(Georges Simenon: MAIGRET I ŽRTVA IZ SEINE (izvornik: Maigret et le clochard, preveo Ivan Kušan); Večernji list, 2004.)
Ako se ne varam (a obično se varam u mnogo bitnijim stvarima, ne u ovim trivijama) prije ovog sam pročitao samo jednog Simenona, a čak mislim da nije bio ni o komesaru Maigretu. Bilo je to prije dvadeset i jednu godinu, na maturalcu u Grčkoj (da, da, neki se ljudi ludiraju na maturalcima, ja čitam) i knjigu su mi, nakon što sam je završio, veseli cimeri sakrili na balkon što nisam ni primijetio (jer sam je pročitao) pa je roman iz one sarajevske mekoukoričene biblioteke sa fol-zlatnim hrptom ostao na balkonu u Ateni čekati idućeg gosta ili, vjerojatnije, čistačicu koja ga je zafrljačila u smeće.
Iz cijele se priče valjda shvaća kako su me se okolnosti čitanja mog prvog i do danas jedinog Simenona više dojmile od romana samog. U dvadesetogodišnjem se intervalu, pak, sjećam da me se nisu dojmile ni serija filmova po Simenonu (bez Maigreta? bio je neki lijepi svjetionik unutra) ni britanska TV-adaptacija raznoraznih Maigreta (bila je smeđkasta). Presudio sam Simenonu kao precijenjenom i nisam se dalje zanimao.
Ali onda ta vikendica i njezine police. I na njima nekoliko krimića iz Večernjakove serije. Doylea mi se ne čita ponovo, ni Poea; Ludluma sam čitao s osamnaest i ne ponavlja mi se iskustvo; Spillane možda dođe na red (ne sjećam se jesam li ovoga čitao il ne), Wallace ima jezivo dosadan prvi odlomak, Simenon ...
Simenon je brilijantan.
MAIGRET I ŽRTVA IZ SEINE je kratak roman u kome je sve na svome mjestu. Niti jedna riječ nije zastranila od pričanja priče, a ispričana priča nadrasla je zbroj svojih riječi i postala razglednica vremena u kojemu je pisana. Brige (prosjaci), snovi (ratna bogatstva), ekscentričnosti (odlazak u misije), stranci (flamanski mornari na teglenicama), mjesto (Pariz) i vrijeme (proljeće ranih šezdesetih dok u Parizu još nije bilo značajne prometne gužve, a telefonska se veza s provincijom dobijala već za nekoliko minuta) svijeta koji odavno više ne postoji još uvijek žive opisani Simenonovim ekonomičnim perom. Biti tako štur, a u opisu likova ne upasti u stereotip već postići da svaki od njih zaživi svojim životom, poput male uloge koju igra dobar glumac - to je umijeće. Ako ne i umjetnost.
Jest MAIGRET I ŽRTVA IZ SEINE "krimić" i napisan, vjerojatno, za novce i hitro (Simenon je, pročitao sam negdje, kada bi morao pisati odlazio u slučajno odabrani provincijski gradić te se nakon otprilike tjedan dana od tamo vraćao s gotovim rukopisom), ali i kad ga zaklopim progone me liječnik koji je postao skitnicom, nabusito netrpeljivi flamanski tegleničar i sâm Maigret - sva trojica u potrazi za nekim svojim shvaćanjem slobode i pravde. U formulaičnom krimiću, čije inačice danas po medijima najčešće srećemo, podjela na istražitelja (možda nesavršenog, ali na pravoj strani; za njega navijamo) i krivca (barem jednom osobinom nedostojniji od nas; navijamo protiv) je jasna. U ŽRTVI IZ SEINE postoji krivac, ali ne postoji negativac. U ŽRTVI ne postoji jasna podjela uloga (iako, da, Maigret je komesar jer netko mora biti) - svi su likovi ljudi, ni bolji ni gori od nas - pa ni jednoznačan ishod nije bitan za naš čitateljski užitak.
Simenon nije pisao krimiće kako bi se nadmetao s čitateljem u postavljanju i odgonetanju zagonetki. Simenon je - a sudim, priznajem, samo po ŽRTVI IZ SEINE - pisao krimiće iz jedinog pravog razloga: jer ga je zanimalo što nekoga nagoni na zločin, što nekoga dovodi da postane žrtva i kojim se motivom vodi istražitelj. Simenon je pisao krimiće jer su ga zanimali ljudi i pitanje što čini čovjeka.
Hoću reći, kad netko napiše rečenicu poput "Radilo se tu o osjećaju i njuhu" i očekuje da će njome se njome provuči i u ovo doba CSI-a, onda sigurno ima muda kao slon. A kad netko napiše takvu rečenicu i provuče se, onda nema samo muda već i slonovski nedodirljiv osjećaj i njuh za literaturu.
Dajte mi još.
(mcn)
Post je objavljen 20.09.2005. u 12:46 sati.