SAJAM TAŠTINE

Čovjek ostaje doživotni početnik.
Bivanje je ionako nalik propaloj ekonomiji. Uvijek svima i svakome netko i nešto nedostaje.
Okolni svijet ne škrtari udarima i pritiscima na osjećaj časti i ponosa jedinke kao takve. Koliko god se naprezali i davali sve od sebe, uvijek se nađe netko, nekim čudom, iznad vaše glave, zaklanja sunce, nadskakuje, nadglasava, potiskuje. Spuštaš potišteno i obeshrabreno glavu na prsa.

Bolesti dođu kao uvjet postojanja, kao valuta za svođenje završnog računa. Čemu, zapravo? Nizašto, eto samo tako. Namjera da čovjek bude sretan, piše lapidarno Freud, ionako ne postoji u planu“Stvaranja“.

Kontraindikacijsko sredstvo se zove izbjegavanje gubitka želje. Skloniš se s puta svim onim
„karakterima“ dok ne uloviš tračak sunca, a kad ni to ne pomogne očekuješ da se sreća malo prevari i zalomi. Iako to nije način na koji si navikao ići. No kome je do suptilnosti ukoliko je riječ o vlastotoj sreći i osjećaju zadovoljstva koji ispunjava iznutra.

Zato valjda i Trump uz svu moć koja mu je na raspolaganju vara, naočigled, i na golfu, jer jednostavno ne voli gubiti. Tu nema lijeka. Jer ako mu se i pjevušilo nad kolijevkom, onda je to bilo o njegovoj nesvrćenosti i nesposobnosti za život. Taj pjesmuljak će ga pratiti kao Cantus Firmus do duboke starosti kao pjesma rugalica. I kako je život kratak a umjetnost dugotrajna, uz njenu pomoć se može izdići do savršenstva.

Čovjekovo antropološko prerano rađanje vuče za sobom doživotno niz besplodnih nuspojava u odgojnim mjerama i pedagoškim nadzorima. To da mi nikad ne prestajemo učiti je ustvari alibi za nešto sasvim drugo i ne tako lijepo. Jer nikada nećemo moći toliko brzo učiti a da ne bismo zakasnili jedan korak. Ponekad nam ide baš kao u utrci zeca i kornjače. Zeca najbolje razumijemo kad smo na pogrešnom mjestu, a zapravo smo na pravom mjestu, no u krivo vrijeme, a ponekad smo oboje; krivo mjesto i krivo vrijeme. Možda sav napredak ovoga svijeta leži na nastojanju pobijediti tu ne-želju. Dok u dobrim novim vremenima ne izniknu neke nove, neizbježne, zapreke. I opet slušamo kornjaču kako se ruga.

Čovjek je zakašnjelo biće. Ili popularno – roba s greškom.
I kao takav čovjek je danas nedostatno biće koje očekuje da ga se zgnječi sa svih strana. Pritisci ne jenjavaju, zahtjevi spram njegove tolerancije frustracije rastu, i sve što smisli da mu stoji na raspolaganju za olakšavanje života, okrene se prije ili kasnije protiv njega samoga.
Loša vijest bi bila da se čovjek uključi u prilagodbu ili će biti prilagođen. Dobra vijest je da sve to skupa opet čovjeka načini početnikom. Hohštapler i plesač na žici u jednom. Ovo konstitucijsko početništvo ne bi trebalo deprimirati, jer se s početcima ne bi trebalo stati do kraja života.
Pa i kad dođe smrtni čas čovjek je i tu samo početnik.

Kant lapidarno reče kako treba smoći hrabrosti i poslužiti se vlastitim razumom. Mogao je i reći: ne boj se biti početnikom u svemu i ne prestani biti početnikom.
U razmišljanju također.
Napravi od početaka nekakvo djelo, ne grintaj i ne zanovijetaj.
Ako, nedaj Bože, i ne bude ništa od svega toga, ohrabruje pitanje koje se nameće: Je li čovjek ikad smiješniji (i zabavniji) nego kad počinje?

Oznake: damaged good