(Ivo Brešan: TRI ŽIVOTA TONIJA LONGINA; Europapress holding, 2005.)
Imam dobru vijest za članove SFerina žirija koji će početkom iduće godine morati iščitavati cijelu domaću žanrovsku produkciju: Brešan nije SF.
Za vas ostale, na žalost, dobrih vijesti nemam.
TRI ŽIVOTA TONIJA LONGINA, naime, nastavljaju se na interese, pristupe, a bogme i probleme koje su imali nedavni Brešanovi romani od kojih sam, bivajući u spomenutom žiriju, pročitao Astarotha te Državu Božju. Astaroth se, kao Brešanov romaneskno-fantastični prvijenac još dobro i držao te čak dospio do finala (protiv Majhutove Neusporedive), gdje je naišao na stameni otpor mlađih članova žirija (nisam!) kojima je bio preko svake mjere naporan i dosadan te nisu ni mrtvi htjeli razmotriti mogućnost da mu se dodijeli nagrada (Neusporediva je, za anegdotu, zatim naišla na jednako mazgoglav otpor druge polovice žirija te nagrada za roman te godine - nepopularno i vjerojatno pogrešno - nije ni dodijeljena). Država Božja je, pak, bila apsolutna katastrofa: zastarjela, nepotrebna i na mjestima (sva nazovi sajnsfikšn objašnjenja) glupa do boli.
TONI LONGIN se smjestio negdje između ova dva ekstrema (Brešan je u međuvremenu napisao još jedan roman, čini mi se, ali ga nisam čitao pa ga ni ne mećem u jednadžbu), u ravnoj nas mjeri podsjećajući na vrline i mane Brešanova recentnog pisanja. A kad vrlina već ima, počnimo s njima ...
Brešan, za početak, zna što je roman. Nakon eksperimenata, novela i tkoznačega još u biblioteci Jutarnjeg, Brešanova je knjiga stvarno roman. Brešan razumije da lik mora naići na prepreku te da ga pokušaj njezina prelaženja mora promijeniti. Brešan razumije obrate, razumije temu, razumije da knjiga mora biti o nečemu. Brešan razumije priču.
Al' problem je u tome kakvu priču on smatra da valja ispričati.
TONI LONGIN počinje tipičnom sekvencom Zone Sumraka: naš u dvije riječi skicirani lik (sveučilišni profesor i domoljub u nesretnome braku) za vrijeme rata dobije metak u glavu i nakon se četiri godine kome probudi s mogućnošću (naizgled) putovanja kroz vrijeme. Okej, naivno i starinski (s dijalozima za vola ubiti, posebno u ljubavnim scenama), ali prolazi kao pulp. Zatim, nakon niza suvremenih nedaća, nalazimo Tonija kako svoju novostečenu sposobnost odluči upotrijebiti za historijski boljitak Hrvatske tako što će opomenuti kneza Domagoja (jedinog vladara s mudima usred mase šonjavih Trpimirovićkih ulizica) od opasnosti koja mu prijeti kod Barija. Sve to će, vjeruje Toni, rezultirati boljom i jačom Hrvatskom, kroz povijest možda i velikim, svjetski značajnim hrvatskim narodom.
Taj, srednji dio knjige je daleko najbolji jer se tu susreću Brešanova stvarna iziritiranost hrvatskim udvorništvom carevima, kraljevima, papama i Europi, Brešanova strast za poviješću i njegova iskusna literarna žica koja mu ipak ne da povjerovati u idealiziranu sliku prošlosti. Kad Toni Longin skoči u prošlost on ne sreće Domagoja, on postaje Domagoj (mi iz žanra tu prepoznajemo motiv Moorcockova "Ecce homo", premda sumnjam da ga je profesor Brešan čitao) i sve njegove dobre namjere se ruše pred okrutnom stvarnošću i povijesnim nužnostima koje melju po svome, vodeći ga jednoznačnom ishodu.
Tu, u toj sredini, Brešan je na trenutak imao u rukama dobar roman. Ta priča o malim narodima, povijesnoj neumitnostima, kombinirana s Brešanovom reinterpretacijom ono malo povijesnih zapisa koje imamo o ranim danima hrvatske države, to je bila priča koju je valjalo ispričati.
No, onda se Brešan pogubio. Pogubio pa u trećem dijelu sve odlučio izokrenuti na melodramatski i tupav obrat predstave (!) uprizorene za Longinovo izliječenje. Nakon tog šoka (ali ne dobrog i zdravog šoka vješto izvedenog pripovjednog obrata, nego šoka od gluposti) Brešan je vjerojatno shvatio da nešto ne štima pa je stvar počeo ponovo i ponovo obrtati: tajanstvene smrti u kojima život kopira uobrazilju, novopronađeni dokumenti po kojima se Longinov put možda ipak dogodio, pojavljivanje duha Ljudevita Gaja u Arheološkom muzeju (na tom mjestu čitatelju bude drago što je knjiga još vrlo malo od kraja) i nekakav fantabulozni nerasplet ... Do svršetka knjige stigao sam sretan što je gotovo i odložio je da bih je pod hitno zaboravio.
Brešan, rekao sam već u prikazima ranije spomenutih knjiga (oba objavljena u Futuri), si nije učinio uslugu zašavši u znanstvenu fantastiku. Vjerojatno ga je privukao privid slobode, ali baktanje žanrom ima svoje zakonitosti (načitanost žanrom je prva, jer fanovi SF-a manje cijene literarne dosege od svježeg obrtaja ideje) koje su ga i zatvorile u geto. Bavljenje SF-om (premda, rekoh, TONI LONGIN nije SF) na način na koji to Brešan radi - pabirčenjem ideja i radosnim otkrivanjem već davno otkrivenog - odbija, bojim se, od njegovih knjiga i one koji su žanru skloni i one koji ga apriori ne čitaju. Za koga, uopće, Brešan piše?
Za sebe, vjerojatno. Obračunava se s temama hrvatske povijesti i usuda do kojih, čini mi se, više nikome nije stalo. Piše romane koje nije mogao, htio ili smio pisati u vremenima kada bi nešto značili (napisan 1971. TONI LONGIN bi danas bio klasik). Priča on, priča; fantazira i docira i čini to sa žarom i uvjerenjem, ali prekasno. Tko zna kako će TRI ŽIVOTA TONIJA LONGINA biti čitana za pedeset godina - možda će tada biti znakovitiji i korisniji za procjenu duha jedne generacije i jednog vremena nego što su sada - ali danas ...
... danas je život negdje drugdje.
(mcn)
Post je objavljen 09.10.2005. u 10:50 sati.