Ispovjesti osupnutog uma

31.07.2004., subota

Pomoz bog!

Žao mi je što su Cedomiru ukinuli blog. Ne zato što je on pisao o nečem vrijednom pomena. Niti je to radio posebno kvalitetno. Jer realno gledano dalo se napisati impresivnijih članaka o čupanju dlaka iz nosa. Žao mi je zbog Cedomirovog bloga, jer je u granicama medija u kojem se nalazi pretstavljao monument ljudskoj gluposti.

Pokazao je da možete pisati o detaljčićima iz svog svakodnevnog života i steći ćete nekakav krug čitateljica. Pogotovo ako ubacite aluzije na seksić s dečkom/mužem tu i tamo. Možete pisati o egzotičnim lokacijama i privući ćete određeni broj foteljnih turista. Možete pisati i o političkoj situaciji i privući vječno postojeći skup nezadovoljnih. Možete iskoristiti i vječnu temu pišući sexy price i s par postova i nešto vremana zaći u desetke tisuća hit-ova. Dobro ne ako ih pišete kao dombac, koji ako je kad i jeb'o nekim slučajem, teško da je ikada bio žensko, pa je iz takvog elementarnog nepoznavanja materije i ciljane publike tesko moglo izaci nešto impresivno.

Ali napišite par nesuvislih nacionalističkih komentara i ostavite ljudima par komentara tipa "Puši moju četničku kitu" i preko noći postajete zvijezda, a broj hit-ova se mjeri u tisućama, pardon hiljadama dnevno. Sve to bez obzira na to što su jedini dio bloga vrijedan čitanja komentari i što su upravo oni ti koji prenose ekstremne stavove, a par objavljenih tekstića tu samo služi kao katalizator. Da nije baš negdje tada izbila afera sa Severinom možda bismo na RTL-ovim vijestima gledali kako je "Index.hr objavio vjest i nemamo mi ništa s tim, ali tamo piše..." o fenomenu koji se javio na blog-u. A ljudi koji su sve to napuhali do neba su upravo oni koji se najviše protive idejama koje se tu iznose, pa su valjda umjesto da prepuste nedonošče smrti u zaboravu koji zaslužuje odlučili postati najžešći komentatori i fanovi te su tako izvukli blog iz blata anonimnosti i digli ga na zvjezdano nebo bloga.

Da cijela stvar bude još bolja sve je to na kraju odlučila razriješiti cenzura, kao da zabranjivanje nije najsigurniji put ka slavi. Ali administratori na blogu su još jednom odlučili pokazati da su oni ti koji su tu bitni, a ne nekakve budale koje je iz nekog razloga svako odlučio čitati na tom njihovom servisu kojem je to jedina svrha. I da je sloboda informacije koja je učinila internet vjerovatno najvažnijim fenomenom zadnjih dekada ipak samo zabluda koju što brže treba rasplinuti regulativama, cenzurama i ukalupljivanjem u propisane kalupe i dopuštene načine razmišljanja. Information IS power! And they don't like sharing IT!

Ako je cijena postojanje nekog poput Cedomira koji tako i tako ne može vređati nikoga ko se ne potrudi poslje svakog njegovog izljeva ukucati adresu u browser ili kliknuti na mjesto gdje je unaprijed ima pohranjenu, pa se tek onda može naći zabezeknut kako ga neko prisiljava da guta takva sranja, onda je ona stostruko vrijedna plaćanja!

- 10:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

29.07.2004., četvrtak

Your Hollines

Imao sam priliku nedavno gledati TV show na kojem je jedan od gostiju tip koji je napravio religiju oko priče da je čovjek posljedica vanzemaljskog kloniranja, i da je on poslanik spomenutih vanzemaljaca. I show i religija Made in USA, za slučaj da se neko pita. I sad nisu se potegle neke pretjerane polemike oko religije same, to na kraju krajeva ne bi bilo "Politically correct", već oko toga što je on tražio da ga se zove "Your Hollines". Kad ga je profesionalno pametni voditelj upitao zašto, on mu je odgovorio protupitanjem bi li to isto pitao papu. Na to mu je profesionalno pametni voditelj odgovorio jedino podsmjehom, što nije nikakvo iznenađenje s obzirom da je to redovito posljednji argument nesposobnih, ali nijedan argument nije iznesen.

I sad mozgam ja tu malo oko toga i ispada da baš i nije lagano naći argument koji drži vodu, zašto on ne bi imao pravo tražiti takvu titulu. Osnove njegove vjere se mogu nekome činiti nategnutim, ali njihovo dokazivanje nije nešto što se traži od ijedne šire priznate religije na kugli zemaljskoj! Zbog toga se to i naziva vjera, a ne "znanstveno dokazana činjenica". Svakodnevno smo svjedoci toga da se poznate činjenice prilagođavaju vjerskim pretpostavkama, a ne obrnuto. Njegova vjera možda nije jako raširena, ali Isus, Buda i ostala kompanija koja je osnovala ostale monoteističke religije koje danas žare i pale su također počinjali s jednim prorokom i sljedbenicima koji su se mogli nabrojati na prste. To što su oni imali par tisuća godina fore da nakupe kongregaciju je druga priča.

Dobro u odnosu na instituciju koju je on izabrao za usporedbu priznajem postoje izvjesne razlike. Tako on ne tvrdi da svoju poziciju nasljeđuje od čovjeka koji je samostalnu karijeru započeo odrekavši se svog učitelja čim je prigustilo, a ujedno s obzirom da su Arianove teze odavno proglašene herezom i zatrte, neupitno se pri tome odrekao i svog boga, pa još triput. On također nikad nije proglasio hereticima i poslao na lomačicu one koji su se usudili primjetiti da to što radi ide protiv nauka njegovog boga. Nije upotrebljavao svoju vjeru kao alat kojim će pokretati ratove za koje je smatrao da će mu donesti korist. Nije ju koristio za poticanje mržnje i diskriminacije. Nije ju širio ognjem i mačem. Nije surađivao sa nacistima da osigura svoju stolicu. Nije išao sebe po važnosti stavljati ispred svog boga. Sad ako je neka od tih stvari preduvjet za sticanje "svetosti" onda valjda tu titulu i ne zaslužuje.

- 20:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

28.07.2004., srijeda

Seks po evanđelju

Zadivljuje me sposobnost katoličke crkve da se ikome, a kamoli ovim silnim milionima vjernika pretstavi kao seksualni autoritet. Jer da prislonimo na trenutak prst na čelo to su u najboljem slučaju ljudi koji ne znaju o čemu pričaju! U srednjoj varijanti su licemjeri koji ne samo da krše zavjet celibata, nego to sasvim sigurno rade izvan bračne zajednice i vrlo vjerovatno pri tome koriste neki vid kontracepcije, barem ako se ne upuštaju u "protuprirodan blud! U najgoroj i nažalost izgleda dosta čestoj varijanti su uz sve to i pedofili!

Da stvar bude, zanimljivija sve to im uspjeva manipuliranjem podatatcima koji već odavno nisu privilegija njezinih članova. Uzmimo npr. bajku o "prosipanju božjeg sjemena" originalno iščupanu iz knjige postanka. Tamo piše slijedeće. Onanov oženjen brat umre bez djece. Prema vjerskom zakonu na Onanova nejaka pleća pada teško breme odgovornosti da napumpa njegovu udovicu, kako bi njegov brat dosegao besmrtnost. Kako se Onanu nisu pravila tuđa djeca, on izvuče u zadnji čas i "prospe svoje sjeme po zemlji" te najebe zbog toga. Poruka je i više nego očita čovjek nije htjeo oploditi bratovu sestru i bog ga je kaznio zbog toga. To je božji zakon koji je tu prekršen i koji se primjećujem iz nekog razloga ne primjenjuje pod skutom majčice crkve. Eventualno bi se dalo primjetiti da je izvlačenje u zadnji čas metoda kontracepcije koja vas može dovesti u nevolje, s čim bi se mogao složiti. Međutim verzija ja javnost je svima dobro poznata, ako ne svršiš u vaginu to je grijeh, što sasvim očigledno nema u ovom slučaju nikakve veze s "Riječju božjom". I što je najgore ljudi to puše, iako im ta ista biblija skuplja doma prašinu na polici! Masovno!

Ako neko zaista smatra da je Mojsije ili Isus obznanio narodu Izraelskom da je korištenje kondoma grijeh, samo što to nekim čudom nije ostalo zapisano onda se nadam za njegovo vlastito dobro da se drži podalje od piramidalnih shema, povoljnih kredita, nagradnih igara smještenih u ul. Marijana Lanosovića i sličnih konstrukcija. Ono što je sasvim sigurno grijeh, iako ni to nije nigdje zapisano, je zabranjivanje kondoma u doba AIDS-a!

- 21:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

27.07.2004., utorak

For Skylark

Kad sam bio klinac u nekom od nižih razreda osnovne, ne sjećam se više kojem, dobili smo za domaću zadaću (nabijem ti ja kasnije popularizirani uradak gdje sunce ne sija) napisati sastav na temu "Moj tata". S obzirom da tada još nisam došao do zaključka da je D.Z. nešto dovoljno beskorisno da bude izbjegavano ako je ikako moguće, jednog popodneva dok je stara bila negdje, po običaju i meni i starom koji je po običaju spavao ostavila da napišemo po koju sjeo ja da napravim nešto po tom pitanju. I natezao sam se dosta što napisati, ali kako god ga ja okretao, na um mi je padala samo jedna rečenica, pa sam na kraju zaključio da valjda tako treba i odustao od daljnjih dorada.

Moj tata

Moj tata se stalno ljuti, ili spava.

Naravno kad se stari probudio i vidio to, popizdio je, dokazavši tako barem polovicu moju trvdnje. Bio sam ja pametan klinac! Ne da sam kasnije nešto napravio od toga. Mogao se on ljutiti koliko je htjeo ja nisam imao ništa više za napisati.

Kažu da djeca ili nastoje kopirati roditelje ili se trude da upravo to ne rade. Sad ja barem volim misliti da naginjem ovoj drugoj kategoriji, iako mi je jasno da je to u najboljem slučaju samo djelomično točno. Ako ništa drugo barem mi je to kontriranje usadilo alergiju prema sapunicama i mišljenju da je cijeli svijet kriv za način na koji sam ja živio svoj život. Inače dvije omiljene zanimacije mog starog u budnom stanju koji istovremeno guta hrpu sranja koju mu serviraju svakodnevno na ekranu od vijesti do kvazizabavnog programa i pjeni se kako mu to hoće prodati same laži, pogotovo su na tapeti američki filmovi jer "nemaju veze sa životom" kao da im to nije poanta. Krive su valjda i većina postojećih struktura u današnjem svijetu, kao da je baš to to ono što ga u životu jebe. Dobro sad daleko od toga da ne postoji hrpa stvari vrijednih pljuvanja, koje ću i ja s zadovoljstvom obaviti, ali da su vrijedne jebanja samog sebe u mozak, nisu!

Usadilo mi je i averziju prema kukanju, pogotovo onoj verziji koja se opravdava prehladama ili sličnim sranjima. Tipična procedura u rijetkim prilikama kad ja pokupim tako nešto je to da me on krene propitkivati o zdravlju, o čemu mene iz gore spomenutog razloga mrzi govoriti, ali dobro da se ne koljemo dođemo nekako do zaključaka da imam temperaturu i da me boli ovo i ono, pa on na kraju mudro zaključi "pa odi prošeći do doktora". Dobro barem me neće razmaziti tamo nekakvom vožnjom. "Odi prošeći" je inače omiljna uzrečica mog starog: "Odi prošeći do čipoteke i vidi jel imaju neko sranje koje mi treba", jest da se vozio pored nje dva puta dnevno, ali mu je valjda bilo ispod kurca stajati. Ili "Odi prošeći do novog Zagreba i podigni mi to i to" šta su meni ta dva+ sata tramvajisanja tamo i nazad kad bi njemu autom nakon posla trebalo možda i 15 minuta da se odveze do tamo i koju više za do kuće. Šetanje je problem jedino kad ga on treba obaviti. Ali dobro nije to ništa novo. Još su mu u vojnu knjižicu upisali da svaku naredbu poprati sa "zašto baš ja".

Dobro neke stvari sam i pokupio od njega, uglavnom pozitivne: izbjegavam zdravstvene djelatnike, visim uglavnom doma, ne radim bog zna što vrijedno spomena od svog života, ali jebiga to su već moja sranja i teško da za njihovo održavanje mogu kriviti nekog drugog, bez obzira kakvi bili uzroci i/ili povodi. I onda se nađu svako toliko pametne glavice da mi napomenu da bih trebao već i ja razmišljati o bebicama. Jeste baš svijetu fali malih debila, koje bih ja trebao odgajati poučen svijetlim primjerima kojim sam okružen. Čekajte ljudi da prvo sebe malo odgojim, kad se već nikom drugom nije dalo.

- 23:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.07.2004., subota

You know what I'm sayin

Neću o Bechtelu! Boli me kurac što imamo premijera kojem čak nije jasno zašto bi rođačku politiku koju provodi bilo poželjno zamaskirati lažnim natječajem. Nisam ga ja birao! Nadam se samo da ste vi svi koji jeste zadovoljni, jer ne bih želio da baš niko ne dobija barem nekakvu satisfakciju za sva ova sranja!

Što reći o ovim niggawannabesima koje se u zadnje vrijeme sve češće može vidjeti i po našim ulicama. Na stranu to što je u većini slučajeva prvo pitanje koje se javlja "jesu li već odbijeni od sise", a ne "jesu li zbilja bad boy killaz". Ali sam izbor idola zaslužuje dobro češanje po glavi. Jer Da Hood nije preseravanje pred kamerama s dvadeset 9/10 razgolićenih crnkinja. Da Hood je devet metaka u tijelu koje imaš dobre šanse zaraditi prije dvadesete, lijepo je to sročio ipak ne tako besmrtni Tupac

Cause all I see
is, murder murder, my mind state

preoccupied with homicide, tryin to survive
through this crime rate

Dead bodies at block parties, those unlucky
bastards

Gunfire now they require may be closed casket

Who can you blame?
It's insane what we dare do

Witness an evil that these men do, bitches in,
too

Ako ovo čita kojim slučajem neko ko se nalazi prozvanim, drage volje ću mu i prevesti što to nigga govori, s obzirom da imam blagi osjećaj da inače nema pojma o čemu to oni dok pušta pozere poput Ja Rula na svom boombox-u. Samo neka pita! Da sve to nije samo preseravanje pokazuje i brojkica od četrdesetak tisuća ubojstava godišnje in the states. Zanimljivo ju je također usporediti sa 56 000 službeno poginulih amerikanaca tokom desetljeća i više Vijetnama.

Ova zemlja pati od kompleksa manje vrijednosti, toliko jebeno velikog da bi kolege sa zavoda za mjerenja počinili masovno samoubojstvo od muke i nemoći, kad bi ih neko tražio da osmisle uređaj koji ima dovoljan opseg za njegovo direktno mjerenje. Kako drugačije objasniti patološku želju za gutanjem tuđih govana uz tvrdnje da je sladoled? Kako drugačije objasniti tvrdnje da McDonalds kuha, Perković pjeva ili idiote koji naškrabaju U na zidu prije nego "prikolju" žuju u obližnjem bircu. Čak ne postoji ni želja za "pravom stvari", pozerstvo je čisto dovoljno! Samo čekam da se neko sjeti pustiti na tržište govno na štapiću! Sigurno će biti veliki hit, čak i bez da preuzme termine pulovera iz Pariza na novoj!

Imamo i ljude koji bi sisali kitu sloniću ( ©copyright by Drito ), samo zato što mu je neko na čelu naškrabao "Made in Indija". Ideologija je divna stvar, jedino što je ponešto i bitno čemu njezina primjena vodi. I sad iako je truli zapad iskorjenio ili barem potisnuo na marginu neke od uzvišenih značajki indijskog društva kao što su: kaste, sati, davljenje putnika na raskršćima u ime Kali i slično, nadobudna vjerska učiteljica kojoj bi bila ispunjena želja da je tamo rođena, bi sudeći prema jučer prikazanom Oprah show-u još uvijek imala priliku završiti kao paljevina, ako mladoženja koji se javio na oglas njenih roditelja nije zadovoljan mirazom. Naravno sve to pod uvjetom da je rođena u dovoljno visokoj bivšoj kasti da ne stanuje na kartonu uz ulični zid. I sad iako će mi opet prigovoriti da je to argument koji više govori o odnosu prema ženama, što je prigovor na mjestu, primjetite da takve ideje ipak malo teže prolaze izvan najprosvjetljenije sredine. No unatoč svemu tome vjerska učiteljica s početka priče će se vratiti u zabit puna priča kako je tamo sve divno i krasno, kako bi voljela da se nikad ne mora vratiti, kako su joj slatki mali prosjačići ( kladim se da bi joj to bilo jednako slatko da su njezina djeca) i tako dalje i tako bliže ponešto zaboravljajući da onda ne bi imala te tisuće potpuno nevažnih eura za potrošiti na avionsku kartu, smještaj, svilu, tepihe, dragulje za švercanje i slično koji su joj omogućili da joj sve bude krasno i divno. I onda se nađe neka pametna glavica koja se čudi zašto ja ne prihvaćam Sai Dedine anegdotice koje bi trebale, valjda aksiomatski, dokazati da dva čovjeka koja jedu meso ne mogu biti prijatelji, a koje je našla shodno za čitati dok jedem. Dobro, ja sam eventualni "nedostatak agresivnih poriva" kod vegetarijanaca, sklon pripisati anemiji, but hey, that's just me.

Jedino čega nam fali su ljudi koji nisu odavno otkazali pretplatu na mozak, pa neće kad govore o idealnom svijetu samo pokazati prstićem razne lokacije na geografskoj karti ili kronološkom pravcu. Ali kome je još to potrebno u modernom svijetu gdje smo savršeno slobodni izabrati tuđe mišljenje koje želimo?

- 14:23 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.07.2004., petak

Utjecaj lektire na moj pročitani opus

Koncept lektire i ja se nakako nikad nismo poklopili. I to ne zbog toga što ja nisam volio čitati, daleko od toga. S čitanjem sam počeo još debelo u osnovnjaku dok je izbor lektire bio još loša šala. Prve obimnije žrtve su vjerovatno bile Schwab-ove "Najljepše priče klasične starine" i May-ev "Winetou" koje su u to doba dilali po školama valjda da bi ih nadobudni roditelji čitali dječici. Kako ja nisam imao nikog pretjerano zainteresiranog za takve aktivnosti pročitao sam ih sam. Prve od mnogih.

Pročitao sam i Tolkien-a, dok još niko osim fanatika nije čuo na njega, u doba kad se još smatralo savršeno normalnim da se u knjižarama na trgu republike prodaju knjige štampane u Srbiji, a "Algoritam" je postojao eventualno u kugli jasnovide Kate. Tj. pročitao sam ono što se tada smatralo Tolkien-om bez ovih silnih knjiga koje se pojavljuju u zadnje vrijeme, a koje je valjda napisao posthumno. Tako da ne mogu tvrditi da sam još uvijek u trendu. No ako je trend Peter Jackson i ove krvopije nasljedničke, koje danas pokušavaju unovčiti ime starog majstora, onda je i bolje da smo se trend i ja mimoišli u širokom luku.

Čitao sam čak i Ilijadu i iako ne mogu reći da je bila sva baš divna i krasna, barem se danas mogu od srca smijati svim pametnim glavicama koje ogorčeno protestiraju kako su u "Troji" srezali tih deset godina na par dana i koje žive u blaženom neznanju da ni Homeru nije palo na pamet opisivati ništa osim kraja desete godine ičim dužim od eventualnih kratkih crtica. Biće da im fali antologija razvoja Bradovog Pit-a tokom tih deset godina, ali s obzirom da ih je Ahil uglavnom prosjedio ispred šatora teško da bi ih to impresioniralo sve da je i bilo povjesno točno obrađeno. "Srdžbu mi boginjo pjevaj, Ahila Peleju sina" je stih kojim počinje lokalni prijevod, čisto ako nekog zanima, a ne Dan 1. Dragi dnevniče tak smo ti se mi iskrcali i počeli raspakiravati, nisam nikak mogao naći moj crveni oklop pa sam....

Potrošio sam još tih dana i Herbert-a. Frank-a da ne bude zabune s Brian-om se još i danas natežem, ali hajde on ipak ima i dobrih strana makar je samo "Chip from the old block". Asimova sam čini mi se barem dijelom ostavio za kasnije, Clark mi je oduvijek bio dosadan tako da je jedino što mi se od njega svidjelo dovoljno da pročitam do kraja bio "Pad mjesečeve prašine" ma koliko "Odiseju" kovali u nebo, ali lektiru sam konzumirao eventualno u tragovima.

Da li je primarni uzrok tomu bilo što mi je još od malih nogu prirodna reakcija na "moraš" bila "moram kurac", činjenica da je barem dio tih novopečenih klasika zaslužio eventualno da njime obložim kavez setrinom hrčku ili nešto treće nisam siguran, ali rezultati su bili nedvosmisleni. I dok mi se u osnovnoj još i moglo zalomiti da pročitam "Zlatarevo Zlato" ili "Smrt Smail age..." jedino djelo domaćih "veličina" za koje se zasigurno mogu sjetiti da sam ga pročitao u srednjoj je "Djetinjstvo u Agramu", a ni sa stranim nisam puno bolje stajao! Dobro čitao sam npr. Balzac-a i dosta više nego je bilo po curiculumu, ali to je bila iznimka koja potvrđuje pravilo.

Uletjele su mi čak neke stvari sa sestrine liste omiljenih poput "Pleme spiljskog medvjeda" sa svim mogućim nastavcima, "Dok zora ne svane" ili serijal "Anđelika ovakva i onakva" koje su ona i stara kupovale preko nekakvog kluba knjige. Ali kad bi mi neko pokušao uvaliti Faulkner-a moj odgovor je bio posuđivanje Bukowskog. Ne toliko zato što su mi teme bile bliske, s obzirom da tada nisam ni pio ni karao, ali je stari ipak imao svojih čari, ne najmanja od kojih je bila da je našao donekle zanimljiviji način pisanja besmislenih knjiga od toka svijesti. U stvari statistički govoreći i danas mogu manje više mirne duše reći da nit' pijem nit' karam, ali to već nije toliko bitno za ovu priču.

Kad već pominjem Bukowskog ne mogu a da ne spomenem nešto što sam jučer pročitao na jednom od brojnih blogova koji mi se povlače po bookmark-u. Da ne imenujem sad imena:

Vratim se u kuću. Deda naiđe na moju knjigu. Uzme ju u ruke. Čita. U zagrljaju mahnitog života. Okrene na sredinu gdje sam na papiriću zapisivala nešto. Pita me jel to moja knjiga. Joj deda kud si baš to uzeo u ruke, kažem. Mama isto doda: «Da, kud ste baš uzeli Bukowskog...» To je jedino što me može vratiti u život, tj. život čitanja knjiga.

Pa sad priznajem da je prošlo nešto godinica od kad sam zadnji put uzeo Bukowskog u ruke, ali koliko me sjećanje služi on u svojim romanima piše upravo da je život besmislen, šablona koja se ponavlja iz dana u dan, bez svrhe, kraja i konca. To što je izabrao cugu i karanje kod kojeg je uglavnom previše pijan da bi svršio ili da bi mu se uopće digao kao lite motiv koji se ponavlja iz stranice u stranicu, poglavlja u poglavlje i knjige u knjigu, mjenja nešto na stvari jedino utoliko što su to očito teme za koje lokalna mladež izgleda smatra da ne mogu nikad dosaditi. I tako je dobio karakterističnu publiku koja nema pojma o čemu to stari ustvari piše. Sad ako je to zbilja jedino što nekog vraća u život, žalim slučaj.

Što se lektire tiče čini mi se da se ciljana publika u 99% slučajeva može podijeliti u tri kategorije, oni koji je prepisuju jer ništa ne čitaju, oni koji je prepisuju jer čitaju nešto drugo, i par bubalica koje je čak i pročitaju, ali zbog psiho-fizičkog modela nemaju od toga bog zna kakve koristi nego na kraju opet samo ponavljaju profesoričine analize kao papagaji, inače osobina koja se čini mi se u našem školstvu cijeni više od bilo koje druge pa tako zarade svoju svetu ocjenu. I sad ako je smisao lektire bila stvoriti crnu listu knjiga koje pod svaku cijenu treba izbjegavati, onda bih rekao da je to učinjeno poprilično uspješno. Jedino je šteta što se na toj listi tu i tamo ipak nađe i poneki naslov koji ne zaslužuje takvo guranje na marginu postojanja.

- 18:16 - Komentari (6) - Isprintaj - #

22.07.2004., četvrtak

Koja je poanta glumljenja orgazma?

Uglavnom se kao objašnjenje provlači nekakvo očuvanje krhkog muškog ega, što nije teorija koja nužno drži vodu, ne da je to ikad bio uvjet. Ili želja da nešto bude što prije gotovo, što je tek kriminalno pogrešan pristup problemu. Stvari koje ne želite raditi su najbrže gotove ako ni ne počinjete s njima!

I dok s popriličnom dozom sigurnosti mogu reći da je svakom muškarcu koji eventualno nije serijski silovatelj ili njihov fan, a čuo je za ženski orgazam i uspio uvjeriti sam sebe da to nije samo protucrkvena propaganda bitno da njegova partnerica svrši ne ide mi nikako u glavu kako je ta činjenica mogla biti tako pogrešno protumačena. Da ne ulazimo sad u rasprave o tipovima koji se po tom pitanju i ne trude, ali svejedno dobiju egotrip ako misle da su pogodili metu, jer i ne vidim nekog posebnog razloga za trud oko njih, osim ako im ne muzete neku lovu, a to već nije moj problem, pretpostavit ću da se radi o nekome ko ima redovit pristup vašem inventaru i poduzima nešto po pitanju obostranog sretnog završetka. Što dobijate glumeći njemu orgazam?

Istina njegov jadan mali ego će možda zbog toga mirnije zaspati, ali će mu prisjesti višestruko kad se vi sretne i zadovoljne sutradan zakvačite za prvu sitnicu koja vam padne na pamet. I sad čak ako imate tipa dovoljno pametnog da shvati da to što ga jebete u zdrav mozak nema nikakve veze s tim što je zaboravio prošetati psa prije dva tjedna ili što je prošle subote fulao koš za veš jednom čarapom pa ste je vi morale dizati (obadvije sretnice imaju moje iskrene čestitke), on sasvim sigurno nije telepat, pa ne samo da izlistavanjem mogućih grijeha neće doći do fantastične pretstave koju vam je priredio sinoć kao izvora problema nego će se još i zaprepastiti kako je unatoč tome dospio na tapetu.

Sve je još žalosnije kad se uzme u obzir da ako pričamo o nekom vrijednom zadržavanja, njemu neće biti žao iščašiti vilicu, istegnuti jezik i zaraditi upalu ručnih zglobova da bi vas doveo do cilja. A vi umjesto da iskoristite taj entuzijazam uputivši ga u misterije mjesta iz kojeg je došao glumite porno zvijezdu i puštate ga da se izlomi bez veze. Što se druge kategorije tiče ona je dobro objašnjena već samim imenom. Zar zbilja smatrate da ga je svemu tome eventualno trebala naučiti neka druga? Da je to bio slučaj pitanje je koliko bi nakon takvog tretmana bio impresioniran vašim pristupom, bez obzira što onda ne bi morale glumiti. Naravno pod uvjetom da vam se ukusi slažu s onim bivše učiteljice!

I možemo mi tu sad naklapati o relativnoj važnosti orgazma i utjecaju kvazara na život na zemlji, ali činjenica je da postoje samo dvije kategorije ljudi koje izjavljuju da seks nije toliko važan za vezu: oni koji su njime zadovolj(e)ni pa ga uzimaju zdravo za gotovo, i oni koji se time nastoje utješiti. Kojoj kategoriji vi želite pripadati?

- 16:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

21.07.2004., srijeda

Osnove kapitalizma

Kao uostalom i hrpa fundamentalnih ideja koje danas svojata zapadna "civilizacija", koncept potiče još iz starog Rima. Naime u neodređenom vremenskom trenutku neznanom robovlasniku je sinulo da je dotadašnji princip upotrebe ljudskih resursa krajnje neekonomičan. Ne samo da je motivacije pa time i produktivnost radne snage bila nikakva nego su i svi troškovi održavanja iste padali na pleća jadnog robovlasnika od odjeće, hrane, smještaja, edukacije za namjenjeno radno mjesto pa do plaćanja ljudi koji bi osigurali da bilo kakav koristan rad bude zaista i obavljen. Kad se tome doda i stalna opasnost robovskih ustanaka i poteškoća nabavljanja nove radne snage s obzirom da je carstvo manje više doseglo svoj maksimum na samom svom početku negdje oko početka nove ere i nije se znatnije širilo nakon toga trebalo je očigledno uvesti novi model poslovanja.

I tako je naš neznani robovlasnik počeo mozgati i došao do revolucionarnog koncepta. "Oslobodit" će robove i čak im dati zemlju u najam a za uzvrat će uzimati "samo" postotak njihove proizvodnje. Računica je jasna! Ne samo da će formalni ne više robovi radeći za sebe biti daleko motiviraniji pa će se ta npr polovica proizvodnje koju uzima zemljodavac početi približavati cijeloj robovskoj proizvodnji nego jednim potezom ukida i sve svoje troškove održavanja radne snage i u potpunosti to prebacuje na dio uroda koji ostaje bivšim robovima da se s time oni snađu kako znaju. Kad se te dvije stvari zbroje došao je do povećanog neto profita uz puno manje glavobolje izbivši usput robovima glavni argument za pobune. Jedina negativna strana je bila što se morao odreći robinjica koje mu griju krevet, ali ako je tadašnja ženska populacija bila imalo poput današnje sličan efekt mu nije bilo teško postići zveckajući vrećicom s dodatnim profitom. I tako se carstvo vremenom "velikodušno" odreklo robovske radne snage.

Nakon što su srušili zapadno rimsko carstvo, germanima je trebalo cirka milenijum i pol (dobro nešto sitno manje) da uvedu iole spomena vrijedno unapređenje konceptu i nazovu ga drugim imenom. No to ne iznenađuje toliko ako znamo da su i tada baš kao i danas bili konstruktivna i napredna sila. Određena plemena su se tako još debelo u 19 stoljeću navlačila treba li uopće ukinuti ropstvo. Polja su s vremenom zamjenile manufakture, kasnije tvornice, ali osnovni koncept je ostao isti radniku daš par novčića koje ćeš mu kasnije i tako izmusti prodajući mu potrepštine neophodne za život neznatno povećavajući iznos s porastom produktivnosti i poslje mu prodaješ priče kako je u njegovom interesu ubijati se danonoćno za koji dolar više i bajke o tome kako ako bude dobar i poslušan, možda i on jednog dana postane kapitalista.

Zašto takav režim opstaje je lijepo sumirao jedan od likova Robert A. Heinlein-a kad je o nešto fiktivnijem režimu koji je tamo postojao rekao otprilike da ne može propasti jer su agresivni elementi društva već uključeni u strukturu vlasti (ljudima koji su samo gledali film mogu jedino reći da tamo nisu vidjeli baš ništa, pa im neće biti ni jasno o čemu ja to). Ovdje imamo nešto specifičniji slučaj gdje su to agresivni i sposobni, samo agresivnima je tako i tako najbliža filozofija "u se, na se i poda se" pa je dovoljno da gazda baci malo parice od srebra prema potrebi, da bi se oni našli na njihovoj strani. Ostalima ostaje jedino da se tješe reklame koje idu otprilike ovako:

S njime možete živjeti kao bubreg u loju!
Ili možete natući hrpu para i gurati ih svima pod nos!
Ili možete riješiti sve svjetske probleme!
:-)) Hm da! Mislim mogli bi ste!

Ili da se ravnaju po neznatno parafraziranoj glupoj američkoj uzrečici Those who can, do! Those who can't demonstrate!

- 20:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.07.2004., utorak

Stvari koje mi fale i više od dobre ševe

Fali mi neko s kim bih otišao na gluposti poput Kill Bill-a u Cinestar ili Jure Stublića u San Antonio na koje inače nikad ne bih sam išao. Ili slušao Bajagu u live interpretaciji u Londoner Pub-u. Ko bi me odvukao u McDonalds, u koji inače ne ulazim osim kad mi treba wc, na piticu ili me uvjerio da je Romansa ili Blair Witch project dobar film pa se onda zabavljao mojim reakcijama sljedećih sat i po, a unatoč čemu mi ne bi palo na pamet da odem.

Fali mi neko kog bih poželio odvesti na ovogodišnji Balaševićev novogodišnji koncert, ako ga odluči održati i s kim ću se voziti krug oko Ljubljanice dok rulja puni stanice u suprotnom smjeru cereći im se sa stolice. Fali mi neko s kim mogu otići u Kaptol centar na kavu s mlijekom i čokoladicom posluženu na tacni ili u Oliver Twist na Irish Coffe i Hot Chocolate (Hot Chocolate je moja :-). Ko bi išao sa mnom usred zime do Jaruna samo da otkrijemo da je jezero zaleđeno i unatoč tome smrzavao se šetajući uz veslačku stazu.

Fali mi neko ko bi se ubijao zajedno sa mnom palačinkama na zemumnskom keju ili u Skadarliji i s kim bih krenuo u nemoguću misiju dovršavanja porcije u Tragu nakon čorbe. Ko bi me šetkao cijelo posljepodne po Adi izluđujući me svaki od sto puta kad se privije uz mene a nakon toga tu večer simpatično primjetio da Performa, koja je uletjela zbog poteškoća s nabavljanjem uobičajenog "okusa" u to doba noći, uopće ne opravdava svoju reklamu. Neko ko bi propustio noćni s trga samo zato što ja hoću pogledati arsenal na koji naletimo izlazeći iz Kalemegdana ili zato što me mrzi tog trenutka dizati se iz stolice ispred Greenet-a, unatoč tome što obadvoje već solidno zijevamo i koga ne mrzi dodati još jedan krug oko trga našoj šetnji po kiši samo zato da nađemo eurokrem i mlevenu plazmu za palčinke unatoč tome što smo obadvoje već odavno mokri do kože.

Fali mi neko ko će me probuditi pet puta u toku noći samo zato što me mora zagrliti, ma koliko sutradan neispavan i mrzovoljan ja bio zbog toga. I uz koga ću se pripiti poput preuske maice i ostati tako dok obadvoje ne budemo kuhani poput uskršnje šunke.

Fali mi neko kome ne bih dao da sam kuha gulaš i s kim bih se mogao hraniti zdravo kod Tome ili u "Do Jaja" ili u Subway-u u Gajevoj i kod cibone, ko bi gledao sa mnom ušće s Kalemegdanske zvjezdarnice i s kim bih nakon toga otišao u mekić utrošiti kupon za free sladoled kojeg dijele s ulaznicama i ko bi mi u Dindonu uvaljivao komad svoje pizze, dok ja muku mučim s mojom preoptimistično dimenzioniranom porcijom. Fali mi neko ko bi mi sjedio u krilu na putu doma noćnim tramvajem. I sad kako god ja to da zbrojim teško da dobra ševa može sve to pokriti! Tim više što ju nije nikakav problem ugurati iza bilo koje od tih stvari!

- 17:05 - Komentari (10) - Isprintaj - #

19.07.2004., ponedjeljak

The world is not enough

Zasipaju me sa raznih strana pričice o potrazi za ljubavlju koja bi autore/ice trebala izvući iz tame i čame svakodnevnice na koje mogu samo odgovoriti samo s poznatim "pa dobro ljudi gdje vi živite" i što očekujete da bi vam ta ljubav iz vedra neba trebala donjeti? Razmotrimo malo vjerovatne scenarije.

Za vas se zapali neko koga ne bi dvaput pogledali barem ne u tom kontekstu i čija neželjena pažnja vas može samo živcirati. Ili neko ko vam je ok, ali među vama nema kemije, pa vam to na početku laska, ali ne želite se upuštati u tako nešto pa u slučaju neodustajanja spomenute osobe sve to vas na duže staze opet može jedino živcirati. Ili ako ste dovoljno očajni a on/ona tako divna i krasna, pa unatoč nedostatku kemije odlučite vidjeti kuda to vodi a usput ćete se valjda i zaljubiti, živcirat ćete najvjerovatnije nakon nekog vremena sami sebe jer čudna mi čuda to vam nekako ne uspjeva.

S druge strane da zaista i nađete nešto obostrano što to mijenja? Ako prije niste znali što bi sa sobom čestitam, upravo je u vaš život ušla još jedna osoba s kojom nećete znate što ćete. U svakom slučaju zbog toga nećete biti ništa manje glupi, ružni, debeli ili neshvaćeni od strane svijeta. Nećete zbog toga dobiti ništa veći kurac, manje dupe ili bolje sise. Nećete se nimalo odmaći od starogrčkog ideala nosa, zarađivati više love, voziti bolji auto (osim ako se eventualno ne ogrebete za tajkuna) ili riješiti probleme u svijetu. Jednom rječju nećete biti ništa manje sjebani iako ćete možda tu i tamo malo zaboraviti na to.

S obzirom da se s inicijalnim problemima ništa bitno nije promijenilo teško da ćete na duže staze biti puno sretniji. Zaključak koji će se prirodno nametati je da nešto ne štima u vezi kad vi niste sretni, a kako za to naravno može biti samo jedan krivac, koji po default-u niste vi, sjeme razdora koje vam može donjeti još poprilično dodatne mizerije je posijano.

Ako niste zadovoljni sami sa sobom, nećete biti ništa zadovoljniji ni s nekim drugim pogotovo zato što unatoč sapunicama i lukrativnoj ljubić industriji koja prodaje priče o savršenoj ljubavi, taj drugi dolazi sa milion svojih mušica, potreba, očekivanja i problema barem dio kojih će postati i vaši htjeli vi to ne, ako ni zbog čeg drugoga a onda zato što ćete slušati o njima 16 sati dnevno. Seks istina može biti krasna stvar, ali nećete se seksati cjeli dan, a ako i hoćete riješite se viagre i eksa pa mi se onda javite. Također je vrlo vjerovatno da taj neko s kojim se poklopite nije ništa manje sjeban od vas. Da se sličnosti privlače je daleko od prazne priče.

Istina jadna i bjedna kakva već uglavnom jeste je da problem koji je u vašoj glavi ne može riješiti niko ko se nalazi izvan nje. Sve i da navučete dr. Phil-a na izvanbračne aktivnost on može samo pričati, vi ste jedini koji može nešto raditi po tom pitanju. Ma koliko mi šutjeli o tome. Jedina ljubav koja vam tu zbilja može pomoći je vaša vlastita! Sve ostalo je samo šlag na torti! Stoga bi možda pametnije bilo početi od početka umjesto kukati za quickfix-om koji to nije!

- 16:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.07.2004., nedjelja

Povratak žrtvenog jarca

Prve asocijacije koje mi se javljaju kad vidim Andriju Hebranga su: govno od čovjeka i glup ko kurac. Dok ovo prvo vjerujem ne treba posebno objašnjavati, druga teza proizlazi ne samo iz njegovih brojnih retorika već i iz njegove očite nesposobnosti da shvati svoju ulogu u HDZ-ovim vladama tokom svih ovih godina. Iako ga je već Tuđman rotirao na i sa ministarskih mjesta kad je trebalo prinjeti žrtvu zaglupnicu širokim masama, tek je Sanader razradio do savršenstva taktiku podmetanja njega kao dežurnog krivca u svakoj mogućoj prilici.

Teško da je nekom promaklo da je jedini član vlade koji je bio dovoljno glup da se u ime predlagatelja pojavi na raspravi Sabora o anulaciji odluke o ribolovno-ekološkom pojasu bio upravo Andrija Hebrang. Ostali su bili dovoljno pametni da budu previše zauzeti sjednicom o čuvanju vlastitog kaputa od govna, barem dok pojavljivanje nije postalo apsolutno neophodno. O onome što se dogodilo nakon toga neću ovdje osim eventualno da napomenem da nam je dični premijer još jednom dokazao da stereotipi ipak nisu stereotipi. Pitam se da li su za nagovaranje na tako nešto morali priskočiti ičem žešćem od prepuštanja časti iznošenja stava vlade cijenjenom kolegi Hebrangu? Čisto sumnjam. Tema se nažalost nikako nije mogla uklopiti u njegov resor pa da to sve bude stav cijenjenog ministra.

No daleko od toga da je to sve čime cjenjeni ministar odvraća pažnju od malverzacije svojih kolega. Tako je od prvog dana na položaju započeo s političkim čistkama, i otkazivanjem projekata i natječaja. Zatim je u duhu socijalne politike vlade odlučio penzićima oduzeti dopunsko zdravstveno osiguranje, poigrati se sa subvencijama ljekova i natjerati ih da koriste usluge ambulante u Pušči Donjoj.

Najžalosnija stvar je da ni nakon svega toga Sanaderu još nije zatrebao njegov žrtveni jarac! I iako se na ulici već odavno moglo čuti mišljenje da ako mu je i stari bio poput njega, nije nikakvo čudo što ga je Tito dao ubiti, a Hebrang već drugi put u kratkom vremenu veselo mekeće "vaš je problem kad crknete zato što mi zajebemo stvar" opća reakcija nije ništa drugo nego poslušno naguženje i junačko trpljenje. Izgleda da Bosanci ipak nisu jedini kojima lakše uđe u guzicu nego u glavu!

- 16:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.07.2004., subota

Je li debilizam uvjet?

Što reći o ljudima kojima daju posao prevodioca na televiziji. Hajde recimo da mogu progutati što nije uvijek jasno na koji točno to jezik oni prevode. Živimo u okruženju gdje je strano-hrvatski rječnik sve korisnije sretstvo za nalaženje značenja "hrvatskih" riječi, a hrvatski književni jezik valjda znaju još samo oni koji ga svakodnevno izmišljaju pa se to može još koliko toliko progutati. Ne bih ovdje čak ulazio u nesposobnost da se prevede točno praktično bilo koji broj, to je valjda nešto na fiziološkoj bazi pa nisu ljudi krivi. Ne bih ulazio ni u polemike oko biliona ili sumnjivih mogućnosti shvaćanja rečenične konstrukcije. Ali kad ne znaju fraze koje su trebali savladati u krajnjem slučaju do sedmog osnovne to je zbilja previše od nekog ko tvrdi da mu je strani jezik struka.

Ide to još i dalje. Gledam npr sinoć interview s metallicom na htv 2 i kaže čovjek "we needed a brake" a kreatura prevodi nešto u stilu "metallica je morala puknuti". Čak da joj i progledam kroz prste što ne zna frazu raširenu kao coca-cola, ne mogu koliko god se trudio shvatiti što neko kome nije jasna razlika između need i had to have radi u krugu 500 metara od stroja za titlanje. Jedina konstrukcija u kojoj se need može dovesti u relaciju koja ima veze s moranjem je need to, a i tada to često nije najsretniji prijevod. You need to step away from the machine! A i tada ne vidim kako je došao do tog prijevoda za brake osim eventualnog igranja eci-peci-pec s ponuđenim značenjima. I tako svako malo. Iako se u našem modelu školstva bubanje riječi iz rječnika očito smatra korisnijim od učenja govornog jezika što je previše, previše je!

Često se nameće pitanje jesu li ti ljudi uopće pismeni jer se svako malo pojavi rečenica za koju bi svakom ko je jednom pročita, a ne boluje od težeg oblika disleksije bilo odmah jasno da sa smislenom konstrukcijom nema blage veze na bilo kojem jeziku. Možda neko na htv-u smatra da ako Sanader i Žužul mogu natucati engleski i sramotiti sebe i naciju umjesto da uzmu prevodioca, onda je okej dovesti nekog sličnih govornih sposobnosti na mjesto tv prevodioca, ali dečkima s početka rečenice je osnovna djelatnost mazanje očiju domaćem pućanstvu i provođenje kolonijalne politike, što im relativno dobro ide, a ne poznavanje jezika. Je li debilizam zbilja uvjet za takav posao?

- 10:02 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.07.2004., petak

Your hate will make you strong

You don't know the power of the dark side!

Lijepo je mrziti. Bijes je možda vatra koja može na trenutke progutati sve na svom putu, ali to je rješenje relativno kratkog daha. Mržnja s druge strane je nešto što ostaje u nama puno duže puštajući svoje pipke do samog korijena bića ako joj se da dovoljno vremena. Mržnja može pružiti krivca za sve nepravde svijeta i istovremeno prekriti nepoželjnije osjećaje. Pravilno usmjerena može biti mač i štit i svrha. Bijes postaje samo primarna reakcija na kontakt s objektom mržnje ostavljajući iza sebe samo ugodno mrtvilo.

I svemir odjednom postaje bolje mjesto u kojem smo uzdignuti na pijedestal pravednika koji zasipa zlo bijesom božjim. Sve ostalo postaje sekundarno kako tonemo dublje i patnja onoga što mrzimo postaje dovoljno da se osjećamo kao da smo na vrhu svijeta, dok se vlastita bol ne čini više toliko bitna dok tonemo dublje i dublje u opću apatiju. S vremnom blijedi i bol i emocije i jedino što nas još pomiče je mržnja i bijes. A tupost je tako i tako poželjna kad postoje negativne emocije, zar ne?

Najlakše je mrziti sebe, jer je tako i najlakše kažnjavati objekt svoje mržnje i izvlačiti istovremeno iz toga neko perverzno zadovoljstvo. U stvari čak i ako je počelo drugačije, to je logičan drugi korak ili treći ili posljednji. Na kraju krajeva to je posljednja meta koju nam neko može oduzeti, a vjerovatno i najveći krivac za dobar dio onoga što nas je natjeralo na taj put od početka, ma koliko mi šutjeli o tome. Mala disasocijacija ličnosti i već sebe možemo uvjeriti da je on/ona glavni krivac za sve loše što nam se događa i početi administrirati "zasluženu" kaznu bez da krivimo sebe. Čovjek koji tvrdi da ne mrzi sebe najvjerovatnije laže kao pas. Eventualno je pitanje u kojem se obliku ta mržnja manifestira i je li ispravno prepoznata kao takva ili je prikrivena pod imenom depresije, ovisnosti, opsesije, anoreksije ili nečeg trećeg.

Jedini problem s mržnjom je što ona ne puni rupu u nama već samo navlači ceradu preko nje da ne moramo gledati kako se ona produbljuje. I tako sve dok nas ne proguta u potpunosti i ostavi samo praznu ljušturu. Cijena vrijedna plaćanja? Na kraju krajeva tada teško da će nas biti briga! Hate is strong in this one.

- 20:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.07.2004., četvrtak

Ti znaš da te ja volim!

Ne znam zašto je tako rašireno mišljenje da nam ljudi duguju nešto samo zato što ih mi volimo? Sranja koja nam ne bi palo na pamet raditi totalnim strancima ne samo da ćemo napraviti nekom koga volimo već ćemo uzimati da je sasvim normalno da ih oni trpe bez pogovora, jer mi ih volimo. Pa valjda za našu ljubav mogu malo i patiti?

Tako je valjda ok da muž zašamara tu i tamo ženu jer on je voli, eventualna prijava će izazvati bar jednaku količinu zgražanja što ga je ona prijavila kao i to što je on nju izlupao. Ok je tući djecu, to je samo trenutak slabosti koji ona moraju shvatiti, jer mi njih volimo. Ok je raditi čitav niz sranja nekome jer mi njega/nju volimo pa nam je on dužan to oprostiti. Od kud taj koncept da naša deklarativna ljubav nešto za što zaslužujemo poseban popust.

Ljubav između dvoje ljudi je trgovina, a ne veresija unatoč govnima koje nam ljubavna industrija prodaje 24 sata dnevno. Ja trebam to i to, a za to dajem ono što ti trebaš. Ideje da imamo pravo na nešto samo zato što kažemo "volim te" su u najmanju ruku apsurdne, a pogotovo one da zbog toga imamo pravo na bilo što. Baš kao što su apsurdne ideje da zato što smo mi jedanred tamo davno napravili nešto za nekoga slijedećih x godina imamo pravo na to ubirati tantijeme.

Za razliku od solarnog plaćanja u ljubavi stvari funkcioniraju na dobrovoljnom principu, ja tebi dam svoje a samo ti onda odlučuješ hoćeš li mi dati moje. Možemo se mi tu dogovarati, ali na kraju opcije su uzmi ili ostavi pruženo. Ako je "volim" samo druga riječ za daj onda tu nema govora o ljubavi. Ljubav je davanje ne uzimanje reći će istočni mudraci, obostrana ljubav je i primanje, ali nikako nije otimanje.

- 19:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.07.2004., srijeda

Mane površne konverzacije

Iako mi to nikako nije u stilu probao sam se i ja baviti u relativno nedavnim vremenima površnom konverzacijicom ili kako ja to volim slikovito opisati srao sam bezveze. Došao sam do zaključka da za sranje trebaju biti ispunjena dva preduvjeta, prvo treba biti u relativno boljem raspoloženju nego što ja običavam biti, što je moj lokalni problem i drugo opće primjenjivo vrlo je poželjno da te sugovornica ostavlja ravnodušnim s emocionalnog aspekta stvari, s obzirom da ti je tada tako i tako prilično svejedno kako će ona reagirati na to, que sera sera.

Problemi nastaju kad se počne javljati neki realan interes. Tada iznenada prestaje biti svejedno kakva će biti reakcija, javlja se želja za ostavljanjem dobrog dojma, počinje evaluacija i autocenzura dotad neograničenog fonda gluposti i banalnosti koje si bio spreman izreći i lagana konverzacijica počinje zapinjati. Javljaju se prve rupice u tkanju spike, uzrokovane procesorskim vremenom potrebnim da se nešto i obradi prije nego se izgovori i postaju sve veće kako interes raste. Jednom kad dospijemo do stadija pod radnim nazivom "ložim se" ne samo da gluposti postaju potpuno neprihvatljive već se i ostale stvari počinju činiti kao gluposti nevrijedne spomena i rupice postanu rupetine dok mozak radi prekovremeno da složi ovaj put smislenu, duboku i što ti ga ja znam kakvu sve ne konverzaciju. Suvišno je napominjati da to nije stanje uma idealno za stvaranje iste i tako se tada lako desi da izgovaramo veće gluposti nego dok smo srali bez veze, što opet rezultira pomicanjem u rubriku davež uz poželjno promptno križanje s liste.

To da mucavi debil koji joj u stvari pruža srce na dlanu može biti bolji ulov od slatkorječivog bullshit artista koji u pauzama uz hvatanje zraka već ispod oka odmjerava slijedeću potencijalnu metu uglavnom nije nešto s čim bi se naša tipična hipotetična sugovornica išla zamarati, ali možda može malo rasvjetliti vječitu misteriju "zašto ja uvijek padam na debile".

- 19:51 - Komentari (2) - Isprintaj - #

13.07.2004., utorak

13 njen sretan broj

Sestra mi danas ima rođendan. Kako njoj prelazi u naviku obilježavati moje rođendane telefonskim čestitkama iako živi 15 min. vožnje od mene odlučio sam joj kupiti poklon. I tako izvjestim ja jučer ukućane da idem do grada nabaviti nešto što može poslužiti u tu svrhu na što mi je moja draga mama savršeno mirno rekla da joj ne kupujem ništa, jer je ona zvala i rekla da ne pravimo kolače, kupujemo poklone i i koliko sam ja iščitano između redaka ne pojavljujemo se, jer je sestrin dragi mužič rekao tako. Nato sam joj ja također savršeno mirno rekao da mi može on pušiti kurac i da me boli kurac što je on rekao, tim riječima. Nakon toga je tema poklona bila očita i prije nego što sam stigao do kućnih vrata. Izbor je u algoritmu pao na "Mars i Venera zauvijek zajedno" "priručnik za uspješne trajne veze", oko mi je doduše zapelo i za "Adultery for beginners", ali s obzirom da se ona žali da nema živaca čitati na engleskom a cijenjeni magistar možda ipak jednog dana skuži čemu služi riječnik odustao sam od tog naslova. Ne znam baš koliko će joj pomoći, ali valjda i dobra namjera vrijedi nešto.

Oni su inače odavno izgubili naviku pojavljivati se u ovim krajevima, javljaju se jedino kad smatraju da imaju šanse regrutirati baku za čuvanje klinke, ekskluzivno u njihovoj kući naravno po mogućnosti što češće i u cjelodnevnim aranžmanima. Baka je svojevremeno dospjela na crnu listu jer se usudila reći gospodinu magistru da ne priča gluposti kad se jednom udostojio okrenuti glavu od monitora s igricama na dvije sekunde u trenutku kad se mala zagrcnula na nešto s čime ju je baka hranila i ispalio da će mu zadaviti dijete. Poslije smo čuli da je radna teorija glasila da mu je rekla da priča gluposti, a gluposti pričaju glupani, dakle on je glupan. Naravno za nju smo čuli posredno, gospodin magistar se pravi suviše fin da bi tako nešto javno izjavio. Nakon toga baki više nisu tako velikodušno dpouštali da im čuva dijete po cijele dane duže vremensko razdoblje dok drugoj baki valjda nije dopizdilo čuvati dijete što bi mu ugrozilo igraći staž, djeca koja nisu zaokupljena nečim su bučna na kraju krajeva, tako da joj je nekako ipak blagoizvolio vratiti privilegije.

Ja sam s druge strane dospio na crnu listu gospodina magistra nakon smrti njegove vlastite bake, kad sam izrazio saučešće njegovoj majci, ali ne i njemu koji svoju babu nije mogao očima vidjeti. Poziciju sam dodatno utvrdio na zadnjem rođendanu njegove kćeri kad sam imao obraza slagati njen poklon i ne odazvati se na njegovo "bok ljudi" upućeno punoj sobi kad se popodne konačno udostojio pojaviti na par sekundi. Ni njegova kćer ga nije jebala 5 posto, pitam se zašto, ali nije u ovom trenutku ni toliko bitno. Za obadva incidenta sam naravno saznao od sestre. Pa kad se to sve zbroji nije ni čudo što nismo poželjni u kući.

Da je ovo feministički tekst sad bi trebalo krenuti drvlje i kamenje po gospodinu magistru, ali nije on tu jedini koji treba dospjeti na tapetu. Prvo moja sestra ga je birala, drugo ostaje s njim, treće i ne najmanje bitno prema njezinim vlastitim riječima jedan od glavnih razloga izbora je bila njegova useljivost, s obzirom da se ona po što po to htjela maknuti od staraca pa je "zgrabila prvu koliko toliko prihvatljivu priliku" s te strane gledano je dobila ono što je platila. Moj stari je inače tip koji popizdi čim se najmanja sitnica ne radi onako kako on misli da bi trebalo, ja ga istina na njegovu beskrajnu iritaciju ne jebem baš previše tako da je uglavnom odustao od propovjedanja meni, ali obiteljska idila je inače ispunjena drekom zašto je nešto ovako, a ne onako kako je on rekao, a i njoj je volio soliti dok je mogao što, dokad i kako može raditi. U sjećanju mi je ostala scena kad ju je zaustavio na kućnim vratima jer je čuo da misli ići van s tipom koji nije bio uobičajeni te je stavio veto na to jer "neće ona nikog vući za nos". Omiljena aktivnost mu je gledanje tv-a. A učenjem djece stvarima poput vožnje bicikla ili nogometa se nije pretjerano zamarao jer to nikad nisu tražila.

I tako je moja sestra zamjenila starog mužem koji ju je izolirao u kući, pere joj mozak čim nešto nije po njegovom rezonu, koji je prepustio njoj i bakama gnjavljenje s djetetom dok se njegova rutina sastoji od dolaska s posla, spavanja, igranja na kompjuteru do 2 ujutro, spavanja i odlaska na posao sve to protkano zahtjevima za kavicama, klopom i smirivanjem djeteta. I što ja sad da joj pričam da joj je to gore sranje, drugo pakovanje kad ona to sama ne želi vidjeti. Dobrom dijelu ženske populacije i tako nije jasno da činjenica da imaju rupu viška ne znači automatski da su na nju usisale svu pamet svijeta, bez obzira što im Cosmopoliten pričao o tome. Jednom prilikom kad sam ja potegao do nje na poslu mi je kukala kako joj je mala nemoguća, a ja sam se usudio primjetiti da ako je misli učiti disciplini, krajnje joj je vrijeme da počne, odgovorila mi je da joj ja o disciplinu nemam pravo pričati. Pa onda što da joj ja pričam, pametna je ona, magistrica, a mala definitivno neće meni piti krv na slamku u ništa većoj mjeri nego joj ja to dozvolim. Pa se tako zadržavamo na tome koliko ja ispita na faksu ne polažem i glupostima koje već nalete da izvuku konverzaciju.

Jednom prilikom je izjavila u razgovoru kojem sam ja bio prisutan da bi ona možda i otišla kad bi imala kud, ali da joj je ondje ipak bolje nego doma. Njen mužić nije takav zato što je on loš nego je odgojen tako da je razmažen, a bolje da joj kćer bude razmažena nego poput mene. Pa sad izvini lutko uzmimo da ja jesam debil, dodajmo tome da sam neki dan proglašen od meni drage osobe pričom koja nema svoj pravac i tok na emotivnom planu, ali u ovoj tvojoj priči sam ja daleko od titule najvećeg debila. A najveća opasnost u svemu tome nije da će mala izrasti u debila, s obzirom da se djeca više poistovjećuju s roditeljem istog spola nego što će ona gotovo sigurno kad njoj dođe za to vrijeme i sama potražiti svog dipl. ing. od nedavno magistra s prepisanim magistarskim debilizma. Ali što ja njoj da to pričam? Pametna je ona, magistrica, pa ako ona to ne vidi onda valjda i nije tako?

- 23:28 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.07.2004., ponedjeljak

Miladine crni sine

"Dado" Pršo mi nije bio nešto posebno simpatičan lik od svog pojavljivanja na internacionalnoj sceni, makar dijelimo nadimak. Dežurni spasilac "mlakih" i nije titula koja pretjerano visoko kotira u mojoj knjizi, tako da se nisam potrudio saznati nešto više o novom mesiji koji je me je izgleda silom odlučio prisiliti da gledam reprezentacijin loš izgovor za nogomet i na evropskom prvenstvu. Kao je često slučaj, inicijalan stav se pokazao neopravdan. "Dado" se ipak pokazao kao dosta zanimljiviji lik nego što se to dalo na prvi pogled zaključiti, i to ne samo zbog oporavaka od ozljede koljena koju dižu u nebo.

Bacivši oko na interview u Teni (nisam redoviti čitatelj hvala na pitanju) uz malo matematike mogu se izvući neke zanimljive činjenice koje novinarka nije našla za shodno isticati kao ni pitanje nesretne nacionalnosti, nije najzgodnije na kraju krajeva kad je aktualni narodni heroj Srbin. Pokazuje se da je čovjek zapalio u Njemačku u vrijeme dok se ovdje vodio rat i time dokazao da nogometaši ipak nisu glupi. Potpuno je razumljivo da nije htio ginuti za otadžbinu i cara, koji se popeo na tron proglasivši ga državnim neprijateljem broj jedan.

Pristajanje na igru za reprezentaciju je ponešto čudniji potez, ali vjerovatno je htio osjetiti kako je kad ti kliču oni koji su te do jučer pljuvali. Sve što je morao napraviti je zanjekati svoje porijeklo i prekrstiti se u "Dado" da ne bi Sušecu i kompaniji zapinjala kost u grlu dok se deru "Miladin Pršo, MILADIN PRŠO I GOOOOL", a dična publika pucala od muke ne znajući treba li klicati ili lomiti krigle od muke. Nakon toga su mu bili spremni progledati kroz prste i velikodušno mu dopustiti da šlepa hrvatsku reprezentaciju. Čak su mu dodijelili i valjda počasnu hrvatsku nacionalnost pa se sad svi prave mutavi i kuju u nebo novu hrvatsku zvijezdu. Tj. svi osim Jergovića koji je koliko sam ja vidio jedini koji se usudio primjetiti da Srbin ne smije biti Srbin ako se želi prodati probirljivoj domaćoj publici! Pa makar im posluživao njihove mokre snove na tacni.

Kako je Miladin ipak još na početku priče dokazao da je pametan čovjek, tako se odlučio skrasiti na Azurnoj obali nakon završetka karijere i ne pada mu napamet da svoju djecu vodi u zemlju u kojoj su na crnu listu dospjeli samim svojim rođenjem, jer teško da će se zavjera šutnje nastaviti i kada jednom više ne bude koristan.

- 23:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.07.2004., subota

Priča o maloj garavoj

Odlučih se ovaj put za težu digresiju od uobičajene tematike, ako neko izdrži do kraja shvatit će da to i nije nešto novo. Ovaj put neću pljuvati nikoga osim eventualno sebe, ali moja neženska intuicija mi reče da je ova priča potrebna u ovom trenutku. Istina namjenjena je vrlo partikularnoj publici, ali kako ne postoji slučajnost eventualni neznani čitatelj će vjerovatno to pročitati zato što iz nekog razloga tako treba. Tipfeleri zadržani zbog autentičnosti, vidio bih vas dok se patite u pine-u u gluho doba noći. Zahvalio bih još na početku Đoletu koji se nikad nije ljutio kad sam zloupotrebljavao njegove reči, bezočno izvučene iz konteksta i koji mi je pravio društvo u brojnim besanim noćima.

Malu garavu vidio sam prvi put na predavanju iz osnova elektrotehnike koje sam ponešto zapostavio tokom svoje brucoške godine, pa sam eto utvrđivao gradivo tokom druge sezone. Sjedio sam pri vrhu dvorane neizbježna pojava kad se spoji moja ljubav prema kašnjenju i gorljivost brucoša da posjećuju predavanje tokom prvih par tjedana. Bio je to drugi tjedan semestra tako da sam već lagano snimio face moje nasumično izabrane grupe prethodni tjedan pa sam bio više zaokupljen uvođenjem mozga u zaglupljujući trans neophodan za praćenje očajno dugih blokova predavanja iz predmeta koji sam smatrao totalno beskorisnim nego snimanjem kolegica. Kako mi je nakon dostignutog zen stanja ipak ostalo nešto vremena do početka jedne od Kneževićevih čuvenih retorika krenuo sam ipak lagano kružiti pogledom preko redova ispod da ubijem vrijeme i tada sam prvi put ugledao jedno novo lice. Imala je kratko ošišanu crnu kosu u oštrom kontrastu s bijelom majicom, ozareni pogled kojim je upijala prostoriju i pomalo egzotično lice koje je iskakalo iz gomile. Svidjela mi se odmah, ali daleko od toga da se radilo o ljubavi na prvi pogled, taj koncept mi nikad nije bio jasan, a tako i tako sam još bio previše zauzet lizanjem rana izazvanih lošim iskustvom iz prošlih mjeseci da bih razmišljao o izlaganju mog izmučenog srdašca novom izvoru patnji. Ali to je definitivno bilo lice koje se ureže u pamćenje.

Viđao sam je često na faksu, uglavnom u društvu novoizabrane pratilje koju sam ja ubrzo odmilja prozvao priljepak, male crne ženskice koja mi je nekako djelovala antipatično, ali možda se radilo samo o triku moje potsvjesti. Bili smo sve u svemu samo slučajni prolaznici i nije me to tada smetalo. Ne mogu staviti prst na moment kad su se stvari počele mijenjati, možda tokom predavanja iz jedne od brojnih matematika koje je vrlo brzo steklo toliku popularnost da je na njega išlo 10-15 ljudi od grupe od barem 150, među kojima se nalazio i novooformljeni kružok od četiri kolegice koji je uključivao malu garavu i sjedio red iznad mene. I desila se jedna ispuštena olovka članice kvarteta koju sam joj dodao uz uobičajeno "hvala" "ništa", komentar o nekakvoj ljubomori koji sam napola čuo kroz tipično hihotanje koji mi je pustio bubu u uho i ubrzo zatim još jedna padajuća olovka ovaj put njena. "Zajebavate vi mene" je bila prva misao koja mi je proletjela kroz glavu, kako imam stanovite afekte prema glumljnju tuđe budale odlučih se praviti mutav. Vjerovatno greška broj jedan, žene mrze kad se osjećaju zapostavljeno, s vremenom zamrze i onog ko ih tjera da se tako osjećaju. Možda je sve započelo i prije toga, nije mi nekako ta olovka davala mira, "dat ću joj je na kraju sata" odlučih ipak na kraju. Nije mi dala priliku, pokupila ju je sinhronizirano sa finalnim zatvaranjem Ivanšićevih usta. Pokupile su se brzo nakon toga ostavljajući me samog s mojom bubom u uhu.

Ljubav je podmukla životinja prikrade ti se neprimjetno i ni ne primjetiš je dok ne zarije svoje zube u tebe, a tada je naravno prekasno. Nije trebalo dugo da se moji usputni pogledi pretvore u čeznutljive, ali nisam nešto bio načisto sam sa sobom što da radim po tom pitanju. Malu garavu sam formalno upoznao jednog dana reklo bi se slučajno, kad bi postojala slučajnost. Ubijao sam vrijeme u pauzi prije početka auditornih iz druge dosadne matematike šetajući hodnikom kad sam je ugledao u gomili ispred dijela oglasne ploče sa rasporedima. Stao sam i ja pred ploču kao tražeći nešto. Srce mi se popelo u grlo udarajući dvjesto na sat dok sam bezuspješno preturao po mom praznom mozgiću u potrazi za nečim što bih joj rekao bilo čim, nisam nalazio ništa. Stajali smo tako valjda nekoliko minuta okrenuti jedan drugom bočno pretvarajući se da tražimo nešto na oglasnoj ploči, tj barem sam se ja pretvarao, nisam siguran što je ona radila toliko dugo. Sve dok nije iznenada naišao Stiv (po Vuku) kako ga je kasnije imenovao Pašić s kojim sam se upoznao na auditornima iz druge dosadne matematike i koji nas je poznavao obadvoje. Ništa nije slučajno. "Šta radiš tu" uletio mi je u svom nezaboravnom stilu ne znajući da gađa u sridu. "Pa eto gledam nešto" progovorih nekako ja i odjednom je savršen izgovor za prve riječi bio tu i pravac se na neobjašnjiv način pretvorio u trokut. I bile su zbilja besmrtne, jedina stvar koja mi je pala napamet s obzirom da je dotični bio dežurni posuđivač bilježnica je bila rečenica "Zar i ti kopiraš nešto od njega" i tako smo započeli, predstavili smo se, rekao sam nešto u stilu "ti nisi iz Zagreba, čujem po naglasku" biser, "ne iz Imotskog" baš sam bio pronicljiv. Upoznavač nas je ubrzo napustio, a ja sam joj napričao još neke gluposti o zaseoku na istoku grada iz koga sam ja i o lošoj reputaciji istoga za koji ona nije čula iako je neki dan bila u Konjščinskoj i ubrzo smo pohitali svako na svoje predavanje. Euforija me je držala kroz cijele auditorne iz dosadne matematike, neki osjećaj neopisive sreće nespojiv s okruženjem. Za sve postoji prvi put.

Nakon toga smo se od slučajnih prolaznika pretvorili u površne poznanike koji si govore bok u prolazu. "Priljepak" je debelo opravdao svoj nadimak, ne odvajajući se od nje i čineći svaki smisleni razgovor u smjeru u kojem sam ja to želio poprilično nevjerovatnim. Sreo sam je jednom nasamo u knjižnici. Isprepadala se kad sam je pozvao pa sam ja počeo s nekim glupostima da joj to nije zdravo, došli smo do toga da se ja dosađujem kad sam je pitao čime se bavi rekla je "pa mislila sam spremati kolokvij", gnjavio sam je još malo pa rekao da ne da, da je ja zadržavam i otišao. Greška broj dva , slušao sam što mi priča umjesto kako mi to priča. Nisam dobio drugu takvu priliku, sada je sve što imamo, sutra je samo iluzija, o kojoj u stvari nemamo nikakvog pojma.

Ostali smo na pozdravljanju u prolazu, priljepak obavezan pa sad ti razmišljaj, "s neba pa u rebra" mi tada nije bila jača taktika. Ostao mi je urezan jedan kadar u sjećanje, kada sam penjući se u auditorij prošao pored nje, nisam znao što da joj kažem pa nisam rekao ništa. Greška broj tri, žene ne podnose ignoriranje čak ni od nekog ko ih apsolutno ne zanima, "Svi smrtni gresi u tom su grehu". Pamtio sam taj pogled još dugo nakon toga.

Do tada me je već izjedala nemogućnost da se maknem s mjesta. Ostao mi je i jedan ožiljak na zglobu srednjeg prsta desne ruke koji je bio rezultat trenutka frustracije samim sobom i reljefirane lamperije na zidu jednog dana dok sam gledao njih dvije kako na dvadesetak metara ispred mene idu prema menzi u koju sam i ja krenuo. Hodnik je bio prazan između nas tako da sam u red stao iza njih i tek tada shvatio da ponešto i krvarim. Otišao sam iz reda bez riječi do wc-a dok sam zaustavio liptenje red se već zapunio i u nekarakterističnom naletu pitao sam mogu li im se ubaciti, pričali smo nešto o njihovim prošlim iskustvima s likovima u redu, otišle su na svoju stranu nakon blagajne. Ožiljak se hvala na pitanju i danas sasvim lijepo drži, još jedan mali detalj po kojem ću je pamtiti.

Nakon toga smo manje više bili na bok u prolazu, osjećao sam gotovo fizički udar kad bih je ugledao. Mrzio sam strastveno taj samo bok, mrzio sam i sebe što nisam znao bolje od toga, mrzim još i danas ljudima dobacivati taj besmisleni pozdrav. Jednog dana sam došao ranije na predavanje, nije je bilo tamo pa sam izašao na hodnik u nadi da ću naletjeti na nju, došao je Stiv pa smo se zapričali nešto, naišla je i prošla pored mene bez pozdrava. Ispratio sam je samo očima dok je ulazila. Nastavili smo pričate kad je iznenada naletila cura s PMF-a koju sam znao iz srednje. Glupirali smo se malo na temu dosadnih predavanja, rekla mi je da bih joj mogao i praviti društvo na kavi u KSET-u. Nije mi bilo do kave u KSET-u ispalio sam nekakvu nebulozu o tome zašto ipak idem na predavanje i uletio kasneći par minuta i smještajući se pod budnim okom auditorija. U sljedećoj pauzi sam uhvatio malu garavu i rekao da joj i nije neka fora što me ni ne pozdravi kad prođe pored mene. Ma koliko ja mrzio taj bok, hvatamo se i za mrvice kad drugog nemamo. Bilo joj je valjda neugodno pa mi je promrljala nešto u stilu da me nije vidjela, moj dojam je bio da me laže u oči, ali naravno nisam joj to rekao, priljepak se stvorio od negdje i izvukao je iz neugodne situacije brže od SWAT tima, promrljala joj je nešto i otišle su bez rječi. Od tada smo bili samo na bok. Nakon zimskih rokova i obaveznog tjedna kašnjenja na početak predavanja mimoilazili smo se tako čitav semestar. Jednom sam i ja prošao pored nje bez riječi ne da mi je pomoglo. Tokom ljetnih praznika sam shvatio da ne želim da sve završi tako nedorečeno, kako nisam imao drugih načina komunikacije napisao sam joj email o tome što ja mislim na adresu koju nam daje fax. Subject je bio: Bok

Za slucaj da ti moje ime ne govori puno,iako sam ti ga rekao jednom
prilikom,probacu na pocetku staviti par natuknica,tek toliko da povezes
lice s tekstom prije nego odlucis da te ne zanima cime ti to dosadjujem.
Dakle ukratko ja sam onaj biser cija je prva recenica upucena tebi bila
"Zar i ti kopiras nesto od njega" (misleci pritom na Stiva ili Danijela
ako ti je to poznatije iz tvoje grupe na prvoj godini) jednom davno ispred
oglasne ploce sa rokovima,ja sam takodjer lik koji ti je dosadjivao
prilikom priprema za kolokvij iz fizike i nekih zaostalih priprema za IGD
,koji je stajao iza tebe jedanput ili dvaput u redu za nazovi rucak u
kantini fer-a,progovorivsi pri tom ukupno 3 recenice na prvoj od tih
prilika,pricala si o tome kako ste nedavno ti i kolegica stajale iza para
koji se je svadjao cijelim putem da bi na kraju izasli iz reda koliko se
sjecam,i tih momenata nema jos puno koliko me pamcenje sluzi,jedno bok
dok si telefonirala ispred cvjetnog jednoga dana na pocetku ljeta,a ja
prolazio pored sa vec spomenutim Danijelom i par posudjivanja biljeznice
iz fizike,od koje si rekla da imas i boljih.Ako si dosada povezala tko ti
to u stvari pise,vjerovatno se pitas zasto to radim,ili u svakom slucaju
zasto sada.Ima vise razloga od kojih vecina ni meni nisu potpuno jasni,
ali u svakom slucaju jednom si se slozila sa mojom konstatacijom da si
izgleda nemamo sto reci osim bok.To ipak nije u potpunosti tocno,jer bar
s moje strane ima i ponesto osim toga.Znam da je sada kasno za to,ali
stara poslovica kaze bolje ikad nego nikad,ne znam da li je to tocno,
medjutim znam da postoje neke stvari koje ti nikad nisam imao snage
reci u lice,a za koje ne zelim da vjecno ostanu neizgovorene sto bi se
kako sada stvari stoje upraavo dogodilo,ako ostanem pri klasicnijim
oblicima komunikacije,ili u ovom slucaju prije nekomunikacije.
Naravno ova forma vuce pomalo na monolog,ali dobro to je na kraju krajeva
u stilu,nije mi prvi,ali ako to zelis obecavam da ce biti zadnji,i za
razliku od prethodnih ovaj definitivno ne moras "slusati" ako ne zelis.
A u protivnom...
Koliki uvod,a jos nista nije receno,kao na predizbornoj kampanji.Ali
s obzirom da ovo nema s izborima neke izravne veze probacu polagano
prijeci na bit ovog mog pisamca.
Da krenem od jednog drugog videjnja uzroka ovog mog pisma probat cu
ti prikazati neke moje dojmove ove protekle godine,pa kud puklo da
puklo.Slusao sam jedan koncert meni omiljenog pjevaca koji je u jednoj
pauzi reakao "Ova tisina koja se dogadja na momente medju nama je ono
sto nas odvaja od ostatka sveta"(Djordje Balasevic ako te zbunjuje
ekavica).Medjutim ova tisina koja se dogadja medju nama definitivno nije
samo na momente,a zasto mi to smeta?Pa znam da zvuci naduto i pretenciozno
ali mislim da je bila je neka veza medju nama koja nije trazila rjeci da
bi se osjetila,mozda si ja to samo zamisljam i mozda se onaj jedan pogled
tvojih smedjih ociju koji me progoni vec dugo nije nikada dogodio,osim
mozda u mojoj glavi,ali meni se ipak ne cini da je tako,ali to ces vec ti
najbolje znati.U svakom slucaju zanm da je to vjerovatno sve samo davna
proslost.Ali znam da mi jos uvijek tesko pada kad prodjes pored mene
bez izgovorene rijeci ili znaka prepoznavanja,kako to sada obicavas
ciniti.Zasluzio sam to ne poricem,potpuno mi je jasno da je to tocna
kopija mojeg ponasanj prema tebi,ali ipak to spominjem da bih istaknuo
da stvari nisu uvijek onakve kakvim se cine.Da li je to bilo tako zato
jer nisam znao drugacije,ili iz nekog podmuklijeg razloga nisam ni sam
nacisto sa sobom,a i ne zelim ovdje nabacivati prazne isprike.U ovom
mom kratkom zivotu ipak sam uspio nauciti da zao mi je bas i ne mijenja
puno toga na stvari.Jos uvijek se nesto pomakne u meni kad mi se ucini
da je lice koje sam ugledao na ulici tvoje,i onda se lagano smiri kad
shvatim da nije unatoc sumnji koja se tada javlja da grijesim,ili je to
samo ono sto bi englezi nazvali wishfull thinking,nisam posve nacisto s
tim.U svakom slucaju reakcija nije nimalo drugacija ni kad ne grijesim.
Cak ni "Bezvezno zdravo i kimanje glavom" vec samo demonstrativna setnja
do drugog kata gdje kolegica pise fiziku 1 u istoj prostoriji sa ovim
propalitetom,secer dolazi na kraju kazu.Sad ja jesam kratkovidan ,ali neke
stvari ipak dobro vidim,pogotovo kad mi se konacno upali lampica pa
shvatim sto to u stvari gledam.Nije ovo nikakvo predbacivanje nemoj to
tako shvatiti,vec samo dozivljaj nekih stvari iz mojeg kuta za koju sam
mislio da te je u nekom trenutku u vremenu mogao zanimati,a koji sam
zelio pretociti u rijeci vec jako dugo.Necu te sad vise zamarati s time.
Znacilo bi mi puno kad bih dobio neki odgovor ne nuzno ovim putem
pa makar;makar samo "Skini mi se" tek toliko da znam da si procitala ove
retke,a da nisu samo promakli neprimjeceni kao zrnce pijeska u
pustinji.Ali ako se ne zelis osvrtati na ovo razumjet cu u potpunosti.
Ne znam kakav bi zavrsetak bio najprikladniji,nisam nikad pisao ovakvo
pismo,ne padaju mi na pamet nikakve velike misli,a takvim izljevima
ovdje i nije mjesto,mozda tek da kazem da se nadam da vidis neki
smisao u ovim recenicama i da ti nije zao sto si ih procitala,bez obzira
na to sto mislila o njima,i da ti pozelim da ne sreces u zivotu previse
tipova poput mene koji pisu ovakve mail-ove izgubljene u prostoru i
vremenu poput njih samih,jer definitivno zasluzujes bolje od toga.
Pozdrav na kraju od lika iz dubrave koji misli puno ljepse o Imotskom
od kada je sreo tebe.

Dario.

Reakciju sam dobio tek nakon što je slijedeća akademska godina odmakla mjesec-dva, vidio sam je par puta prije toga uključujući i toga dana, ali ostali smo samo na bok, pa sam si ja to tumačio kao odgovor sam po sebi, šetkao sam se po hodniku ispred A-stoilidvjestoinešto kad je naišla uz stepenice nešto kao zastala i prišla mi valjda jedini put. Počeh nešto o dva puta u istom danu, kad mi je rekla "Pročitala sam poruku tek sad" nisam ništa govorio "i divna je ali...", "Dobro sve mi je jasno" odgovorih, rekao sam joj nešto u stilu da ne mora o tome, da joj nisam to zato slao, na što je rekla da bi bilo grozno od nje da ništa nije rekla, došli smo nakon par trenutaka neugodne tišine da mora na labos pa sam joj rekao da ne da da je ja zadržavam. Otišla je. Jebem ti život, zašto ništa što radim nije dovoljno dobro, ako nikom drugom,a onda meni? I zašto mrzim mediokritet? Loša kombinacija, nema šta.

Nismo nakon toga nikad više izmjenili ništa osim bok. I onda me ljudi jebu što me mrzi reći bok kad dođem negdje, pa se ja još pravitm fin, umjesto da im kažem da si jebu mater! Trebalo mi je još dosta vremena da nestanu udari koje sam doživljavao kad je sretnem. Mala garava je postala mala obojena, do sada je sigurno već diplomirala za razliku od mene i nisam je već dugo vidio, ali ostala mi je u sjećanju. Naučila me je da veliki dečki nikada neće postati imuni na plakanje, da imamo samo sada i da sutra ne postoji, naučila me je što je ljubomora bezbrižno čavrljajući s dojebanijim kolegama, prije nje mi taj koncept i nije bio previše jasan. Naučila me i da nam život ne daje ništa što sami ne uzmemo.

Sad možda je ona i bila ona prava, no dobro nije to najgore tako i tako nas krive stvari u životu najviše privlače. Najgore je što nikada neću znati jesmo li mogli biti više od slučajnih prolaznika, bez obzira što kakav takav završetak imam, jer je on došao daleko prekasno da bi odgovorio na to pitanje. Najgore je što pitanje nisam ni postavio dok je nešto značilo, a ne što je odgovor bio negativan kada to više nije bilo toliko bitno. Stoga dragi moj štioče koji si me nekim čudom istrpio dovdje, prisjeti se s vremena na vrijeme da imaš samo sada i da ti se na pladnju serviraju jedino bajke. Sad možda sam se ja u cijeloj toj priči varao u početnim pretpostavkama, ali s obzirom da me moj neženski instikt u međuvremenu solidno služio, a i uho hvala na pitanju dat ću si ipak benefit of a doubt.

- 19:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.07.2004., četvrtak

E pa sretna nam suverena i neovisna

Mislio sam danas o nečem drugom, ali kako mi za to ipak treba više vremena nego što ga trenutačno imam to će morati pričekati još malo. Pa da se umjesto toga dotaknem malko djela drugog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i onih koji svojataju titulu njegovih nasljednika. Lik me u ovom trenutku i ne zanima toliko.

Dakle dragi Hrvati i Hrvatice, suverena, samostalna i neovisna pa još blagostanje, ne zna naprosto čovjek od gdje da počne? Pa počnimo od onog što većinu najviše boli dakle džepa. Danas živimo u zemlji u kojoj je proizvodnja sve bliže statusu misaone imenice, potrošnja sve bliže sinonimu za bruto nacionalni proizvod, dozvoljeni minus sve bliže statusu pitanja života i smrti, a koja je sama sve bliže tituli satelitskog tržišta. I dok se par tvrtki koje su bile međunarodno interesantne već odavno prodane u bescjenje i zatim uglavnom reducirane na karikaturu prijašnje snage koncipirane uglavnom kao outsorcing firme koje se bave razvojem ideja, uz eventualnu proizvodnju izvan lijepe nam naše, još zanimljivije su mi one koje nisu ocijenjene kao tako perspektivne te su po kratkom postupku zatvorene i pretvorene u offshore devizne račune prodajom nekretnina i imovine. Volio bih priupitati one koji su imali dodira sa ovim iz druge kategorije jesu li sretni sa svojim bezvrijednim dionicama koje su otplaćivali po astronomskim cjenama po principu dobrovoljne prisile, sa svojim mjestima na zavodu za zapošljavanje ili u slučaju onih sretnijih sa svojim prijevremenim mirovinama koje im se isplaćuju u astronomskim iznosima između ostalog zbog toga što je velikan sa slike pokrao mirovinski fond.

Nadam se da je šira populacija zadovoljna što im je pružena prilika da otkupljuju stanove za koje su plaćali doprinose desetljećima, što ih pljačkaju državni monopoli izgrađeni njihovim novcem i očuvani na "slobodnom tržištu". Nadam se da ste sretni što vas na državnoj televiziji nastaloj na istom principu lažu o tome koliko prosječno zarađujete i dobroćudno se išćuđavaju kako se pokriva razlika između te silne plaće i potrošačke košarice koju slažu. Nadam se da ste ponosni kad na drugom programu vidite da plaćate čobana 16 tisuća kuna mjesečno da vam dokaže da ostaje čoban i ako ga prozovu sabornikom.

Jeste li zadovoljni suverenom i neovisnom državom u kojoj ekonomsku politiku određuje MMF, a unutrašnju i vanjsku EU. Istina nemamo formalnog guvernera kao BiH, ali uz ovakvog premijera nam ni ne treba. Posebno me zanima slažu li se s tvrdnjom da je državu stvorila vrhuška HDZ-a i oni koji danas svojataju njezino nasljeđe tisuće onih koji su ginuli po ratištima jer se tri prijeratna druga nisu mogla dogovoriti kako podijeliti pikule, a danas slušaju da je stvaranje države zasluga nekog drugog? Hrvati i Hrvatice jeste li još uvijek sretni i ponosni što se znalo?

- 23:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.07.2004., utorak

Ko je ovdje lud

Gledam ja tu srcolovku, nije baš da je redovito pratim tako da je moguće da mi je ponešto i promaklo. Međutim ovo što sam vidio baš i nije previše pohvalno. Prvo barem polovica učesnika djeluje kao da je tamo preko kurca, ovo se pogotovo odnosi na učesnice koje često čim posjedaju na ona tri stolca djeluju kao da ih neko tjera da gledaju sportski program 24 sata bez prestanka, tolika je razina entuzijazma. Ni tipovi u pravilu nisu puno bolji, najčešće je jedini koji izgleda makar marginalno zainteresiran voditelj, koji tipično priča više od svih njih zajedno i jedini ima fore vrijedne spomena. Natjecateljima bi zbilja neko prije početka trebao objasniti da nisu u čekaonici kod zubara.

I dobro sad nakon što voditelj priča 15 min. počnu napokon oni s 5 min. u kojima se odvrte pitanja i izbor, kad ono ako neko i smisli pitanje vrijedno spomena, teško da može očekivati odgovor vrijedan spomena, najčešće se tu nabacuje takvim klišeima da pobuđuju želju za bljuvanje sigurnije od prsta u jednjaku. Dakle tipično opet je voditelj taj koji prvi odgovara i daje imalo duhovit odgovor. Naprosto se čovjek zapita što se većina njih uopće prijavljivala, ako su već zagrijani za ideju kao kocka leda koja pluta u blizini južnog pola.

No dobro konačno je neko izabran i sad ih poredaju oko onog srca otvore ga i bace prvi pogled na izabranika/icu uha svoga i koja je prva reakcija? Rukuju se i izljube u obraz ko' da su došli u posjet brkatoj ujni. Sad ne znam kako vi, ali prva asocijacija kad mene krene ljubiti u obraz neko ko se ne ubraja u rodbinu je da me zajebava. U ovom slučaju teško da su mogli smisliti ljigavije preseravanje. Svaka čast tipu od jučer koji se prvi sjetio dati izabranici zagrljaj vrijedan spomena, pa još ruža, 'ajde zbunio ga je Boris pa se nakon toga i on izrukovao i izljubio, ali bar je razmišljao na početku u pravom smjeru. Za ove ostale debile nemam riječi.

Parovi iz prošle emisije su još kako tako iako uglavnom ne jebu jedan drugoga pet posto i povlače fraze na temu ostat ćemo prijatelji, ali dobro ako su već prijatelje tu došli tražiti nek im bude. Daleko najjači lik mi je bila ona mala koja je izjavila "Ja ne dajem puse", šteta samo što se nije našla neka dobra duša koja bi joj objasnila da se takve izjave tipično vežu uz kurve.

U sjećanje mi navire kako je britanska varijanta izgledala prije 10+ godina prije nego su kodirali Sky One i moram reći da je više atmosfere bilo sadržano u dvije minute nego u cijeloj ovoj emisiji. Ispada da su hrvati veći šonje od engleza i to barem za red veličine. Nije ni čudo što Ante Baković crta tako crne demografske prognoze.

- 22:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.07.2004., ponedjeljak

Danke Deutschland

Koji je osnovni preduvjet nastanka pravog nacionalizma (ne govorim o fakerima iz HDZ-a). Pa unatoč brojnim tehničkim detaljima odgovor koji se nameće, kao nužan, ali ne i dovoljan uvjet je: postojanje ljudi dovoljno glupih da povjeruju da su riječi koje im se guraju u usta njihove vlastite. Iako će mnogi vjerovatno ustvrditi da je to preduvjetuvjet koji je gotovo uvijek automatski ispunjen, činjenica je da je to karika bez koje čitav program pada u vodu.

Jedna od mnogih stvari za koje takozvane "zapadne demokracije" mogu zahvaliti Adolfu Hitleru je što ih je naučio upotrijebiti moć masovnih medija. Ovo se pogotovo odnosi na USA koje mu duguju zahvalnost za puno više od svog svemirskog programa. Naime da bi ideja poput nacističkog pokreta bila ostvariva neophodna je mogućnost serviranja demagogije većini populacije većinu vremena. Ovo očigledno nije moglo biti ostvatvareno samo preko do tada popularnih novina, s obzirom da one ne samo da nisu imale neophodnu širinu i fleksibilnost distribucije, nego je i bila neophodna poprilična količina dobre volje da bi demagogiju iz njih neko uopće pročitao i zdrava količina imaginacije da bi se jednom pročitana informacija modelirala u željenom kontekstu, što nisu bile osobine koji je dobar dio ciljane publike posjedovao, a za zaustavljanje toka informacije je bilo dovoljno ne pročitati novine. Očigledno je bilo potrebno sretstvo kojim se može demagogiju dostaviti širokim masama, uz minimalan ili poželjno nikakav aktivan napor potreban za njezinu absorbciju i bez prekida.

Adolf je našao takvo sretstvo u radiju i manjim dijelom u igranom filmu s obzirom da je on imao još izraženiji problem distribucije. On je omogućavao neprestanu distribuciju, a sva interakcija se svodila na nalaženje u blizini prijemnika. Vrijedni demokrati su ubrzo proširili koncept dodavanjem slike zvuku, uklanjajući svaku potrebu za imaginacijom i zvijezda je rođena. Sada se demagogija mogla distribuirati 24 sata dnevno puno široj publici i nije zahtjevala praktički nikakve mentalne sposobnosti za upijanje. Koncept na kojem i danas rade slobodni mediji kao npr. CNN. Međutim pošto je cilj bio dobiti aktivnu reakciju mase nije bilo dovoljno čisto upijanje demagogije već su bili neophodni ljudi iz gore navedene kategorije (u daljnjem tekstu kreteni) koji će se s navedenom ne samo složiti već je prihvatiti kao vlastitu životnu filozofiju te djelovati u skladu s njom.

S obzirom da je tipična preokupacija kretena vlastito dupe najlakše mu je pažnju privući uvođenjem imaginarnog vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja, koji je prijetnja istom. Poučeni Adolfovim uspjehom sa Židovskim pitanjem, zapadni demokrati su prvo uveli komuniste kao "izvor svih zala" TM, nakon nestanaka istih poziciju su praktički odmah popunili arapi a novi kandidati za uvođenje po potrebi se vjerovatno već razmatraju. S time se uvodi ne samo isključivi krivac za probleme nastale nesposobnošću vladajućih struktura ili eventualno iz objektivnih razloga, već se postiže polarizacija masa koja se onda dalje zloupotrebljava.

Kada se dosegne kritična koncentracija kretena može se početi s ostvarivanjem vlastite agende koja inače ne bi mogla biti prodana ni pod razno. Prvo se smišlja opravdanje pod trgovačkim imenom nacionalni interesi kao npr: potreba za lebensraumom, širenje demokracije, suzbijanje agresije... Zatim treba iscenirati povod zbog kojeg je reakcija "neizbježna", napad na radio stanicu, invazija Kuvajta, posjedovanje oružja za masovno uništenje ili nešto u tom stilu. Sada još samo treba prodati kretenima floskulu s trgovačkim imenom "patriotizam" i reći im što oni osjećaju je njihova "patriotska dužnost" i zabava može početi.

Eventualne moralne dileme se lako rješavaju bilo povezivanjem željene mete s "izvorom svih zala" TM ili pametnim inicijalnim izborom istog. Jednom kad je "probuđena" nacionalna svijest TM, tako i tako nije poseban problem dehumanizirati sve one koji stoje na putu nacionalnih interesa TM i izbjeći daljnje obraćanje pažnje na ono što se s njima događa prilikom ispunjavanja "patriotske dužnosti" TM.

- 19:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.07.2004., subota

Divide et impera

Dok je princip podijeli pa vladaj dobro dokumentiran kao sretstvo vanjske politike, između ostalog i na primjeru komadanja Jugoslavije i SSSR-a, iz nekog nedokučivog razloga puno je manje popularno govoriti o istom kao prominentnom alatu unutrašnje politike, pogotovo u slučaju nazovi demokratskih uređenja. Povjest je pokazala da je ujedinjena populacija vrlo opasna, ako se njena pažnja na može preusmjeriti na vanjskog neprijatelja, a postoji razlog za nezadovoljstvo mase, pa oktobarska revolucija, francuska revolucija i svrgavanje Chauschescua su neki od ekstremnijih primjera što se lako može dogoditi. Nešto slično smo nedavno imali prilike promatrati i u susjednoj Srbiji, što je dovelo do silaska Miloševića s vlasti.

S obzirom da se vladajuća struktura ne želi baviti opravdanim razlozima nezadovoljstva s obzirom da bi ih to ometalo u ostvarenju vlastitih interesa, a u današnjem dobu okupiranje pažnje vanjskim faktorima nije nešto što bi bilo konstantno primjenjivo s obzirom da dežurni warlordovi odlučuju o svim sukobima u kojima vide svoj interes, očigledno je u ime sigurnosti vlastitog dupeta potrebno naciju podijeliti i međusobno suprotstaviti frakcije.

Dobar početak je kantonizirati zemlju da bi se svaka regija počela baviti samo vlastitim interesima, razvijanje animozoteta među takvim umjetno stvorenim cjelinama npr nekonzistentnim financiranjem i razvojnom politikom i poticajem zavičajnog mentaliteta je samo dodatan bonus, ali je u svakom slučaju solidno osiguranje da će dok su npr u slavoniji bune seljaci ili u dalmaciji ribari ostatak zemlje biti apsolutno nezainteresiran za to. S obzirom da su sindikati danas nužno zlo u režimima koji žele furati imidž netotalitarnih poželjno je poticati nastanak što više sindikalnih središnjica i što manjih sindikalnih jedinica da bi se poslje moglo sve proglasiti za ravnopravne i pojedinačno pregovarati sa svakom stvorivši tako atmosferu u kojoj se svaka inicijativa raspada u međusobnom prepucavanju. Kao što su demokrati na bolan način naučili štrajk sindikata koji je ograničen na jednu tvornicu je beznačajan, osim možda za njenog vlasnika, ali štrajk sindikata koji obuhvaća sve radnike nekog zanimanja može biti poguban. Stoga je očito da treba poticati nastajanje ove prve vrste. Ljudska glupost i gramzivost će učiniti ostalo.

Novost koju je je "demokracija" uvela je deklarativna sloboda mišljenja. Naravno bilo je potrebno uvesti i mehanizme koji bi osigurali da dotična ne bude zlu ne trebalo zloupotrebljena za nešto konstruktivno. Metoda kojom se to postiže svoju efikasnost pokazuje već kod male djece, iako je kod nas uglavnom istisnuta tradicionalnim šamaranjem. Kako je ovo dijete opasno po zdravlje šamarati, izbjegava se ako nije neophodno. Tako se npr. djetetu koje ne želi ići van pažnja može skrenuti pažnja u osnovi beznačajnim nizom opcija, koje mu daju iluziju kontrole pri čemu gubi iz vida osnovni problem. "Hoćeš ponjeti crvenu ili plavu jaknicu. Hoćeš obuti cipelice ili sandalice. Hoćeš da te za rukicu uzme striček Ivo ili striček Ivica i odvede te u šumicu (gdje će te guziti MMF, NATO i ko se već sjeti)". Suštinsku osnovu slobode izbora dobro je opisao Henry Ford, govoreći o modelu T.

Možete ga dobiti u kojoj god boji hoćete, sve dok je ta boja crna!

. Tako narodu treba omogućiti da bude za i protiv prava pedera, za i protiv abortusa, za i protiv Balaševićevih koncerata glavno da se ne slože oko jedne opcije, fizika nam govori da se ne može u isto vrijeme sudjelovati na gey ili antigey prosvjedu i prosvjedu protiv politike vlade. Naravno ako nešto krene u krivom smjeru, ili je potrebno polarizirati narod, može se uvijek promjeniti priča i igrati na kartu nacionalnih interesa, patriotizma i u našem slučaju nacionalizma, ali to je već tema za drugu priču.

Mala digresijica, ali ne mogu si pomoći da ne primjetim da je nova Dax preslatka. Ako je nogiranje Jadzie bila cijena, vrijedilo je svakog centa. Što da kažem, male crne mršavice su mi slabost. Hoću jednu malu garavu, crnu kao braća arapi... Allright

- 19:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.07.2004., četvrtak

Malo nas je al' smo govna

Parafrazirana izreka koja me je definitivno uhvatila nespremna prvi put kad sam je čuo, ali nakon malo razmišljanja često se pokazuje točnijom od originala. Istraživanja prometnih nesreća pokazala su da vjerovatnost da promatrač pomogne ozlijeđenima direktno opada s porastom broj prisutnih promatrača. Muko moja prijeđi na drugoga, rekli bi. Kad već postoji neko drugi ko može nešto uraditi, neka onda on to i uradi. Na kraju krajeva je i sam svemir uređen po principu minimalne potrošnje energije. Samo jedan od primjera koji opravdava sociološku tezu da društvo treba promatrati kao autonomnu životinju, a nek tek skupinu pojedinaca.

S eventualnim izuzetkom zlatne mladeži svi smo vjerujem dobro upoznati s fenomenom pijanca u tramvaju koji zajebava čitav vagon, a svi se prave da ga ne vide, tek kad koncentrira pažnju na jednu osobu možemo očekivati eventualnu reakciju od nje, ali opet nikako od strane okoline koja bi eventualno stala u njenu obranu. S ovim drugim dijelom procedure je vjerujem dobro upoznat i ženski dio populacije koji je nekada neko gnjavio u tramvaju, autobusu, na ulici, svugdje ljudi nigdje žive duše. Što je veća grupa to je manji osjećaj osobne odgovornosti i šansa da se neko pobuni protiv pojedinca koji dobrovoljno ne slijedi norme ponašanja. Ili da prijeđemo u razvijeniju okolinu USA za nešto ekstrmniji primjer; česta reakcija na silovanje na ulici usred bijela dana je...
pogodili ste nastavak šetnje!

Drugu stranu medalje, mentalitet čopora ovih dana među ostalim možemo promatrati na primjeru navijačkih skupina, kada se skupi pedeset polu-pijanih budala, inhibicije koje vrijede kad je svaki od njih sam, kao da prestaju postojati. I dok najvjerovatnije niti jedan od njih pojedinačno nema muda mlatiti ljude na cesti ili gađati tramvaje ciglama, s time nemaju problema u okruženju čopora i ne osjeća nikakve dileme jer to svi rade, potreban je još samo neko ko će dati inicijalan impuls i pretstava može početi. Kad je tokom rata u BiH bio osnovan odred za osjemenjivanje muslimanki njegovi članovi se vjerovatno nisu puno zamarali time što rade, jer na kraju krajeva to rade svi, pa još na zapovjed, kakve bi to moguće veze moglo imati s njima samima? Baš kao što ni masakr pedesetak civila nije nešto što su Mirko Norac i prijatelji smatrali nečim za što bi trebali biti odgovorni, jer bila je takva situacija i to su svi radili.

Kada jednom stignemo do nivoa nacije, niko više ne smatra sebe odgovornim za ništa. Svi izjavljuju da samo hoće živjeti, narod postaje apstraktna imenica s kojom pojedinci od kojih se sastoji imaju veze eventualno preko isticanja besmislenih simbola i parola pripadnosti, ali od čijih negativnih djelovanja se kategorički ograđuju, jer to je krivica političara, iako se oni ne postavljaju sami na funkciju, ako ćemo biti jako optimistični možemo reći da sami donose svoje odluke, ali definitivno sami te odluke niti provode niti ih mogu provoditi, već je to samo impuls koji masa slijepo slijedi jer je to utjecaj više sile. A hvala bogu za tako nešto oni definitivno nisu odgovorni. Jedino pitanje koje se nameće je, jesmo li odgovorni samo za ono što izaberemo, ili za ono na što možemo utjecati?

- 18:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	srpanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31