Pregled posta

Divide et impera

Dok je princip podijeli pa vladaj dobro dokumentiran kao sretstvo vanjske politike, između ostalog i na primjeru komadanja Jugoslavije i SSSR-a, iz nekog nedokučivog razloga puno je manje popularno govoriti o istom kao prominentnom alatu unutrašnje politike, pogotovo u slučaju nazovi demokratskih uređenja. Povjest je pokazala da je ujedinjena populacija vrlo opasna, ako se njena pažnja na može preusmjeriti na vanjskog neprijatelja, a postoji razlog za nezadovoljstvo mase, pa oktobarska revolucija, francuska revolucija i svrgavanje Chauschescua su neki od ekstremnijih primjera što se lako može dogoditi. Nešto slično smo nedavno imali prilike promatrati i u susjednoj Srbiji, što je dovelo do silaska Miloševića s vlasti.

S obzirom da se vladajuća struktura ne želi baviti opravdanim razlozima nezadovoljstva s obzirom da bi ih to ometalo u ostvarenju vlastitih interesa, a u današnjem dobu okupiranje pažnje vanjskim faktorima nije nešto što bi bilo konstantno primjenjivo s obzirom da dežurni warlordovi odlučuju o svim sukobima u kojima vide svoj interes, očigledno je u ime sigurnosti vlastitog dupeta potrebno naciju podijeliti i međusobno suprotstaviti frakcije.

Dobar početak je kantonizirati zemlju da bi se svaka regija počela baviti samo vlastitim interesima, razvijanje animozoteta među takvim umjetno stvorenim cjelinama npr nekonzistentnim financiranjem i razvojnom politikom i poticajem zavičajnog mentaliteta je samo dodatan bonus, ali je u svakom slučaju solidno osiguranje da će dok su npr u slavoniji bune seljaci ili u dalmaciji ribari ostatak zemlje biti apsolutno nezainteresiran za to. S obzirom da su sindikati danas nužno zlo u režimima koji žele furati imidž netotalitarnih poželjno je poticati nastanak što više sindikalnih središnjica i što manjih sindikalnih jedinica da bi se poslje moglo sve proglasiti za ravnopravne i pojedinačno pregovarati sa svakom stvorivši tako atmosferu u kojoj se svaka inicijativa raspada u međusobnom prepucavanju. Kao što su demokrati na bolan način naučili štrajk sindikata koji je ograničen na jednu tvornicu je beznačajan, osim možda za njenog vlasnika, ali štrajk sindikata koji obuhvaća sve radnike nekog zanimanja može biti poguban. Stoga je očito da treba poticati nastajanje ove prve vrste. Ljudska glupost i gramzivost će učiniti ostalo.

Novost koju je je "demokracija" uvela je deklarativna sloboda mišljenja. Naravno bilo je potrebno uvesti i mehanizme koji bi osigurali da dotična ne bude zlu ne trebalo zloupotrebljena za nešto konstruktivno. Metoda kojom se to postiže svoju efikasnost pokazuje već kod male djece, iako je kod nas uglavnom istisnuta tradicionalnim šamaranjem. Kako je ovo dijete opasno po zdravlje šamarati, izbjegava se ako nije neophodno. Tako se npr. djetetu koje ne želi ići van pažnja može skrenuti pažnja u osnovi beznačajnim nizom opcija, koje mu daju iluziju kontrole pri čemu gubi iz vida osnovni problem. "Hoćeš ponjeti crvenu ili plavu jaknicu. Hoćeš obuti cipelice ili sandalice. Hoćeš da te za rukicu uzme striček Ivo ili striček Ivica i odvede te u šumicu (gdje će te guziti MMF, NATO i ko se već sjeti)". Suštinsku osnovu slobode izbora dobro je opisao Henry Ford, govoreći o modelu T.

. Tako narodu treba omogućiti da bude za i protiv prava pedera, za i protiv abortusa, za i protiv Balaševićevih koncerata glavno da se ne slože oko jedne opcije, fizika nam govori da se ne može u isto vrijeme sudjelovati na gey ili antigey prosvjedu i prosvjedu protiv politike vlade. Naravno ako nešto krene u krivom smjeru, ili je potrebno polarizirati narod, može se uvijek promjeniti priča i igrati na kartu nacionalnih interesa, patriotizma i u našem slučaju nacionalizma, ali to je već tema za drugu priču.



Post je objavljen 03.07.2004. u 19:24 sati.