Blogov kolac
subota, 24.09.2005.
Ante bi htio biti Arijana
(Ante Tomić: LJUBAV, STRUJA, VODA & TELEFON; Europapress holding, 2005.)Opsežno te nadasve temeljito istraživanje tržišta provedeno u minijaturnom dućanu na Malešnici pokazalo je da se Tomić "jako dobro prodaje". To je, ničim izazvana, izjavila prodavačica kada je prodala i drugi od, valjda, dva primjerka koji joj je stigao u dućan, pitajući se (možda) je li što propustila kad nije kojeg zadržala. Osobno mislim da nije. Ali meni Tomić nije drag. Toliko mi nije drag da hoću vjerovati kako ga zovu "Ante" jer je to od milja za "antipatični". Toliko mi nije drag da okrenem ovu knjigu i gledam jednu od onih fotografija koje je Jutarnji namjerno (takvo što se valjda ne događa nenamjerno) snimio kako bi se autorima vidio svaki prišt i fleka na licu, pa mu rukom prekrijem onaj navježbani osmijeh nevina djeteta tako da ostanu samo oči i onda se zadovoljno zgražam: "Gle kako se ne smiju, kako su hladne, kao da su mu ih s guštera presadili!" Toliko o objektivnosti, je li? Moja antipatija prema Anti ne proizlazi iz osobnog poznanstva (od svih pisaca iz Jutarnjeg jedva sam koga sreo, a više od dvije riječi prozborio sam samo s Brešanom), već - a nego odakle će? - iz čitanja. Kako rijetko čitam nastupne zbirke (sramota!) te kako mi nitko nije htio reći lijepu riječ o Antinu vojnom romanu, moje se prethodno čitanje Tomića svodi na mnogohvaljeni "Što je muškarac bez brkova" koji se čitao prilično lako i bio zabavan dok autor nije pred kraj knjige odlučio silovati radnju i likovima dodijeliti svršetke kojima ih priča nije vodila. Toga gafa u LJUBAVI, STRUJI ... zapravo nema. Tomić je odlučio napisati nepretenciozan ljubić za muške, pun općih mjesta plus dobra ideja s osvetom kroz oglase i dobra scena s policajcima, te je u tome i uspio. Strukturalno je sve na svome mjestu, svi se konci spliću te na kraju ne postoji nezadovoljstvo pričanjem. Možda ostaje (to je subjektivno) nezadovoljstvo ispričanim ili nezadovoljstvo autorom, ali gledano kao priča LJUBAV, STRUJA ... stoji. Zašto sam maločas rekao "ljubić za muške"? Ne samo zato što početak knjige djeluje kao pastiš monologa Arijane Čuline, već i stoga što žene u Tomićevoj knjizi neće naći puno utjehe (a što je ljubić ako utjeha nije?). Jedino ispunjenje dano im je kroz muškarca, ali im nije ostavljena mogućnost da taj ne bude gad. Tomić svakome nalazi zamjerku, a divi se - zanimljivo! - samo predstavnicima vlasti (te možda onima koji rade za austrijske banke). Glavna junakinja nalazi (privremenu?) sreću u naručju istražnoga suca (koji je sad mužjačka faca jer je od iskompleksiranog golje postao netko), a njezina prijateljica s psihopata uznapreduje do inspektora. To što je onaj prvi i dalje iskompleksiran (treba vidjeti što radi bivšoj ženi, str. 155), a ovaj drugi hladnokrvni sudionik u ubojstvu, nije Tomiću važno. On im se divi, a ženske ništa bolje, stječe se dojam, nisu ni zaslužile. Ne bih se ja tu pretvarao da sam nešto mnogo fin i emancipiran (kad nisam, skužilo bi me se), te da mi smeta Tomićeva mizoginija (ne smeta). Nije, naime, problem što Tomić ne voli žene već što - ne voli nikoga. Kao što je učinio u "Što je muškarac bez brkova" tako se i u LJUBAVI, STRUJI ... Tomić kao pripovjedač postavio nadmoćno svojim likovima, secirajući ih bez simpatije, oduzimajući im ljudskost te pretvarajući ih u karikature, kao zadnji novinar o svima birajući ispričati samo skandal, prljavštinu i trač. Ako bih trebao izdvojiti rečenicu koja za mene sumira Tomićev stav, onda bi to bila: "Ti ljudi, nisan ih volija ni prije dvadeset godina, a sad su mi još odvratniji." (str. 145) Ne mislim da je to dobro pisanje. Pisac ima pravo na stav, ali bi trebao, čini mi se, pokušati razumjeti svoje likove, oživjeti ih i prikazati kao više od kurioziteta za novinsku crticu. Ovako zaključujem kako Antu goni (zanemarimo li nekritičko divljenje vlasti) isključivo osveta, da ne kažem ... frustracija. (mcn) |
- 12:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #
petak, 23.09.2005.
Latentno
(Amélie Nothomb: STRAH I TREPET; Vuković & Runjić, 2001.)Kako dobiti nagradu Francuske akademije za najbolji roman? Pa, treba: - Pisati o dalekim i čudnim kulturama koje je autorica posjetila. Francuzi vole slušati o dalekim i čudnim kulturama dok sjede kod kuće. To sad ne govori iz mene cinizam već moj agent koji stalno naglašava kako to tržište voli actualité (valjda sam naglasak točno stavio). - Pri tome se treba potruditi objasniti im tu kulturu, ali tako da im i dalje bude dovoljno čudna i strana te da je ne požele i sami doista upoznati već da im kontakt preko vaše knjige bude posve dovoljan. Ako želite cinizam: tako ćete zadržati publiku i za svoju sljedeću knjigu. - Ne zaboravite se smijati malo i na svoj račun. Tako će vam manje zavidjeti što ste putovali. Ako niste Francuskinja, dodaje cinizam, nego Belgijanka (u Francuskim su vicevima Belgijanci ekvivalent Bosancima u našim) - tada je to vjerojatno nužnost. - Pišite jednostavnim rečenicama tako da izgleda kako je to svatko mogao. Ali se povremeno sjetite koristiti riječi koje će svakome tko se potrudi razmisliti pokazati kako biste vi mogli pisati i mnogo složenije, kada biste tako htjeli, te da je jednostavnost tek vaš izbor. - Ne zaboravite na poneku literarnu digresiju, jaku poetsku sliku ili religioznu metaforu. Ipak je ovo, cinik će, literatura. Belles lettres, ne? Može i dašak latentnog lezbijstva. - Nemojte biti preopsežni. Osamdeset kartica je dosta, prelomit ćemo tako da izgleda dvostruko. Nema smisla akademike tlačiti opsežnošću. - Nije na odmet ni na autorskoj fotografiji izgledati kao svačija dražesna unuka. Unuke su, mmm, dobre. Nemojte me krivo shvatiti: dobro sam se zabavio uz STRAH I TREPET Amélie Nothomb, a bilo je i poučno. Saznao sam štošta o Japanu, ustroju njihovih korporacija, kulturi. Jednako toliko bih saznao i da je Amélie napisala reportažu od četrdeset kartica, ali propustio bih religioznu metaforu i razmišljanje o padu s četrdeset i četvrtog kata. Možda i scenu golog plesa. Ali, bolje je za Amélie da nije pisala reportažu. Od jedne se reportaže u godinu dana ne živi, a njoj uspijeva od jednog romana godišnje. Jedne novele, zapravo, jedne priče. I opet: nemojte me krivo shvatiti, ne krivim je i ne napadam, samo razmišljam gdje je danas granica literature i žurnalizma, istine i mašte, tako to. Pročitao sam, prethodno, "Ljubavnu sabotažu" koju je napisala Amélie i bila mi je isto super, ali se kod pisanja ovog prikaza nisam mogao sjetiti naslova (našao sam ga u bilješci o piscu), a bogme ni većine sadržaja. Lako se čitalo, lako je hlapilo. STRAH I TREPET mogli bi se zadržati duže baš zato što su reportažni, manje poetski. Mislim da ću i dalje čitati Amélie. Ne treba dugo za jednu knjigu, a i izgleda, na fotografiji, poput kćeri koju nemam. Mmm. (mcn) |
- 12:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.09.2005.
About a book ...
(Nick Hornby: ABOUT A BOY; Penguin Books, 2002.)Zapravo i nemam o ovom romanu bog zna što za reći. Zabavan je, vrlo je pitko napisan, kaže nekoliko lijepih stvari iz perspektive starmalog dvanaestogodišnjeg klinca i, možda, nekoliko jednako lijepih stvari iz perspektive tridesetšestogodišnjeg klinca koji nije radio ni dana u životu. Budući da je komedija, autor ga u zadnjih pola tuceta poglavlja malo nateže i gurka kako bi stvar završila happy endingom, pa mi zanimljiviji ostaje pomalo pretjeran početak i sredina ispunjena problemima te komentarima, ali nisam se, sve u svemu, ni ljutio ni naročito nervirao dok sam knjigu čitao, par puta sam se i nasmijao te je, kao ljetni roman, posve poslužila svrsi. Jedna druga stvar je, međutim, zanimljiva. Po ABOUT A BOY je snimljen film (nisam gledao), a kako je i izdanje koje sam čitao (prvo izdanje je iz 1998.) izdano s filmskom naslovnicom od te se činjenice nije dalo pobjeći. Uzmete knjigu, s nje vas gleda Hugh Grant, okrenete je, a jedno je njegovo plavo oko i dalje tu. Te tako i nehotice počnete razmišljati o tom filmu kojeg niste gledali. Iako sam na početku glavnog junaka zamišljao drukčije (pomalo kao onog žutog, krupnog iz Men Behaving Badly) postupno mi se, silom sugestije, nametnuo Hugh. Neke scene, zaključio sam nevoljko, bile su kao skrojene za njegov karakter pristojne papučice. To je onda otišlo dotle da sam bio siguran kako je Hornby mislio na Helenu Bonham-Carter kad je pisao Rachel. A sekundu kasnije, kad sam na poleđini knjige (gdje su uredno nalijepljeni filmski credits) otkrio kako ju je glumila Rachel Weisz, više nisam bio tako siguran. Prvo: Rachel i Rachel, a drugo kad se Weiszica proslavila? 1999. u "Mumiji"? Britanci su je sigurno znali i ranije, ova je knjiga pisana tada nekako ... Je l' vidite što nam filmovi rade? Njihova mcluhanovska "toplina" - otprilike definirana, ako sjećanje ne vara, kao gotovansko posluživanje proizvoda kojeg konzument ima samo bez razmišljanja konzumirati - čini ih gotovo jedinom pravom masovnom kulturom (OK TV (opet dijelom film) i OK muzika, ali ona je generacijski obojenija). Ne samo da filmovi ostaju jedina točka (uz vrijeme i, valjda, politiku) na kojoj s potpunim strancima možete odmah uspostaviti kontakt, već oblikuju i stvari koje bi trebale (?) oblikovati njih. Poput knjiga. ABOUT A BOY kao da je pisan da bude film. Britanski film, jer struktura nije baš skroz hollywoodska (kraj ne ide u krešendo, a recimo da ni happy ending nije apsolutan, iako je došao vrrrlo blizu), ali film. Snimite ga redom kojim je napisan, zadržite dijaloge i rezove scena točno kako jesu, stavite dobre glumce (nije problem, film je britanski) koji će nijanse Hornbyeve karakterizacije znati prenijeti na zadovoljavajuće komičan način i - imate posve vjeran transfer iz jednog medija u drugi. Gubitak: minimalan. Nekad su se romani pisali tako da ih se nije dalo u film prebaciti bez ozbiljnijih restrukturiranja, rezova i dopisivanja. ABOUT A BOY - a pretpostavit ću da je tako i sa sve većim brojem romana autora koji su odrasli u kinima i videoteci - taj problem nema, pri čemu Hornby vjerojatno čak ni ne podilazi niti se ulaguje filmskoj industriji. Njegov je mozak pospojen filmski i on hoda kroz prozu - kaže Tanja da je to karakteristika modernog romana - pouzdano se oslanjajući da će nama sam spomen Kurta Cobaina, Simpsona, Adidasica, Planet Hollywooda ili bilo kojeg trademarka značiti dovoljno za potpuno razumijevanje konteksta i poruke. Na jednom mjestu u romanu Hornby letimično opisuje sobu dječaka Alija koju bi po izloženim posterima "društveni povjesničar iz budućnosti vjerojatno mogao datirati do u 24-satni period". Sličan mi dojam ostaje nakon čitanja ABOUT A BOY: to je razglednica vremena, jedne godine, jedne pop-kulturne prekretnice (Cobainova samoubojstva), obložena pričom. Ja dosta težim stvari gledati crno-bijelo i dijeliti ih na dobro i loše, ali mislim da ću od toga morati odustati: ABOUT A BOY i trend kojeg simbolizira (možda bi se na fakultetima sad knjige i filmovi trebali učiti usporedo, a ne odvojeno?) nisu ni dobro ni loše. To je, štono bi rekao moj frend Milan, jednostavno tako. (mcn) |
- 12:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
srijeda, 21.09.2005.
Mačka koja kolo vodi
(Terry Pratchett: THE AMAZING MAURICE AND HIS EDUCATED RODENTS; Corgi, 2002.)Prošle me godine zgrozila improvizirana računica po kojoj sam od svih autora, živućih ili ne, vjerojatno najviše naslova pročitao od Terrya Pratchetta. Završavajući THE AMAZING MAURICE, ponovno sam prebrojio pročitane i završio na trideset i sedam. Nemam točan popis svega što sam u životu pročitao (jes! - eto jedne kompulzije kojoj sam se othrvao!), ali mislim da bi druga na popisu bila Agatha Christie zbog faze koja me davno držala, ali koja prilično sigurno nije prešla trideset knjiga. A Pratchett nije faza, jer kad bi bio onda bi mu bio red i da prođe, a ne da me drži, brat-bratu, već jedno petnaest godina. No dobro, ali što je tu grozno? Nitko me ne tjera da ga čitam, je li tako? Čitaj ga, brate, ako ti se sviđa, prestani ako ti ne paše. Tako i ja sebi govorim već zadnjih nekoliko godina, svaki put kad završim neku knjigu iz "Discworld" serije (a vječno kaskam dvije-tri za produktivnim Terryem; mogao bih ga čitati češće, ali ne volim predugo ni prečesto biti u jednom autoru jer osjetim kako mi se misli i rečenice oblikuju po njegovim obrascima): pomislim kako je uvijek isti, kako već znam kako mu mozak radi, kako me svaki put iznervira preskočenim objašnjenjima u zadnjoj desetini knjige, no ... No nakon nekog vremena mi se dogodi da dohvatim iduću i - hop! - nova Pratchett-recka je tu. Sve što sam maločas prigovorio stoji i dalje, ali primjedbe budu nekako uravnotežene Pratchettovom inteligencijom (svi se uvijek pozivaju na njegov humor pa ja baš neću; Pratchett jest duhovit, ali duh je i tako tek funkcija inteligencije), s njegovim evidentnim trudom (on ne leži na staroj slavi; svaka je knjiga možda strukturalno predvidljiva, ali je po obrađenom gradivu svježa) i njegovom podlošću. Jer, romani o "Discworldu" rijetko su zapravo pravi romani. O da, imaju oni likove i zaplet i nekoliko stotina stranica, ali njihova suština je esejistička. Pratchett nam želi reći o kojem je problemu razmišljao i čemu se domislio te onda tu svoju propovijed podlo umota u medenu pilulu burleske kako bismo je lakše progutali. Tako da se postojanost svježine svake nove "Discworld" knjige može vrlo lako objasniti: dok bi svako pisanje nekoliko desetaka svezaka na zadanu temu neumitno dovelo do ponavljanja, kod "Discworlda" je to neutralizirano činjenicom da se radi o jednom jedinom velikom romanu u kojem su pojedini naslovi samo poglavlja. Pogolema poglavlja, ali kad je puno tog meda u kojeg su umotana. THE AMAZING MAURICE AND HIS EDUCATED RODENTS slijedi "Discworld" formulu gledanja fantasy ili pripovjednih klišeja kroz prizmu ljudske nesavršenosti. Ovaj put su "na tapeti" Hamelinski svirač, Mačak u čizmama, slikovnice Beatrix Potter, braća Grimm u cijelosti i svi mitovi o mačkama. Od tih niti Pratchett spliće priču o štakorima koji su se propametili pojevši neki čarobni otpad i krenuli u potragu za mjestom gdje mogu živjeti daleko od te opasne gamadi ljudske. I tako to, ali sadržaj je i tako manje bitan. Pratchett nas zahakla likovima podmuklog mačka zlatnog srca, nizom štakora koji su si imena dali po natpisima s omota odbačene hrane, Maliciom Grim koja smatra kako svoj život trebamo pretvoriti u priču kako ne bismo postali dijelom nečije tuđe priče ... i kao usput nam priča o onome što njega brine, predlaže načine na koje bismo se kao vrsta možda mogli spasiti i dvoji je li uopće u pravu ("Eto što vam razmišljanje učini, pomisli. Uvali vas u nevolju. Čak i kad znate da drugi ljudi znaju razmišljati, počinjete razmišljati i za njih", str 146.*). I tu je jedan mali, malecki problem s Terryevim knjigama. Ponesu ga te propovijedi pa obremene završetak svake knjige tako da nas rijetko kad ostavi s jasno ispričanom pričom. Uvijek poželi dodati još jedan sloj, još jednu riječ ili obrat, citat i parafrazu pa se bojim za razumljivost "Discworlda" izvan vremena njegova nastanka, za njegovu trajnost u svjetlu Terryeve "Vic je s pričama izabrati one koje će potrajati" (str. 269). Ali ako i ne potraju, ako za novo vrijeme bude potrebno pisati nove propovijedi, mislim da ću i dalje čitati Pratchetta. Konačno, obojica živimo u ovom vremenu i meni se obraća. A i med mu je dobar. (mcn) * Knjigu je kod nas prevela, mislim, Marjan knjiga, ali stranice su navedene po izvorniku, dok su citati u mojem prijevodu, prvenstveno zbog lijenosti. |
- 12:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 20.09.2005.
Si, mais non?
(Georges Simenon: MAIGRET I ŽRTVA IZ SEINE (izvornik: Maigret et le clochard, preveo Ivan Kušan); Večernji list, 2004.)Ako se ne varam (a obično se varam u mnogo bitnijim stvarima, ne u ovim trivijama) prije ovog sam pročitao samo jednog Simenona, a čak mislim da nije bio ni o komesaru Maigretu. Bilo je to prije dvadeset i jednu godinu, na maturalcu u Grčkoj (da, da, neki se ljudi ludiraju na maturalcima, ja čitam) i knjigu su mi, nakon što sam je završio, veseli cimeri sakrili na balkon što nisam ni primijetio (jer sam je pročitao) pa je roman iz one sarajevske mekoukoričene biblioteke sa fol-zlatnim hrptom ostao na balkonu u Ateni čekati idućeg gosta ili, vjerojatnije, čistačicu koja ga je zafrljačila u smeće. Iz cijele se priče valjda shvaća kako su me se okolnosti čitanja mog prvog i do danas jedinog Simenona više dojmile od romana samog. U dvadesetogodišnjem se intervalu, pak, sjećam da me se nisu dojmile ni serija filmova po Simenonu (bez Maigreta? bio je neki lijepi svjetionik unutra) ni britanska TV-adaptacija raznoraznih Maigreta (bila je smeđkasta). Presudio sam Simenonu kao precijenjenom i nisam se dalje zanimao. Ali onda ta vikendica i njezine police. I na njima nekoliko krimića iz Večernjakove serije. Doylea mi se ne čita ponovo, ni Poea; Ludluma sam čitao s osamnaest i ne ponavlja mi se iskustvo; Spillane možda dođe na red (ne sjećam se jesam li ovoga čitao il ne), Wallace ima jezivo dosadan prvi odlomak, Simenon ... Simenon je brilijantan. MAIGRET I ŽRTVA IZ SEINE je kratak roman u kome je sve na svome mjestu. Niti jedna riječ nije zastranila od pričanja priče, a ispričana priča nadrasla je zbroj svojih riječi i postala razglednica vremena u kojemu je pisana. Brige (prosjaci), snovi (ratna bogatstva), ekscentričnosti (odlazak u misije), stranci (flamanski mornari na teglenicama), mjesto (Pariz) i vrijeme (proljeće ranih šezdesetih dok u Parizu još nije bilo značajne prometne gužve, a telefonska se veza s provincijom dobijala već za nekoliko minuta) svijeta koji odavno više ne postoji još uvijek žive opisani Simenonovim ekonomičnim perom. Biti tako štur, a u opisu likova ne upasti u stereotip već postići da svaki od njih zaživi svojim životom, poput male uloge koju igra dobar glumac - to je umijeće. Ako ne i umjetnost. Jest MAIGRET I ŽRTVA IZ SEINE "krimić" i napisan, vjerojatno, za novce i hitro (Simenon je, pročitao sam negdje, kada bi morao pisati odlazio u slučajno odabrani provincijski gradić te se nakon otprilike tjedan dana od tamo vraćao s gotovim rukopisom), ali i kad ga zaklopim progone me liječnik koji je postao skitnicom, nabusito netrpeljivi flamanski tegleničar i sâm Maigret - sva trojica u potrazi za nekim svojim shvaćanjem slobode i pravde. U formulaičnom krimiću, čije inačice danas po medijima najčešće srećemo, podjela na istražitelja (možda nesavršenog, ali na pravoj strani; za njega navijamo) i krivca (barem jednom osobinom nedostojniji od nas; navijamo protiv) je jasna. U ŽRTVI IZ SEINE postoji krivac, ali ne postoji negativac. U ŽRTVI ne postoji jasna podjela uloga (iako, da, Maigret je komesar jer netko mora biti) - svi su likovi ljudi, ni bolji ni gori od nas - pa ni jednoznačan ishod nije bitan za naš čitateljski užitak. Simenon nije pisao krimiće kako bi se nadmetao s čitateljem u postavljanju i odgonetanju zagonetki. Simenon je - a sudim, priznajem, samo po ŽRTVI IZ SEINE - pisao krimiće iz jedinog pravog razloga: jer ga je zanimalo što nekoga nagoni na zločin, što nekoga dovodi da postane žrtva i kojim se motivom vodi istražitelj. Simenon je pisao krimiće jer su ga zanimali ljudi i pitanje što čini čovjeka. Hoću reći, kad netko napiše rečenicu poput "Radilo se tu o osjećaju i njuhu" i očekuje da će njome se njome provuči i u ovo doba CSI-a, onda sigurno ima muda kao slon. A kad netko napiše takvu rečenicu i provuče se, onda nema samo muda već i slonovski nedodirljiv osjećaj i njuh za literaturu. Dajte mi još. (mcn) |
- 12:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.09.2005.
Glad za hitrom hranom
(R.L. Stine: LICE (izvornik: Fear Street: The Face, prevela Maja Krušlin); Algoritam, 2002.)Dio mene oduvijek je bio fasciniran količinom, ljudima koji su napisali stotine knjiga. Premda mi je racionalno jasno da "stotine knjiga" ne znači "stotine kvalitetnih knjiga" pa čak niti "stotine bitno različitih knjiga", fascinacija ostaje. Zato i jest fascinacija, a ne nešto logično. Serija Fear Street R.L. Stinea (zajedno s još jednom serijom istog autora i sličnog naziva, kojeg se ovaj čas ne mogu sjetiti a daleko sam od Googleta) pred nekoliko je godina žarila i palila top ljestvicama prodaje u SAD - te ju je tako preveo Algoritam koji i ne čita knjige, već samo ljestvice >:) - na vrhuncu se popularnosti pojavljujući, ako pamćenje služi, dva puta mjesečno. Već po ritmu se dade, dakle, zaključiti kako nitko nije očekivao vrhunsku literaturu već ono što se od triler-novelica za tinejdžere (stotinjak kartica) napisanih u tjedan dana i može očekivati: zaplet i zanat. Zaplet je, dakako, viđen sto puta. Podsjetimo se: kad vas unajme za dva romančića mjesečno, ne očekuje se originalnost. Junakinja (mislim da se zvala Martha) doživjela je nešto strašno pa - vrlo po pisca prikladno - promptno od šoka otišla u amneziju. I sad svi znaju sve, osim nje (ne smiju joj reći jer njezin psihijatar tvrdi - e, ima li koji psihijatar u blizini? je l' to fakat preporučena metoda? - kako je bolje neka se sama sjeti) i jadnih nas koji se skupa s njom moramo u neznanju plašiti na kraju svakog kratkog poglavlja. Te onda na kraju, točno po receptu takvh priča, imamo niz hitrih obrata kojima je manje cilj rasvijetliti misteriju (u ovom slučaju: ubojstvo) već toliko isprebacivati sumnju da smo na kraju spremni prihvatiti bilo koga kao krivca, samo da vrtuljak završi. Točno po formuli, dakako, glavnim krivcem se pokaže _______, junkinjina ________ ____________, jer je šok, a time i emocionalna umiješanost konzumenta, puno veći (smatra moderna škola medijskog krimića) kad se kao zlikovac otkrije netko blizak protagonistu, a ne netko tek onako. Sprdam se ja tu s klišejima, znam, ali htio sam zapravo reći nešto drugo: funkcioniraju, jebiga. Jesu Stineove (ili Stineičine? vrag će ga znati s tim aseksualnim pseudonimima i bestrasnim pisanjem) drame na kraju poglavlja umjetne, ali me potegnu; jest taj obrat predvidljiv u strukturi, ali ga ipak pročitam; jest da mi na kraju ostaje nejasan dojam da me autor/ica izradio/la, ali mi čak ni ne bude jako krivo. To je - zanat. Opet, bojim se, pretjerano hvalim lošu knjigu samo zato što ništa od nje nisam ni očekivao. Počnimo, stoga, otpočetka: LICE je sranje. Proza je strogo funkcionalna, prošireni sažetak bez i trunka osobnosti, s rečenicama koji su klišeji i radnjom kojoj i temeljiti ćoravci vide žice (ha! ovo će vam biti smiješno ako LICE pročitate; ali nemojte) što je pokreću. LICE ni jednog trenutka ne kani biti išta više od jeftinog uzbuđenja za apatične tinjedžere koji knjige inače ne čitaju. LICE je mogao napisati bilo tko (a možda i jest, tko zna koliko "Stineova" zapravo ima?) i bilo bi posve jednako napisano. LICE je, s literarno-umjetničkog gledišta, posve bezvrijedno, tek jedna priča koja je isto tako mogla biti ispričana u nekoj epizodi televizijske serije (feeling Fear Streeta najviše podsjeća baš na umjetno umiveni svijet televizijskih dramoleta), ili lošoj epizodi Dylana Doga i razlike bi bile tek kozmetičke. Ali LICE je priča, ispričana jasno i - za nekoga sigurno, jer se inače ne bi tako prodavalo - funkcionalno. LICE zadovoljava našu suštinsku glad za pričom, zadovoljava je nekvalitetno poput McDonaldsova hamburgera, ali na sat nas vremena odvodi od naših života i vraća tupo site. I mene to svojstvo čak i loše priče - fascinira. (R.L. Stine: ORMARIĆ BROJ 13 (izvornik: The Nightmare Room: Locker 13, preveo Blaž Sviličić); Algoritam, 2002.) I netom sam se bio zapitao kako li se zvala ona druga Stine-serija, kad li sam odgovor našao na istoj polici s koje sam skinuo LICE: Soba košmara (za razliku od Fear Streeta, ovdje je Algoritam našao za shodno prevesti naslov). Time se rasvijetlila i još jedna misterija: zašto ja čitam ova sranja? Jer ih nalazim na polici. Konkretno: na dječjoj polici u prijateljevoj vikendici gdje sam se zavukao završiti neki posao. Treća misterija: zašto čitam ova sranja umjesto da, bestraga, radim taj posao - jest previše metafizička da bih se njome bavio na ovom mjestu. I onda, kad sam pročitao ORMARIĆ BROJ 13 (a nego neću), bio sam puno pametniji. Shvatio sam, ako ništa drugo, razliku dviju serija. Dok je Fear Street namijenjem striktno srednjoškolcima (čak možda srednjoškolkama) i bavi se triler-hororom (onim u kojem se pokaže da jezivi događaji imaju svakodnevan uzrok), Soba košmara ide u čisti horor (užas je natprirodan) i namijenjena je dvanaestogodišnjacima (ali u dan točno - na polici sam (khm) pronašao još jednu Sobu i u obje se odmah u prvom odlomku jasno i glasno navodi da junak ima dvanaest godina). Zapravo je to višestruko zanimljivo: em pokazuje jasne ladice razvijene izdavačke industrije, em uvodi zanimljiva pitanja - zar u srednjoj školi čitaju još samo cure? zar se od natprirodnog ježe samo klinci? - em mi je otkrilo stvari o meni koje sam do sada samo slutio. Soba košmara mi se, naime, svidjela više od Fear Streeta. Dijelom zato što sam se na prethodnom primjeru naučio koje dijelove treba preskakati pa mi je čitanje išlo brže, dijelom zato što je imala bolju naslovnicu, dijelom što je bila mikroskopski bolje napisana (i to samo zbog jedne stvari: dojma da je autoru stalo do scena košarke, dok mu u LICU nije bilo stalo ni do čega), a dijelom i zato što je bila fantastika. Sranje s elementima fantastike (nekakav idotski Gospodar sudbine klincima da amajliju zbog koje dva mjeseca imaju sreće, a onda to ispaštaju čitav život) mi je, daklem, definitivno draže od sranja bez elemenata fantastike. I onda, kad tu moju sklonost odvagnemo nepogrješivim američkim izdavačkim instrumentarijem, dolazimo do nepobitnog zaključka kako sam ja, zapravo, dvanaestogodišnji klinac. Što je ono što već desetljećima tvrdim. (R.L. Stine: LAŽLJIVAC (izvornik: The Nightmare Room: Liar, Liar, prevela Mija Žužul); Algoritam, 2003.) A onda sam pročitao još jednu. U svoju obranu mogu reći samo da mi nije trebalo više od pola sata. (mcn) |
- 21:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #
nedjelja, 04.09.2005.
Kvaka devedeset dva
(Boris Dežulović: JEBO SAD HILJADU DINARA; Europapress holding, 2005.)E, najprije tri puta nisam mogao proći onaj uvod od dvije strane, ono nekakvo objašnjenje i zahvalu. Svaki bi mi Božji put pogled odlutao od nezanimanja i konačno sam se prisilio i onda je krenulo bolje. S tim da me i dalje mučio taj uvod u kojem autor kaže da se roman osniva na stvarnom incidentu i bla bla bla. Prvo mi je (kod tog uvoda, je li?) zasmetala pomisao da će knjiga biti neki ozbiljnjak, neka bremenita rekonstrukcija tragedije. "Jednom novinar, uvijek novinar", uzdahnuh tada i nadao sam se samo da će JEBO SAD ... biti čitka kao "Christkind". Onda - kad se knjiga počela ukazivati kao rekonstrukcija komedije - počelo me mučiti nešto drugo: sumnja. Jer, di bi Dežulović iskopao ovakvu knjigu da ju je i tražio? Kakav bi to članak mogle napisati mjesne novine ako je "incident" preživio tek jedan od svih sudionika, a i on je prolupao (ništa vam ne spojlam ovdje, ovo je sve u prvoj rečenici uvoda)? Di bi, jadan ne bio, iskopao sve te dokumentarne detalje zalijepljene na stripovski siže (za ratovanja u Bosni jedinica se Hrvata preobukla u Bošnjake, jedinica Bošnjaka u Hrvate i kako da sad jedni drugima dokažu da su "naši", a ne "njihovi"), a da mu pašu kao da ih je izmislio? Te na kraju, zašto bi mu i kako svjedočanstva (na kojima se zahvaljuje u uvodu) dali ljudi o kojima baš i nije u knjizi napisao najljepše stvari? Tako da sam zaključio (ako je zaključak i pogrešan, moj je) kako se Dežulović poslužio "Fargo" modelom (ili je to "Eco" model, ili je ...) te izmišljenu priču proglasio dokumentarnom kako bi se mogao - zajebavati. A zajebavao se, naravno, kako bi nam pričao o onome što ga muči. Neću tvrditi kako u dušu poznajem povijest ratnog romana (ovaj rat, zadnji) u Hrvata. Sjećam se da sam uredno preskočio onu prvu fazu, pisanu za samog rata (Hitrec, neki dječji ...), te da je Cvetnićev "Kratki izlet" (koji i nije roman već dokumentarac) bio dobar, jednako kao i razni drugi dokumentarni fragmenti rasuti po časopisima. Zanimljiv je zatim bio jedan rukopis dječjeg romana koji, mislim, nikad nije bio objavljen, "Sablja" Ivana Gavrana ima uzbudljivu sarajevsku epizodu uklopljenu u science-fiction okoliš, a i "Cavalcada Nera" Radovana Domagoja Devlića (opet rukopis) mi je bila draga iako možda više zbog Radovana (čije "Štrasere", eto, još nisam pročitao) nego zato što bi bila bitan ratni roman. Zapravo, "Cavalcada" bi (uz "Sablju"?) mogla biti simptomatična zbog nečega drugoga: Radovan je bio na ratištu i pisao je dijelom i o svojim iskustvima, ali je u pokušaju razumijevanja rata pribjegao bio fantastici i mitu. Kako uopće razumjeti rat? Kako ga prikazati? Natrag: Dežulović. Dežulović lukavo smješta svoju priču u najmutniji dio rata: Bosnu. Za Hrvate su bojišta na njihovom terenu sveta i jednoznačna: zna se (khm) tko je tu doma, a tko je nezvan došao i stvari su crno-bijele. Bosna, gledana s ove strane granice, je ćušpajz u kojem nam nije zapravo bilo jasno tko koga ni kada ni gdje ni zašto. U Bosni se, zato, gdje se od jednog brda ne vidi što se iza drugog dešava, može dogoditi bilo kakva priča. Raj za ratne bajke: Bosna. Dežulović (ponovo lukav) ne upliće Srbe (kao vojsku) u priču. Opet, Srbi su iz ovog rata izašli prilično jednoznačno obojeni (gledani s Hrvatske strane, naravno) i staviti Srbina u priču automatski bi dovelo do "navijanja protiv". Muslimane su Hrvati zvali "balijama", ali to je bio tek neki novi animozitet, nešto što se iskušavalo kako će leći, ni za prinijeti generacijskoj reakciji potezanja kame na riječ "četnik". Konačna Dežulovićeva odluka i nije više odluka već priča: napučivši dvije već spomenute jedinice u protivničkim uniformama ljudima koji su prije rata išli na iste utakmice, jebavali iste žene i slušali iste priče, koji ne koriste riječi "Hrvati" i "Muslimani" već "naši" i "njihovi" - riječi koje svakom uhu zvuče kao točno ono što želi čuti - Dežulović je vrhunski pokazao ono što je želio kazati. Da život u ovim krajevima nije puno smisleniji od rata; da je rat samo izlika kako bismo svoj nagomilani jad izlili kroz puščanu cijev; te da ne može to nitko pokušati razumjeti i ostati normalan. Jedini preživjeli koji se, po Dežuloviću, nalazi na promatranju i crta zanimljive crteže tako je, možda, sam autor koji je od pomnog proučavanja ratnog desetljeća pomalo skrenuo i od silne se tuge dao u smijanje. JEBO SAD HILJADU DINARA je odlična knjiga (jest da mi kod sedmog ili osmog od dvanaest flešbeka ta strategija malo dopizdi, ali tada baš naiđe onaj o sigurnom branjenju penala od kojeg se živ upišam pa lakše čitam dalje), pitka kao "Christkind", ali tematski puno jasnija i strukturalno čvršća. JEBO SAD HILJADU DINARA je, za sada, jedino vrijedno što nam je Jutarnji ponudio od "domaćica" (sama incijativa, međutim, izvrsna je bez obzira na rezultate) i možda najbolji ratni roman - u mome skromnom iskustvu - kojeg je hrvatska književnost do sada proizvela. Te još dvije pohvale: knjigu sam pročitao prije skoro tri tjedna i od tada skoro da nije prošao dan a da mi u pameti nije bljesnula ta jebena kula nad tim jebenim grobljem i da mi likova knjige nije bilo barem malo žao. To i: u najavi knjige Jutarnji je bio spomenuo kako je Dežulović knjigu napisao na liječenju od tumora neke vrste pa sam pomislio "Joj, što ću ako knjiga ne valja? Neću ga moći čerečiti, bit će mi ga žao." Ali onda sam je počeo čitati i nisam se, majke mi, ni sjetio da je bolestan dok nisam knjigu odložio. Toliko je zdravo napisana. (mcn) |