Pročitala sam ovaj tekst.
Onda sam oteturala do mora. Uvijek kad mi je nešto nepodnošljivo, odem moru. I uvijek, baš uvijek mi pomogne.
Sjela sam dolje, na onaj šljunak i plakala dugo. Suzama koje ne donose olakšanje. Samo, eto, učine da se ne raspuknem.
Ništa mi ne znamo. Znaju samo oni koji su bili tamo. Oni drugi, koji misle da znaju, ne znaju. Ima ih dosta i koji neće da znaju.
Plakala sam dugo, jako dugo. I imam osjećaj da nikada ovaj rat neću isplakati. Kako li je onima koji su bili tamo, koji su preživjeli, i čiji su očevi, braća, sinovi tamo, i na taj način umrli? I sve one druge Omarske? I Vukovari? I Srebrenice?
Pročitala sam tu priču. I čini mi se da nisam plakala, nego izbacivala dušu.
A more, koje uvijek, baš uvijek pomogne, ovaj put ostalo je nijemo. Bacaju ljudi u more svašta. Ali ovu priču nije ni more moglo primiti.
"Mnogobrojni srpski zločini kao rezultat velikosrpskog ludila ne smeju da ostanu zaboravljeni i gurnuti pod tepih. O njima stalno, svakog dana, svakog minuta, treba govoriti, kako se više nikad ne bi ponovilo ono što nam se dogodilo. Činjenica da ne propuštam priliku da o tome govorim sve vreme, u svakom tekstu, slika je i prilika mog sopstvenog mentalnog koda koji ne može da se pomiri sa stavom/trendom, vrlo aktuelnim u Srbiji, da mi nismo činili zločine i da, ako smo ih baš i činili, pa šta, šta su oni nama radili... pa zar nije bio rat? Idealistički zvuči ali je tačno: moralna je dužnost svakog razumnog čoveka da, pre svega, progovori o zločinima svog naroda. Zašto bih ja, iz Beograda, govorio o zlodelima Bošnjaka kad u Sarajevu postoje Dani? Zašto bih ja, iz Beograda, govorio o hrvatskim zločinima kad u Splitu postoji Feral? Ali, u Srbiji, šta god da se desi - hladnjača, polja leševa pored autoputa, masovne grobnice - uvek čujete pitanje: "A što ne govoriš o srpskim žrtvama?" Govorit ću o srpskim žrtvama tek kad zaključimo priču o srpskim zločinima. Tačka."
Petar Luković, glavni urednik e-novina
Post je objavljen 24.06.2012. u 11:09 sati.