(Ante Tomić: LJUBAV, STRUJA, VODA & TELEFON; Europapress holding, 2005.)
Opsežno te nadasve temeljito istraživanje tržišta provedeno u minijaturnom dućanu na Malešnici pokazalo je da se Tomić "jako dobro prodaje". To je, ničim izazvana, izjavila prodavačica kada je prodala i drugi od, valjda, dva primjerka koji joj je stigao u dućan, pitajući se (možda) je li što propustila kad nije kojeg zadržala.
Osobno mislim da nije. Ali meni Tomić nije drag. Toliko mi nije drag da hoću vjerovati kako ga zovu "Ante" jer je to od milja za "antipatični". Toliko mi nije drag da okrenem ovu knjigu i gledam jednu od onih fotografija koje je Jutarnji namjerno (takvo što se valjda ne događa nenamjerno) snimio kako bi se autorima vidio svaki prišt i fleka na licu, pa mu rukom prekrijem onaj navježbani osmijeh nevina djeteta tako da ostanu samo oči i onda se zadovoljno zgražam: "Gle kako se ne smiju, kako su hladne, kao da su mu ih s guštera presadili!"
Toliko o objektivnosti, je li?
Moja antipatija prema Anti ne proizlazi iz osobnog poznanstva (od svih pisaca iz Jutarnjeg jedva sam koga sreo, a više od dvije riječi prozborio sam samo s Brešanom), već - a nego odakle će? - iz čitanja. Kako rijetko čitam nastupne zbirke (sramota!) te kako mi nitko nije htio reći lijepu riječ o Antinu vojnom romanu, moje se prethodno čitanje Tomića svodi na mnogohvaljeni "Što je muškarac bez brkova" koji se čitao prilično lako i bio zabavan dok autor nije pred kraj knjige odlučio silovati radnju i likovima dodijeliti svršetke kojima ih priča nije vodila.
Toga gafa u LJUBAVI, STRUJI ... zapravo nema. Tomić je odlučio napisati nepretenciozan ljubić za muške, pun općih mjesta plus dobra ideja s osvetom kroz oglase i dobra scena s policajcima, te je u tome i uspio. Strukturalno je sve na svome mjestu, svi se konci spliću te na kraju ne postoji nezadovoljstvo pričanjem. Možda ostaje (to je subjektivno) nezadovoljstvo ispričanim ili nezadovoljstvo autorom, ali gledano kao priča LJUBAV, STRUJA ... stoji.
Zašto sam maločas rekao "ljubić za muške"? Ne samo zato što početak knjige djeluje kao pastiš monologa Arijane Čuline, već i stoga što žene u Tomićevoj knjizi neće naći puno utjehe (a što je ljubić ako utjeha nije?). Jedino ispunjenje dano im je kroz muškarca, ali im nije ostavljena mogućnost da taj ne bude gad. Tomić svakome nalazi zamjerku, a divi se - zanimljivo! - samo predstavnicima vlasti (te možda onima koji rade za austrijske banke). Glavna junakinja nalazi (privremenu?) sreću u naručju istražnoga suca (koji je sad mužjačka faca jer je od iskompleksiranog golje postao netko), a njezina prijateljica s psihopata uznapreduje do inspektora. To što je onaj prvi i dalje iskompleksiran (treba vidjeti što radi bivšoj ženi, str. 155), a ovaj drugi hladnokrvni sudionik u ubojstvu, nije Tomiću važno. On im se divi, a ženske ništa bolje, stječe se dojam, nisu ni zaslužile.
Ne bih se ja tu pretvarao da sam nešto mnogo fin i emancipiran (kad nisam, skužilo bi me se), te da mi smeta Tomićeva mizoginija (ne smeta). Nije, naime, problem što Tomić ne voli žene već što - ne voli nikoga. Kao što je učinio u "Što je muškarac bez brkova" tako se i u LJUBAVI, STRUJI ... Tomić kao pripovjedač postavio nadmoćno svojim likovima, secirajući ih bez simpatije, oduzimajući im ljudskost te pretvarajući ih u karikature, kao zadnji novinar o svima birajući ispričati samo skandal, prljavštinu i trač. Ako bih trebao izdvojiti rečenicu koja za mene sumira Tomićev stav, onda bi to bila: "Ti ljudi, nisan ih volija ni prije dvadeset godina, a sad su mi još odvratniji." (str. 145)
Ne mislim da je to dobro pisanje. Pisac ima pravo na stav, ali bi trebao, čini mi se, pokušati razumjeti svoje likove, oživjeti ih i prikazati kao više od kurioziteta za novinsku crticu. Ovako zaključujem kako Antu goni (zanemarimo li nekritičko divljenje vlasti) isključivo osveta, da ne kažem ... frustracija.
(mcn)
Post je objavljen 24.09.2005. u 12:07 sati.