Blogov kolac
ponedjeljak, 19.09.2005.
Glad za hitrom hranom
(R.L. Stine: LICE (izvornik: Fear Street: The Face, prevela Maja Krušlin); Algoritam, 2002.)Dio mene oduvijek je bio fasciniran količinom, ljudima koji su napisali stotine knjiga. Premda mi je racionalno jasno da "stotine knjiga" ne znači "stotine kvalitetnih knjiga" pa čak niti "stotine bitno različitih knjiga", fascinacija ostaje. Zato i jest fascinacija, a ne nešto logično. Serija Fear Street R.L. Stinea (zajedno s još jednom serijom istog autora i sličnog naziva, kojeg se ovaj čas ne mogu sjetiti a daleko sam od Googleta) pred nekoliko je godina žarila i palila top ljestvicama prodaje u SAD - te ju je tako preveo Algoritam koji i ne čita knjige, već samo ljestvice >:) - na vrhuncu se popularnosti pojavljujući, ako pamćenje služi, dva puta mjesečno. Već po ritmu se dade, dakle, zaključiti kako nitko nije očekivao vrhunsku literaturu već ono što se od triler-novelica za tinejdžere (stotinjak kartica) napisanih u tjedan dana i može očekivati: zaplet i zanat. Zaplet je, dakako, viđen sto puta. Podsjetimo se: kad vas unajme za dva romančića mjesečno, ne očekuje se originalnost. Junakinja (mislim da se zvala Martha) doživjela je nešto strašno pa - vrlo po pisca prikladno - promptno od šoka otišla u amneziju. I sad svi znaju sve, osim nje (ne smiju joj reći jer njezin psihijatar tvrdi - e, ima li koji psihijatar u blizini? je l' to fakat preporučena metoda? - kako je bolje neka se sama sjeti) i jadnih nas koji se skupa s njom moramo u neznanju plašiti na kraju svakog kratkog poglavlja. Te onda na kraju, točno po receptu takvh priča, imamo niz hitrih obrata kojima je manje cilj rasvijetliti misteriju (u ovom slučaju: ubojstvo) već toliko isprebacivati sumnju da smo na kraju spremni prihvatiti bilo koga kao krivca, samo da vrtuljak završi. Točno po formuli, dakako, glavnim krivcem se pokaže _______, junkinjina ________ ____________, jer je šok, a time i emocionalna umiješanost konzumenta, puno veći (smatra moderna škola medijskog krimića) kad se kao zlikovac otkrije netko blizak protagonistu, a ne netko tek onako. Sprdam se ja tu s klišejima, znam, ali htio sam zapravo reći nešto drugo: funkcioniraju, jebiga. Jesu Stineove (ili Stineičine? vrag će ga znati s tim aseksualnim pseudonimima i bestrasnim pisanjem) drame na kraju poglavlja umjetne, ali me potegnu; jest taj obrat predvidljiv u strukturi, ali ga ipak pročitam; jest da mi na kraju ostaje nejasan dojam da me autor/ica izradio/la, ali mi čak ni ne bude jako krivo. To je - zanat. Opet, bojim se, pretjerano hvalim lošu knjigu samo zato što ništa od nje nisam ni očekivao. Počnimo, stoga, otpočetka: LICE je sranje. Proza je strogo funkcionalna, prošireni sažetak bez i trunka osobnosti, s rečenicama koji su klišeji i radnjom kojoj i temeljiti ćoravci vide žice (ha! ovo će vam biti smiješno ako LICE pročitate; ali nemojte) što je pokreću. LICE ni jednog trenutka ne kani biti išta više od jeftinog uzbuđenja za apatične tinjedžere koji knjige inače ne čitaju. LICE je mogao napisati bilo tko (a možda i jest, tko zna koliko "Stineova" zapravo ima?) i bilo bi posve jednako napisano. LICE je, s literarno-umjetničkog gledišta, posve bezvrijedno, tek jedna priča koja je isto tako mogla biti ispričana u nekoj epizodi televizijske serije (feeling Fear Streeta najviše podsjeća baš na umjetno umiveni svijet televizijskih dramoleta), ili lošoj epizodi Dylana Doga i razlike bi bile tek kozmetičke. Ali LICE je priča, ispričana jasno i - za nekoga sigurno, jer se inače ne bi tako prodavalo - funkcionalno. LICE zadovoljava našu suštinsku glad za pričom, zadovoljava je nekvalitetno poput McDonaldsova hamburgera, ali na sat nas vremena odvodi od naših života i vraća tupo site. I mene to svojstvo čak i loše priče - fascinira. (R.L. Stine: ORMARIĆ BROJ 13 (izvornik: The Nightmare Room: Locker 13, preveo Blaž Sviličić); Algoritam, 2002.) I netom sam se bio zapitao kako li se zvala ona druga Stine-serija, kad li sam odgovor našao na istoj polici s koje sam skinuo LICE: Soba košmara (za razliku od Fear Streeta, ovdje je Algoritam našao za shodno prevesti naslov). Time se rasvijetlila i još jedna misterija: zašto ja čitam ova sranja? Jer ih nalazim na polici. Konkretno: na dječjoj polici u prijateljevoj vikendici gdje sam se zavukao završiti neki posao. Treća misterija: zašto čitam ova sranja umjesto da, bestraga, radim taj posao - jest previše metafizička da bih se njome bavio na ovom mjestu. I onda, kad sam pročitao ORMARIĆ BROJ 13 (a nego neću), bio sam puno pametniji. Shvatio sam, ako ništa drugo, razliku dviju serija. Dok je Fear Street namijenjem striktno srednjoškolcima (čak možda srednjoškolkama) i bavi se triler-hororom (onim u kojem se pokaže da jezivi događaji imaju svakodnevan uzrok), Soba košmara ide u čisti horor (užas je natprirodan) i namijenjena je dvanaestogodišnjacima (ali u dan točno - na polici sam (khm) pronašao još jednu Sobu i u obje se odmah u prvom odlomku jasno i glasno navodi da junak ima dvanaest godina). Zapravo je to višestruko zanimljivo: em pokazuje jasne ladice razvijene izdavačke industrije, em uvodi zanimljiva pitanja - zar u srednjoj školi čitaju još samo cure? zar se od natprirodnog ježe samo klinci? - em mi je otkrilo stvari o meni koje sam do sada samo slutio. Soba košmara mi se, naime, svidjela više od Fear Streeta. Dijelom zato što sam se na prethodnom primjeru naučio koje dijelove treba preskakati pa mi je čitanje išlo brže, dijelom zato što je imala bolju naslovnicu, dijelom što je bila mikroskopski bolje napisana (i to samo zbog jedne stvari: dojma da je autoru stalo do scena košarke, dok mu u LICU nije bilo stalo ni do čega), a dijelom i zato što je bila fantastika. Sranje s elementima fantastike (nekakav idotski Gospodar sudbine klincima da amajliju zbog koje dva mjeseca imaju sreće, a onda to ispaštaju čitav život) mi je, daklem, definitivno draže od sranja bez elemenata fantastike. I onda, kad tu moju sklonost odvagnemo nepogrješivim američkim izdavačkim instrumentarijem, dolazimo do nepobitnog zaključka kako sam ja, zapravo, dvanaestogodišnji klinac. Što je ono što već desetljećima tvrdim. (R.L. Stine: LAŽLJIVAC (izvornik: The Nightmare Room: Liar, Liar, prevela Mija Žužul); Algoritam, 2003.) A onda sam pročitao još jednu. U svoju obranu mogu reći samo da mi nije trebalo više od pola sata. (mcn) |