Blogov kolac
četvrtak, 22.09.2005.
About a book ...
(Nick Hornby: ABOUT A BOY; Penguin Books, 2002.)Zapravo i nemam o ovom romanu bog zna što za reći. Zabavan je, vrlo je pitko napisan, kaže nekoliko lijepih stvari iz perspektive starmalog dvanaestogodišnjeg klinca i, možda, nekoliko jednako lijepih stvari iz perspektive tridesetšestogodišnjeg klinca koji nije radio ni dana u životu. Budući da je komedija, autor ga u zadnjih pola tuceta poglavlja malo nateže i gurka kako bi stvar završila happy endingom, pa mi zanimljiviji ostaje pomalo pretjeran početak i sredina ispunjena problemima te komentarima, ali nisam se, sve u svemu, ni ljutio ni naročito nervirao dok sam knjigu čitao, par puta sam se i nasmijao te je, kao ljetni roman, posve poslužila svrsi. Jedna druga stvar je, međutim, zanimljiva. Po ABOUT A BOY je snimljen film (nisam gledao), a kako je i izdanje koje sam čitao (prvo izdanje je iz 1998.) izdano s filmskom naslovnicom od te se činjenice nije dalo pobjeći. Uzmete knjigu, s nje vas gleda Hugh Grant, okrenete je, a jedno je njegovo plavo oko i dalje tu. Te tako i nehotice počnete razmišljati o tom filmu kojeg niste gledali. Iako sam na početku glavnog junaka zamišljao drukčije (pomalo kao onog žutog, krupnog iz Men Behaving Badly) postupno mi se, silom sugestije, nametnuo Hugh. Neke scene, zaključio sam nevoljko, bile su kao skrojene za njegov karakter pristojne papučice. To je onda otišlo dotle da sam bio siguran kako je Hornby mislio na Helenu Bonham-Carter kad je pisao Rachel. A sekundu kasnije, kad sam na poleđini knjige (gdje su uredno nalijepljeni filmski credits) otkrio kako ju je glumila Rachel Weisz, više nisam bio tako siguran. Prvo: Rachel i Rachel, a drugo kad se Weiszica proslavila? 1999. u "Mumiji"? Britanci su je sigurno znali i ranije, ova je knjiga pisana tada nekako ... Je l' vidite što nam filmovi rade? Njihova mcluhanovska "toplina" - otprilike definirana, ako sjećanje ne vara, kao gotovansko posluživanje proizvoda kojeg konzument ima samo bez razmišljanja konzumirati - čini ih gotovo jedinom pravom masovnom kulturom (OK TV (opet dijelom film) i OK muzika, ali ona je generacijski obojenija). Ne samo da filmovi ostaju jedina točka (uz vrijeme i, valjda, politiku) na kojoj s potpunim strancima možete odmah uspostaviti kontakt, već oblikuju i stvari koje bi trebale (?) oblikovati njih. Poput knjiga. ABOUT A BOY kao da je pisan da bude film. Britanski film, jer struktura nije baš skroz hollywoodska (kraj ne ide u krešendo, a recimo da ni happy ending nije apsolutan, iako je došao vrrrlo blizu), ali film. Snimite ga redom kojim je napisan, zadržite dijaloge i rezove scena točno kako jesu, stavite dobre glumce (nije problem, film je britanski) koji će nijanse Hornbyeve karakterizacije znati prenijeti na zadovoljavajuće komičan način i - imate posve vjeran transfer iz jednog medija u drugi. Gubitak: minimalan. Nekad su se romani pisali tako da ih se nije dalo u film prebaciti bez ozbiljnijih restrukturiranja, rezova i dopisivanja. ABOUT A BOY - a pretpostavit ću da je tako i sa sve većim brojem romana autora koji su odrasli u kinima i videoteci - taj problem nema, pri čemu Hornby vjerojatno čak ni ne podilazi niti se ulaguje filmskoj industriji. Njegov je mozak pospojen filmski i on hoda kroz prozu - kaže Tanja da je to karakteristika modernog romana - pouzdano se oslanjajući da će nama sam spomen Kurta Cobaina, Simpsona, Adidasica, Planet Hollywooda ili bilo kojeg trademarka značiti dovoljno za potpuno razumijevanje konteksta i poruke. Na jednom mjestu u romanu Hornby letimično opisuje sobu dječaka Alija koju bi po izloženim posterima "društveni povjesničar iz budućnosti vjerojatno mogao datirati do u 24-satni period". Sličan mi dojam ostaje nakon čitanja ABOUT A BOY: to je razglednica vremena, jedne godine, jedne pop-kulturne prekretnice (Cobainova samoubojstva), obložena pričom. Ja dosta težim stvari gledati crno-bijelo i dijeliti ih na dobro i loše, ali mislim da ću od toga morati odustati: ABOUT A BOY i trend kojeg simbolizira (možda bi se na fakultetima sad knjige i filmovi trebali učiti usporedo, a ne odvojeno?) nisu ni dobro ni loše. To je, štono bi rekao moj frend Milan, jednostavno tako. (mcn) |