- Gdje je M., još nije stigao? - pitala bih oca dolazeći umorna s posla dok su on i mama bili ponekad servis za unučad.
- Šuta nogama početnike u guzicu, znaš da to traje – odgovarao bi tata zakuhavajući gris knedle u kipuću juhu.
- Ma, daj, molim te– negodovala sam takvom rječniku i humoru, imajući uvijek simpatije za ukočenost ponekih završenih polaznika padobranskog tečaja kad se nađu na otvorenim vratima aviona iz kojih se treba odraziti.
Uostalom, nisam nikad zaboravila svoj prvi skok i desetljeće poslije dok su mi sva čula bila obuzeta okrepljujućom i toplom juhom, baš onom koja treba nakon napornog dana, još uvijek sam mogla dozvati sjećanje na davne trnce u nogama kad prvi put zaplove u slobodnom padu.
Iako nije post o njemu, padobranstvo je puno toga. Meni između ostalog, znači odvajanje od Zemlje, matične planete na koju, nakon svih spektra doživljaja skoka, doskočimo u jednu točku u kojoj se baš tada nalazimo u njezinoj zakrivljenosti.
Jučer, prijateljica profesorica u zagrebačkoj osnovnoj školi javlja kako se počeo vršiti pritisak na nastavnike pri izboru lektire pa se na udaru našao Adrian Mole jer navodi djecu na bogohulnu praksu masturbacije i Halloween, pa Kelti jer su bili pogani, etc.
Završila je svoje izlaganje jednom strašnom rečenicom: Obruč se steže, jezivom brzinom.
Nisam se zaprepastila, ali sam se istinski zabrinula. I onda mi je pala ta tatina davno izrečena rečenica na pamet. Ne skačem više aktivno, ponekad za gušt, ali bude li trebalo fizički braniti tvrdnju da je Zemlja okrugla javljam se za šut nogom u guzicu. Može i na tlu, ne mora nužno biti u zraku.
Post je objavljen 14.03.2018. u 22:56 sati.