Liverpool

nedjelja , 09.07.2017.

Iako se trudim ne uspoređivati, ne povlačiti bolne ili uzaludne paralele ne mogu se othrvati da pri pogledu na liverpoolske dokove ne pomislim na zagrebački Paromlin koji nakon više desetljeća nebrige, opožaren sumnjivim uzrocima vatre, tavori danas kao parking plac.
Stanje bogate riječke industrijske baštine bolje će opisati domicilni blogo kolege/ice, no sjećam se nekih članaka negativnog konteksta o njezinoj skrbi i namjeni.

Vratimo se zato liverpoolskim dokovima koji nimalo nisu izgubili svoju impozantnost pretvoreni u kulturne centre, muzeje i galerije. Lučki dokovi koji nose 42 imena zajedno s pristaništem Head bili su u 19 st. najsuvremenija luka na svijetu. S obzirom na povijest ljudske pomorske trgovine, to je stvarno značajna titula. Čak ako i zanemarimo britanske kriterije koji često neopravdano svojataju svjetski naj, ovdje smo blizu istine.





Nekad i danas

Sredinom 20 st. kada je tradicionalna industrijska proizvodnja zastarjela, a kontejnerski način prijevoza robe oduzeo skladištima funkciju, a još prije toga iščezla unosna trgovina robljem, stopa nezaposlenosti opet osvaja jedan naj. I desetljećima je bila visoka i Liverpool nije bio ugodno mjesto za život. Grad se počeo oporavljati tek 80-tih i 90-tih prošlog stoljeća.
Masovni turizam zbog ulaganja u kulturu, sport i baštinu donijeli su gradu reputaciju zbog koje je postao poželjna destinacija.








Zbog toga je Liverpool danas grad miješane arhitekture. Posvuda u vidokrugu stare zgrade, pa čak i ruševine naslanjaju se na staklene moderne poslovne zgrade.



Grad još uvijek ima lučki štih, s najstarijom afričkom zajednicom u zemlji i prvom kineskom u Europi.



Liverpoolska katedrala koja pripada anglikanskoj crkvi, stvarno je prekrasna. Ogromna je, peta po veličini na svijetu. Naravno, osim suvenirnice u katedrali je i kafić u kojem se može jesti, a možete odmah i na wc. Čovjek nije samo od duha, nego i od tijela.

Katedrala se nalazi usred parka prepunog nadgrobnih spomenika. Jedan do drugog, s imenima preminulih, epitafima i godinama. Okolo njih tipična parkovska dnevna atmosfera: šeću ljudi s psima, djeca se igraju loptama, umirovljenici čitaju novine. Od nadgrobnih ploča napravljene staze i putevi, hoda se po imenima preminulih koji su napustili ovaj svijet i ne tako davno, prije 100 ili 70 godina.





Priznajem, osupnula sam se. Umarširala sam u katedralu i zgrabila prvog svećenika za ruku. Objasnio je da su tijela u većini prenesena na novo groblje, a spomenici ostali kao uspomena. Na moju primjedbu da su neki u funkciji građevinskog materijala, odgovorio je: “Ali, oni i jesu od kamena, zar ne?”

S obzirom da sam stanovala u neposrednoj blizini, svaki dan sam prolazila parkom i polako se navikavala na simbiozu živog i mrtvog, ali moram priznati da nisam nikad sjela na klupu pročitati novine ili knjigu.

I naravno, naj, naj u Liverpoolu, glavni turistički mamac na kojeg se pecaju milijuni turističkih eura – The Beatles!



Pod nazivom “The Beatles Story” muzej je smješten na najvećem doku tzv. Albertovom. Ulaznica košta 16 funti, a sama postava izvedena je tipično školski, od početka do raspada s puno teksta i fotografija, bez vizualnih efekata. Tekstovi pjesama na zidu i sl.
Osobno, najzanimljivije su bile naočale Johna Lennona, sićušne s velikom dioptrijom. I fotografija kombija s kojim su išli na prve gaže u Hamburg, vrlo derutan kombi.



Ali zato, Cavern club sjaji. Klub prvih nastupa The Beatlesa, danas ugošćuje preko 40 bendova tjedno. Sve je izvrsno organizirano, kao i u svim susjednim klubovima u maloj četvrti posvećenoj slavnim liverpoolcima. Posjete obiteljima s djecom dozvoljene su do osam navečer, nakon toga naplaćuju se ulaznice za koncerte. Često je u jednom dijelu kluba nastup, u drugom posjetitelji besplatno uz izvođača na gitari pjevaju stare hitove. Prepuno glazbe, dobro raspoloženih ljudi i ljubaznih konobara.
Da sam imala mogućnost, produžila bih svoj boravak samo zbog koncerata u Cavern clubu.

I za kraj, da ne bude moj blog jedini na kojem nema nikada nikakvog jela, predstavljam vam Scouse. Inače, istim imenom ostatak Britanije naziva stanovnike Liverpoola – Scouseri. Ali ne samo po varivu, nego je to i ime za njihov dijalekt koji se smatra najnerazumljivijim u zemlji. No nakon irskih dijalekata, svi ostali su pjesma.

Vratimo se dakle varivu ili gulašu koji je napravljen po sistemu sve u lonac. Osim korjenastog povrća i krumpira, tko je imao stavio je i meso; danas se kuha s govedinom, nekad je prevladavala ovčetina. Jede se sa salatom od cikle i prženim kruhom.



Interesantan je naziv bezmesne verzije – blind scouse, što bismo lijepo po domaći rekli – ćoravi gulaš.

Eto, i od toga su napravili turističku atrakciju, ali kao što sam na početku napisala, trudim se ne povlačiti paralele.