Marketing
memento
U ona vremena ranog pisanja bloga često sam svjesno i nesvjesno vukao paralele s događanjima iz devedestih i asocijacijama vezanim za recentna ili bivša stvarna i fiktivna događanja.
Ta pražnjenja pisanjem su bila donekle učinkovita, barem u (pre)oblikovanju ekstrovertne osobnosti u onu ciljanu – introvertnu.
Tada sam pisao i to kako je od traume zbog pogibije suborca bila jedino gora ona nastala kod priopćavanja te vijesti rodbini poginulog.
Zaklinjao sam se desetke puta kako ću prijateljstva svesti na minimum, misleći u zabludi kako će i bol gubitka tako biti manja.
Sjećam se i trenutka kad sam prestao vjerovati u još jednu od iluzija, a to je da čovjek bira sam svoj poziv, trenutak kad sam postao svjestan kako je poziv odabrao mene.
Nosili smo se od tada, naizmjenično, čelična profesija i ja, sa svim svojim slabostima i manama.
Negdje devedeset druge sretoh bivšeg kolegu iz civilstva (koji je već bio spakirao kofere i torbe) koji mi na odlasku reče:
“ I zapamti, samo prva žrtva će imati ime, ostali će biti samo brojevi!“
Od tisuća drugih poznatih, zar sam se morao sjetiti baš njega?
No eto, mozak (reliquie reliqiarum) ima neke svoje stranputice i poprijeke puteve i staze na kojima ionako nisam vodič nego zalutala skitnica.
Moje misli su uz Josipovu obitelj.
Post je objavljen 24.07.2019. u 14:59 sati.