(Borivoj Radaković: VIRUSI; Europapress holding, 2005.)
"Dužnost" je jedno od mojih osnovnih pogonskih goriva i način da zeznem samoga sebe kad mi se nešto ne radi, a mislim da moram. "Dužnost ti je upoznati se sa suvremenom hrvatskom književnom produkcijom", rekao sam tako sam sebi pred naslaganih osam svezaka biblioteke Jutarnjeg lista, "dužnost ti je prestati živjeti na Marsu i pokušati vidjeti što muči tvoju generaciju, tvoj narod, tvoju vrstu."
Uzdahnuo sam potom duboko i krenuo niz stupac knjiga, čitajući, obavještavajući se. Danas, po obavljenom poslu, mislim da mi je jasno zašto sam svojevremeno izabrao Mars.
Osam Jutarnjih knjiga mogu se - promatrajući ih tematski a ne više kvalitativno - ugrubo podijeliti u dvije kategorije: tri se (Jergović, Dežulović, Brešan) bave prošlošću te stoga temama koje nadilaze trenutak; preostalih se pet (Pavičić, Tomić, Popović, Ferić, Radaković) bave trenutkom kojega ne uspijevaju nadići. Spomenuta su petorica novinarski opsjednuta što doslovnijim kopiranjem detalja stvarnosti, zadržavanjem trenutka kojeg mogu promišljati, ali kojeg zbog nedostatka distance ne uspijevaju kritički sagledati. Najbolji dijelovi tih knjiga nikad nisu, stoga, priče: tih pet romana svoje najveće domete dosežu u reportažnom zapažanju ili kolumnističkom opažaju. Tih pet romana su, zato, propovijedi i dnevnici, pet sluga i žrtava trenutka.
VIRUSI Borivoja Radakovića savršen su primjer takvog romana koji romanom nije uspio postati. Čitav prvi segment, stotinu stranica (četrdeset posto teksta!, dodaje moj činovnički um), vode fabulu samo kao izgovor za nizanje zapažanja. U tome je Radaković vrlo dobar - vidim da sam označio dio o poznavanju liječnika sa stranice 15, o malograđanima koji ni iz čega prave svečanost sa stranice 16, nošenje cvijeća sa stranice 20, lijepo sročenu antipatiju prema feminizmu sa stranice 80, privlačnost kriminala sa stranice 93 i tako dalje - i rekao sam sebi kako bih volio pogledati neku njegovu nebeletristiku, kad naletim, no u čitanju me držala prije svega "dužnost". Ne likovi (zapravo jedan lik: klasični hrvatski literarni prototip uškopljenog intelektualca, jer su svi ostali likovi dati kao karikature iz njegove vizure), ne priča (jer je tada još nije bilo) već samo ta obaveza da pročitam što sam započeo, da mi se ne ponovi Jergović.
Nakon tih stotinu stranica, nakon povratka protagonistove žene iz bolnice, priča živne pa živnem i ja. Jer da, ja mislim da je priča važna, važnija od stila i autora, da je to hrptenjača bez koje nijedna knjiga ne stoji. Sad, ta priča jest ponovo (v. Ferića, ma zapravo vidi cijelu ovu podskupinu) jedan midlejdžkrajzis zaplet, ispričan pristrano, ali fino. Tu Radaković gotovo briljira, tu osjetimo junakovu bol, vežemo je na vlastitu, tu zaboravljamo pisca i bivamo preuzeti literaturom. Što će biti s junakovim brakom? Što s aferom? Što s mafijom? Što s kolegama? Čitamo, čitamo i onda nas deset stranica pred kraj uhvati grozotan feeling kako mjesta da se sve rasplete više nema. Usporio sam u tom času, vrlo sam pažljivo čitao zaključak knjige ne bih li uhvatio svaku nijansu, ali loš se predosjećaj obistinio: VIRUSI su umjesto zadovoljavajućeg svršetka ponudili mali i nebitan obrt, priča koja je u jednom času obećavala nadmetati se za vrh kola s Dežulovićem prdnula je u čabar, autor nas je ostavio na cjedilu.
A ja se više nisam imao snage ni ljutiti. Čak nisam ni jako dugo bio razočaran. Utukli su me, možda, letargija i totalno beznađe života u Hrvatskoj, kakve nam je prezentirala spomenuta petorka, zaključno s Radakovićem. Mali životi, odavno predani, koji jedinu, ali aposlutno jedinu nadu vide u nekom ukradenom fuku, u zadnjem ispaljenom metku pred daleku smrt. U tih pet priča, krnjih, odrečena je svaka mogućnost nalaženja smisla: smisla života, ali i smisla romana. U čemu je, onda, smisao pisanja?
Na Marsu, znate, toga nema. Pa bih se, ako uspijem, ja sad malo vratio tamo. Moja dužnost je obavljena, gospodo, sad svatko svojim putom.
(mcn)
Post je objavljen 27.10.2005. u 23:59 sati.