SMOKVE 2. dio
petak , 23.08.2019.SMOKVE 1. dio https://blog.dnevnik.hr/maticnaploca/2018/08/index.html (prošle godine u isto vrijeme)
Vidjela sam ih otprilike prije tri tjedna na tržnici. Stabla odmah po dolasku. Prvih dana bih fotografirala, zatim se samo nasmješila prošavši pored nekog, a sad nema reakcije. Mir je, znam da su tu i zbog toga nema žurbe. Nisam ni kupila prve smokve ugledavši ih na tržnici. Iz istog razloga.
Imam vremena. Cijene na tržnici su sezonske, smokvama je sad visoka cijena, za 10-tak dana bit će upola manja. No nije to presudno riječ je o euru, dva. Presudno je vrijeme. Kao predigra.
- Laiki. Moraš pitati gdje se nalazi tvoj laiki. - upućivao me Nico, jedini Grk u našoj multinacionalnoj irskoj kompaniji.
Mislim da je to prva grčka riječ koju sam naučila. Nije joj moguć doslovan prijevod, otprilike znači “za ljude” ili “namijenjeno ljudima”, a zapravo je tržnica samo što nije uvijek lokacijski na istom mjestu.
Sistem tržnica u Ateni je selidbeni, a glavna ne postoji, samo kvartovske. Svakih 6 mjeseci pomiču se u neku drugu ulicu, a može se i promijeniti dan prodaje. Zabavno za grad od 4.5 milijuna ljudi, zar ne?
Stvarno sam bila sretna, nakon što sam maltene još po aerodromu raspitivala o najbližem laikiu pored mog stana, otkrila da se nalazi odmah iza ugla. O, da, svakog petka prije posla tamo sam.
Svaka tržnica je teatar. Jako puno se može otkriti o zemlji, narodu, ekonomiji, navikama, tradiciji ili moderniznu, kulturi, te o samim pojedincima na običnoj tržnici.
U Zagrebu kupujem na Trešnjevačkom placu ili na Dolcu. Tamo najviše uočavam raspon. Na te tržnice dolaze oni koji kupuju za 5 kn, oni koji pobiru otpad od povrća ili trulo voće, kao i oni koji kupuju za više stotina kuna, svi za jedan ručak.
Ovdje je tržnica kvartovska i nema tolika odstupanja, ali naravno ima sve ostale značajke, ako niste samo kupac nego i publika kao ja. Na mojem laikiu prevladava, pa rekla bih, grčka tragedija.
No o tome drugi put. Ovo nipošto nije post o tržnicama, pa čak ni o smokvama. Sad kad ih se mogu najesti, smatrajmo ih u alegoriju pretočenu čežnju. Iako kad se bacim na njih, bit će vrlo stvarne i slatke. Možda je post o vremenu i mogućnostima. Svakako je o ostvarenju. Ne bojte se ostvarivati svoje snove makar bili inicirani naizgled sitnicama.
komentiraj (16) * ispiši * #
SMOKVE
nedjelja , 19.08.2018.Prošle godine dobila sam poslovnu ponudu koja je uključivala preseljenje u Grčku i život u Ateni. Razmišljala sam, informirala se ( želite li upoznati grčku svakodnevnicu i običaje iz lokalnog kuta pogledajte blog https://grckikutak.com/ ) i na kraju odbila.
Dva dana kasnije bauljala sam otužnim odjelom voća i povrća u velikom dublinskom supermarketu i nisam mogla odlučiti koji komad plastike kupiti.
Pa sam otišla u prvi poljski dućan u kojima su inače Hrvati nastanjeni u Irskoj česti kupci zbog sličnosti kuhinja i gastronomskih navika. Tamo smo vlasnik i ja žalosno gledali u nedozrele španjolske marelice, jedine preostale za prodaju jer su se domaće poljske trešnje razgrabile isti dan po isporuci.
Sutradan sam se javila agenciji koja me kontaktirala i rekla da sam se predomislila. Dok sam birala broj imala sam sretan velik osmijeh na licu, zamišljajući kako ću se fotografirati iznad tanjura prepunog zrelih mjestimično raspuklih preslatkih netom ubranih smokava, a na kraju ću ih i pojesti.
Ispod fotografije pisat će: - Nije u šoldima sve, nešto je i u smokvama.
No bilo je prekasno, drugi nisu dvoumili. Tako su se svježe smokve vratile nazad u sjećanje.
Ovog srpnja konačno Dalmacija na vidiku. U svim porukama i kontaktima spominjem smokve. Jer nije ljeto ako se ne najedem svježih smokava. A svježe su samo sa stabla u usta. Drugačije ih ne jedem i nikad ih ne kupujem. One su ljetni amen.
Okolnosti nas prisiljavaju na ostanak u Splitu, ništa od Brača i Hvara. Sve pet, ali spavamo u stanovima, nema smokve u dvorištu vikendice ili naslijeđene nonine kuće u zaleđu. Nema ni jednostavno ničije smokve uz davno napuštena polja i vinograde na putu do udaljenije plaže.
Na sam dan odlaska padaju kriteriji, daj što daš, dobra je i smokva s tržnice. Inače neće biti nikakve još jednu godinu. Maltene trčim, kasno je, a ne znam kakvo splitski pazar ima radno vrijeme. Prodavačica, profesionalka, odmah me snimi.
- Pošto su – dahćem, a oči mi se šire na djelomično pocrnjele i pomalo zgnječene smoke. Par ljepših na vrhu.
- Nećeš valjda...?! - govorim sama sebi - ovo je jad od smokava, cijeli dan su na suncu, ali ruke već vade novčanik.
- 40 kuna - ni da trepne i još baje kako ih je baš jutros ubrala na otoku, ali nemam ja više puno veze s razumom.
- Dajte dvije kile i gdje je špina?
- A tamo Vam je - pokazuje rukom, dobro joj je završio današnji dan. Uljepšala ga ludača koja plaća dvostruko i ispire smokve pod vodom.
Tu se kriterij još drži, što su dirale tuđe ruke, opere se prije jela. Osvrćem se, trebala bih naći klupu ili do rive, blizu je, sjesti i u miru pojesti toliko željene smokve. Ma kakva riva, to je još 10-tak minuta, a tržnica je većinom prazna.
I tako sam sjela na kameni stol za prodaju i prvu kilu sam samo pobacala u sebe, a u drugoj sam uživala polakše. Zadnjih par komada bilo je i donekle suvišno, već sam jedva gutala, ali sam pojela i njih, mljac!
Tamo negdje daleko u kutku primozga javila se misao kako večeras trebam prijeći oko 2000 km s dva uzlijetanja i slijetanja i ne bi baš bilo zgodno putovati sa sraćkom. No slatkoća njihovog okusa natopila mi je sva čula, samo sam uživala kako se širi tijelom i za sve zemaljsko bilo mi potpuno svejedno.
I naravno, osim umora, ništa mi putem nije niti bilo. Pasale smokve najbolje na svijetu.
Utažila sam s njima razne vrste gladi.
p.s. 6. blogovski rođendan...hm, i puno i malo ;)
komentiraj (15) * ispiši * #
Vritnjak
srijeda , 14.03.2018.- Gdje je M., još nije stigao? - pitala bih oca dolazeći umorna s posla dok su on i mama bili ponekad servis za unučad.
- Šuta nogama početnike u guzicu, znaš da to traje – odgovarao bi tata zakuhavajući gris knedle u kipuću juhu.
- Ma, daj, molim te– negodovala sam takvom rječniku i humoru, imajući uvijek simpatije za ukočenost ponekih završenih polaznika padobranskog tečaja kad se nađu na otvorenim vratima aviona iz kojih se treba odraziti.
Uostalom, nisam nikad zaboravila svoj prvi skok i desetljeće poslije dok su mi sva čula bila obuzeta okrepljujućom i toplom juhom, baš onom koja treba nakon napornog dana, još uvijek sam mogla dozvati sjećanje na davne trnce u nogama kad prvi put zaplove u slobodnom padu.
Iako nije post o njemu, padobranstvo je puno toga. Meni između ostalog, znači odvajanje od Zemlje, matične planete na koju, nakon svih spektra doživljaja skoka, doskočimo u jednu točku u kojoj se baš tada nalazimo u njezinoj zakrivljenosti.
Jučer, prijateljica profesorica u zagrebačkoj osnovnoj školi javlja kako se počeo vršiti pritisak na nastavnike pri izboru lektire pa se na udaru našao Adrian Mole jer navodi djecu na bogohulnu praksu masturbacije i Halloween, pa Kelti jer su bili pogani, etc.
Završila je svoje izlaganje jednom strašnom rečenicom: Obruč se steže, jezivom brzinom.
Nisam se zaprepastila, ali sam se istinski zabrinula. I onda mi je pala ta tatina davno izrečena rečenica na pamet. Ne skačem više aktivno, ponekad za gušt, ali bude li trebalo fizički braniti tvrdnju da je Zemlja okrugla javljam se za šut nogom u guzicu. Može i na tlu, ne mora nužno biti u zraku.
komentiraj (27) * ispiši * #
Volite li zoološki vrt?
utorak , 28.11.2017.Maksimir, naravno. Prve posjete ne pamtim, voze me kao bebu u kolicima. Kasnije, uvijek su to bile lijepe nedjelje, sunčane. Otac nas fotografira dok bacamo kovanice slonicama koje su izdresirane da surlom kupe samo 50 para i veće dinare, a manje kovanice ignoriraju. Kupujemo srdele za Mirka, morskog lava, koji ih proždire u skoku i prska nas bacajući se u bazen.
To je vrijeme ranog djetinjstva kad još nisam primjećivala oronulost zagrebačkog zoološkog vrta, skučene nastambe i jadan izgled ponekih životinja. Čimpanzu koji za rekvizite ima dvije klade i automobilsku gumu obješenu na uže.
Kasnije kad jesam i kad su prava za zaštitu životinja krenula prema zakonskoj regulativi i nakon posjeta raznim europskim i svjetskim zoološkim vrtovima gdje su slonovi slobodno šetali omeđeni dobro hortikulturalno uklopljenim vodenim preprekama i prikrivenim električnim žicama, nisam bila sigurna kakav zapravo imam stav prema zoološkim vrtovima.
I nakon obnove našeg Zoološkog vrta i bezbrojnih posjeta vodeći vlastitu i drugu djecu, koja su pljeskala nekom drugom morskom lavu, opet sam nedefiniranog stava.
Nekih desetak godina baš smo se trudili da u svakom inozemnom gradu gdje smo se zatekli, a postoji Zoološki vrt, budemo posjetioci. Nije to bilo samo zbog djece, i ja sam željela vidjeti sve životinje, pogotovo u velikim akvarijima, koje na drugi način ne mogu vidjeti uživo. Ali uvijek sam imala taj osjećaj žaljenja prema njima, kako i zbog čega na taj način žive. I danas kad već desetljećima gledamo životinje rođene u zoološkim vrtovima u kojima će provesti cijeli život, opet mi je nekako žao.
To je zbog pitanja slobode, onog temeljnog. Ono pripada sferi filozofije, pa neka trenutno ostane postrance, a u prvi plan dolazi dublinski zoološki vrt.
Prostran, uređen po propisima, rekla bih prosječan za glavni grad zapadne države.
Obitelji nosoroga i slonova dobile su ljetos prinove.
Žirafe, zebre i nojevi napravili su pustinju pobrstivši sve što se moglo u tzv. savani.
Okapi s malim roščićima i interesantnim šarama izgleda kao mitološko biće. Podsjetio me na Povuci – Potegni doktora Dolittlea, iako ima samo jednu glavu.
Upravo je večerao, a i fotografija je loša, pa posuđujem i službenu.
Svrsishodne obavijesti.
I izmet je edukativan i djeca su sa smijehom i interesom naučila nešto novo.
Pri kraju dana ono filozofsko pitanje poguralo se u središte. I dalje je neodgovoreno, ali je ispalo samo po sebi dorečeno. Naime, odlazeći iz ovog zoološkog vrta imala sam osjećaj da sam napunila svoju mjeru boravaka u njima.
komentiraj (18) * ispiši * #
Liverpool
nedjelja , 09.07.2017.Iako se trudim ne uspoređivati, ne povlačiti bolne ili uzaludne paralele ne mogu se othrvati da pri pogledu na liverpoolske dokove ne pomislim na zagrebački Paromlin koji nakon više desetljeća nebrige, opožaren sumnjivim uzrocima vatre, tavori danas kao parking plac.
Stanje bogate riječke industrijske baštine bolje će opisati domicilni blogo kolege/ice, no sjećam se nekih članaka negativnog konteksta o njezinoj skrbi i namjeni.
Vratimo se zato liverpoolskim dokovima koji nimalo nisu izgubili svoju impozantnost pretvoreni u kulturne centre, muzeje i galerije. Lučki dokovi koji nose 42 imena zajedno s pristaništem Head bili su u 19 st. najsuvremenija luka na svijetu. S obzirom na povijest ljudske pomorske trgovine, to je stvarno značajna titula. Čak ako i zanemarimo britanske kriterije koji često neopravdano svojataju svjetski naj, ovdje smo blizu istine.
Nekad i danas
Sredinom 20 st. kada je tradicionalna industrijska proizvodnja zastarjela, a kontejnerski način prijevoza robe oduzeo skladištima funkciju, a još prije toga iščezla unosna trgovina robljem, stopa nezaposlenosti opet osvaja jedan naj. I desetljećima je bila visoka i Liverpool nije bio ugodno mjesto za život. Grad se počeo oporavljati tek 80-tih i 90-tih prošlog stoljeća.
Masovni turizam zbog ulaganja u kulturu, sport i baštinu donijeli su gradu reputaciju zbog koje je postao poželjna destinacija.
Zbog toga je Liverpool danas grad miješane arhitekture. Posvuda u vidokrugu stare zgrade, pa čak i ruševine naslanjaju se na staklene moderne poslovne zgrade.
Grad još uvijek ima lučki štih, s najstarijom afričkom zajednicom u zemlji i prvom kineskom u Europi.
Liverpoolska katedrala koja pripada anglikanskoj crkvi, stvarno je prekrasna. Ogromna je, peta po veličini na svijetu. Naravno, osim suvenirnice u katedrali je i kafić u kojem se može jesti, a možete odmah i na wc. Čovjek nije samo od duha, nego i od tijela.
Katedrala se nalazi usred parka prepunog nadgrobnih spomenika. Jedan do drugog, s imenima preminulih, epitafima i godinama. Okolo njih tipična parkovska dnevna atmosfera: šeću ljudi s psima, djeca se igraju loptama, umirovljenici čitaju novine. Od nadgrobnih ploča napravljene staze i putevi, hoda se po imenima preminulih koji su napustili ovaj svijet i ne tako davno, prije 100 ili 70 godina.
Priznajem, osupnula sam se. Umarširala sam u katedralu i zgrabila prvog svećenika za ruku. Objasnio je da su tijela u većini prenesena na novo groblje, a spomenici ostali kao uspomena. Na moju primjedbu da su neki u funkciji građevinskog materijala, odgovorio je: “Ali, oni i jesu od kamena, zar ne?”
S obzirom da sam stanovala u neposrednoj blizini, svaki dan sam prolazila parkom i polako se navikavala na simbiozu živog i mrtvog, ali moram priznati da nisam nikad sjela na klupu pročitati novine ili knjigu.
I naravno, naj, naj u Liverpoolu, glavni turistički mamac na kojeg se pecaju milijuni turističkih eura – The Beatles!
Pod nazivom “The Beatles Story” muzej je smješten na najvećem doku tzv. Albertovom. Ulaznica košta 16 funti, a sama postava izvedena je tipično školski, od početka do raspada s puno teksta i fotografija, bez vizualnih efekata. Tekstovi pjesama na zidu i sl.
Osobno, najzanimljivije su bile naočale Johna Lennona, sićušne s velikom dioptrijom. I fotografija kombija s kojim su išli na prve gaže u Hamburg, vrlo derutan kombi.
Ali zato, Cavern club sjaji. Klub prvih nastupa The Beatlesa, danas ugošćuje preko 40 bendova tjedno. Sve je izvrsno organizirano, kao i u svim susjednim klubovima u maloj četvrti posvećenoj slavnim liverpoolcima. Posjete obiteljima s djecom dozvoljene su do osam navečer, nakon toga naplaćuju se ulaznice za koncerte. Često je u jednom dijelu kluba nastup, u drugom posjetitelji besplatno uz izvođača na gitari pjevaju stare hitove. Prepuno glazbe, dobro raspoloženih ljudi i ljubaznih konobara.
Da sam imala mogućnost, produžila bih svoj boravak samo zbog koncerata u Cavern clubu.
I za kraj, da ne bude moj blog jedini na kojem nema nikada nikakvog jela, predstavljam vam Scouse. Inače, istim imenom ostatak Britanije naziva stanovnike Liverpoola – Scouseri. Ali ne samo po varivu, nego je to i ime za njihov dijalekt koji se smatra najnerazumljivijim u zemlji. No nakon irskih dijalekata, svi ostali su pjesma.
Vratimo se dakle varivu ili gulašu koji je napravljen po sistemu sve u lonac. Osim korjenastog povrća i krumpira, tko je imao stavio je i meso; danas se kuha s govedinom, nekad je prevladavala ovčetina. Jede se sa salatom od cikle i prženim kruhom.
Interesantan je naziv bezmesne verzije – blind scouse, što bismo lijepo po domaći rekli – ćoravi gulaš.
Eto, i od toga su napravili turističku atrakciju, ali kao što sam na početku napisala, trudim se ne povlačiti paralele.
komentiraj (8) * ispiši * #
Jednodnevna prohibicija
ponedjeljak , 17.04.2017.Da su Irci narod koji voli popiti, poznato je. Pa čak i mene koja dolazim iz kulture “Živjeli, do dna! I zato braćo, pijme ga dok ne pukne zora” i sličnih alkoholnih oda u svim krajevima Hrvatske, zabezeknula je sveopća prisutnost pijenja. Naime, piju svi i nema dana da ne vidim teturajuće likove u pokušaju lovljenja ravnoteže. Kad im to spomenete i pri tome još dodate predznak alkoholizmu kao društvenom problemu, samo će odmahnuti rukom i glasno se nasmijati. Čak se osjeti i nacionalni ponos svjetske reputacije baždarenih veseljaka. Često su pijani Irac ili Irkinja prikazani u skečevima ili reklamama kao simpatične osobe.
Zakoni o konzumaciji alkohola slični su kao posvud u Europi. Zabranjeno je piti na javnim površinama i ako ugledate nekog kako pijan povraća u parku ili na ulici, to je u redu. Odnosno, policija će zažmiriti. Ali ako poteže iz boce, bit će kažnjen.
Pri vožnji dvije su dozvoljene granice razine alkohola u krvi: 0.5 promila za višegodišnje vozače i 0.2 za nove ili profesionalne vozače.
Uglavnom, opći europski zakoni, osim jednog, specifičnog za Irsku i neke dijelove Australije.
1927. godine moćna katolička crkva utjecajem je prisilila vladu na donošene zakona o zabrani prodaje alkohola na Božić, Dan Svetog Patricka i Veliki petak. Božićni dan i glavni svetac izvojevali su još prije 60-tak godina ekonomsku pobjedu nad propisanom kršćanskom apstinencijom, ali zabrana kupovine alkohola na Veliki petak održala se do danas.
Čime to rezultira? Pa povećanom kupovinom alkohola dan prije, na Veliki četvrtak :)
Šalu na stranu, svi su na gubitku. I domaćini i turisti, a bome i državna porezna uprava jer su mnogi pubovi diljem Irske zatvoreni.
Neki veliki trgovački lanci u svojim dućanima kamufliraju pristup policama s alkoholnim pićima drugom robom, čokoladom ili toaletnim papirom.
Prohibicijski zakon o zabrani prodaje svih alkoholnih pića, uključujući i pivo na Veliki petak, sredinom ove godine ulazi u proceduru moguće izmjene. Najvjerojatnije će današnji zakon postati dio prošlosti.
Potpisane su mnoge peticije kojima građani izražavaju nezadovoljstvo i smatraju da im se onemogućava slobodna volja izbora.
komentiraj (12) * ispiši * #
St Patrick’s Day
petak , 17.03.2017.Sjećate se one biblijske: "Jednom bloger/ica, zauvijek bloger/ica" :)
Čitam redovno, to da, na dnevnoj bazi, ali napisati koje slovce, šibnuti koji post, to je zapelo. Iz kojekakvih razloga, ali više nije bitno.
Danas je dan Sv. Patricka, najvažnijeg sveca u Irskoj, pa samim tim i dan velikih proslava u svim irskim gradovima i mjestašcima. I posvuda u svijetu gdje žive Irci, a to je većini zemalja naše planete jer su Irci raseljen narod isto kao i Hrvati. Naravno, u SAD-u je najveća kolonija, zatim u Velikoj Britaniji. To su susjedne zemlje iako je druga blizu i bila je vjekovni okupator, a prva je poprilično daleko, trebalo je prijeći Atlantik što prije iseljavanja parobrodima, baš i nije bilo lagano: na vesla do Amerike, no puno ih je u prošlosti otišlo na taj način.
Ali, vratimo se mi našem Patricku, o kojem neću puno pisati jer je on općepoznati svetac, ujedinitelj irskih plemena i lučonoša kršćanstva na otoku. To što je on zapravo bio pripadnik neprijateljskog roda i proveo prve godine na irskom tlu kao rob, čini stvar zanimljivijom.
Irska proslava spomena najvažnijeg biskupa otoka ne obiluje posebnim misnim slavljima i uzvišenim akademijama nego šarenim paradama i festivalima. U paradi defiliraju orkestri, različiti artisti i prikazuju se maske, ogromne, uglavnom na vozilima. Ovogodišnji moto dublinske parade je "Ireland, You Are"
Ono što me posebno začudilo je kratko trajanje same parade, otprilike dva sata. Paradi prisustvuje oko pola milijuna stanovnika Dublina i procjenjuje se 100.000 posjetitelja iz cijelog svijeta. Parada je popularna, dan proslave Sv. Patricka svjetski poznat, pa opet što će raditi svi ti ljudi kad parada završi? A znamo da irsko vrijeme baš ne pogoduje šetnjama gradom. Za vrijeme današnje parade stuštila se kiša nekoliko puta baš propisno smočivši sve redom. I izvođače i gledatelje.
Pa jednostavno zabavljat će se u pubovima cijeli dan i tko izdrži noć jer parada je završila već u 14h i od onda se samo pije, pleše i pjeva. U zatvorenom jer na javnim prostorima nije dopušteno konzumirati alkohol.
U pubovima je neopisiva gužva, sviraju bendovi, svi u isto vrijeme pjevaju i plešu, jedu i piju. Izgleda kao da ste došli na neki izvrstan tulum koji je baš na vrhuncu i odmah se uklopili i pridružili izuzetno veseloj atmosferi. I to traje satima.
Običnim danom u pubu možete popiti koktel, coca colu, naravno irsku, pa čak i običnu kavu ako nije gužva i konobar je dobre volje pa će ju pripremiti jer se inače narudžba kave ili kapućina u pubu smatra neprikladnim, skoro bezobraznim ponašanjem. Ali danas se poslužuju isključivo dvije vrste pića – žestoko i pivo.
Irska proizvodi oko 850 milijuna litara piva godišnje. Naravno, većina je izvoz, ali danas Irci i njihovi gosti govore: "Let's drink with shamrock!" Do danas se sačuvala samo uzrečica jer se nekad stavljala djetelina na dno čaše i trebalo je ispiti odjednom i progutati djetelinu za sreću. Danas se plastične djeteline nalaze na zelenim šeširima i ogrlicama, a pije se kao i nekad. Na iskap! Cheers!
komentiraj (8) * ispiši * #
Rains like cats and dogs
ponedjeljak , 28.12.2015.Dakle, zima. Ne znam što bih rekla. Naviknuta na temperature ispod nule, magluštinu i snijeg, ovakvo vrijeme ne predstavlja mi zimu. Predstavlja vjetar, a on stvarno puše.
- Kako se zovu vjetrovi u Irskoj? - pitam jednog srednjoškolskog profesora, a on upitno diže obrve. - Mislim ima li svaki svoje ime? - nastavljam i nabrajam hrvatsku buru, maestral, levanat...
- Zovu se po stranama svijeta, ništa posebno. Ali, počeli smo olujama davati imena, pretežno ženska, to je američki utjecaj - smije se.
- Pa kakvo raspoloženje donose na otok vjetrovi s mora i oceana - zanima me, jer osim po jačini, čine se jednaki. I miris im je isti.
- Svaki donosi kišu - smije se još više.
- Da - smijem se i ja. I stvarno zadnjih mjesec i pol, svaki dan pada kiša i već sam zaboravila kako izgleda suh pločnik i što znači vožnja bez uključenih brisača. A opet, ta kiša nije neugodna, vrlo rijetko pljušti, ona je kao vodena zavjesa, kao turska kupelj kroz koju samo prolazite. Zbog nje je Irska puna vlage i stanovati treba u novoizgrađenim stanovima, kuće im baš nisu čule za izolaciju. I zbog te kiše i vlage je i zelena, trava stalno kao friška proljetna i nema druge nego njihovom indiferentnošću prema vremenu slegnuti ramenima i reći kao i oni: Pa ne može se uvijek imati sve, zar ne?
Dvorac u Malahideu, slikano 22.prosinca
Mislila sam da ću u Irskoj kupiti jedan stvarno dobar, nadasve kvalitetan, pa i lijep kišobran. Ali takav nisam niti vidjela. Kišobrana ima malo za kupiti, nađe se nešto po suvenirnicama, a u velikim dućanima su u nekom kutu ili par komada kod blagajne, a sve izgleda kao za jednokratnu upotrebu, uglavnom mali sklopivi najlošije kvalitete.
Naime, ovdje se nošenje kišobrana smatra ne baš nepristojnim, ali potpuno neprikladno.
Noseći kišobran ometate druge ljude, a možete ih i ozlijediti. Kupite si dobru kapu i kabanicu i hodajte svojim putem ne smetajući nikome. Uostalom, jakne su sve nepromočive, a kapa se može kupiti na svakom koraku.
Tu je izbor stvarno velik i skoro svi ih nose, za razliku od zimskih čarapa. Na glavama im kape i šubare, a na nogama stopalice.
Čovjek na glavi nosi krznenu kapu kao da je u Sibiru, navukao nepromočivu jaknu, a obukao bermude i soknice, to je česta slika.
Malo sam imitirala NF-a fotkajući ženu u busu.
- Umjesto kišobrana, kupit ću još jednu jaknu - odlučujem gledajući neke superdray modele.
- Rains like cats and dogs (Pljušti poput mačaka i pasa) - govori prodavač donoseći još jakni na probu. To znači da kiša stvarno pada jako, a od nekoliko objašnjenja ove fraze najlogičnije je ono kako je u 17.stoljeću u Londonu kiša neprestance lijevala pa su kanalima plivali leševi životinja. U svakom slučaju sinonim za dugotrajnu kišu.
- Ma kakve mačke i psi - kori nas djedica u dućanu - To je samo mekušac, nije niti prava kiša - maše rukom prema prozoru prepunom sitnih kišnih kapljica.
Izlazim i stavljam kapuljaču, malo ubrzavam hod, to je dovoljno, kišobran ću kupiti za neke druge kiše, ne ovdašnje.
komentiraj (23) * ispiši * #
Kesteni, kupine, makovi i riječi koje bole
nedjelja , 15.11.2015.Pred svitanje je počela padati kiša rijetko i cmoljavo, a onda se s vjetrom razmahala, zatutnjala po krovovima i za par minuta nije joj više bilo traga, ostala je samo blistava ulica i kada sam izašla iz kuće dočekali su me rasuti divlji kesteni na pločniku.
- Jesen, ali topla - pomislila sam i skinula vjetrovku jer mimo svih očekivanja listopadske temperature su visoke, dani sunčani i promjena klime Ircima donosi značajan porast oboljelih od melanoma. Njihov svijetao ten navikao na vlagu i svakodnevne uzastopne promijene vremenskih uvjeta ne reagira dobro na zatopljenje i dugotrajno sunce.
Inače, samo deset posto stanovništva ima riđu kosu i pjegice, ali čini se da ih je više, naravno kad samo takve primjećujem, kao i iznošene cipele djece u školskim uniformama. - Ovo nije siromašan kvart i respektabilna je škola - čudim se iskrivljenim petama i izlizanim kao od starije braće naslijeđenoj obući, a oni se čude meni - pa još su dobre, džon se nije odvojio, čemu kupovati novo? Ali mobiteli su naravno, najnoviji modeli.
Kad pitam domaćine: Što je tipično za Irce u vezi ovog ili onog, svaki odgovor počinje s: - Damned (proklet)...
Zapanjila me jedna priča, pa da ju podijelim s vama. Samo 11 posto Iraca govori irski. Pojma nisam imala, pogotovo što su natpisi svuda dvojezični, u prijevozu na displeyjima prvo naziv stanice na engleskom, ispod njega na irskom. Tako sam lijepo prije dolaska naučila par irskih riječi i izraza i sva sretna odmah svojim domaćinima poželim dobro jutro i priupitam kako su na njihovom jeziku, a oni blenu, ne razumiju.
Za vrijeme vladavine Engleza, irski jezik bio je zabranjen. Učenici su imali konopčićem privezan drveni štapić za kragnu školske kute i svaki put kada bi izustili riječ na irskom, dobili bi udarac i morali zagristi štapić kako bi šutke otrpjeli batine. Dolazak britanskog inspektora u škole značio je za učenike s jakom izgriženim štapićem još dodatno fizičko kažnjavanje.
- Povezujemo irski jezik s batinama i boli - ispričao mi je domaćin.
- Kad je moj otac završio školu, želio je samo jedno - Nikada više ne progovoriti niti jednu irsku riječ - dodao je.
Danas uče svoj jezik ponovno, ali za generacije Iraca on je ostao i bit će potpuna nepoznanica.
Jutro koje je započelo divljim kestenima, u podne se pretvorilo u branje kupina koje su tek djelomično zrele, njihova sezona tek dolazi, a predvečer hodajući klifom na istočnoj obali ugledala sam par makova, crvenih na florescentno zelenoj livadi. Ovo je zemlja svih godišnjih doba istovremeno. Zanima me kakva je zima ovdje. Možda saznam.
Ljudi različito doživljavaju 16 stupnjeva C, mladić u autobusu nosi kratke rukave, vozač je obukao kožnu jaknu, na ulici kratki rukavi ljetnih majica pored zimskih jakni s kapuljačama obrubljenih krznom.
p.s.
započela sam pisati ovaj post skoro prije mjesec dana. Zima još nije stigla, ali se najavljuje hladnim dahom neprestanog vjetra, moj boravak u ovoj zemlji nekako se produžuje sam po sebi
komentiraj (15) * ispiši * #
Inventura
nedjelja , 02.08.2015.Radim neko spremanje, foldersku inventuru pa tako i blog stigao na red. Pročitala stare postove, arhivirala po godinama. Još par dana i brojim treću. Osim stilski i tu i tamo gramatički, ne bih ih mijenjala. Jedino me uhvatila nekakva ravnina, eto mogla bih kopirati od prošle godine, sve isto: uredila sam balkon, pa skok na more, skok na brdo, razmišljanja, promišljanja. Obaveze, rintanja i relaksacije, putovanja. Mala već velika djevojka.
Dovoljno sam stara za onu biblijsku: Čovjek snuje, Bog određuje i uistinu ispunjavaju me sitne radosti. Neki dan na brdima, narezali špek, kuružnjak, vidik neograničen, planina rascvjetana i zrela. Pored nogu mile bubice, gore neka ogromna ptica lebdi, pastorala, svemir.
A opet, mogla bih ponekad kuc-kuc, da se pokoja vrata otvore, a iza njih nešto novo, pa još i dobro. Možda sam zaboravila što sam nekad željela.
komentiraj (24) * ispiši * #
