Brzopotezna politička karijera

subota , 27.04.2013.

- Bok draga, kaj radiš, jesi u gužvi?

- Uobičajeno...zaustih, ali me frendica s mobitela užurbano prekine: - Gle, jesi ti za to da te stavimo na nezavisnu listu tog i tog, možeš biti i nositelj liste, nemamo baš nikog u tvom kvartu, to ti je za mjesni odbor?

- Kaj je tebi? – dreknem – on treba u zatvor, a ne na izbore, al' ne da se ona smesti: - Ma nemaš ti ništ s time, izaberu te, imaš neke sjednice jednom mjesečno, dobiješ 350 kn, a čuj, ak buš predsjednica odbora, to ti je 1000 kn mjesečno, mogla bi biti, budemo u koaliciju poslije izbora išli, ha, kaj veliš?

Odbila sam i poslije mi je cijeli dan bilo mučno i zlo, manjim dijelom od nje, većim od nakaradnog političkog sistema, od izvitoperenih vrijednosti, od države koja ne zaslužuje da je ljudi vole kao domovinu.

I tekst nije vic, nije SF, nego čisti realitet prošlog tjedna, a danas me ponovno spopao bijes kad sam u dnevnim novinama ugledala popis kandidata u gradu; nekako, mislila sam da su to ljudi iz tih stranaka, koji zastupaju stranačke programe, koji su u krajnjoj liniji pripadnici svoje lokalne zajednice, nisam mislila da se netko sa strane prostituira za honorar bivanja na listi. A onda sam počela okvirno računat koliko iznosi godišnje samo jedno vijeće mjesnog odbora (16-5 članova), pa gradskih četvrti, pa sam množila i pozlilo mi i od okvirne brojke, a može se to i egzaktno izračunat za cijelu Hrvatsku. Puta 4 godine, naravno.

Onda sam računala koliko teksta treba lektorirat za 350 ili 1000 kn mjesečno i to neto iznos, pa sam opet množila i opet je ispala prostitucija, doduše ne moralna, već radna i intelektualna.

Hladnoća

petak , 19.04.2013.

Ležim, ali ne sasvim mirno. Povremeno ispružim noge da vidim da li ih osjećam, u kakvom su mi stanju stopala. Taj pokret uzrokuje strah, osjećam ih, naravno, ali ne onako kako bih trebala, nema tu zadovoljstva protegnutosti, nego saznanja: još mirno ležati, krenulo je na bolje, bit će sve kao prije, grijem se, ugrijat ću se. U toplom sam, ali baš i ne osjećam.

- Još jednu deku daj - govorim Maloj.

Ležim, ali ne sasvim prisebno. U svojoj dnevnoj sobi, na kauču, upaljen je i televizor koji ne gledam, misli su odsutne, nekako nepostojeće, kad se uspijem donekle koncentrirati vrlo mirno lociram dijelove svog tijela, ali ono nije u cjelini, procesi su nepoznati, zaustavljeni, čekam da se ustabilim. Želudac je zagrijan, jela sam nakon više godina jelo sa svinjskom masti, prošlo je nekoliko sati, toplina se još ne probija, niti tjelesna iznutra, niti vanjska, ne prolazi stisnutim kapilarama, tijelo je u disbalansu i sad više ne mogu poricati, brinem se. Razmišljam zašto mi treba toliko dugo vremena, no opet, sve sam poduzela, nije kritično, strpljena samo, bit će sve kako treba, sad samo čekati, zapravo život, u pothlađene udove.

Ležim, ali ne vidim uobičajene predmete. Pred očima mi bjelina, gola stabla na snijegu, na planinskim vrhovima vidi se konfiguracija tla, s visina to se tako dobro uoči, kad nema vegetacije, obline i špičasti visovi naše zemlje u nedogled. Tišina je strašna, ako šutimo, samo moj dah i stenjanje čujem, osjećam neke mišiće kako bole pri pokretu, osjećam i cirkulaciju, toplu krv u tijelu, i ne sjećam se trenutka kad se taj osjećaj izgubio, niti koliko dugo mi je trebalo da osjetim samo trup i ugrizem se za vlastitu ruku, malo jače, da vidim hoće li zaboljeti. Vjetar je opak, on donosi mraz u kosti, ledi tkivo bez obzira na podkape za ekstremne uvjete i grijače za nožne prste. Tijelo se sa hladnoćom obračunava po svojoj logici, po principu čistog preživljavanja, eliminira nepotrebno, odbaci udove da sačuva vitalne organe.

Tek nakon nekoliko dana, osjetim se sva svoja i gledajući ležeći u kadi svoja oštećena stopala i poneke plave i razbijene nokte, pomislim: eto ti dokaza da nije normalno to što radiš, no znam, bez ikakve diskusije same sa sobom, opet ću ići i jednog dana bit će mi nevjerojatno gdje sam sve bila i što sam sve radila; samo bih željela da jednom već završim unutarnju raspravu, doduše vrlo rijetku, radim li to stvarno isključivo samo i jedino zbog sebe ili maličkim dijelom želim …. priznanja, pa i divljenja drugih.

Rise 'n' Shine

utorak , 09.04.2013.

Prekjučer oko 20.30 šaroliko društvo na opskurnom zagrebačkom aerodromu čeka na međunarodnim dolascima. Dolazim blatna s buffom na glavi, razderanih dlanova vučem nogu, pala sam na penjanju par sati prije, i dok sam stigla do Zagreba, nije više bilo vremena za presvlačenja i saniranja. Vozim direktno na aerodrom i stavljam grijanje na maksimum. Moram dočekati i preuzeti Malu, bila je tjedan dana u Francuskoj. Stižem zadnja i čekam postrance. Čak i kad nastane blago komešanje, kad roditelji ugledaju pristiglu djecu, dok neki mašu i šalju puse kroz staklenu pregradu, stojim sa strane i razmišljam kako sam bila osorna prema prijateljima penjačima kad su mi ponudili pomoć za prijevoz.

Sama ću, zarežala sam. Moje dijete, moja je briga, a znam da sam isključiva prema dobronamjernima jer nisam oprostila i nije se razvezao taj čvor što za Malu ne brine onaj koji bi, ako ništa drugo, barem zakonski morao.

Čekam, a noga boli sve više, zašto ne izlaze, prtljaga je već složena, nepokretni su smješteni u kolica, ostali stoje u redu, proguram se naprijed, stanem između jedne mame u skupocjenoj bundi i pratećim kožnim asesoarom i jednog oca u pernatoj jakni na čijim leđima piše Hvidr-a Velika Gorica, uguram se blatnjava u penjačkoj opremi i pritisnem nos na staklo da vidim što se događa, zašto ne izvode djecu?

Odjednom pokret, živost, volonteri guraju kolica, ostali prilaze, ali ne prema izlazu, već prema nama, stojimo jedni nasuprot drugima, dijeli nas staklo, i u prvom redu vidim malene cerebralce kako se smiju, kako su razdragani, sretni i presretni, djecu s Downovim sindromom s veseljem u očima i gledam što li će sad biti, zaboravila sam na nogu, sebe, ex-a, na sve dok se u večernjim satima zagrebačkim aerodromom rasprostire pjesma Rise 'n' Shine, pjevaju iz sveg glasa i plešu naši klinci najbolje što mogu, pjevaju umorni volonteri udruge koji tuđoj nepokretnoj djeci mijenjaju pelene, i vode malene autiste na daleka hodočašća, gdje ne spavaju, nego ih prime za ruku kad se po noći preplaše i plaču. Smijemo se i pjevamo i mi s druge strane stakla koje kao da ne postoji, a osjećaji duboke ganutosti i čiste sreće u nama oko nas ruše ograničenja, zvuk pjesme, danas tako rijetku, ljudsku dobrotu pjeva.