Iako mi to nikako nije u stilu probao sam se i ja baviti u relativno nedavnim vremenima površnom konverzacijicom ili kako ja to volim slikovito opisati srao sam bezveze. Došao sam do zaključka da za sranje trebaju biti ispunjena dva preduvjeta, prvo treba biti u relativno boljem raspoloženju nego što ja običavam biti, što je moj lokalni problem i drugo opće primjenjivo vrlo je poželjno da te sugovornica ostavlja ravnodušnim s emocionalnog aspekta stvari, s obzirom da ti je tada tako i tako prilično svejedno kako će ona reagirati na to, que sera sera.
Problemi nastaju kad se počne javljati neki realan interes. Tada iznenada prestaje biti svejedno kakva će biti reakcija, javlja se želja za ostavljanjem dobrog dojma, počinje evaluacija i autocenzura dotad neograničenog fonda gluposti i banalnosti koje si bio spreman izreći i lagana konverzacijica počinje zapinjati. Javljaju se prve rupice u tkanju spike, uzrokovane procesorskim vremenom potrebnim da se nešto i obradi prije nego se izgovori i postaju sve veće kako interes raste. Jednom kad dospijemo do stadija pod radnim nazivom "ložim se" ne samo da gluposti postaju potpuno neprihvatljive već se i ostale stvari počinju činiti kao gluposti nevrijedne spomena i rupice postanu rupetine dok mozak radi prekovremeno da složi ovaj put smislenu, duboku i što ti ga ja znam kakvu sve ne konverzaciju. Suvišno je napominjati da to nije stanje uma idealno za stvaranje iste i tako se tada lako desi da izgovaramo veće gluposti nego dok smo srali bez veze, što opet rezultira pomicanjem u rubriku davež uz poželjno promptno križanje s liste.
To da mucavi debil koji joj u stvari pruža srce na dlanu može biti bolji ulov od slatkorječivog bullshit artista koji u pauzama uz hvatanje zraka već ispod oka odmjerava slijedeću potencijalnu metu uglavnom nije nešto s čim bi se naša tipična hipotetična sugovornica išla zamarati, ali možda može malo rasvjetliti vječitu misteriju "zašto ja uvijek padam na debile".
|