Odlučih se ovaj put za težu digresiju od uobičajene tematike, ako neko izdrži do kraja shvatit će da to i nije nešto novo. Ovaj put neću pljuvati nikoga osim eventualno sebe, ali moja neženska intuicija mi reče da je ova priča potrebna u ovom trenutku. Istina namjenjena je vrlo partikularnoj publici, ali kako ne postoji slučajnost eventualni neznani čitatelj će vjerovatno to pročitati zato što iz nekog razloga tako treba. Tipfeleri zadržani zbog autentičnosti, vidio bih vas dok se patite u pine-u u gluho doba noći. Zahvalio bih još na početku Đoletu koji se nikad nije ljutio kad sam zloupotrebljavao njegove reči, bezočno izvučene iz konteksta i koji mi je pravio društvo u brojnim besanim noćima.
Malu garavu vidio sam prvi put na predavanju iz osnova elektrotehnike koje sam ponešto zapostavio tokom svoje brucoške godine, pa sam eto utvrđivao gradivo tokom druge sezone. Sjedio sam pri vrhu dvorane neizbježna pojava kad se spoji moja ljubav prema kašnjenju i gorljivost brucoša da posjećuju predavanje tokom prvih par tjedana. Bio je to drugi tjedan semestra tako da sam već lagano snimio face moje nasumično izabrane grupe prethodni tjedan pa sam bio više zaokupljen uvođenjem mozga u zaglupljujući trans neophodan za praćenje očajno dugih blokova predavanja iz predmeta koji sam smatrao totalno beskorisnim nego snimanjem kolegica. Kako mi je nakon dostignutog zen stanja ipak ostalo nešto vremena do početka jedne od Kneževićevih čuvenih retorika krenuo sam ipak lagano kružiti pogledom preko redova ispod da ubijem vrijeme i tada sam prvi put ugledao jedno novo lice. Imala je kratko ošišanu crnu kosu u oštrom kontrastu s bijelom majicom, ozareni pogled kojim je upijala prostoriju i pomalo egzotično lice koje je iskakalo iz gomile. Svidjela mi se odmah, ali daleko od toga da se radilo o ljubavi na prvi pogled, taj koncept mi nikad nije bio jasan, a tako i tako sam još bio previše zauzet lizanjem rana izazvanih lošim iskustvom iz prošlih mjeseci da bih razmišljao o izlaganju mog izmučenog srdašca novom izvoru patnji. Ali to je definitivno bilo lice koje se ureže u pamćenje.
Viđao sam je često na faksu, uglavnom u društvu novoizabrane pratilje koju sam ja ubrzo odmilja prozvao priljepak, male crne ženskice koja mi je nekako djelovala antipatično, ali možda se radilo samo o triku moje potsvjesti. Bili smo sve u svemu samo slučajni prolaznici i nije me to tada smetalo. Ne mogu staviti prst na moment kad su se stvari počele mijenjati, možda tokom predavanja iz jedne od brojnih matematika koje je vrlo brzo steklo toliku popularnost da je na njega išlo 10-15 ljudi od grupe od barem 150, među kojima se nalazio i novooformljeni kružok od četiri kolegice koji je uključivao malu garavu i sjedio red iznad mene. I desila se jedna ispuštena olovka članice kvarteta koju sam joj dodao uz uobičajeno "hvala" "ništa", komentar o nekakvoj ljubomori koji sam napola čuo kroz tipično hihotanje koji mi je pustio bubu u uho i ubrzo zatim još jedna padajuća olovka ovaj put njena. "Zajebavate vi mene" je bila prva misao koja mi je proletjela kroz glavu, kako imam stanovite afekte prema glumljnju tuđe budale odlučih se praviti mutav. Vjerovatno greška broj jedan, žene mrze kad se osjećaju zapostavljeno, s vremenom zamrze i onog ko ih tjera da se tako osjećaju. Možda je sve započelo i prije toga, nije mi nekako ta olovka davala mira, "dat ću joj je na kraju sata" odlučih ipak na kraju. Nije mi dala priliku, pokupila ju je sinhronizirano sa finalnim zatvaranjem Ivanšićevih usta. Pokupile su se brzo nakon toga ostavljajući me samog s mojom bubom u uhu.
Ljubav je podmukla životinja prikrade ti se neprimjetno i ni ne primjetiš je dok ne zarije svoje zube u tebe, a tada je naravno prekasno. Nije trebalo dugo da se moji usputni pogledi pretvore u čeznutljive, ali nisam nešto bio načisto sam sa sobom što da radim po tom pitanju. Malu garavu sam formalno upoznao jednog dana reklo bi se slučajno, kad bi postojala slučajnost. Ubijao sam vrijeme u pauzi prije početka auditornih iz druge dosadne matematike šetajući hodnikom kad sam je ugledao u gomili ispred dijela oglasne ploče sa rasporedima. Stao sam i ja pred ploču kao tražeći nešto. Srce mi se popelo u grlo udarajući dvjesto na sat dok sam bezuspješno preturao po mom praznom mozgiću u potrazi za nečim što bih joj rekao bilo čim, nisam nalazio ništa. Stajali smo tako valjda nekoliko minuta okrenuti jedan drugom bočno pretvarajući se da tražimo nešto na oglasnoj ploči, tj barem sam se ja pretvarao, nisam siguran što je ona radila toliko dugo. Sve dok nije iznenada naišao Stiv (po Vuku) kako ga je kasnije imenovao Pašić s kojim sam se upoznao na auditornima iz druge dosadne matematike i koji nas je poznavao obadvoje. Ništa nije slučajno. "Šta radiš tu" uletio mi je u svom nezaboravnom stilu ne znajući da gađa u sridu. "Pa eto gledam nešto" progovorih nekako ja i odjednom je savršen izgovor za prve riječi bio tu i pravac se na neobjašnjiv način pretvorio u trokut. I bile su zbilja besmrtne, jedina stvar koja mi je pala napamet s obzirom da je dotični bio dežurni posuđivač bilježnica je bila rečenica "Zar i ti kopiraš nešto od njega" i tako smo započeli, predstavili smo se, rekao sam nešto u stilu "ti nisi iz Zagreba, čujem po naglasku" biser, "ne iz Imotskog" baš sam bio pronicljiv. Upoznavač nas je ubrzo napustio, a ja sam joj napričao još neke gluposti o zaseoku na istoku grada iz koga sam ja i o lošoj reputaciji istoga za koji ona nije čula iako je neki dan bila u Konjščinskoj i ubrzo smo pohitali svako na svoje predavanje. Euforija me je držala kroz cijele auditorne iz dosadne matematike, neki osjećaj neopisive sreće nespojiv s okruženjem. Za sve postoji prvi put.
Nakon toga smo se od slučajnih prolaznika pretvorili u površne poznanike koji si govore bok u prolazu. "Priljepak" je debelo opravdao svoj nadimak, ne odvajajući se od nje i čineći svaki smisleni razgovor u smjeru u kojem sam ja to želio poprilično nevjerovatnim. Sreo sam je jednom nasamo u knjižnici. Isprepadala se kad sam je pozvao pa sam ja počeo s nekim glupostima da joj to nije zdravo, došli smo do toga da se ja dosađujem kad sam je pitao čime se bavi rekla je "pa mislila sam spremati kolokvij", gnjavio sam je još malo pa rekao da ne da, da je ja zadržavam i otišao. Greška broj dva , slušao sam što mi priča umjesto kako mi to priča. Nisam dobio drugu takvu priliku, sada je sve što imamo, sutra je samo iluzija, o kojoj u stvari nemamo nikakvog pojma.
Ostali smo na pozdravljanju u prolazu, priljepak obavezan pa sad ti razmišljaj, "s neba pa u rebra" mi tada nije bila jača taktika. Ostao mi je urezan jedan kadar u sjećanje, kada sam penjući se u auditorij prošao pored nje, nisam znao što da joj kažem pa nisam rekao ništa. Greška broj tri, žene ne podnose ignoriranje čak ni od nekog ko ih apsolutno ne zanima, "Svi smrtni gresi u tom su grehu". Pamtio sam taj pogled još dugo nakon toga.
Do tada me je već izjedala nemogućnost da se maknem s mjesta. Ostao mi je i jedan ožiljak na zglobu srednjeg prsta desne ruke koji je bio rezultat trenutka frustracije samim sobom i reljefirane lamperije na zidu jednog dana dok sam gledao njih dvije kako na dvadesetak metara ispred mene idu prema menzi u koju sam i ja krenuo. Hodnik je bio prazan između nas tako da sam u red stao iza njih i tek tada shvatio da ponešto i krvarim. Otišao sam iz reda bez riječi do wc-a dok sam zaustavio liptenje red se već zapunio i u nekarakterističnom naletu pitao sam mogu li im se ubaciti, pričali smo nešto o njihovim prošlim iskustvima s likovima u redu, otišle su na svoju stranu nakon blagajne. Ožiljak se hvala na pitanju i danas sasvim lijepo drži, još jedan mali detalj po kojem ću je pamtiti.
Nakon toga smo manje više bili na bok u prolazu, osjećao sam gotovo fizički udar kad bih je ugledao. Mrzio sam strastveno taj samo bok, mrzio sam i sebe što nisam znao bolje od toga, mrzim još i danas ljudima dobacivati taj besmisleni pozdrav. Jednog dana sam došao ranije na predavanje, nije je bilo tamo pa sam izašao na hodnik u nadi da ću naletjeti na nju, došao je Stiv pa smo se zapričali nešto, naišla je i prošla pored mene bez pozdrava. Ispratio sam je samo očima dok je ulazila. Nastavili smo pričate kad je iznenada naletila cura s PMF-a koju sam znao iz srednje. Glupirali smo se malo na temu dosadnih predavanja, rekla mi je da bih joj mogao i praviti društvo na kavi u KSET-u. Nije mi bilo do kave u KSET-u ispalio sam nekakvu nebulozu o tome zašto ipak idem na predavanje i uletio kasneći par minuta i smještajući se pod budnim okom auditorija. U sljedećoj pauzi sam uhvatio malu garavu i rekao da joj i nije neka fora što me ni ne pozdravi kad prođe pored mene. Ma koliko ja mrzio taj bok, hvatamo se i za mrvice kad drugog nemamo. Bilo joj je valjda neugodno pa mi je promrljala nešto u stilu da me nije vidjela, moj dojam je bio da me laže u oči, ali naravno nisam joj to rekao, priljepak se stvorio od negdje i izvukao je iz neugodne situacije brže od SWAT tima, promrljala joj je nešto i otišle su bez rječi. Od tada smo bili samo na bok. Nakon zimskih rokova i obaveznog tjedna kašnjenja na početak predavanja mimoilazili smo se tako čitav semestar. Jednom sam i ja prošao pored nje bez riječi ne da mi je pomoglo. Tokom ljetnih praznika sam shvatio da ne želim da sve završi tako nedorečeno, kako nisam imao drugih načina komunikacije napisao sam joj email o tome što ja mislim na adresu koju nam daje fax. Subject je bio: Bok
Za slucaj da ti moje ime ne govori puno,iako sam ti ga rekao jednom
prilikom,probacu na pocetku staviti par natuknica,tek toliko da povezes
lice s tekstom prije nego odlucis da te ne zanima cime ti to dosadjujem.
Dakle ukratko ja sam onaj biser cija je prva recenica upucena tebi bila
"Zar i ti kopiras nesto od njega" (misleci pritom na Stiva ili Danijela
ako ti je to poznatije iz tvoje grupe na prvoj godini) jednom davno ispred
oglasne ploce sa rokovima,ja sam takodjer lik koji ti je dosadjivao
prilikom priprema za kolokvij iz fizike i nekih zaostalih priprema za IGD
,koji je stajao iza tebe jedanput ili dvaput u redu za nazovi rucak u
kantini fer-a,progovorivsi pri tom ukupno 3 recenice na prvoj od tih
prilika,pricala si o tome kako ste nedavno ti i kolegica stajale iza para
koji se je svadjao cijelim putem da bi na kraju izasli iz reda koliko se
sjecam,i tih momenata nema jos puno koliko me pamcenje sluzi,jedno bok
dok si telefonirala ispred cvjetnog jednoga dana na pocetku ljeta,a ja
prolazio pored sa vec spomenutim Danijelom i par posudjivanja biljeznice
iz fizike,od koje si rekla da imas i boljih.Ako si dosada povezala tko ti
to u stvari pise,vjerovatno se pitas zasto to radim,ili u svakom slucaju
zasto sada.Ima vise razloga od kojih vecina ni meni nisu potpuno jasni,
ali u svakom slucaju jednom si se slozila sa mojom konstatacijom da si
izgleda nemamo sto reci osim bok.To ipak nije u potpunosti tocno,jer bar
s moje strane ima i ponesto osim toga.Znam da je sada kasno za to,ali
stara poslovica kaze bolje ikad nego nikad,ne znam da li je to tocno,
medjutim znam da postoje neke stvari koje ti nikad nisam imao snage
reci u lice,a za koje ne zelim da vjecno ostanu neizgovorene sto bi se
kako sada stvari stoje upraavo dogodilo,ako ostanem pri klasicnijim
oblicima komunikacije,ili u ovom slucaju prije nekomunikacije.
Naravno ova forma vuce pomalo na monolog,ali dobro to je na kraju krajeva
u stilu,nije mi prvi,ali ako to zelis obecavam da ce biti zadnji,i za
razliku od prethodnih ovaj definitivno ne moras "slusati" ako ne zelis.
A u protivnom...
Koliki uvod,a jos nista nije receno,kao na predizbornoj kampanji.Ali
s obzirom da ovo nema s izborima neke izravne veze probacu polagano
prijeci na bit ovog mog pisamca.
Da krenem od jednog drugog videjnja uzroka ovog mog pisma probat cu
ti prikazati neke moje dojmove ove protekle godine,pa kud puklo da
puklo.Slusao sam jedan koncert meni omiljenog pjevaca koji je u jednoj
pauzi reakao "Ova tisina koja se dogadja na momente medju nama je ono
sto nas odvaja od ostatka sveta"(Djordje Balasevic ako te zbunjuje
ekavica).Medjutim ova tisina koja se dogadja medju nama definitivno nije
samo na momente,a zasto mi to smeta?Pa znam da zvuci naduto i pretenciozno
ali mislim da je bila je neka veza medju nama koja nije trazila rjeci da
bi se osjetila,mozda si ja to samo zamisljam i mozda se onaj jedan pogled
tvojih smedjih ociju koji me progoni vec dugo nije nikada dogodio,osim
mozda u mojoj glavi,ali meni se ipak ne cini da je tako,ali to ces vec ti
najbolje znati.U svakom slucaju zanm da je to vjerovatno sve samo davna
proslost.Ali znam da mi jos uvijek tesko pada kad prodjes pored mene
bez izgovorene rijeci ili znaka prepoznavanja,kako to sada obicavas
ciniti.Zasluzio sam to ne poricem,potpuno mi je jasno da je to tocna
kopija mojeg ponasanj prema tebi,ali ipak to spominjem da bih istaknuo
da stvari nisu uvijek onakve kakvim se cine.Da li je to bilo tako zato
jer nisam znao drugacije,ili iz nekog podmuklijeg razloga nisam ni sam
nacisto sa sobom,a i ne zelim ovdje nabacivati prazne isprike.U ovom
mom kratkom zivotu ipak sam uspio nauciti da zao mi je bas i ne mijenja
puno toga na stvari.Jos uvijek se nesto pomakne u meni kad mi se ucini
da je lice koje sam ugledao na ulici tvoje,i onda se lagano smiri kad
shvatim da nije unatoc sumnji koja se tada javlja da grijesim,ili je to
samo ono sto bi englezi nazvali wishfull thinking,nisam posve nacisto s
tim.U svakom slucaju reakcija nije nimalo drugacija ni kad ne grijesim.
Cak ni "Bezvezno zdravo i kimanje glavom" vec samo demonstrativna setnja
do drugog kata gdje kolegica pise fiziku 1 u istoj prostoriji sa ovim
propalitetom,secer dolazi na kraju kazu.Sad ja jesam kratkovidan ,ali neke
stvari ipak dobro vidim,pogotovo kad mi se konacno upali lampica pa
shvatim sto to u stvari gledam.Nije ovo nikakvo predbacivanje nemoj to
tako shvatiti,vec samo dozivljaj nekih stvari iz mojeg kuta za koju sam
mislio da te je u nekom trenutku u vremenu mogao zanimati,a koji sam
zelio pretociti u rijeci vec jako dugo.Necu te sad vise zamarati s time.
Znacilo bi mi puno kad bih dobio neki odgovor ne nuzno ovim putem
pa makar;makar samo "Skini mi se" tek toliko da znam da si procitala ove
retke,a da nisu samo promakli neprimjeceni kao zrnce pijeska u
pustinji.Ali ako se ne zelis osvrtati na ovo razumjet cu u potpunosti.
Ne znam kakav bi zavrsetak bio najprikladniji,nisam nikad pisao ovakvo
pismo,ne padaju mi na pamet nikakve velike misli,a takvim izljevima
ovdje i nije mjesto,mozda tek da kazem da se nadam da vidis neki
smisao u ovim recenicama i da ti nije zao sto si ih procitala,bez obzira
na to sto mislila o njima,i da ti pozelim da ne sreces u zivotu previse
tipova poput mene koji pisu ovakve mail-ove izgubljene u prostoru i
vremenu poput njih samih,jer definitivno zasluzujes bolje od toga.
Pozdrav na kraju od lika iz dubrave koji misli puno ljepse o Imotskom
od kada je sreo tebe.
Dario.
Reakciju sam dobio tek nakon što je slijedeća akademska godina odmakla mjesec-dva, vidio sam je par puta prije toga uključujući i toga dana, ali ostali smo samo na bok, pa sam si ja to tumačio kao odgovor sam po sebi, šetkao sam se po hodniku ispred A-stoilidvjestoinešto kad je naišla uz stepenice nešto kao zastala i prišla mi valjda jedini put. Počeh nešto o dva puta u istom danu, kad mi je rekla "Pročitala sam poruku tek sad" nisam ništa govorio "i divna je ali...", "Dobro sve mi je jasno" odgovorih, rekao sam joj nešto u stilu da ne mora o tome, da joj nisam to zato slao, na što je rekla da bi bilo grozno od nje da ništa nije rekla, došli smo nakon par trenutaka neugodne tišine da mora na labos pa sam joj rekao da ne da da je ja zadržavam. Otišla je. Jebem ti život, zašto ništa što radim nije dovoljno dobro, ako nikom drugom,a onda meni? I zašto mrzim mediokritet? Loša kombinacija, nema šta.
Nismo nakon toga nikad više izmjenili ništa osim bok. I onda me ljudi jebu što me mrzi reći bok kad dođem negdje, pa se ja još pravitm fin, umjesto da im kažem da si jebu mater! Trebalo mi je još dosta vremena da nestanu udari koje sam doživljavao kad je sretnem. Mala garava je postala mala obojena, do sada je sigurno već diplomirala za razliku od mene i nisam je već dugo vidio, ali ostala mi je u sjećanju. Naučila me je da veliki dečki nikada neće postati imuni na plakanje, da imamo samo sada i da sutra ne postoji, naučila me je što je ljubomora bezbrižno čavrljajući s dojebanijim kolegama, prije nje mi taj koncept i nije bio previše jasan. Naučila me i da nam život ne daje ništa što sami ne uzmemo.
Sad možda je ona i bila ona prava, no dobro nije to najgore tako i tako nas krive stvari u životu najviše privlače. Najgore je što nikada neću znati jesmo li mogli biti više od slučajnih prolaznika, bez obzira što kakav takav završetak imam, jer je on došao daleko prekasno da bi odgovorio na to pitanje. Najgore je što pitanje nisam ni postavio dok je nešto značilo, a ne što je odgovor bio negativan kada to više nije bilo toliko bitno. Stoga dragi moj štioče koji si me nekim čudom istrpio dovdje, prisjeti se s vremena na vrijeme da imaš samo sada i da ti se na pladnju serviraju jedino bajke. Sad možda sam se ja u cijeloj toj priči varao u početnim pretpostavkama, ali s obzirom da me moj neženski instikt u međuvremenu solidno služio, a i uho hvala na pitanju dat ću si ipak benefit of a doubt.