegom, nisam htjela staviti neku zimsku fotku. Ljepša mi je ova kava uz kolač. Čim tu završim idem si jednu skuhati (naći ću i neki keks). E da, nisam rekla, u Domu imaju i lijepi kafić.
