SAJAM TAŠTINE

Tužna je svaka vijest o suicidu.

Ova priča s tužnim krajem otvara puno pitanja.

Mediji bi se trebali zamisliti nakon ovog slučaja, ne bi li se pravodobnom i točnom provjerom dostavljenih tekstova zapravo zaštitilo i pisca istih, makar i od samih sebe. Možda se moglo tako spriječiti poniranje u spirale laži iz kojih je njihovim produbljivanjem uvijek sve teže i teže isplivati?

I možda još jedna misao: ono što mi upada u oči u ovoj i sličnim medijskim prijevarama je fokus na neuspjeh pojedinca: to je uvijek neuspjeh klik ( i nakladničkog) sustava, koji nije težio istini - ili je samo okrenuo glavu na drugu stranu.

Ostaje osjećaj bespomoćnosti kad se razmišlja o suprotstavljanju ili izbjegavanju tog "sustava".
Sustava u kojeg se možda ne damo od svega i svakoga uvući unutra.
Sustava u kojeg ne ulazimo s istim elementima iz ciklusa nastanka požara, pa umjesto da mu oduzmemo kisik, ubacujemo gorivi materijal u njega.

Lakše reći nego učiniti. nekad pođe za rukom nekada i ne.

Oznake: Marie Sophie Hingst

U ona vremena ranog pisanja bloga često sam svjesno i nesvjesno vukao paralele s događanjima iz devedestih i asocijacijama vezanim za recentna ili bivša stvarna i fiktivna događanja.

Ta pražnjenja pisanjem su bila donekle učinkovita, barem u (pre)oblikovanju ekstrovertne osobnosti u onu ciljanu – introvertnu.

Tada sam pisao i to kako je od traume zbog pogibije suborca bila jedino gora ona nastala kod priopćavanja te vijesti rodbini poginulog.
Zaklinjao sam se desetke puta kako ću prijateljstva svesti na minimum, misleći u zabludi kako će i bol gubitka tako biti manja.

Sjećam se i trenutka kad sam prestao vjerovati u još jednu od iluzija, a to je da čovjek bira sam svoj poziv, trenutak kad sam postao svjestan kako je poziv odabrao mene.

Nosili smo se od tada, naizmjenično, čelična profesija i ja, sa svim svojim slabostima i manama.

Negdje devedeset druge sretoh bivšeg kolegu iz civilstva (koji je već bio spakirao kofere i torbe) koji mi na odlasku reče:
“ I zapamti, samo prva žrtva će imati ime, ostali će biti samo brojevi!“

Od tisuća drugih poznatih, zar sam se morao sjetiti baš njega?

No eto, mozak (reliquie reliqiarum) ima neke svoje stranputice i poprijeke puteve i staze na kojima ionako nisam vodič nego zalutala skitnica.

Moje misli su uz Josipovu obitelj.

Oznake: Josip Jović Josip Briški

Oznake: blue sun