(Terry Pratchett: THE AMAZING MAURICE AND HIS EDUCATED RODENTS; Corgi, 2002.)
Prošle me godine zgrozila improvizirana računica po kojoj sam od svih autora, živućih ili ne, vjerojatno najviše naslova pročitao od Terrya Pratchetta. Završavajući THE AMAZING MAURICE, ponovno sam prebrojio pročitane i završio na trideset i sedam. Nemam točan popis svega što sam u životu pročitao (jes! - eto jedne kompulzije kojoj sam se othrvao!), ali mislim da bi druga na popisu bila Agatha Christie zbog faze koja me davno držala, ali koja prilično sigurno nije prešla trideset knjiga. A Pratchett nije faza, jer kad bi bio onda bi mu bio red i da prođe, a ne da me drži, brat-bratu, već jedno petnaest godina.
No dobro, ali što je tu grozno? Nitko me ne tjera da ga čitam, je li tako? Čitaj ga, brate, ako ti se sviđa, prestani ako ti ne paše. Tako i ja sebi govorim već zadnjih nekoliko godina, svaki put kad završim neku knjigu iz "Discworld" serije (a vječno kaskam dvije-tri za produktivnim Terryem; mogao bih ga čitati češće, ali ne volim predugo ni prečesto biti u jednom autoru jer osjetim kako mi se misli i rečenice oblikuju po njegovim obrascima): pomislim kako je uvijek isti, kako već znam kako mu mozak radi, kako me svaki put iznervira preskočenim objašnjenjima u zadnjoj desetini knjige, no ... No nakon nekog vremena mi se dogodi da dohvatim iduću i - hop! - nova Pratchett-recka je tu. Sve što sam maločas prigovorio stoji i dalje, ali primjedbe budu nekako uravnotežene Pratchettovom inteligencijom (svi se uvijek pozivaju na njegov humor pa ja baš neću; Pratchett jest duhovit, ali duh je i tako tek funkcija inteligencije), s njegovim evidentnim trudom (on ne leži na staroj slavi; svaka je knjiga možda strukturalno predvidljiva, ali je po obrađenom gradivu svježa) i njegovom podlošću.
Jer, romani o "Discworldu" rijetko su zapravo pravi romani. O da, imaju oni likove i zaplet i nekoliko stotina stranica, ali njihova suština je esejistička. Pratchett nam želi reći o kojem je problemu razmišljao i čemu se domislio te onda tu svoju propovijed podlo umota u medenu pilulu burleske kako bismo je lakše progutali. Tako da se postojanost svježine svake nove "Discworld" knjige može vrlo lako objasniti: dok bi svako pisanje nekoliko desetaka svezaka na zadanu temu neumitno dovelo do ponavljanja, kod "Discworlda" je to neutralizirano činjenicom da se radi o jednom jedinom velikom romanu u kojem su pojedini naslovi samo poglavlja. Pogolema poglavlja, ali kad je puno tog meda u kojeg su umotana.
THE AMAZING MAURICE AND HIS EDUCATED RODENTS slijedi "Discworld" formulu gledanja fantasy ili pripovjednih klišeja kroz prizmu ljudske nesavršenosti. Ovaj put su "na tapeti" Hamelinski svirač, Mačak u čizmama, slikovnice Beatrix Potter, braća Grimm u cijelosti i svi mitovi o mačkama. Od tih niti Pratchett spliće priču o štakorima koji su se propametili pojevši neki čarobni otpad i krenuli u potragu za mjestom gdje mogu živjeti daleko od te opasne gamadi ljudske.
I tako to, ali sadržaj je i tako manje bitan. Pratchett nas zahakla likovima podmuklog mačka zlatnog srca, nizom štakora koji su si imena dali po natpisima s omota odbačene hrane, Maliciom Grim koja smatra kako svoj život trebamo pretvoriti u priču kako ne bismo postali dijelom nečije tuđe priče ... i kao usput nam priča o onome što njega brine, predlaže načine na koje bismo se kao vrsta možda mogli spasiti i dvoji je li uopće u pravu ("Eto što vam razmišljanje učini, pomisli. Uvali vas u nevolju. Čak i kad znate da drugi ljudi znaju razmišljati, počinjete razmišljati i za njih", str 146.*).
I tu je jedan mali, malecki problem s Terryevim knjigama. Ponesu ga te propovijedi pa obremene završetak svake knjige tako da nas rijetko kad ostavi s jasno ispričanom pričom. Uvijek poželi dodati još jedan sloj, još jednu riječ ili obrat, citat i parafrazu pa se bojim za razumljivost "Discworlda" izvan vremena njegova nastanka, za njegovu trajnost u svjetlu Terryeve "Vic je s pričama izabrati one koje će potrajati" (str. 269).
Ali ako i ne potraju, ako za novo vrijeme bude potrebno pisati nove propovijedi, mislim da ću i dalje čitati Pratchetta. Konačno, obojica živimo u ovom vremenu i meni se obraća.
A i med mu je dobar.
(mcn)
* Knjigu je kod nas prevela, mislim, Marjan knjiga, ali stranice su navedene po izvorniku, dok su citati u mojem prijevodu, prvenstveno zbog lijenosti.
Post je objavljen 21.09.2005. u 12:37 sati.