Blogov kolac
četvrtak, 27.10.2005.
U Hrvatskoj ne možeš biti pametan i sretan
(Borivoj Radaković: VIRUSI; Europapress holding, 2005.)"Dužnost" je jedno od mojih osnovnih pogonskih goriva i način da zeznem samoga sebe kad mi se nešto ne radi, a mislim da moram. "Dužnost ti je upoznati se sa suvremenom hrvatskom književnom produkcijom", rekao sam tako sam sebi pred naslaganih osam svezaka biblioteke Jutarnjeg lista, "dužnost ti je prestati živjeti na Marsu i pokušati vidjeti što muči tvoju generaciju, tvoj narod, tvoju vrstu." Uzdahnuo sam potom duboko i krenuo niz stupac knjiga, čitajući, obavještavajući se. Danas, po obavljenom poslu, mislim da mi je jasno zašto sam svojevremeno izabrao Mars. Osam Jutarnjih knjiga mogu se - promatrajući ih tematski a ne više kvalitativno - ugrubo podijeliti u dvije kategorije: tri se (Jergović, Dežulović, Brešan) bave prošlošću te stoga temama koje nadilaze trenutak; preostalih se pet (Pavičić, Tomić, Popović, Ferić, Radaković) bave trenutkom kojega ne uspijevaju nadići. Spomenuta su petorica novinarski opsjednuta što doslovnijim kopiranjem detalja stvarnosti, zadržavanjem trenutka kojeg mogu promišljati, ali kojeg zbog nedostatka distance ne uspijevaju kritički sagledati. Najbolji dijelovi tih knjiga nikad nisu, stoga, priče: tih pet romana svoje najveće domete dosežu u reportažnom zapažanju ili kolumnističkom opažaju. Tih pet romana su, zato, propovijedi i dnevnici, pet sluga i žrtava trenutka. VIRUSI Borivoja Radakovića savršen su primjer takvog romana koji romanom nije uspio postati. Čitav prvi segment, stotinu stranica (četrdeset posto teksta!, dodaje moj činovnički um), vode fabulu samo kao izgovor za nizanje zapažanja. U tome je Radaković vrlo dobar - vidim da sam označio dio o poznavanju liječnika sa stranice 15, o malograđanima koji ni iz čega prave svečanost sa stranice 16, nošenje cvijeća sa stranice 20, lijepo sročenu antipatiju prema feminizmu sa stranice 80, privlačnost kriminala sa stranice 93 i tako dalje - i rekao sam sebi kako bih volio pogledati neku njegovu nebeletristiku, kad naletim, no u čitanju me držala prije svega "dužnost". Ne likovi (zapravo jedan lik: klasični hrvatski literarni prototip uškopljenog intelektualca, jer su svi ostali likovi dati kao karikature iz njegove vizure), ne priča (jer je tada još nije bilo) već samo ta obaveza da pročitam što sam započeo, da mi se ne ponovi Jergović. Nakon tih stotinu stranica, nakon povratka protagonistove žene iz bolnice, priča živne pa živnem i ja. Jer da, ja mislim da je priča važna, važnija od stila i autora, da je to hrptenjača bez koje nijedna knjiga ne stoji. Sad, ta priča jest ponovo (v. Ferića, ma zapravo vidi cijelu ovu podskupinu) jedan midlejdžkrajzis zaplet, ispričan pristrano, ali fino. Tu Radaković gotovo briljira, tu osjetimo junakovu bol, vežemo je na vlastitu, tu zaboravljamo pisca i bivamo preuzeti literaturom. Što će biti s junakovim brakom? Što s aferom? Što s mafijom? Što s kolegama? Čitamo, čitamo i onda nas deset stranica pred kraj uhvati grozotan feeling kako mjesta da se sve rasplete više nema. Usporio sam u tom času, vrlo sam pažljivo čitao zaključak knjige ne bih li uhvatio svaku nijansu, ali loš se predosjećaj obistinio: VIRUSI su umjesto zadovoljavajućeg svršetka ponudili mali i nebitan obrt, priča koja je u jednom času obećavala nadmetati se za vrh kola s Dežulovićem prdnula je u čabar, autor nas je ostavio na cjedilu. A ja se više nisam imao snage ni ljutiti. Čak nisam ni jako dugo bio razočaran. Utukli su me, možda, letargija i totalno beznađe života u Hrvatskoj, kakve nam je prezentirala spomenuta petorka, zaključno s Radakovićem. Mali životi, odavno predani, koji jedinu, ali aposlutno jedinu nadu vide u nekom ukradenom fuku, u zadnjem ispaljenom metku pred daleku smrt. U tih pet priča, krnjih, odrečena je svaka mogućnost nalaženja smisla: smisla života, ali i smisla romana. U čemu je, onda, smisao pisanja? Na Marsu, znate, toga nema. Pa bih se, ako uspijem, ja sad malo vratio tamo. Moja dužnost je obavljena, gospodo, sad svatko svojim putom. (mcn) |
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 21.10.2005.
(U)zoran proizvod
(Zoran Ferić: DJECA PATRASA; Europapress holding, 2005.)DJECA PATRASA su tako fino napisana, s takvom navikom opažanja i lakoćom pripovjedanja da sam s njima imao samo tri problema: početak, sredinu i kraj. Malo pretjerujem, drame radi, ali ne puno ... Problem početka zapravo je minorni problem naslova. Jer, što je Patras? Ili tko je Patras? Nisam imao pojma kad sam knjigu uzimao u ruke (stalno mi se po glavi motao Parnas), a ni kad sam je završio nisam bio puno pametniji: znao sam da jest riječ o nekom grčkom lokalitetu, ali njegova mi važnost po roman, a još manje po naslov, još uvijek nije jasna ... A možda ja griješim kad mislim da je jasnoća naslova bitan faktor u privlačenju čitatelja? Možda je Ferić s "Patrasom" htio biti intrigantan? Nema veze, prigovor je, rekao sam, minoran. Problem sredine - ako je problem - jest problem sedmoga poglavlja. U sedmomu poglavlju junak, za kojeg smo do tada doznali da je oženjeni profesor što se postepeno zaljubljuje u jednu od svojih učenica, tuca kurvu. Kurva usput, što Ferićeve vjerne čitatelje neće uopće iznenaditi, ima tumor u jednoj dojci i cijelo je to poglavlje zapravo izdvojena pripovjetka o tumoru. Tko zna - ja selektivno pamtim - možda to i jest bila pripovjetka, sada uključena u roman da svojom drukčijošću simulira pripovjedni tumor - strano tkivo u organizmu romana? Kako bilo, meni se dogodilo da sam čitao knjigu u letu, pročitao to sedmo poglavlje i - stao. Danima je poslije nisam taknuo. Može biti da na mene - za razliku od Ferićeva junaka - tumori djeluju deflativno namjesto inspirativno, može biti i nešto drugo, ali nakon tog sedmog poglavlja mi do spomenutog junaka više uopće nije bilo stalo. Pri čemu nije problem u kurvi kao takvoj. Samo se poglavlje, ekscizirano, čita odlično, a kurva je tema kao i svaka druga. Ne, problem je što me je Ferić u prethodnih šest poglavlja navukao na priču o opsesiji nedohvatljivim - tom učenicom - i što je ta priča pukla kada se protagonist, Bernie se zvao!, olakšao s kurvom (te kad je natuknuto da mu je to regularna rekreacija). Dok sam vjerovao da je priča o tome hoće li dobrica Bernie prevariti ženu s lolitom, bilo je drame. Kad se pokazalo da je ionako vara - po čemu je klinka za kojom žudi posebna? Opsesija je opsesija samo kad je, ovaj, opsesivna a te je opsesivnosti, tog pritiska je i te neizbježne tragedije nestalo kada je u igru ušlo tucanje, ma kako možda životno, s trećom strankom. (Digresija: jednom je netko napisao (sad sam googlao bez rezultata) kako bi, kad bi svi pisali samo ono što znaju, 90% knjiga bilo o profesorima koji su zaljubljeni u svoje studentice; nešto je slično rekao i pulitzerovac Robert Olin Butler kada je bio u Zagrebu: "Većina mojih kolega napiše jednu uspješnu knjigu, zatim dobiju mjesto na nekom sveučilištu i druga im je knjiga o profesoru koji se zaljubljuje u studenticu". Ne znam zašto mi je to sad palo na pamet. :)) Problem kraja, pak, problem je Lolite. Nabokovljev roman ima dva dijela: zanimljiv dio o strasti koji traje do tucanja, i onaj dosadni, poslije tucanja. DJECA PATRASA imaju također dva dijela: trebam li ih navoditi? Jednom kad je opsesija konzumirana, DJECA PATRASA počinju s bauljanjem svome kraju, malo filozofiraju, malo nas pokušavaju začuditi Kurdom u ormaru, a malo simuliraju Berniejevu životnu predaju rasplinjavanjem u ravnodušnosti. Potucali se oni, ostaje dojam, pa što? Pa ništa. Ferić je i nakon svega dobar pisac čija krivnja nije što nam se interesi razilaze (njega zanimaju seks i bolest, mene smrt i smisao). DJECA PATRASA su fin roman, iako ne savršen (jedno od neodgovorenih pitanja ostaje: zašto je bilo nužno da Bernie bude Židov? zato što nitko ne piše o Židovima? zato što Rvati ne tucaju maloljetnice?), i možda još samo o jednom problemu treba reći riječ ili dvije. O problemu problema. Čini mi se, naime, da se potraga za originalnošću, za "nenapisanom" knjigom, u suvremenoj književnosti opasno približila novinarskoj potrebi za senzacijom. Pavičić o Crkvi, Popović o kriminalu, Tomić o chick-litu, Ferić o pedofiliji/rorikou ... To su "problemske" knjige: aktualne teme (što ih se može sumirati jednom rečenicom) prozno obrađene, po mogućnosti šokantne, po mogućnosti napisane prije kolega. Mogu biti bolje ili lošije (od navedenih, Ferićeva je daleko najbolja jer jedina doseže emocionalnu istinu), ali prije svega djeluju potrošno. (mcn) |
- 23:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
srijeda, 19.10.2005.
Put popločan dobrim namjerama
(Sclavi & Coppola: DOKTOR TEROR (Dylan Dog 7); System comics, 2005.)Krenut ću "okolo kere pa na mala vrata" ne bih li do kraja prikaza doznao što mi je poanta ... Ako kao autora (stripovskog) definiramo onoga koji ima najizraženiji "glas" (svjetonazor? stil?) onda je u Bonellijevoj populističkoj produkciji to nesumnjivo Tiziano Sclavi, autor Dylana Doga. E, taj je Sclavi jednom, opisujući svoju metodu rekao da do otprilike 80 stranice (od zadane 94 po epizodi) piše po osjećaju, a onda pokuša shvatiti o čemu piše i kako da priču rasplete. Rezultat je, vrlo često, nepredvidljivost koja je dio šarma ove serije. DOKTOR TEROR djeluje kao da je Sclavi od početka znao što je htio te se, ako mene pitate, nikako ne ubraja u bolje epizode serijala. A što je Sclavi htio? Vrlo jednostavno: osuditi nacizam i neonacizam. Pri tome je koristio, kao i obično, citatnost te se - uz poznate prizore konc-logora i nasilnih skinsa - pozvao na Annu Frank i "Mausa" arta spiegelmana. Poruka s kraja - "Ne zaboravite!" - jest hvalevrijedna, ali ... (Smijem li to reći?) ... dosadna. Čini mi se (da li samo meni?) da napokon osjećam efekte života u dvadeset i prvom stoljeću: dvadeseto počinje izgledati kao prošlost. Ma koliko sam i sam proživio njegovu trećinu, dvadeseto stoljeće mi se sve više čini poput zatvorenog, apsolviranog poglavlja. Ono, dosta mi ga je. Stoga možda moj otpor i prema Jergovićevoj "Gloriji ..." čije se dvije trećine raspleta bakću s našim drugosvjetskoratnim godinama - ne zanima me! Sit sam analiza i protuanaliza uzroka sukoba, sit sam opomena i pouka koje bismo morali iz svega toga izvući, sit sam bauka komunizma i nacizma. (Nisam sit faktografije. Jer sam nerd i polupovjesničar.) Pogotovo sam sit nacizma. Kad se u filmovima ili stripovima kao negativci pojave neke zločeste Švabe, ja mijenjam program ili okrećem očima. Kad u Spielbergovom Band of Brothers gledam oslobađanje konclogora u meni nema emocija (strijeljanje zarobljenih Nijemaca u istoj epizodi polučilo je jači šok-učinak). Ja znam da je sve to grozno, ja znam da je šest milijuna ubijenih Židova monstruozno efikasna cifra jednog ludila, ali ne osjećam više ništa. Sva ta bol i sve te smrti su mi toliko puta ponavljane da su mi prestale biti čak i grozne, postale su dio ikonografije, simbol koji je vezan uz sjećanje na emociju, a ne više uz izvorno čuvstvo. Mislim da hoću reći: kako će tek biti onima, djeci dvadeset i prvog stoljeća, kojima će sve to skupa biti puno dalje i nerazumljivije? Mislim da želim reći: je li moguće ne zaboraviti? (mcn) |
- 22:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 15.10.2005.
Krimić s tucanjem
(Hrvoje Kovačević: NEUSPJELI POKUŠAJ; Nova knjiga Rast, 2005.)Ono što je Požega prema Parizu, to je Hrvoje Kovačević prema Simenonu. Je li prošla rečenica pohvala ili pokuda? Nemam pojma, ali čitajući Kovačevićev NEUSPJELI POKUŠAJ (jeb'o ga naslov, mislim ono, zamislite razgovor u knjižnici: "Imate li Kovačevićev 'Neuspjeli pokušaj'?" "Koji od?") stalno su mi se nametale paralele i razlike s onim Maigretom kojeg sam čitao prošlog mjeseca. Valjda su krimići takvi, svi u biti uvijek isti ... A te su usporedbe ponekad laskale Kovačeviću (ako me Simenon uvjerio u svoj Pariz i Kovačević me uvjerio u svoju Požegu; djelovalo je kako zna što priča i kad govori o policijskoj proceduri), a ponekad mu baš i nisu išle u korist (Simenon je uvijek izgledao kao da nadilazi žanr, Kovačević kao da mu to nije ni namjera). Ali kad mu to nije ni bila namjera, nećemo mu zbog toga ni suditi. Na kraju krajeva, NEUSPJELI POKUŠAJ (jeb'o ga naslov da ga jeb'o: kako pokušaj može biti uspio ili neuspio? ako uspije tada je uspjeh, ako ne uspije tada je neuspjeh, u međuvremenu je pokušaj ... što je "neuspjeli pokušaj"?) ispao je posve čitljiv passatiempo krimić i, za mene, posve ugodno iznenađenje. Posve ugodno, jer sam do sada pratio silaznu putanju kvalitete Kovačevićevih krimića za djecu (prepoznat ćete ih po ključu naslova koji svi počinju s Tajna ...) što su progresivno imali sve više rupa, nelogičnosti i dijaloga. Prestrašen time, uhvatio sam se NEUSPJELOG POKUŠAJA (jbgnslv!) s određenom strepnjom i bio razuvjeren Kovačevićevim očito većim interesom za intrige u svijetu odraslih. Seks, seks, seks - ključ je Kovačevićeva zapleta i žarišna točka, čini mi se, njegovih trenutačnih zanimanja. Za razliku od asketski povučenog Maigreta kojemu slučaj okupira svu pozornost, Kovačeviću Vidmaru (visokom kao i autor, naočitom kao i ... to neka žene prosude) puca kita za slučaj i ista mu se diže na svako iole zgodno žensko čeljade. Te tako imamo - spominjem reklame radi - i eksplicitnu scenu kupaoničkog seksa koja perpetuira uvjerenje pulp literature kako žene na magičnom junakovom udu svršavaju u 99% slučajeva (što je statistika točno suprotna onoj koja se redovito da pročitati u Cosmu te inim ženskim časopisima). Neka! U NEUSPJELOM (jbgnslv!) POKUŠAJU dobili smo suvisao domaći krimić koji jest domaći jer mu vjerujemo i jest krimić jer ni u jednom trenutku nije preglup. Autor nas suvislo vodi kroz priču i, premda mu za stil puca patka (Kovačević i dalje koristi svaku klišeiziranu rečenicu i svaku moguću činovničku jezičku floskulu bez i malo ljubavi za igre jezikom), uspijeva nas dovesti do zadovoljavajućeg kraja (ako već ne orgazma). Simenon nije, Midsommer Murders jest. Najposlije, ne bi mi bilo mrsko da se ovakve knjige - koje ne pretendiraju biti literatura, ali svoju malu ambiciju suvereno ispunjavaju - mogu kupiti uz novine. Bilo bi to kao nekadašnji Trag, a i Hrvoje bi, vjerujem, mogao puniti par komada godišnje bez većeg napora. Jedino što mu još fali jest suvisao dizajn naslovnice (dizajner biblioteke "Hitovi" ovog nakladnika zaslužuje elektrošokove svaka četiri sata dok ne shvati da je manje više) i - uspjeliji pokušaj naslova. (mcn) |
- 23:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #
utorak, 11.10.2005.
A kakav sam onda tek prema neprijateljima ...
(Zoran Pongrašić: BABA; Sysprint, 2005.)Dragi Zorane, Trebao sam uzeti knjigu kad si mi je nudio, ali kad sam proklet pa mi je veće zadovoljstvo na "Je l' hoćeš da ti dam knjigu?" odgovoriti sa "ne", nego sa "da". Trebao sam je uzeti jer bih je onda barem pročitao prije Dežulovićeve nove (tvoja je izašla prije) i ne bih je promatrao kao da se natječe s njegovom, koja je gotovo bez zamjerke. Da je barem i tvoja gotovo bez zamjerke ... Ali, dobro, što je tu je. Nisam je uzeo onda (jer mi je bilo bed što posljednje dvije koje sam uzeo nisam tada još bio pročitao; u međuvremenu sam progutao "Vidi majmuna" i po istini ti rekao, koliko se sjećam, da je to bolji dječji roman od tvog nagrađenog "Mama je kriva za sve" ... "41,5°C", tvog "Lovca u žitu", još nisam ni taknuo, zbog čega me stid, ali si malo i sam kriv jer kad je tako reklamiraš onda sam htio prvo "Lovca" pročitati, a nisam još) i nisam je pročitao onda nego sada, u Dežulovićevoj zavjetrini, par mjeseci poslije. Knjige su vam slične i nisu. Slične su po promatranju rata iz perspektive prašinara, slične su po strukturi kratkoročne pravocrtne radnje koja se u svakom poglavlju raspline u sjećanja i anegdote (kad na hrpu dodam i ovog novog Jergovića, zaključit ću da nam je suvremeni roman cijeli anegdotalan, i oralan; valjda je to neizbježno kad nam je takva i kultura; civilizacija smo predaje i trača), a slične su i po tome što ste rijetkog preživjelog poslije rata poslali na promatranje i ispitivanje kao opravdanje za knjigu. Dosta su, zapravo, u svim tim formalnim elementima slične, ali su različite jer ste vas dvojica različiti pisci. A jeste pisci, to da kažem odmah prije nego što zaboravim. On je pisac (i dovraga sad više s njim, jer je ovo prikaz tvoje knjige pa ću dalje samo o tebi, koliko se bude dalo), a bogme si i ti pisac. Svaki put kad uzmem neku tvoju knjigu - a nakupilo ih se, bogme - ja se guštam virtuoznošću tvoga teksta. "Što ih onda ne uzimaš češće, majmune", pitaš, "recimo odmah kada ti se ponude?" E to je, vidiš, zbog onih stvari koje mi kod tebe ne leže. Najprije, to je tvoja opsjednutost formom. Kad te čitam, steknem dojam - ne jednom, ne triput, već uvijek - kako tvoje pisanje još uvijek traži glas. Kako je tvoj SF još uvijek definiran Ursulom LeGuin, kako ti se dječji romani pokušavaju osloboditi Krilića ili koga već, kako ... Mislim, sâm si si kriv, rekao sam ti. Što ti treba da kažeš da je nešto tvoj "Lovac u žitu", da kažeš kako baš hoćeš da ti naslovi poglavlja zvuče kao u "Tri čovjeka u čamcu" ili da u BABI direktno podsjetiš čitatelje na "Forresta Gumpa"? Naravno da je literatura (danas svakako, valjda i oduvijek) u stalnom razgovoru s onim što joj je prethodilo, da zadržava ono što joj se svidjelo i rječka se s onim što smatra da je moglo bolje, ali ... Ali, svega ti, kod tebe to ne izgleda kao užitak u razgovoru. Kod tebe izgleda kao da te tišti što je netko napravio nešto dobro pa sad moraš i ti napraviti nešto na isti način, jer te inače neće prestati tištati. Otuda ti odjeci poznatoga svaki puta kada te čitam, otuda možda i nevoljkost da te čitam. Ne optužujem te za neoriginalnost, to nikako. Tvoja razmišljanja i tvoji stavovi najdraži su mi dijelovi tvojih knjiga, a možda ih nigdje nema toliko kao u BABI. Čak ti i pripovjedačev glas BABE izvrsno paše. Nemoj ni to, molim te, pogrešno shvatiti. Ne kažem ni da si Forrest Gump ni da si slabouman, ali kažem da uživo često zauzmeš stav "ja sam mali i glupi i ništ' ne kužim" kako bi te neki problemi mimoišli ili te neki ljudi bezazlenije shvatili, pa da me stoga način na koji o stvarima razmišlja tvoj idiot, Gabrijel "Dostojevski" Porta, jako podsjetio na Zorana Pongrašića. No opet, na Zorana me Pongrašića podsjetio i mrki, ozbiljni Grga pa ti vidi što ćeš s tim podatkom. Dakle, sve super što se tiče stavova i razmišljanja (prva dva poglavlja su ti malo spora, o zadnja tri tek moram reći što mislim, ali srednjih 15-16 su baš gušt za čitanje, lete i smiješna su, čak napeta), sve super što se tiče jezika i pisanja, ali dvije do tri stvari me vječno u tvojim knjigama jebu. O prvoj sam rekao koju. Druga je ta opsjednutost formom i igrama formom. Ne volim to, ne volim te "što su likovi rekli o drugim likovima" igre, ne volim citate iz vojnih priručnika, ne volim ni "što je bilo s njima poslije" fusnote; ne volim ih jer mi ističu pisca nad tekst, jer kao da priznaju slabost u priči kojoj je potrebno formalno nadigravanje da se mane ne bi primijetile. Ali, iako ih ne volim, moram ti priznati da su ti u BABI dobro uspjele. Naravno da nisam čitao sve jebene citate o ovom topu ili onoj pušci, ali su mi nakon nekog vremena postali smiješni čim bih ih spazio. Čitao sam i te komentare likova o likovima i čak mi se učinilo da sam im uvidio svrhu. I dalje ih ne volim, ali kapa dolje, na tragu si bio nečemu. Nego, "slabosti u priči". Iliti strukturi. E, vala si stvarno majstor kad si uspio sjebati i priču koja nema strukturu. Je l' znaš o čemu pričam? Je l' znaš u čemu je ovaj put problem tvoga završetka? U babi. Naslovio si roman po jebenoj babi. Pretpostavimo stoga da je važna. U prvom si nam poglavlju svu pažnju usmjerio na babu, na igle si nas stavio da čitamo kroz sve digresije i jednokratne glupoginuće likove e ne bismo li došli do priče o babi. Mi nemamo stoga nikakve sumnje da je važna! Nemamo nikakve sumnje da cijela knjiga stoji ili pada ovisno o epizodi o babi! BABA je priča o babi! Ali priče o babi nema. Jebote patak, Zorane. Kako možeš?! Gle, ja znam da priča tebi nije važna (jer da jest onda ne bi sa završetcima i smislom imao problema u skoro svakoj knjizi koju si napisao), da ti je važnije kako je sve izvedeno. I super je izvedeno, ali kako možeš roman o babi - koja je morala biti krucijalna u priči, njezina smrt je morala biti to što će razoriti jedinicu na ovaj ili onaj način - kako priču o babi možeš napisati bez babe? Napravi eksperiment: nema babe. Ili: babu nisu ubili. Ili: ubili su ovcu. Što se mijenja? Ništa, Zorane. Ništa. Poslije akcije oni idu kući i svakome se dogodi to što se dogodilo, ali sve to skupa nikakve konzekvence nema s pričom o babi. Da babe nije bilo, isto bi završili. Ovako je Dostojevskom možda malo bed, ali to ne opravdava naslov, ne opravdava priču. BABA nije priča o babi. I eto. Ja ću sad svakako pozvati sve koji ovo čitaju da BABU pročitaju jer smatram da je 75% knjige odlično napisano i da je cijeli roman značajan prilog suvremenom hrvatskom ratnom romanu (koji trenutačno tvrdi, izgleda, da su većma ratovali vezeri i debili). I to neću učiniti samo zato što si mi frend (valjda još uvijek), već i zato što bih htio da je što više ljudi vidi i da ti što više mišljenja o njoj čuješ. Jer iz toga mogu dvije pozitivne stvari proizaći. Ili će se pokazati da je svi ludo vole i da sam ja kreten koji pojma nema (ništa strašno). Ili će se pokazati da ljudima ipak nešto u cijeloj priči fali, da pripovijedanje ima svoje zakonitosti i da bi možda ipak mogao dati nekome da tvoj idući rukopis prije tiska pročita jer mu tako malo - tek intervencijica - fali da se sve posloži na svoje mjesto i da stvar zaklapa. Slobodno mi reci da odjebem. Tvoj, (mcn) |
- 00:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #
nedjelja, 09.10.2005.
Za koga se pišu romani?
(Ivo Brešan: TRI ŽIVOTA TONIJA LONGINA; Europapress holding, 2005.)Imam dobru vijest za članove SFerina žirija koji će početkom iduće godine morati iščitavati cijelu domaću žanrovsku produkciju: Brešan nije SF. Za vas ostale, na žalost, dobrih vijesti nemam. TRI ŽIVOTA TONIJA LONGINA, naime, nastavljaju se na interese, pristupe, a bogme i probleme koje su imali nedavni Brešanovi romani od kojih sam, bivajući u spomenutom žiriju, pročitao Astarotha te Državu Božju. Astaroth se, kao Brešanov romaneskno-fantastični prvijenac još dobro i držao te čak dospio do finala (protiv Majhutove Neusporedive), gdje je naišao na stameni otpor mlađih članova žirija (nisam!) kojima je bio preko svake mjere naporan i dosadan te nisu ni mrtvi htjeli razmotriti mogućnost da mu se dodijeli nagrada (Neusporediva je, za anegdotu, zatim naišla na jednako mazgoglav otpor druge polovice žirija te nagrada za roman te godine - nepopularno i vjerojatno pogrešno - nije ni dodijeljena). Država Božja je, pak, bila apsolutna katastrofa: zastarjela, nepotrebna i na mjestima (sva nazovi sajnsfikšn objašnjenja) glupa do boli. TONI LONGIN se smjestio negdje između ova dva ekstrema (Brešan je u međuvremenu napisao još jedan roman, čini mi se, ali ga nisam čitao pa ga ni ne mećem u jednadžbu), u ravnoj nas mjeri podsjećajući na vrline i mane Brešanova recentnog pisanja. A kad vrlina već ima, počnimo s njima ... Brešan, za početak, zna što je roman. Nakon eksperimenata, novela i tkoznačega još u biblioteci Jutarnjeg, Brešanova je knjiga stvarno roman. Brešan razumije da lik mora naići na prepreku te da ga pokušaj njezina prelaženja mora promijeniti. Brešan razumije obrate, razumije temu, razumije da knjiga mora biti o nečemu. Brešan razumije priču. Al' problem je u tome kakvu priču on smatra da valja ispričati. TONI LONGIN počinje tipičnom sekvencom Zone Sumraka: naš u dvije riječi skicirani lik (sveučilišni profesor i domoljub u nesretnome braku) za vrijeme rata dobije metak u glavu i nakon se četiri godine kome probudi s mogućnošću (naizgled) putovanja kroz vrijeme. Okej, naivno i starinski (s dijalozima za vola ubiti, posebno u ljubavnim scenama), ali prolazi kao pulp. Zatim, nakon niza suvremenih nedaća, nalazimo Tonija kako svoju novostečenu sposobnost odluči upotrijebiti za historijski boljitak Hrvatske tako što će opomenuti kneza Domagoja (jedinog vladara s mudima usred mase šonjavih Trpimirovićkih ulizica) od opasnosti koja mu prijeti kod Barija. Sve to će, vjeruje Toni, rezultirati boljom i jačom Hrvatskom, kroz povijest možda i velikim, svjetski značajnim hrvatskim narodom. Taj, srednji dio knjige je daleko najbolji jer se tu susreću Brešanova stvarna iziritiranost hrvatskim udvorništvom carevima, kraljevima, papama i Europi, Brešanova strast za poviješću i njegova iskusna literarna žica koja mu ipak ne da povjerovati u idealiziranu sliku prošlosti. Kad Toni Longin skoči u prošlost on ne sreće Domagoja, on postaje Domagoj (mi iz žanra tu prepoznajemo motiv Moorcockova "Ecce homo", premda sumnjam da ga je profesor Brešan čitao) i sve njegove dobre namjere se ruše pred okrutnom stvarnošću i povijesnim nužnostima koje melju po svome, vodeći ga jednoznačnom ishodu. Tu, u toj sredini, Brešan je na trenutak imao u rukama dobar roman. Ta priča o malim narodima, povijesnoj neumitnostima, kombinirana s Brešanovom reinterpretacijom ono malo povijesnih zapisa koje imamo o ranim danima hrvatske države, to je bila priča koju je valjalo ispričati. No, onda se Brešan pogubio. Pogubio pa u trećem dijelu sve odlučio izokrenuti na melodramatski i tupav obrat predstave (!) uprizorene za Longinovo izliječenje. Nakon tog šoka (ali ne dobrog i zdravog šoka vješto izvedenog pripovjednog obrata, nego šoka od gluposti) Brešan je vjerojatno shvatio da nešto ne štima pa je stvar počeo ponovo i ponovo obrtati: tajanstvene smrti u kojima život kopira uobrazilju, novopronađeni dokumenti po kojima se Longinov put možda ipak dogodio, pojavljivanje duha Ljudevita Gaja u Arheološkom muzeju (na tom mjestu čitatelju bude drago što je knjiga još vrlo malo od kraja) i nekakav fantabulozni nerasplet ... Do svršetka knjige stigao sam sretan što je gotovo i odložio je da bih je pod hitno zaboravio. Brešan, rekao sam već u prikazima ranije spomenutih knjiga (oba objavljena u Futuri), si nije učinio uslugu zašavši u znanstvenu fantastiku. Vjerojatno ga je privukao privid slobode, ali baktanje žanrom ima svoje zakonitosti (načitanost žanrom je prva, jer fanovi SF-a manje cijene literarne dosege od svježeg obrtaja ideje) koje su ga i zatvorile u geto. Bavljenje SF-om (premda, rekoh, TONI LONGIN nije SF) na način na koji to Brešan radi - pabirčenjem ideja i radosnim otkrivanjem već davno otkrivenog - odbija, bojim se, od njegovih knjiga i one koji su žanru skloni i one koji ga apriori ne čitaju. Za koga, uopće, Brešan piše? Za sebe, vjerojatno. Obračunava se s temama hrvatske povijesti i usuda do kojih, čini mi se, više nikome nije stalo. Piše romane koje nije mogao, htio ili smio pisati u vremenima kada bi nešto značili (napisan 1971. TONI LONGIN bi danas bio klasik). Priča on, priča; fantazira i docira i čini to sa žarom i uvjerenjem, ali prekasno. Tko zna kako će TRI ŽIVOTA TONIJA LONGINA biti čitana za pedeset godina - možda će tada biti znakovitiji i korisniji za procjenu duha jedne generacije i jednog vremena nego što su sada - ali danas ... ... danas je život negdje drugdje. (mcn) |
- 10:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 03.10.2005.
Erotika nasilja
(Sven Hassel: GESTAPO; prevela Rebeka Toth, Zagrebačka naklada, 2004.)Nisam očekivao veliku literaturu. Nisam je ni dobio. Očekivao sam Laso roman smješten u Drugome svjetskom ratu. Bilo je bolje od toga. GESTAPO je tek jedna od knjiga iz Hasselove serije o "Legiji prokletih", proze koja je startala istoimenim autobiografskim romanom u kojem je čitava priča brilijantno kondenzirana do razine antiratnog remek-djela (tako mi kažu). Onda se ta knjiga dobro prodala i sve ostale su proširenje već ispričane priče (i opet mi kažu): likovi koje smo vidjeli umirati oživljeni su i sada se prepričava svaki korak ratovanja. GESTAPO (i po treći put mi kažu) čak spada među slabije dijelove serije, vezno tkivo između Istočnog fronta i bitke za Monte Cassino (pored kojeg sam se jučer, u posve nevezanoj anegdoti, provezao). Sve mi to kažu, a o svemu tome nisam imao pojma dok sam knjigu čitao u već ranije spominjanoj vikendici, tijekom dva tjedna, na porculanskom prijestolju. I, kako ju je bilo čitati? Fino. Nije briljirala literarno (a bogme ni prijevodom: uglavnom točnim, ali nenadahnutim) i strukturalno je bila čudna - autor tu već pretpostavlja kako likove i situaciju znamo te na njih ne troši odveć vremena; jednako tako, knjiga samo staje kad završi, jedva se nešto rasplelo - ali je vukla. Vukla je zato što mi muški volimo čitati o ratu, pogotovo kad o njemu priča onaj tko - kao Hassel - zna što priča. Nisam ništa od njegove biografije znao tijekom tih dvaju tjedana, pa sam se čitajući zabavljao nagađanjem je li moguće da je proza autobiografska ili je riječ tek o eksploatacijski krvavoj fascinaciji nekog WWII-geeka. Jer, na mnogo nivoa, GESTAPO jest eksploatacijski: daje nam klanje, daje nam vješanje, daje nam krv, daje nam mučenja, daje nam sadiste, daje nam egzekucije rubljenjem glave, daje nam prijetnje, daje nam igre moći, daje nam pornografiju, daje nam alkohol i travu, govna, mokraću, sluz i iznutrice, daje nam život koji možda neće trajati dalje od jutra, daje nam ljude odrođene od civilizacije i poživinčene, daje nam filozofiju rovovskog ratnika, koljača i bombaša ... daje nam sve ono što rat, na papiru, čini uzbudljivim. Čitajući GESTAPO nisam, zanimljivo, imao dojam kako je riječ o antiratnom romanu. Hassel ne veliča rat, daleko od toga; trudi se, štoviše, naglašavati gadosti, strahove, užase i neljudskosti, ali ... Ali ono što možda funkcionira u izvornom romanu serije, kojeg veći dio likova ne preživi, ne funkcionira ovdje. Iz GESTAPA naša četa izlazi gotovo neokrnjena (gube samo pručnika kojeg. čitajući jedino ovu knjigu, nisam upoznao dovoljno da mi ga bude žao) i rezultat je priča koja nas razgaljuje: neka je rat gadan, govori nam GESTAPO, samo se treba snaći i da ga se preživjeti. Posve sam siguran da to nije bila Hasselova namjera, ali nasuho čitanje GESTAPOA rezultiralo je kod mene primitivnim, adrenalinskim uzbuđenjem. Biti jedan od njih, srozati se koliko treba, ali preživjeti - može li muško od života tražiti više? Ubijati, opijati se, silovati ... nije li to najčišća muška priroda? Gdje je granica, konačno, ratnog i antiratnog romana? Nije li svaki roman o ratu bipolaran: čini da uživamo u onome čega se gnušamo i da se gnušamo svoga užitka? Nije li prava poruka svakog ratnog romana kako je rat jednostavno nužan i neizbježan, neodvojiv od naše prirode? GESTAPO (a s njim, nagađam, i ostatak serije) preporučujem dečkima. I onim curama koje misle da nas mogu promijeniti, kako bi znale protiv čega su krenule. (mcn) |