(Zoran Pongrašić: BABA; Sysprint, 2005.)
Dragi Zorane,
Trebao sam uzeti knjigu kad si mi je nudio, ali kad sam proklet pa mi je veće zadovoljstvo na "Je l' hoćeš da ti dam knjigu?" odgovoriti sa "ne", nego sa "da". Trebao sam je uzeti jer bih je onda barem pročitao prije Dežulovićeve nove (tvoja je izašla prije) i ne bih je promatrao kao da se natječe s njegovom, koja je gotovo bez zamjerke.
Da je barem i tvoja gotovo bez zamjerke ...
Ali, dobro, što je tu je. Nisam je uzeo onda (jer mi je bilo bed što posljednje dvije koje sam uzeo nisam tada još bio pročitao; u međuvremenu sam progutao "Vidi majmuna" i po istini ti rekao, koliko se sjećam, da je to bolji dječji roman od tvog nagrađenog "Mama je kriva za sve" ... "41,5°C", tvog "Lovca u žitu", još nisam ni taknuo, zbog čega me stid, ali si malo i sam kriv jer kad je tako reklamiraš onda sam htio prvo "Lovca" pročitati, a nisam još) i nisam je pročitao onda nego sada, u Dežulovićevoj zavjetrini, par mjeseci poslije.
Knjige su vam slične i nisu. Slične su po promatranju rata iz perspektive prašinara, slične su po strukturi kratkoročne pravocrtne radnje koja se u svakom poglavlju raspline u sjećanja i anegdote (kad na hrpu dodam i ovog novog Jergovića, zaključit ću da nam je suvremeni roman cijeli anegdotalan, i oralan; valjda je to neizbježno kad nam je takva i kultura; civilizacija smo predaje i trača), a slične su i po tome što ste rijetkog preživjelog poslije rata poslali na promatranje i ispitivanje kao opravdanje za knjigu. Dosta su, zapravo, u svim tim formalnim elementima slične, ali su različite jer ste vas dvojica različiti pisci.
A jeste pisci, to da kažem odmah prije nego što zaboravim. On je pisac (i dovraga sad više s njim, jer je ovo prikaz tvoje knjige pa ću dalje samo o tebi, koliko se bude dalo), a bogme si i ti pisac. Svaki put kad uzmem neku tvoju knjigu - a nakupilo ih se, bogme - ja se guštam virtuoznošću tvoga teksta. "Što ih onda ne uzimaš češće, majmune", pitaš, "recimo odmah kada ti se ponude?"
E to je, vidiš, zbog onih stvari koje mi kod tebe ne leže.
Najprije, to je tvoja opsjednutost formom. Kad te čitam, steknem dojam - ne jednom, ne triput, već uvijek - kako tvoje pisanje još uvijek traži glas. Kako je tvoj SF još uvijek definiran Ursulom LeGuin, kako ti se dječji romani pokušavaju osloboditi Krilića ili koga već, kako ... Mislim, sâm si si kriv, rekao sam ti. Što ti treba da kažeš da je nešto tvoj "Lovac u žitu", da kažeš kako baš hoćeš da ti naslovi poglavlja zvuče kao u "Tri čovjeka u čamcu" ili da u BABI direktno podsjetiš čitatelje na "Forresta Gumpa"? Naravno da je literatura (danas svakako, valjda i oduvijek) u stalnom razgovoru s onim što joj je prethodilo, da zadržava ono što joj se svidjelo i rječka se s onim što smatra da je moglo bolje, ali ...
Ali, svega ti, kod tebe to ne izgleda kao užitak u razgovoru. Kod tebe izgleda kao da te tišti što je netko napravio nešto dobro pa sad moraš i ti napraviti nešto na isti način, jer te inače neće prestati tištati. Otuda ti odjeci poznatoga svaki puta kada te čitam, otuda možda i nevoljkost da te čitam.
Ne optužujem te za neoriginalnost, to nikako. Tvoja razmišljanja i tvoji stavovi najdraži su mi dijelovi tvojih knjiga, a možda ih nigdje nema toliko kao u BABI. Čak ti i pripovjedačev glas BABE izvrsno paše. Nemoj ni to, molim te, pogrešno shvatiti. Ne kažem ni da si Forrest Gump ni da si slabouman, ali kažem da uživo često zauzmeš stav "ja sam mali i glupi i ništ' ne kužim" kako bi te neki problemi mimoišli ili te neki ljudi bezazlenije shvatili, pa da me stoga način na koji o stvarima razmišlja tvoj idiot, Gabrijel "Dostojevski" Porta, jako podsjetio na Zorana Pongrašića. No opet, na Zorana me Pongrašića podsjetio i mrki, ozbiljni Grga pa ti vidi što ćeš s tim podatkom.
Dakle, sve super što se tiče stavova i razmišljanja (prva dva poglavlja su ti malo spora, o zadnja tri tek moram reći što mislim, ali srednjih 15-16 su baš gušt za čitanje, lete i smiješna su, čak napeta), sve super što se tiče jezika i pisanja, ali dvije do tri stvari me vječno u tvojim knjigama jebu.
O prvoj sam rekao koju. Druga je ta opsjednutost formom i igrama formom. Ne volim to, ne volim te "što su likovi rekli o drugim likovima" igre, ne volim citate iz vojnih priručnika, ne volim ni "što je bilo s njima poslije" fusnote; ne volim ih jer mi ističu pisca nad tekst, jer kao da priznaju slabost u priči kojoj je potrebno formalno nadigravanje da se mane ne bi primijetile. Ali, iako ih ne volim, moram ti priznati da su ti u BABI dobro uspjele. Naravno da nisam čitao sve jebene citate o ovom topu ili onoj pušci, ali su mi nakon nekog vremena postali smiješni čim bih ih spazio. Čitao sam i te komentare likova o likovima i čak mi se učinilo da sam im uvidio svrhu. I dalje ih ne volim, ali kapa dolje, na tragu si bio nečemu.
Nego, "slabosti u priči". Iliti strukturi. E, vala si stvarno majstor kad si uspio sjebati i priču koja nema strukturu. Je l' znaš o čemu pričam? Je l' znaš u čemu je ovaj put problem tvoga završetka?
U babi.
Naslovio si roman po jebenoj babi. Pretpostavimo stoga da je važna. U prvom si nam poglavlju svu pažnju usmjerio na babu, na igle si nas stavio da čitamo kroz sve digresije i jednokratne glupoginuće likove e ne bismo li došli do priče o babi. Mi nemamo stoga nikakve sumnje da je važna! Nemamo nikakve sumnje da cijela knjiga stoji ili pada ovisno o epizodi o babi! BABA je priča o babi!
Ali priče o babi nema.
Jebote patak, Zorane. Kako možeš?!
Gle, ja znam da priča tebi nije važna (jer da jest onda ne bi sa završetcima i smislom imao problema u skoro svakoj knjizi koju si napisao), da ti je važnije kako je sve izvedeno. I super je izvedeno, ali kako možeš roman o babi - koja je morala biti krucijalna u priči, njezina smrt je morala biti to što će razoriti jedinicu na ovaj ili onaj način - kako priču o babi možeš napisati bez babe?
Napravi eksperiment: nema babe. Ili: babu nisu ubili. Ili: ubili su ovcu. Što se mijenja?
Ništa, Zorane.
Ništa.
Poslije akcije oni idu kući i svakome se dogodi to što se dogodilo, ali sve to skupa nikakve konzekvence nema s pričom o babi. Da babe nije bilo, isto bi završili. Ovako je Dostojevskom možda malo bed, ali to ne opravdava naslov, ne opravdava priču. BABA nije priča o babi.
I eto. Ja ću sad svakako pozvati sve koji ovo čitaju da BABU pročitaju jer smatram da je 75% knjige odlično napisano i da je cijeli roman značajan prilog suvremenom hrvatskom ratnom romanu (koji trenutačno tvrdi, izgleda, da su većma ratovali vezeri i debili). I to neću učiniti samo zato što si mi frend (valjda još uvijek), već i zato što bih htio da je što više ljudi vidi i da ti što više mišljenja o njoj čuješ. Jer iz toga mogu dvije pozitivne stvari proizaći.
Ili će se pokazati da je svi ludo vole i da sam ja kreten koji pojma nema (ništa strašno).
Ili će se pokazati da ljudima ipak nešto u cijeloj priči fali, da pripovijedanje ima svoje zakonitosti i da bi možda ipak mogao dati nekome da tvoj idući rukopis prije tiska pročita jer mu tako malo - tek intervencijica - fali da se sve posloži na svoje mjesto i da stvar zaklapa.
Slobodno mi reci da odjebem.
Tvoj,
(mcn)
Post je objavljen 11.10.2005. u 00:09 sati.