(Sclavi & Coppola: DOKTOR TEROR (Dylan Dog 7); System comics, 2005.)
Krenut ću "okolo kere pa na mala vrata" ne bih li do kraja prikaza doznao što mi je poanta ...
Ako kao autora (stripovskog) definiramo onoga koji ima najizraženiji "glas" (svjetonazor? stil?) onda je u Bonellijevoj populističkoj produkciji to nesumnjivo Tiziano Sclavi, autor Dylana Doga. E, taj je Sclavi jednom, opisujući svoju metodu rekao da do otprilike 80 stranice (od zadane 94 po epizodi) piše po osjećaju, a onda pokuša shvatiti o čemu piše i kako da priču rasplete. Rezultat je, vrlo često, nepredvidljivost koja je dio šarma ove serije.
DOKTOR TEROR djeluje kao da je Sclavi od početka znao što je htio te se, ako mene pitate, nikako ne ubraja u bolje epizode serijala. A što je Sclavi htio? Vrlo jednostavno: osuditi nacizam i neonacizam. Pri tome je koristio, kao i obično, citatnost te se - uz poznate prizore konc-logora i nasilnih skinsa - pozvao na Annu Frank i "Mausa" arta spiegelmana. Poruka s kraja - "Ne zaboravite!" - jest hvalevrijedna, ali ...
(Smijem li to reći?)
... dosadna.
Čini mi se (da li samo meni?) da napokon osjećam efekte života u dvadeset i prvom stoljeću: dvadeseto počinje izgledati kao prošlost. Ma koliko sam i sam proživio njegovu trećinu, dvadeseto stoljeće mi se sve više čini poput zatvorenog, apsolviranog poglavlja. Ono, dosta mi ga je.
Stoga možda moj otpor i prema Jergovićevoj "Gloriji ..." čije se dvije trećine raspleta bakću s našim drugosvjetskoratnim godinama - ne zanima me! Sit sam analiza i protuanaliza uzroka sukoba, sit sam opomena i pouka koje bismo morali iz svega toga izvući, sit sam bauka komunizma i nacizma.
(Nisam sit faktografije. Jer sam nerd i polupovjesničar.)
Pogotovo sam sit nacizma. Kad se u filmovima ili stripovima kao negativci pojave neke zločeste Švabe, ja mijenjam program ili okrećem očima. Kad u Spielbergovom Band of Brothers gledam oslobađanje konclogora u meni nema emocija (strijeljanje zarobljenih Nijemaca u istoj epizodi polučilo je jači šok-učinak). Ja znam da je sve to grozno, ja znam da je šest milijuna ubijenih Židova monstruozno efikasna cifra jednog ludila, ali ne osjećam više ništa. Sva ta bol i sve te smrti su mi toliko puta ponavljane da su mi prestale biti čak i grozne, postale su dio ikonografije, simbol koji je vezan uz sjećanje na emociju, a ne više uz izvorno čuvstvo.
Mislim da hoću reći: kako će tek biti onima, djeci dvadeset i prvog stoljeća, kojima će sve to skupa biti puno dalje i nerazumljivije?
Mislim da želim reći: je li moguće ne zaboraviti?
(mcn)
Post je objavljen 19.10.2005. u 22:55 sati.