Volite li zoološki vrt?
utorak , 28.11.2017.Maksimir, naravno. Prve posjete ne pamtim, voze me kao bebu u kolicima. Kasnije, uvijek su to bile lijepe nedjelje, sunčane. Otac nas fotografira dok bacamo kovanice slonicama koje su izdresirane da surlom kupe samo 50 para i veće dinare, a manje kovanice ignoriraju. Kupujemo srdele za Mirka, morskog lava, koji ih proždire u skoku i prska nas bacajući se u bazen.
To je vrijeme ranog djetinjstva kad još nisam primjećivala oronulost zagrebačkog zoološkog vrta, skučene nastambe i jadan izgled ponekih životinja. Čimpanzu koji za rekvizite ima dvije klade i automobilsku gumu obješenu na uže.
Kasnije kad jesam i kad su prava za zaštitu životinja krenula prema zakonskoj regulativi i nakon posjeta raznim europskim i svjetskim zoološkim vrtovima gdje su slonovi slobodno šetali omeđeni dobro hortikulturalno uklopljenim vodenim preprekama i prikrivenim električnim žicama, nisam bila sigurna kakav zapravo imam stav prema zoološkim vrtovima.
I nakon obnove našeg Zoološkog vrta i bezbrojnih posjeta vodeći vlastitu i drugu djecu, koja su pljeskala nekom drugom morskom lavu, opet sam nedefiniranog stava.
Nekih desetak godina baš smo se trudili da u svakom inozemnom gradu gdje smo se zatekli, a postoji Zoološki vrt, budemo posjetioci. Nije to bilo samo zbog djece, i ja sam željela vidjeti sve životinje, pogotovo u velikim akvarijima, koje na drugi način ne mogu vidjeti uživo. Ali uvijek sam imala taj osjećaj žaljenja prema njima, kako i zbog čega na taj način žive. I danas kad već desetljećima gledamo životinje rođene u zoološkim vrtovima u kojima će provesti cijeli život, opet mi je nekako žao.
To je zbog pitanja slobode, onog temeljnog. Ono pripada sferi filozofije, pa neka trenutno ostane postrance, a u prvi plan dolazi dublinski zoološki vrt.
Prostran, uređen po propisima, rekla bih prosječan za glavni grad zapadne države.
Obitelji nosoroga i slonova dobile su ljetos prinove.
Žirafe, zebre i nojevi napravili su pustinju pobrstivši sve što se moglo u tzv. savani.
Okapi s malim roščićima i interesantnim šarama izgleda kao mitološko biće. Podsjetio me na Povuci – Potegni doktora Dolittlea, iako ima samo jednu glavu.
Upravo je večerao, a i fotografija je loša, pa posuđujem i službenu.
Svrsishodne obavijesti.
I izmet je edukativan i djeca su sa smijehom i interesom naučila nešto novo.
Pri kraju dana ono filozofsko pitanje poguralo se u središte. I dalje je neodgovoreno, ali je ispalo samo po sebi dorečeno. Naime, odlazeći iz ovog zoološkog vrta imala sam osjećaj da sam napunila svoju mjeru boravaka u njima.
komentiraj (18) * ispiši * #