Rise 'n' Shine

utorak , 09.04.2013.

Prekjučer oko 20.30 šaroliko društvo na opskurnom zagrebačkom aerodromu čeka na međunarodnim dolascima. Dolazim blatna s buffom na glavi, razderanih dlanova vučem nogu, pala sam na penjanju par sati prije, i dok sam stigla do Zagreba, nije više bilo vremena za presvlačenja i saniranja. Vozim direktno na aerodrom i stavljam grijanje na maksimum. Moram dočekati i preuzeti Malu, bila je tjedan dana u Francuskoj. Stižem zadnja i čekam postrance. Čak i kad nastane blago komešanje, kad roditelji ugledaju pristiglu djecu, dok neki mašu i šalju puse kroz staklenu pregradu, stojim sa strane i razmišljam kako sam bila osorna prema prijateljima penjačima kad su mi ponudili pomoć za prijevoz.

Sama ću, zarežala sam. Moje dijete, moja je briga, a znam da sam isključiva prema dobronamjernima jer nisam oprostila i nije se razvezao taj čvor što za Malu ne brine onaj koji bi, ako ništa drugo, barem zakonski morao.

Čekam, a noga boli sve više, zašto ne izlaze, prtljaga je već složena, nepokretni su smješteni u kolica, ostali stoje u redu, proguram se naprijed, stanem između jedne mame u skupocjenoj bundi i pratećim kožnim asesoarom i jednog oca u pernatoj jakni na čijim leđima piše Hvidr-a Velika Gorica, uguram se blatnjava u penjačkoj opremi i pritisnem nos na staklo da vidim što se događa, zašto ne izvode djecu?

Odjednom pokret, živost, volonteri guraju kolica, ostali prilaze, ali ne prema izlazu, već prema nama, stojimo jedni nasuprot drugima, dijeli nas staklo, i u prvom redu vidim malene cerebralce kako se smiju, kako su razdragani, sretni i presretni, djecu s Downovim sindromom s veseljem u očima i gledam što li će sad biti, zaboravila sam na nogu, sebe, ex-a, na sve dok se u večernjim satima zagrebačkim aerodromom rasprostire pjesma Rise 'n' Shine, pjevaju iz sveg glasa i plešu naši klinci najbolje što mogu, pjevaju umorni volonteri udruge koji tuđoj nepokretnoj djeci mijenjaju pelene, i vode malene autiste na daleka hodočašća, gdje ne spavaju, nego ih prime za ruku kad se po noći preplaše i plaču. Smijemo se i pjevamo i mi s druge strane stakla koje kao da ne postoji, a osjećaji duboke ganutosti i čiste sreće u nama oko nas ruše ograničenja, zvuk pjesme, danas tako rijetku, ljudsku dobrotu pjeva.