SMOKVE

Prošle godine dobila sam poslovnu ponudu koja je uključivala preseljenje u Grčku i život u Ateni. Razmišljala sam, informirala se ( želite li upoznati grčku svakodnevnicu i običaje iz lokalnog kuta pogledajte blog https://grckikutak.com/ ) i na kraju odbila.

Dva dana kasnije bauljala sam otužnim odjelom voća i povrća u velikom dublinskom supermarketu i nisam mogla odlučiti koji komad plastike kupiti.



Pa sam otišla u prvi poljski dućan u kojima su inače Hrvati nastanjeni u Irskoj česti kupci zbog sličnosti kuhinja i gastronomskih navika. Tamo smo vlasnik i ja žalosno gledali u nedozrele španjolske marelice, jedine preostale za prodaju jer su se domaće poljske trešnje razgrabile isti dan po isporuci.

Sutradan sam se javila agenciji koja me kontaktirala i rekla da sam se predomislila. Dok sam birala broj imala sam sretan velik osmijeh na licu, zamišljajući kako ću se fotografirati iznad tanjura prepunog zrelih mjestimično raspuklih preslatkih netom ubranih smokava, a na kraju ću ih i pojesti.
Ispod fotografije pisat će: - Nije u šoldima sve, nešto je i u smokvama.

No bilo je prekasno, drugi nisu dvoumili. Tako su se svježe smokve vratile nazad u sjećanje.

Ovog srpnja konačno Dalmacija na vidiku. U svim porukama i kontaktima spominjem smokve. Jer nije ljeto ako se ne najedem svježih smokava. A svježe su samo sa stabla u usta. Drugačije ih ne jedem i nikad ih ne kupujem. One su ljetni amen.



Okolnosti nas prisiljavaju na ostanak u Splitu, ništa od Brača i Hvara. Sve pet, ali spavamo u stanovima, nema smokve u dvorištu vikendice ili naslijeđene nonine kuće u zaleđu. Nema ni jednostavno ničije smokve uz davno napuštena polja i vinograde na putu do udaljenije plaže.

Na sam dan odlaska padaju kriteriji, daj što daš, dobra je i smokva s tržnice. Inače neće biti nikakve još jednu godinu. Maltene trčim, kasno je, a ne znam kakvo splitski pazar ima radno vrijeme. Prodavačica, profesionalka, odmah me snimi.

- Pošto su – dahćem, a oči mi se šire na djelomično pocrnjele i pomalo zgnječene smoke. Par ljepših na vrhu.

- Nećeš valjda...?! - govorim sama sebi - ovo je jad od smokava, cijeli dan su na suncu, ali ruke već vade novčanik.

- 40 kuna - ni da trepne i još baje kako ih je baš jutros ubrala na otoku, ali nemam ja više puno veze s razumom.
- Dajte dvije kile i gdje je špina?
- A tamo Vam je - pokazuje rukom, dobro joj je završio današnji dan. Uljepšala ga ludača koja plaća dvostruko i ispire smokve pod vodom.

Tu se kriterij još drži, što su dirale tuđe ruke, opere se prije jela. Osvrćem se, trebala bih naći klupu ili do rive, blizu je, sjesti i u miru pojesti toliko željene smokve. Ma kakva riva, to je još 10-tak minuta, a tržnica je većinom prazna.

I tako sam sjela na kameni stol za prodaju i prvu kilu sam samo pobacala u sebe, a u drugoj sam uživala polakše. Zadnjih par komada bilo je i donekle suvišno, već sam jedva gutala, ali sam pojela i njih, mljac!

Tamo negdje daleko u kutku primozga javila se misao kako večeras trebam prijeći oko 2000 km s dva uzlijetanja i slijetanja i ne bi baš bilo zgodno putovati sa sraćkom. No slatkoća njihovog okusa natopila mi je sva čula, samo sam uživala kako se širi tijelom i za sve zemaljsko bilo mi potpuno svejedno.

I naravno, osim umora, ništa mi putem nije niti bilo. Pasale smokve najbolje na svijetu.
Utažila sam s njima razne vrste gladi.

p.s. 6. blogovski rođendan...hm, i puno i malo ;)