Blogov kolac
ponedjeljak, 03.10.2005.
Erotika nasilja
(Sven Hassel: GESTAPO; prevela Rebeka Toth, Zagrebačka naklada, 2004.)Nisam očekivao veliku literaturu. Nisam je ni dobio. Očekivao sam Laso roman smješten u Drugome svjetskom ratu. Bilo je bolje od toga. GESTAPO je tek jedna od knjiga iz Hasselove serije o "Legiji prokletih", proze koja je startala istoimenim autobiografskim romanom u kojem je čitava priča brilijantno kondenzirana do razine antiratnog remek-djela (tako mi kažu). Onda se ta knjiga dobro prodala i sve ostale su proširenje već ispričane priče (i opet mi kažu): likovi koje smo vidjeli umirati oživljeni su i sada se prepričava svaki korak ratovanja. GESTAPO (i po treći put mi kažu) čak spada među slabije dijelove serije, vezno tkivo između Istočnog fronta i bitke za Monte Cassino (pored kojeg sam se jučer, u posve nevezanoj anegdoti, provezao). Sve mi to kažu, a o svemu tome nisam imao pojma dok sam knjigu čitao u već ranije spominjanoj vikendici, tijekom dva tjedna, na porculanskom prijestolju. I, kako ju je bilo čitati? Fino. Nije briljirala literarno (a bogme ni prijevodom: uglavnom točnim, ali nenadahnutim) i strukturalno je bila čudna - autor tu već pretpostavlja kako likove i situaciju znamo te na njih ne troši odveć vremena; jednako tako, knjiga samo staje kad završi, jedva se nešto rasplelo - ali je vukla. Vukla je zato što mi muški volimo čitati o ratu, pogotovo kad o njemu priča onaj tko - kao Hassel - zna što priča. Nisam ništa od njegove biografije znao tijekom tih dvaju tjedana, pa sam se čitajući zabavljao nagađanjem je li moguće da je proza autobiografska ili je riječ tek o eksploatacijski krvavoj fascinaciji nekog WWII-geeka. Jer, na mnogo nivoa, GESTAPO jest eksploatacijski: daje nam klanje, daje nam vješanje, daje nam krv, daje nam mučenja, daje nam sadiste, daje nam egzekucije rubljenjem glave, daje nam prijetnje, daje nam igre moći, daje nam pornografiju, daje nam alkohol i travu, govna, mokraću, sluz i iznutrice, daje nam život koji možda neće trajati dalje od jutra, daje nam ljude odrođene od civilizacije i poživinčene, daje nam filozofiju rovovskog ratnika, koljača i bombaša ... daje nam sve ono što rat, na papiru, čini uzbudljivim. Čitajući GESTAPO nisam, zanimljivo, imao dojam kako je riječ o antiratnom romanu. Hassel ne veliča rat, daleko od toga; trudi se, štoviše, naglašavati gadosti, strahove, užase i neljudskosti, ali ... Ali ono što možda funkcionira u izvornom romanu serije, kojeg veći dio likova ne preživi, ne funkcionira ovdje. Iz GESTAPA naša četa izlazi gotovo neokrnjena (gube samo pručnika kojeg. čitajući jedino ovu knjigu, nisam upoznao dovoljno da mi ga bude žao) i rezultat je priča koja nas razgaljuje: neka je rat gadan, govori nam GESTAPO, samo se treba snaći i da ga se preživjeti. Posve sam siguran da to nije bila Hasselova namjera, ali nasuho čitanje GESTAPOA rezultiralo je kod mene primitivnim, adrenalinskim uzbuđenjem. Biti jedan od njih, srozati se koliko treba, ali preživjeti - može li muško od života tražiti više? Ubijati, opijati se, silovati ... nije li to najčišća muška priroda? Gdje je granica, konačno, ratnog i antiratnog romana? Nije li svaki roman o ratu bipolaran: čini da uživamo u onome čega se gnušamo i da se gnušamo svoga užitka? Nije li prava poruka svakog ratnog romana kako je rat jednostavno nužan i neizbježan, neodvojiv od naše prirode? GESTAPO (a s njim, nagađam, i ostatak serije) preporučujem dečkima. I onim curama koje misle da nas mogu promijeniti, kako bi znale protiv čega su krenule. (mcn) |