S Raba

srijeda , 06.08.2014.

Spustivši se s Velebita, odoh još malo na Rab, nisam bila na tom otoku oko 7 – 8 godina, zaželjela se neprekidnog zvuka cvrčaka, a i vežu me neke uspomene. Kratka vožnja trajektom, Stinica bolja lokacija nego Jablanac, a prvi dojam na otoku, cesta prema gradu derutna i zakrpana.

Kod domaćina sve isto, iskočila koja vena više, ispucale očne kapilare, pitam kako su, ona kao i uvijek svemu prigovara, on vadi domaću rakiju, ako ja i ne pijem, nazdravit će on ponovnom susretu za oboje. Nadozidali proteklih godina nisu ništa, posla je sve manje. „Preskupi ste“ - mislim u sebi, ne želeći debatom uznemiravati kratak boravak.
„A ove godine ni more nije slano, koliko je kiše palo“ - na glas dodaje mali unuk.

Stari grad elegantan i lijep, nije devastiran, a na gradskoj plaži uočavam koliko puno osoba knjige čita u sjeni starih borova; ne prodaju se krafne, kukuruzi i stolnjaci.







Za dva dana biti će Rabska fjera (ne Rapska), velika turistička manifestacija, festival srednjovjekovnog doba, pripreme su već počele.



Izbjegavši političke govorancije povratkom zadnje barke s poluotoka Frknja, dvije večeri uživala sam u turistički dobro osmišljenoj priči, a treću, srednju, omela je kiša. Osim natjecanja tvrđavnim samostrelom, sve ostalo odiše dozom opuštenosti. Sudionici povorki smiješe se gledateljima, Sanmarinezi dovikuju bravo jedan drugome nakon nastupa sa zastavama koje bacaju prema nebu uz pratnju bubnjeva. Poneki izvođači starih plesova broje korake, građani su raspoloženi, posvuda cvjetni vjenčići na ženskim glavama.

U Gradskoj loži tri večeri marljivo sviraju djevojčice i dječaci, najviše žalim što nemam fotić za njihovu fotografiju i baterija mobitela je prazna, punjač ostao u Zagrebu, na odmoru sam, nema interneta, nema tehnologije, drugačije se ostvaruju povezanosti.

Prošetala sam otokom, staze su markirane, ali za postavljene karte treba povećalo.

Lopar je cijeli postao rajski, balkonski betonski barokni stupići apartmanskih divova naginju se nad lavovima u društvu labudova dok anđeli drže vrčeve iz kojih teče voda tik do magarčića cvijećem natovarenih sepeta usred nasada paradajza i kupusa.

Hodajući do plaže Ciganke jedem zrele kupine, na nudističkoj plaži više obučenih nego golih kupača, koegzistencija svih mogućih naraštaja prepušta se moru, suncu i pijesku.



Gastronomski dodatak postu, osušeno lovorovo lišće s Frknja, sezona lova na začinsko bilje se nastavlja . . .