Parafrazirana izreka koja me je definitivno uhvatila nespremna prvi put kad sam je čuo, ali nakon malo razmišljanja često se pokazuje točnijom od originala. Istraživanja prometnih nesreća pokazala su da vjerovatnost da promatrač pomogne ozlijeđenima direktno opada s porastom broj prisutnih promatrača. Muko moja prijeđi na drugoga, rekli bi. Kad već postoji neko drugi ko može nešto uraditi, neka onda on to i uradi. Na kraju krajeva je i sam svemir uređen po principu minimalne potrošnje energije. Samo jedan od primjera koji opravdava sociološku tezu da društvo treba promatrati kao autonomnu životinju, a nek tek skupinu pojedinaca.
S eventualnim izuzetkom zlatne mladeži svi smo vjerujem dobro upoznati s fenomenom pijanca u tramvaju koji zajebava čitav vagon, a svi se prave da ga ne vide, tek kad koncentrira pažnju na jednu osobu možemo očekivati eventualnu reakciju od nje, ali opet nikako od strane okoline koja bi eventualno stala u njenu obranu. S ovim drugim dijelom procedure je vjerujem dobro upoznat i ženski dio populacije koji je nekada neko gnjavio u tramvaju, autobusu, na ulici, svugdje ljudi nigdje žive duše. Što je veća grupa to je manji osjećaj osobne odgovornosti i šansa da se neko pobuni protiv pojedinca koji dobrovoljno ne slijedi norme ponašanja. Ili da prijeđemo u razvijeniju okolinu USA za nešto ekstrmniji primjer; česta reakcija na silovanje na ulici usred bijela dana je...
pogodili ste nastavak šetnje!
Drugu stranu medalje, mentalitet čopora ovih dana među ostalim možemo promatrati na primjeru navijačkih skupina, kada se skupi pedeset polu-pijanih budala, inhibicije koje vrijede kad je svaki od njih sam, kao da prestaju postojati. I dok najvjerovatnije niti jedan od njih pojedinačno nema muda mlatiti ljude na cesti ili gađati tramvaje ciglama, s time nemaju problema u okruženju čopora i ne osjeća nikakve dileme jer to svi rade, potreban je još samo neko ko će dati inicijalan impuls i pretstava može početi. Kad je tokom rata u BiH bio osnovan odred za osjemenjivanje muslimanki njegovi članovi se vjerovatno nisu puno zamarali time što rade, jer na kraju krajeva to rade svi, pa još na zapovjed, kakve bi to moguće veze moglo imati s njima samima? Baš kao što ni masakr pedesetak civila nije nešto što su Mirko Norac i prijatelji smatrali nečim za što bi trebali biti odgovorni, jer bila je takva situacija i to su svi radili.
Kada jednom stignemo do nivoa nacije, niko više ne smatra sebe odgovornim za ništa. Svi izjavljuju da samo hoće živjeti, narod postaje apstraktna imenica s kojom pojedinci od kojih se sastoji imaju veze eventualno preko isticanja besmislenih simbola i parola pripadnosti, ali od čijih negativnih djelovanja se kategorički ograđuju, jer to je krivica političara, iako se oni ne postavljaju sami na funkciju, ako ćemo biti jako optimistični možemo reći da sami donose svoje odluke, ali definitivno sami te odluke niti provode niti ih mogu provoditi, već je to samo impuls koji masa slijepo slijedi jer je to utjecaj više sile. A hvala bogu za tako nešto oni definitivno nisu odgovorni. Jedino pitanje koje se nameće je, jesmo li odgovorni samo za ono što izaberemo, ili za ono na što možemo utjecati?
|