marchelina

24.06.2012., nedjelja

Ne može ni more

Pročitala sam ovaj tekst.

Onda sam oteturala do mora. Uvijek kad mi je nešto nepodnošljivo, odem moru. I uvijek, baš uvijek mi pomogne.

Sjela sam dolje, na onaj šljunak i plakala dugo. Suzama koje ne donose olakšanje. Samo, eto, učine da se ne raspuknem.

Ništa mi ne znamo. Znaju samo oni koji su bili tamo. Oni drugi, koji misle da znaju, ne znaju. Ima ih dosta i koji neće da znaju.

Plakala sam dugo, jako dugo. I imam osjećaj da nikada ovaj rat neću isplakati. Kako li je onima koji su bili tamo, koji su preživjeli, i čiji su očevi, braća, sinovi tamo, i na taj način umrli? I sve one druge Omarske? I Vukovari? I Srebrenice?

Pročitala sam tu priču. I čini mi se da nisam plakala, nego izbacivala dušu.

A more, koje uvijek, baš uvijek pomogne, ovaj put ostalo je nijemo. Bacaju ljudi u more svašta. Ali ovu priču nije ni more moglo primiti.




"Mnogobrojni srpski zločini kao rezultat velikosrpskog ludila ne smeju da ostanu zaboravljeni i gurnuti pod tepih. O njima stalno, svakog dana, svakog minuta, treba govoriti, kako se više nikad ne bi ponovilo ono što nam se dogodilo. Činjenica da ne propuštam priliku da o tome govorim sve vreme, u svakom tekstu, slika je i prilika mog sopstvenog mentalnog koda koji ne može da se pomiri sa stavom/trendom, vrlo aktuelnim u Srbiji, da mi nismo činili zločine i da, ako smo ih baš i činili, pa šta, šta su oni nama radili... pa zar nije bio rat? Idealistički zvuči ali je tačno: moralna je dužnost svakog razumnog čoveka da, pre svega, progovori o zločinima svog naroda. Zašto bih ja, iz Beograda, govorio o zlodelima Bošnjaka kad u Sarajevu postoje Dani? Zašto bih ja, iz Beograda, govorio o hrvatskim zločinima kad u Splitu postoji Feral? Ali, u Srbiji, šta god da se desi - hladnjača, polja leševa pored autoputa, masovne grobnice - uvek čujete pitanje: "A što ne govoriš o srpskim žrtvama?" Govorit ću o srpskim žrtvama tek kad zaključimo priču o srpskim zločinima. Tačka."


Petar Luković, glavni urednik e-novina




22.06.2012., petak

Uz današnji praznik...

Umberto Eco: Fašizam- zlo u 11 točaka

U korijenima fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, ili još bolje, međunarodnom zavjerom. Ali zavjera mora takođe doći iznutra. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procijene neprijatelja. U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu naroda

1. Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu. Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g. (1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.

2. Iracionalizam je, takođe, ovisan o kultu akcije zbog akcije. Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od Geringovog otvorenog stava: “Kada čujem reč kultura mašim se za pištolj”, do česte upotrebe izraza kao što su “degenerisani intelektualci”, “jajoglavci”, “jalovi snobovi”, “univerziteti su gnijezda crvenih”. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog izdaje tradicionalnih vrijednosti.

Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici. Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam neslaganje je izdaja.


3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.

4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari “proleteri” postali malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj većini.

5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji.To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korjenima fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je, međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali zavjera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj jer imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna instanca opsesije zaverom može se naći u “The New world Order”, Peta Robertsona, ali ima i mnogo drugih.

6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i moći svojih neprijatelja. kad sam bio mladić naučili su me da mislim o Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, takođe biti uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim pomijeranjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su nesposobne da ispravno procene neprijatelja.

7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo “konačno rješenje” implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za rukom da riješi taj problem.

8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu, najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca. Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijest o masovnom elitizmu.

9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individue kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda. Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog populizma fašizam mora biti protiv “trule” parlamentarne vlasti. Jedna od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu bila je: “Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mjesto u logor za moje manipule”- “manipule” su jedinice od kojih se sastojala tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smesta pronašao bolji smeštaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament. Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.

10. Fašizam govori novogovorom. Orvel je u “19843 izmislio novogovor kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku popularnih tok-šoua. Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove. Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko, smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi “sloboda”, “diktatura”, “prava”- tada sam ih čitao po prvi put u svom životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio neko i rekao: “Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo pradiraju italijanskim trgovima”. Život nije tako jednostavan. Fašizam se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.


Prenešeno s portala www.6yka.com

13.06.2012., srijeda

Južina

Čudna su ljetna juga. Nepodnošljiva. Vrući saharski pijesak u očima dok gazim po rastopljenom splitskom asfaltu. Teško se probijam kroz gusti, vreli vjetar. Na drugoj strani ulice dječak trči, bježi od mame koja ga progoni s kolicima. Smije se nekim kotrljajućim kliktajima. Djeci jugo ništa ne može. Djeci je jugo samo vjetar.

Fatamorgana, vidim more.
Na plaži, dovoljno daleko jedni od drugih, usamljeni kupači. I čitači. Njih dvoje, troje. Usamljeni kao pješčane morske dine. I s tim stanjem, očito, sasvim zadovoljni.
Prostirem svoj peškir i ovećim kamenjem onemogućujem mu let. Inače bi ga vjetar odnio. Tko zna gdje bi moj leteći peškir otišao bez mene. Odlepršao bi beznadno kao i moji mailovi. Jutros sam poslala još jednu seriju od deset. "Moj CV je u prilogu, srdačan pozdrav".
Uglavnom odgovora nema. Ponekad ipak da. "Žao nam je, tražimo mlađe djelatnike".

Oprezno ulazim. Čudno je more na ovom vjetrovitom početku ljeta. Neprijateljsko, skoro. Nećkam se. Srsi hladnoće ukopavaju me u podvodni šljunak. Skvrčenim prstima se kačim za dno. More divlja. Moji nožni prsti, moja sidra. Nećeš me baciti, dobacujem mu drsko. Primit ćeš me, tako mi zadnje bilo.
Kao odgovor dobijem šamar vala posred grudi. Presiječe mi dah. Srećom, presijecanje daha sam vježbala zadnjih dana otvarajući poštanski sandučić. Bijeli papirnati val opomena i ovrha zapljusnuo me bez upozorenja. Ali ne povlačim se. Povratim dah, i ulazim još dublje. Korak dublje, korak hladnije. Ponekad poželim da mi napokon više isključe tu struju. Kažu ljudi kad ti se naposljetku dogodi ono nešto zbog čega si strašno strepio, to ne bude ni upola toliko strašno, koliko je strašno bilo u tvojim strepnjama.

Ta me misao najednom razgali pa se uronim do vrata. I stvarno, napokon uronjena, utopljena, divljom modrinom poklopljena, shvaćam da more nije ni upola tako hladno kako se činilo. Tu, ispod površine, miluju me struje koje mi nitko ne može isključiti.
Slobodnim stilom zaigravam se i prkosim. Trenutak prije nego ću utopiti i glavu, prestravljujem se pomišlju kako će hladnoća djelovati na moj mozak. Potom nestajem sa ovog svijeta. More je jedini prostor u svemiru gdje ulaskom, izlaziš. Iz svega. Pa i iz poštanskog sandučića. Iz reklama, iz kraja mjeseca, iz prekoračenja roka. Iz besmisla neradnih jutara. Iz CV-a. Kojeg šalješ u prilogu. U prilogu svom očaju.

Tri tisuće kuna. Tri tisuće kuna je zarađivala njena susjeda, samohrana majka, radeći u jednoj praonici rublja.

"Ja to ne bi da ni pasu" komentirao je susjedin otac, umirovljenik, koji je hranio svoju kćer pralju i njenu kćerku, prvašicu. Kupio joj je torbu sa malim nacrtanim suncima. Pola njegove mirovine za mala nacrtana sunca, za školske bilježnice, pribor i za sunce u oku prvašice.

Izlazim naježena, naoštrena. Vani je hladnije, vjetar je na pragu orkanskih fijuka. Spuštam se na peškir i cvokoćem. Ugodno je cvokotati od šibanja vjetra. Podsjeća te da imaš tijelo. I kožu.

Jugo u ušima zvuči kao da si obraz prislonio uz preglasnu, mrzovoljnu morsku školjku.
I more. Kako je samo živo. Kako je samoživo.
Živo i punokrvno kao biće. Modrokrvno. Punoplavno. Punovalno. Ima svoju ćud, prevrtljivu kao tisuću veljača. Pjena na valovima bijeli se kao raščupani komadići oblaka pali u more. To nije pjena, to oblaci nastavljaju putovanje morskim putem.

Nebo je više jesensko nego ljetno. Tu i tamo ipak, pojavi se sunce. Oblaci se pristojno razmaknu, a sunce nepristojno uleti među moje butine kao nestrpljivi ljubavnik.

Tamo, na obzorju, na jednom mjestu more iz bezazleno plave prelazi u ozbiljnu, prijeteće modru boju. Taj tamnomodri dio tamo, iza crte, on je za pomorce. Oni znaju s tim dijelom mora. Bezazleno plavi dio pak, on je za djecu i pjesnike.

Tako sklupčana na svom peškiru vidjela sam sebe kao na nekoj od onih crnobijelih fotografija atmosfere gdje obavezno lik usamljenog ljudskog bića u tišini opći sa prirodom oko sebe. Dvoje, troje usamljenih kupača i čitača pojačavali su dojam sfumato razglednice. Trebala bih uvijek pisati zureći u ovakvo raspomamljeno more. Riječi naviru same od sebe, u valovima.

U razglednicu najednom, šutirajući veliku šarenu loptu, bučno nahrupi grupica mladih momaka u kratkim hlačama "havajkama" i uskim, pripijenim, ljetnim majicama.
Ljudi. I more. Mogla bih satima promatrati i ljude, i more. Jednako su divni, jednako zastrašujući na momente.

More. Kako me izliječilo. Kako me učinilo solventnom životu. Kako me smirilo i osnažilo. Utješilo. Hvala ti, more. Moj grč se rastvorio u soli. Kraj mora se osjećam tako lijepa. Tako mokar i slan, moraš biti lijep. Kraj mora sam snažna. Izabrana. Dalo mi je sebe. I od svega svoga. Najednom, shvaćam. Cijelo moje dostojanstvo je upravo tu. U ovoj divoti. Cijela moja hrvatska opstojnost, sreća i prosperitet, moja egzistencija, sve to sklupčano je upravo ovdje, na ovo malo peškira, pod ovim nebom i pred ovim morem.

Mladići u havajkama vriskom odbacuju loptu u valove.
Ustajem. Prepuštam te more, drugima. Da ih tješiš. Da ih snažiš.

Da ih liječiš.
Od kopna.




04.06.2012., ponedjeljak

Račun glavu čuva

Najčešći argument onih u Splitu koji su protiv gay parade je kako "u Hrvatskoj ima toliko gladnih a ovi paradiraju i maltretiraju nas svojim osobnim seksualnim opredjeljenjima". Čisto se čovik začudi kako je na svim splitskim radničkim prosvjedima bilo sve skupa petnajst ljudi. Di li su tad bili ovi socijalno osviješteni, pitan se?

Još mi je najsmišnije kad neko reče "Neka se ponašaju kao i svi ostali normalni ljudi“. Koji normalni ljudi? Pa, normalni ljudi , kad su zaljubljeni i s nekim u intimnoj ili emotivnoj vezi, imaju taj smišni običaj šetat po ulici zagrljeni, držeći se za ruke i ljubeći se i kokolavajući na javnim mistima. Jel' to onda znači da su oni nenormalni jer rade ono šta bi i homoseksualci tili radit a da ih zbog toga niko ne naprokida? Ili to znači da, ako homoseksualci žele radit po ulici sve ono šta rade i normalni ljudi, da su u stvari homoseksualci normalni a da su svi koji ih nazivaju nenormanima u stvari nenormalni? E jebiga sad, svaki put kad upadnen u duboke kontenplancije, sve mi se vako izmiša i na kraju ne znan više ko tu koga daprostite, jel.

Sad mi pada na pamet ona grozna priča o njemačkoj državljanki koju su godinama u nekom bosanskom selu zlostavljali bolesnici naočigled susida. Kad se priča rasplela, ispalo je da je pola sela bar jedan put bilo svjedokom tog zlostavljanja, ali su svi mučali, jer, kako je jedan od seljana izjavija, bilo ih je strah od tih zlotvora. Godinama su znači promatrali kako obitelj muči i ponižava onu jadnu ženu, i svi su složno zatvarali oči, jer to valjda nisu njihova posla.

Sigurna san, da su kojim slučajem u to selo doselila dva homoseskualca, da bi se cilo stanovništvo dotičnoga sela diglo na noge i pribilo ih prije nego šta bi stigli raspakirat stvari. Nema veze šta ta dva homoseskualca ne bi nikoga ni zlostavljali ni tukli.

I sad, di je tu logika - prave zločince i manijake koji su godinama zlostavljali jedno dite niko nije nikad napa navodno jer su ih se bojali. A ako su ih se bojali, to znači da su opasni. Homoseksualce pak bi sigurno napali. Valjda zato jer nisu opasni. Ček, ali ako nisu opasni, zašto bi ih onda iko napada? Ubijte me ako išta razumin.

Nego, iman novu brigu.

Neki dan mi je prodavačica na izlasku iz malog dućana u mojoj ulici tutnila u ruku račun i tihim glasom savjetovala:

“Evo vam račun, i čuvajte ga, sve do kuće. Inspekcija jutros šeta po našem kvartu“.

Izašla san iz dućana tako pristravljena da san papirić čvrsto stiskala u znojnoj ruci sve do kuće, a nisan ga ispuštala iz ruke ni idućih par sati po kući. Sve san poslove obavljala jednon rukon, jer san u drugoj grčevito držala račun. Dok san prala suđe držala san ga među zubima, dok san usisavala dnevni boravak zbog korištenja obe ruke gurnila san ga u livo uvo. Tek san se negdi navečer okolo osam uri usudila bacit ga u smeće. Prije toga san dva puta zavrnila ključ u vratima od stana, isključila telefon i spustila škure na svin prozorima.

Adio lipo doba bezbrižnosti. Više nemoš ni u dućan otić od straja. Jerbo ti se more desit da zaboraviš ponit račun i onda plaćaj globu, moj sinko. Prije san imala običaj zafrljačit račun čin bi izašla iz dućana i nikad nisan čitala te račune jer mi cijene artikala izazivaju duševne boli. A sad ne samo da ne smin taj račun bacit, nego ga još i moran nosit sa sobon sve do kuće jer nikad ne znaš iza kojeg kantuna će te zaskočit inspekcija i dreknit "Ruke u zrak, račun na sunce, ovo je pljačka!"

Jedino šta me tješi je to šta uskoro ijonako više ama baš niko neće imat ni posal ni plaću pa samin tim nećemo ni kupovat, niti se opterećivat računima.
Šta bi naš narod reka, nije svako zlo za zlo, falatibože.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>