(Zoran Ferić: DJECA PATRASA; Europapress holding, 2005.)
DJECA PATRASA su tako fino napisana, s takvom navikom opažanja i lakoćom pripovjedanja da sam s njima imao samo tri problema: početak, sredinu i kraj.
Malo pretjerujem, drame radi, ali ne puno ... Problem početka zapravo je minorni problem naslova. Jer, što je Patras? Ili tko je Patras? Nisam imao pojma kad sam knjigu uzimao u ruke (stalno mi se po glavi motao Parnas), a ni kad sam je završio nisam bio puno pametniji: znao sam da jest riječ o nekom grčkom lokalitetu, ali njegova mi važnost po roman, a još manje po naslov, još uvijek nije jasna ... A možda ja griješim kad mislim da je jasnoća naslova bitan faktor u privlačenju čitatelja? Možda je Ferić s "Patrasom" htio biti intrigantan? Nema veze, prigovor je, rekao sam, minoran.
Problem sredine - ako je problem - jest problem sedmoga poglavlja. U sedmomu poglavlju junak, za kojeg smo do tada doznali da je oženjeni profesor što se postepeno zaljubljuje u jednu od svojih učenica, tuca kurvu. Kurva usput, što Ferićeve vjerne čitatelje neće uopće iznenaditi, ima tumor u jednoj dojci i cijelo je to poglavlje zapravo izdvojena pripovjetka o tumoru. Tko zna - ja selektivno pamtim - možda to i jest bila pripovjetka, sada uključena u roman da svojom drukčijošću simulira pripovjedni tumor - strano tkivo u organizmu romana? Kako bilo, meni se dogodilo da sam čitao knjigu u letu, pročitao to sedmo poglavlje i - stao. Danima je poslije nisam taknuo. Može biti da na mene - za razliku od Ferićeva junaka - tumori djeluju deflativno namjesto inspirativno, može biti i nešto drugo, ali nakon tog sedmog poglavlja mi do spomenutog junaka više uopće nije bilo stalo.
Pri čemu nije problem u kurvi kao takvoj. Samo se poglavlje, ekscizirano, čita odlično, a kurva je tema kao i svaka druga. Ne, problem je što me je Ferić u prethodnih šest poglavlja navukao na priču o opsesiji nedohvatljivim - tom učenicom - i što je ta priča pukla kada se protagonist, Bernie se zvao!, olakšao s kurvom (te kad je natuknuto da mu je to regularna rekreacija). Dok sam vjerovao da je priča o tome hoće li dobrica Bernie prevariti ženu s lolitom, bilo je drame. Kad se pokazalo da je ionako vara - po čemu je klinka za kojom žudi posebna? Opsesija je opsesija samo kad je, ovaj, opsesivna a te je opsesivnosti, tog pritiska je i te neizbježne tragedije nestalo kada je u igru ušlo tucanje, ma kako možda životno, s trećom strankom.
(Digresija: jednom je netko napisao (sad sam googlao bez rezultata) kako bi, kad bi svi pisali samo ono što znaju, 90% knjiga bilo o profesorima koji su zaljubljeni u svoje studentice; nešto je slično rekao i pulitzerovac Robert Olin Butler kada je bio u Zagrebu: "Većina mojih kolega napiše jednu uspješnu knjigu, zatim dobiju mjesto na nekom sveučilištu i druga im je knjiga o profesoru koji se zaljubljuje u studenticu". Ne znam zašto mi je to sad palo na pamet. :))
Problem kraja, pak, problem je Lolite. Nabokovljev roman ima dva dijela: zanimljiv dio o strasti koji traje do tucanja, i onaj dosadni, poslije tucanja. DJECA PATRASA imaju također dva dijela: trebam li ih navoditi?
Jednom kad je opsesija konzumirana, DJECA PATRASA počinju s bauljanjem svome kraju, malo filozofiraju, malo nas pokušavaju začuditi Kurdom u ormaru, a malo simuliraju Berniejevu životnu predaju rasplinjavanjem u ravnodušnosti. Potucali se oni, ostaje dojam, pa što?
Pa ništa. Ferić je i nakon svega dobar pisac čija krivnja nije što nam se interesi razilaze (njega zanimaju seks i bolest, mene smrt i smisao). DJECA PATRASA su fin roman, iako ne savršen (jedno od neodgovorenih pitanja ostaje: zašto je bilo nužno da Bernie bude Židov? zato što nitko ne piše o Židovima? zato što Rvati ne tucaju maloljetnice?), i možda još samo o jednom problemu treba reći riječ ili dvije.
O problemu problema.
Čini mi se, naime, da se potraga za originalnošću, za "nenapisanom" knjigom, u suvremenoj književnosti opasno približila novinarskoj potrebi za senzacijom. Pavičić o Crkvi, Popović o kriminalu, Tomić o chick-litu, Ferić o pedofiliji/rorikou ... To su "problemske" knjige: aktualne teme (što ih se može sumirati jednom rečenicom) prozno obrađene, po mogućnosti šokantne, po mogućnosti napisane prije kolega. Mogu biti bolje ili lošije (od navedenih, Ferićeva je daleko najbolja jer jedina doseže emocionalnu istinu), ali prije svega djeluju potrošno.
(mcn)
Post je objavljen 21.10.2005. u 23:59 sati.