By endurance, we conquere

Jesam, uspio sam! U čemu? Pa šta ste već zaboravili?

Cijeli zadnji dan u Miamiju proveli smo kući. Kiša je opet padala, a mi spremali svoje ruksake s opremom, suvenirima, odjećom i svim inim što smo imali sa sobom. A sad evo malo statistike, po čemu sam poznat jer ja bi cijeli svijet pretvorio u statistike i vodio ih za svaki klinac (koliko puta u godini, mjesecu, danu pišam, kenjam, otuširam se, sexam, koliko kila mesa, povrća, voća pojedem... ma sve živo). Dakle, na ovom sam putovanju kupio 5 suvenira za sebe, 10 suvenira za moj stan, zatim 55 raznih poklona za ljude koji su mi dragi, pa onda 4 para naočala, 1 jeans, 4 lopte za američki nogomet i konačno, točno 43 majice (gdje sam uračunao duge majice, dresove američkog nogometa i kratke majice... neke za mene, neke kao pokloni za frendove). Ali... fali mi jedna! Nevjerojatno kakav sam detaljist. Imam 43 majice i znam koja mi fali - ona crna koju sam kupio u Playa del Coco, s crvenom erupcijom vulkana na majici. Gdje sam li je mogao posijati? Sve je to, zajedno sa odjećom i ostalim stvarima koje sam teglio svih ovih 40 dana, bilo utrpano u dva ruksaka. Veći i teži je imao 23 kg, a manji 12 kg. Jedinu statistiku koju ovdje nisam iznio jest ona o troškovima, koliko sam love spičkao na ovom putovanju... ma nije važno. Proveo sam se ko kralj... moj život je Hollywood!

I kad se Alex vratio s posla, odmah smo išli na... Ma neeeee, ne na aerodrom! Pa u shopping! zar se ne sjećate da sam morao isprobati onu foru s vraćanjem patika. Došao ja u trgovinu, vidio da nemaju one fancy Asics koje tražim, ali ih našao u trgovini preko puta, pa se vratio u prvu trgovinu i rekao djevojci za kasom: "Nisam zadovoljan ovim Mizuno patikama. Želim da mi vratite moj novac." Dakle nikakvo ponizno, krhko, blago, nesigurno držanje, nego odmah u glavu s problemom, tj. razlogom vraćanja istih. I ženska nije ni pokušala nešto reći, samo "ok, sir". Pogledala je đon patika, vidjela da su čiste i uzela opet moju kreditnu karticu da je provuče kroz aparat, ovaj put za povrat love na moj račun i voila! Riješeno! Sad sam laganini mogao u drugu trgovinu kupiti Asics, koje su s porezom dostigle astronomsku cijenu od 197$ ili nešto manje od milju čuna. Da, znam... ne morate mi govoriti. Čista perverzija! I onak ću ih rasturit u pola godine s obzirom da kontinuirano joggiram. Ali samo se jednom u životu ide u Miami. Oke, možda vi. Ja ću se sigurno vratit... al znate što sam htio reći.

I sad smo mirno mogli na aerodrom. Pozdravili smo se sa Alexom, sjajnim Brazilcem, dobričinom, coolerom, jednostavnim tipom koji je mi je opet rekao da dođem kad god želim. Let je bio u 22h. Morao sam zamoliti ljude na aerodromu da mi dozvole nositi u ruci onaj kameni kip od pol metra kojeg sam kupio u Copanu (Honduras) i tip je rekao da sačekam i onda mi donio dvije lijepe crne torbe od tkanine da taj kip stavim unutra i nije bilo problema. Letjeli smo Virgin Atlanticom sedam i pol sati do Londona, ručali meso i pire, pili cole, vodu, čaj i šampanjac, gledali filmove, dokumentarce i crtiće (my favorite je Family Guy i pregenijalni pas Brian), a oko 9.30 je captain najavio da slijećemo i da je u Londonu oko 2 stupnja. Tamo nas je čekala Zuzu, frendica s neta s kojom sam dogovorio deal. Naime, trebalo je s aerodroma Heathrow u pet sati stići do Stansted aerodroma, udaljenog 100-ak km, odakle polijeću RyanAir i EasyJet. Busevima, metroom, željeznicom doći do drugog aerodroma bi koštalo oko 35-40 funti, a Zuzu mi je jos prije rekla da taj dan ne radi, pa može dignuti rent. A deal je bio da joj mi platimo rent-a-car, a ona ujutro dođe po nas, prebaci nas na Stansted, mi joj damo 25 funti za dnevni rent najobičnijeg auta (Opel Corsa), dakle 12,50 po osobi i... profitirala ona, profitirali mi. I zajebali cijeli London, tj. njihovu bezobraštinu zvanu skupoća.

Sad je trebalo nadati se da će me i EasyJet pustiti da nosim kip sa mnom u avion, a imao sam već ručnu prtljagu. Dodatni paket/predmet se nadoplaćuje 12 funti... ali opet sam prošao "lišo" (istarski termin kad sve ide kao po ulju, lišo-sklisko). I evo me, sad si gledam taj kip kako stoji u mom hodniku i dočekuje svakog gosta. A u krilu mi jedna od one četiri lopte american footballa. Ko da je moja beba. A u stanu još kaos - suveniri, majice i prčkarije posvuda. Ma polako... laganini... nigdje mi se ne žuri. Kolumbija, Venezuela i Brazil su i dalje tamo i čekaju me... next year, next February.

Kisa i kisa. Bila je prognoza da ce padati popodne i padala je skoro tocno pa u sat. Mi smo se gubili po kuci, pa otisli do centra Coconut Grovea da se prosetamo. Vidjeli smo traperice od 30 i 300 dolara, cipele od 4 i 70 dolara i zakljucili da je ovo bas dobro mjesto za zivjeti. Malo je i lijepo, mirno, slatko, na moru, u predgradju velegrada (Miami) i ima trgovina i stvari koje si mogu svi priustiti, i siromasni i bogati. Tako bi trebalo svugdje biti. Nakon setnje gradom krenuli mi put kuce, ali zaobilaznim putem, nije nam se vracali starim, poznatim putem. Usli u neku "lijevu" ulicu, pa jos malo skrenuli i stigli usred nicega. Samo glavna cesta medju nevjerojatno zelenom i gustom tropskom vegetacijom, obicne i kokosove palme, agave, te razno nisko, gusto i zeleno raslinje... Na trenutak sam pomislio da sam na Havajima (makar tamo nisam jos bio, ali uskoro hocu... kad nadjem zenu svog zivota... jer znate da mi je djecji san ozeniti se na Havajima). I kad smo skuzili da se hodajuci udaljujemo od grada, skrenuli u drugom smjeru. I dalje na glavnoj cesti... kad pocelo. Ali tako jako! Pravi ljetni prolom oblaka da smo se morali skloniti na ulazu u lokalnu skolu. Kad se malo smirilo, krenuli mi dalje, ali novi prolom, a mi opet nasli neku zgradu, ovaj put crkvu. Pa se opet smirilo i mi opet (mokri) put pod noge, kadli treci prolom. Pitamo joggera ak smo na pravom putu za centar, a on kaze da jesmo i jos doda: Good luck! Ocito je to bio neki lokalni freak, moj americki alter ego, jer i ja volim joggirati po kisi. Konacno, stigli mi u grad i kad smo htjeli prijeci ulicu po pljusku, automobili su stali da bi nas pustili da prodjemo cestu (iako nije bilo zebre). Zamislite vi finoce i kulture. I onda se sjetim kad mi netko tamo u Hrvatskoj govori i sere po Amerikancima i Americi, a nikad bio ovdje. Ljudi, prvo dodjite ovdje, upoznajte Amere, sami se uvjerite koliko je to kulturan i fin narod, pa nesto komentirajte. Oke da su Ameri glupi i ograniceni, nemaju previse opceg znanja, ali tako su dragi i pristojni. Sta to nije vaznije od tog dal je neko inteligentan ili ne?

Znaci presli smo cestu i na kraju skuzili da smo pred kucom Alexa. A u dva navrata dok smo se gubili, bili samo samo preko ceste od Alexove zgrade, a mi produzili krivim putem i tako se izgubili. Al da nismo pogrijesili, ne bi dozivjeli pravu tropsku kisu jer i to je bio dogadjaj, bar za mene. Za nicim ne treba zaliti u zivotu, samo biti zadovoljan kad se sve sretno zavrsi. S Alexom smo opet otisli u Pollo Tropical, a onda nazad doma i svako je imao svoje planove. Ja sam htio u kino i stvarno sam otisao. Igrao je "10.000 BC", film o mamutima i pracovjeku, nesto najnovije. Oke, necu opet pricat o filmu ak ga zelite pogledati, al ja sam opet bio zadovoljan filmom, makar su u njemu i mamuti i pracovjek i dinosaurusi i stari Egipat... dakle nema veze s realnoscu. Ali ipak, film prica i o ljudima, odnosima, a ja sam zakljucio da dvije stvari koje me u zivotu najvise odusevljavaju jesu: divljina i ljudi. Ovo posljednje ce mozda nekog zacudit jer sam poznat kao asocijalna osoba i ona koja voli cesto biti sama, al eto, volim ljude. Odusevljavaju me. Kad me netko bude pitao sto me od ovog puta najvise impresioniralo, sto cu prvo reci o ovom putu, biti ce: Ljudi! Oni su me najvise odusevili, najsnaznije dojmove imam o njima, najvise su me impresionirali. Ljudi koje sam vidio po prvi put put u zivotu, a znao sam ih dosad samo preko neta, ljude koje sam vidio jednom, a sad i drugi put (tip u Engleskoj, Amer Robert kojeg sam sreo kod vulkana i konacno Alex), te obicni ljudi koje sam sretao na standovima, na autobusnim stanicama, u trgovinama, na plazi, na cesti i svugdje u Srednjoj Americi, kao i sad u Miamiju... Svi su bili sjajni, svi su me impresionirali. Ne moze biti ljepseg u zivotu, ne moze biti stvari koje ti vise znace u zivotu nego da imas prijatelje, roditelje, zdravlje i da lako sklapas nova prijateljstva, da si dobro prihvacen medju ljudima. Pa zar ima neceg sto bi vi vise htjeli od tog? Novac? Slavu? Superzgodnu zensku ili tipa? Pa sta ce vam te tri stvari? One vam ne donose srecu. Ljudi su najvece bogatstvo... i odnosi medju njima, nama. Ja sam vidio to najbolje na ovom putu. Jednom sam rekao da sam puno tog shvatio na ovom putovanju, da sam jos nesto otkiro o sebi... Saznao sam da zelim i dalje putovati, ali da nebi mogao bas putovati godinu-dvije (a kamoli vise) bez da dodjem kuci, saznao sam da ne zelim zivjeti negdje drugdje a da nemam blizu ljude koje volim, s kojima se najvise druzim, saznao sam da imati roditelje i imati prijatelje jest najvece bogatstvo jednog covjeka... Nikakvi novci, slava, cak ni cura-zena. Ona te kad tad moze zajebat, prevarit. Tu mislim i da muskarac-muz moze zenu prevarit i zajebat, ne gledam to samo kao muskarac, tako da vi cure-zene ne mislite krivo sad. Dakle, porucio bi svima da se vise trude graditi medjuljudske odnose s ljudima s kojima se najcesce druze i do kojih im je stalo (obitelj, prijatelji, kolege, muz-decko-zena-cura), nego neku svoju imperiju, bogatstvo ili zaradjivanje sto vise love i samo uzimat, uzimat, uzimat, sve stavljat na hrpu... to vas nece usreciti.

Film koji sam gledao, dotaknuo je i moju rak-ranu... religiju! Konkretno, Egipat. Imamo je i do boli stovao osobu koju su nazivali svojim bogom, ali u ovom filmu to nije bio faraon i kad ga je glavni lik ubio, nije se nista srusilo, nego se i dalje zivjelo. Mislim da je reziser isto neprijatelj crkve i religija i da je tim filmom samo htio pokazati i dokazati ljudima da nema religije, nema boga, samo smo mi ljudi koji sve mozemo uciniti, napraviti, promijeniti, pomaknuti granice, pa skoro i planine ako to zelimo. I zato i ja vicem: Dolje crkva! Dolje religija! Vjerujte u sebe, samo u sebe. Ako vec hocete, vjerujte u to "nesto", ali najprije vjerujte u sebe. Samo vi mozete promjeniti sve stvari u vama koje zelite. Samo vi mozete prestati pusiti, smrsaviti, samo vi sami mozete postici neki uspjeh ako to zelite, samo vi mozete realizirati nesto ako se potrudite. Nikakav bog to nece napraviti za vas, kolikogod se vi trudili i molili. Svi smo mi mali bogovi i zajedno cinimo nesto sto se zove religija, tako ja razmisljam. I ako smo svi dobri i gradimo dobre odnose medju nama, bit cemo jaci, bolji, poduzetniji, uspjesniji i na kraju sretniji. I nista nam drugo nece trebati. Ni novac, ni slava, ni ikakvo nogatstvo... Uh, koji duboki i naporni monolog... meni za laku noc, vama za dobro jutro.

Nakon kina sam zavirio u sportsku trgovinu u sklopu istog shopping centra tu u Coconut Groveu, kad neki klinac mene pita ako nesto trebam. Nisam odmah kuzio da radi tamo... a ima samo 15 godina. I onda ga ja pitam za neke patike koje su mi zapele za oko, a on kaze da su to super-turbo-ultra dobre za trcanje, da je to najnovija linija Asicsa. I stvarno, osim future-space linije, imaju dobar djon s 2 mm debelim gelom i mali me nagovara da kupim. I ja mu kazem da priceka do sutra da odlucim, da imam dva prekrcana ruksaka, a jos i tek kupljene Mizuno patike, a on kaze da je to zadnji broj i da cu u Europi biti glavna faca s njima. Al kostaju 190$ !! I ja mu ponovim: Cekaj do sutra da razmislim. I kad sam dosao kuci, odmah sam pitao Alexa dal stvarno u Americi vrijedi ono da mozes neku stvar kupiti i ak ti se nakon par dana ne svidja, jednostavno je doneses nazad u trgovinu i vrate ti lovu. Kaze da je stvarno moguce, ali moras imati kutiju i racun. Oke, racune uvijek cuvam, ali gdje je kutija? Bacena u kontejner! I ja odmah s lampom u kontejner... i tamo je! Uzeo je, ocistio Mizuno patike i sutra prije leta idem u trgovinu probati vratiti ih i onda kupit te Asics! Znam... prije samo minutu sam pisao o tome kako ne volim materijalni svijet, a ja sad upravo to cinim. Kupujem neku ultra-fancy-skupu stvar. E, ali ja joggiram! I trebaju mi dobre patike za trcanje. A s Mizuno sam probao trcati bas sad od kina do kuce i ne svidjaju mi se, a Asics sam probao u trgovini i stvarno se osjecam vrlo dobro u njima. Zato, sutra mi drzite fige da mi uspije ta trampa.

Letimo za 21 sat... i ne mogu vjerovati da je i tome dosao kraj... i da za tri jutra idem na posao. A sad sam tisucama kilometara i jedan cijeli ocean udaljen od Europe, a kamoli od kuce. Vec sam se dobro spakirao, sve te silne majice sam dobro komprimirao i njima zacepio svaki slobodni prostor u oba ruksaka. A sutra osim tih patika moram si jos par majica kupit. Probao sam ih jucer i sad odlucio da jos malo love potrosim. Koji freak, koji materijalist! Dolje ja!

Kao sto i rekoh, Grissom i Catherine su jutros dosli iz Vegasa, pa nije bilo potrebe da me i danas Horacio zove i probudi. Sami su isli rjesavati slucaj ubijene konobarice, tako da sam jutros laganini ustao oko 10h. Predobri Alex je isao kupiti nam dorucak i nije mogao bolje izabrati - odlicni bagette kruh, nalik francuskom, talijansku salamu, cetiri velika obicna, ali dobra kroasana, sok od narance, jabuke i banane. I zato mogu zakljuciti ovo: Brazilci - daleko najbolji narod na planeti! Imam desetak Brazilaca prijatelja i svi su predobri ljudi.

Kilili smo se vise od sat vremena po kuci, pa konacno otisli na plazu, ovaj put Miami Beach. Ali opet dosadno tamo. Duuuga pjescana plaza cijelom duzinom otoka na kojem je taj dio grada, neizbjezne lezaljke i suncokreti (koji se iznajmljuju za oko 25$ na dan), odmah iza plaze su visoke 30-katnice, nema palmi, nema ni previse ljudi jer poluoblacno je, samo poneki baywatcher na uzvisenoj drvenoj kucici zvizdi kao sudac kad se netko previse udalji od obale, tri tipa dodavaju se loptom za americki nogomet, cetiri Brazilaca (kojih ovdje dosta zivi) su igrala nogo-odbojku (i to vrlo dobro), dok su se cetiri poludebele Amerikanke samo izlezavale, a najbolja je bila buca koja je imala tetoviranog leptira izmedju lopatice i ramena, al toliko je sala imala na tom dijelu tijela da je leptir vise licio na debelog sismisa. Mi smo se malo kupali, malo dodavali loptom, ali bilo je i dalje dosadno, a kad su tamni oblaci prekrili plazu, bio je to signal da dignemo sidro. Isli smo u "Pollo Tropical" (tropska kokos, koji naziv!?), zdravi lanac restorana specifican samo za Floridu, gdje je vecina jela piletina, ali mi smo probali dobre repove skampa nataknute na stapice kao da su raznjici. Porcija uz dva priloga kosta samo 6$ ili 30 kn. Nakon toga smo otisli kuci, otusirali se, dok je vani kisa pocela sve jace padati, a onda sam ja otisao u raj. Naime, Alex me vozio u najveci shopping centar, Dolphin Mall, gdje mi je receno da ima brdo trgovina, te NFL stvari. I stvarno je bilo svakakvih trgovina: Dockers-Lewis outlet gdje raznorazne Lewis traperice kostaju 150 kn, DG trgovina za skateboardere gdje je tip7radnik dvojici klinaca na licu mjesta osprejao skate sa slikama/uzorcima koje su odabrali, pa zatim Billaboard (ili kako se vec zove i pise), Quicksilver, Payless shoes, Miami Heat store... Ali NFL stvari nikako naci. Zato sam si kupio brdo druge sportske odjece - Esprit majicu dugih rukava za 25$ (125 kn), dvije Ecko majice (svaka 15 $), Nike hlacice i dvije majice fit-dry za jogging, al najsretniji sam bio s novim Mizuno tenama za trcanje. Jest da sam dao 130$, ali prvoklasne su. U njima necu morat nista radit, samo napravit dva-tri koraka i poletit cu. Alex mi je pomogao da konacno nadjem i NFL shop, kupio sam si dres svoje ekipe na snizenju, a onda smo, da proslavimo moji odlicni shopping, otisli u Burger King i najeli se kao pravi Ameri - hamburgeri, pomfrit i cola. O da, napunio sam mu jeep s benzom jer stvarno nas vozi svugdje di zelimo bez da ista trazi zauzvrat, cak se i prozvao nasim soferom.

Kisa je nastavila nemilosrdno padati, tako da smo po dolasku ostali kuci, a kako je najavljuju i sutra, bit ce jos jedan dosadan dan koji cemo vjerojatno provesti i u trecem razlicitom shopping centru otkako smo dosli u Miami. A navecer vjerojatno idemo u kino. Kao sto se vidi iz prilozenog, dosadni dani u Miamiju. Mozda je bolje da sam danas s ekipom iz CSI isao rjesavati ubojstvo (jos je i zgodna Catherine bila tu), bar se na poslu uvijek nesto zanimljivo dogadja.

Danas nista posebno, klasican radni dan - rano ujutro zvao me Horacio jer dogodilo se neko ubojstvo tu u Miamiju, na South Beachu, pa smo nas dvoje trebali ici na mjesto dogadjaja. Morao sam traziti DNA uzorke na plazi, po pijesku, dok je Horacio razgovarao s ljudima koji su nasli tijelo. Navodno je ubijena neka konobarica iz obliznjeg hotela... Sutra moraju doci Grissom i Catherine iz Vegasa kao ispomoc jer slucaj je malo tezi nego sto izgleda, valjda neka big faca umjesana u ubojstvo...

Ne, ne... ajmo sad za ozbiljno. Dakle, znaci... Jucer smo se ustali oko 9h (i dalje u Guatemala Cityju), sjajna Claudia nam je pripremila dorucak, u podne nas vozila za obliznji aerodrom La Aurora, tamo di je prije 35 dana sve ovo pocelo, i u 15h smo vec letjeli za Miami. Ali zamislite, sugava American Airlines kompanija nam nije nis osim ultra-turbo-mini paketica cipsa ponudila za trosatni let. Onda je dugo trajalo vozikanje po pisti dok je avion nasao slobodni gate, pa cijeli proces oko imigracijskog dijela, ali je crnac-policajac bio presimpa i zajebant. Cak nas je pitao dal smo cura i decko i kad se zenimo... i da nas next time zeli vidjeti opet tu s prstenima. A mi se gledamo i smijemo... e da zna da smo mi imali bas takve planove, al sve se ispostavilo da je drugacije medju nama... i to bas na ovom putu. A onda se drugi policajac nacudio kad je provjeravao nase pasose i pitao: Sta Hrvat i Crnogorka rade skupa?

Alex, moj brazilski frend koji me i pozvao u Miami, vjerno je cekao dva sata na aerodromu, dok se nismo pojavili. Ali nije planirao da smo krcati ruksacima, pa smo se u njegov cabrio mini-jeep trebali ugurati s jos dvije surf daske koje fura stalno sa sobom. Prvi stop smo htjeli da bude Pizza Hut, da se najedemo, i odmah tamo smo vidjeli da ce atmosfera i ovdje biti prijateljska, kao i po cijeloj Srednjoj Americi. Kod konobara smo narucili pizze, a on pita odakle smo. Croacia! And you? Cuba, man! Fernando se zvao, mali i simpa. I kaze da zna nekog naseg igraca - Hasan Shukur. A neeee, to je Turcin, kazem ja. Mislis na Shukera? Oh, yeah, yeah. Onda izasao ja vani cekati pizze da se naprave, kad evo ti Fernanda na cik-pauzi. I mi spikamo ko da smo frendovi. Kaze on da je odavno tu preselio, prije 5 godina, ali da je prije radio u nekom restoranu gdje ga je proganjao sef koji je bio gay, pa ga je poslao u 3 p.m. i zato dobio otkaz. I pita me dal u Hrvatskoj ima puno gayeva. Kazem ima, a on uzvrati da ih je brdo i ovdje. Pa usli unutra, ja cekam i dalje, a neka mrcina od lika koja radi za sankom mi kaze: Hey Davor Shuker, your pizzas are here! Hahaha, thx. Dovezli se mi u Coconut Grove, malo mjestasce na obali, 20 min juznije od Miamija, gdje Alex zivi i odmah legli.

Danas ujutro budjenje u 7 jer Alex je isao na posao (obalni inzenjering), pa nas je prebacio ni vise ni manje nego u Key Biscaine. Da, da, bas ono mjesto gdje se odrzava ATP turnir. Nisam ni znao da je tak blizu Miamiju. Uh, danas je bas jako puhalo tu i bilo je poluoblacno, ali ipak sam se setao plazom i suncao i naravno kupao. Ali nis posebno nije plaza. Oke, ima pijeska i zeleno more i palme... ali dosada ziva. I pijesak nikako otarasiti sa sebe, donio sam ga i Alexu u stan. Ali naucio sam nesto o ovom mjestu, pa poslisite.

Key Biscaine je vrlo lijep gradic, sve je kao po spagi, nema parkiranja uz cestu (koju cine dvije trake u jednom i dvije u drugom smjeru, odvojene travicom i drvored palmi), nego samo u garazama, svatko pozdravlja svakog na cesti, fancy shopping centri, prekrasni parkovi sa zelenom travom gdje ima baseball igralista, pa cak i pravih nogometnih golova, drvenih klupica za piknik, a svako malo se vijori ogromna americka zastava... ma prava idila. Skoro da bi i mogao zivjeti ovdje. I sve se to zapravo nalazi na otocicu, dugom oko 7-8 km, sirokom pola od tog. Sjecate se da se u Belizeu takvi pjescani otocici zovu cayo(s)... e pa ovdje je key, ali se isto izgovara - ki. I na tom otocicu su jos oko 500 godine p.n.e zivjeli indijanci iz plemena Tequesta. Kad su bijelci prvi put dosli u ove krajeve, bilo ih je oko 20.000. Kasnije su ih bolesti, koje je bijeli covjek donio samo sobom u Novi svijet, osakatile i do 1763. ih je preostalo samo 300. Tada su ih laganini prebacili na Kubu, ko da su zivotinje, da bi bijelac imao vise mjesta za sebe. Stvarno, svaka cast bijelcima!! Gdjegod dosli, napravili su takve odvratne stvari domorocima diljem svijeta. I sve uz potporu tadasnje crkve (a ni ova sadasnja nije puno bolja). Posebno bi trebalo "zapljeskati" smradovima spanjolcima. Pa taj narod ne mogu smisliti u nikojem sportu, naravno ne zaboravljajuci moje stare musterije, francuze, jos odvratniji narod. I namjerno im pisem mala slova, u znaku nepostivanja. A jadni SrednjeAmerikanci jos uvijek glorificiraju te smradove. A fuckin´ spaniards im nametnuli svoju religiju, sagradili svoje crkve, uzeli im zemlju, ubijali, pljackali i palili, doveli bolestine i svoje zivotinje koje su unistile one autohtone... Bas se pitam dali svi spanjolci koji posjete Latinsku Ameriku osjecaju griznju savjesti kad se sjete sto su njihovi preci radili ovdje u Srednjem Vijeku ili prije samo 200 godina, sto su sve ucinili, sto su sve srusili, spalili, ubili... Ma mos mislit! Kao sto crkva ne osjeca griznju savjesti za sve odvratne i nehumane stvari koje je radila u doba inkvizicije. Dolje crkva! I dolje spanjolska!

Ok, malo mi dajte vremena da se saberem i smirim. Dakle, suncao sam se i kupao u Key Biscaneu, bilo je nekoliko zgodnih latino cura (posebno dvije cokoladne boje puti, sise barem trojka, tetovaza iznad dupeta, mmmmm), a samo sam jednu stariju zensku vidio u toplessu na cijeloj plazi. Kasnije smo krenuli pjeske do mosta koji spaja otok sa kopnom, u nadi da cu ici posjetiti Miami SeaAquarium, iako je ulaznica bila cak 34$, ali bilo je vec kasno i park se zatvarao. Alex je zavrsio s poslom i dosao na tu po nas, kao po dogovoru. Ja sam navecer odlucio ici u moj prvi shopping u sportski centar u Miamiju dok je on isao na happy hour party sa svojim kolegama i mojom partnericom na putovanju.

Nisam se bas odusevio u mom prvom pohodu na NFL stvari. Ko ne zna, obozavam americki nogomet, NFL profi ligu, i imam brdo te odjece, al sad si zelim kupiti jos tog, malo osvjezit moju liniju. A jos sam prije puta preko eBaya narucio dosta te odjece da stigne kod Alexa, pa sam prvu vecer imao posla samo oko otvaranja silnih paketa koji su stigli na njegovu adresu. A danas sam kupio samo dvije lopte, onu oridjidji od kravlje koze za frenda koji je tako u vjetar bacio 90$, a ja sam gotovo identicnu platio 10$ na kasi, iako je na njoj pisalo da kosta 25$. Sutra znaci idem kupiti jos jednu, haha. Ali nisam nasao jos stvari koje moram kupiti sebi i frendovima, npr. neke sresove, majice i Miami Heat stvari. Receno mi je da moram u drugi shopping centar i Alex zna gdje je pa ce me odvesti. Lik je stvarno zakon. Sad kad smo dosli doma, zasvirao je malo na gitari, dao mi cokoladu da mu je potamanim, zezali smo se i usporedjivali misice i kilazu (on ima 183 cm kao i ja, ali cak 17 kg manje, sto izgleda nevjerojatno jer ja uopce nisam debel), ali i ja sam mu bio dobar. Oprao sam mu svo sudje koje drzi u sudoperu jos od prekjucer. Tipican Brazilac. Kao nasi Dalmatinci. Sve polako... nigdje nam se ne zuri, nema potrebe nesto radit ak bas ne treba... i sve cemo sutra. I sutra se dignemo kad se dignemo, a onda idemo po nogometnu loptu, pa na plazu i malo igrat fusbal s Brazilcima jer ih ima dosta tu po Miamiju i Alex se pretezno s njima druzi. A ja evo zavrsavam pisanje u mraku dok svi spavaju oko mene jer vec je 01h u noci. Valjda cu pisati i sutra novosti iz Miamija... ako me opet Horacio ne probudi s nekim novim slucajem.

Odmah da priznam jer sam i sam primijetio... Pisem slabije, losije, nekvalitetnije... Razlog? Pisem na laptopu i nije moj i pisem nocu i prekratko budem za njim, a i ne da mi se u zadnje vrijeme`pisat... tuzan sam jer ova avantura zavrsava.

Claudia koja nas je ugostila u Guatemala Cityju (skraceno Guate), sjajna je djevojka. Ima 34 godine, mala, pomalo buca, ogromno dupe (kako sam zlocest), vodi svoju malu pravnicku firmu, ali ovo je uskrsnji tjedan u u vrlo svetoj i religijoznoj Latinskoj Americi, pa se ovdje ne radi od srijede do nedjelje... taman ko naruceno za nas da se Claudia posvetiti nama. Zapravo sama se ponudila. Naime, kad smo tek dosli u Guatemalu, isli smo je samo posjetiti jer je bila vrlo draga i od pomoci dok sam tek organizirao taj put. A onda nam je, dok smo putovali drugim zemljama Srednje Amerike, poslala mail i rekla da smo joj dragi i da bi voljela da zadnje dane provedemo kod nje, da bi mogla ici s nama okolo. Odgovorio sam joj da cemo vidjeti kako se planovi i itinerar puta budu odvijali. I stvarno, Belize nam je ostao duznik, pa smo prije vremena stigli u Guate i sad smo njeni gosti.

A jucer, cim smo rano ujutro dosli u Guate onim ocajnim nocnim busom, htjela je doci po nas, al smo mi izdilali taxi (40 umjesto 50 quetzalesa) koji nas je odveo u otmjeni dio grada gdje zivi. Njen prostrani stan na drugom katu, pogled na cijelu grad, internet, ves masina, kablovska, tv, frizider, tus, wc.... sve nama na usluzi, for free, jer znam je preko onog websajta gdje ljudi koji vole putovati nude i traze free smjestaj bilogdje u svijetu. Al tu pricu vec znate. I stalno se smije i bas je draga osoba. Ima i psa. Crnog mladog labradora. I necete vjerovat kako se zove. Troika!!! Negdje je cula to ime i tako ga dala psu. I ja se cijelo vrijeme igram s psom.

Jucer nas je vozila do Antigue. Prvo smo pokupili neke stvari koje smo tamo kod frenda bili ostavili (sjecate se da smo prvih 5 dana vec boravili u ovoj zemlji), a onda smo isli na standove kupit jos nesto suvenira od lokalih ljudi. Kako sam samo dobro poslovao. Spustio sam za pola cijene malu zelenu masku od jade kamena (ne znam kako se na naski kaze), te Maya horoskop ucrtan na kravljoj kozi. Zatim jos neke majice, stvarcice i nazad u Guate gdje smo se konacno najeli u Pizza Hutu. Onda smo isli popit kavicu u neki otmjeni dio grada i steta sto smo uopce otisli. Tamo sam vidio najljepsu curu s ovog putovanja, pravu Latino-Amazonku. Crna duga kosa koja baca na plavkasto bila joj je do preko ramena, a oci boje Dinama, modro plave. Obucena u jeans i crnu kosulju, sama je sjedila za sankom. I svako toliko je bacala pogled na moj stol... a ja s dvije cure... reklo bi se "vezanih ruku". I nakon par minuta je otisla... sama. Jooooj, kako sam bio tuzan nakon tog. Steta, prava steta sto nisam imao priliku stupit u kontakt s njom. I otad je trazim u licima svih crnki koje vidjam gradom, ali uzalud. Nikad vise ne budem vidio tu curu. Osim ako se ne vratim i dignem sator ispred tog kafica i cekam danima dok se ne pojavi opet.

No dobro, k vragu i cure. Samo mi probleme stvaraju. Vratimo se nama. Navecer smo spremili pastu, otusirali se i laganini zaspali. Danas ujutro 4 jaja na oko, 3 hrenovke za dorucak (ja ko neko radioaktivno bice - nemam 2, nego 4 jaja i ne jednu, nego 4 kobasice, haha) i ajmo do vulkana. Claudia nas je htjela voditi do tamo jer na Pacaya vulkanu se moze vidjeti lava. Bila je veeeelika guzva na cesti jer svi su za praznike isli nekamo, al ipak smo stigli na odrediste i mi, do malog sela San Francisco. Izasli iz auta i krenuli hodajuci uzbrdo po malom puticu kroz sumu, posranom od konja koji takodjer vode turista do vulkana, a prikeljila su nam se dva klinca iz sela koja se sama nametnu kao vodici i tako zaradjuju. Jedan je odustao, a drugi, Elder od 13 godina, nije prestao mliti i na kraju je cak i bio simpa. Cure cu jedva disale, a kamoli hodale uzbrdo, al nekako smo nakon sat i pol stigli. A pejzaz nerealan. Suma, trava, stabla... i onda na livadi se vidi lava koja je probila grotlo prije nekog vremenqa i tekla drugim tokom, po livadi. Ali sad je vec hladna. A oblaci su zaklonili vrh vulkana koji je odmah ispred nas... a vjetar ih velikom brzinom siba sim i tam iz grotla koje se stvorilo i ispod te livade. A u njenu prava lava, tece u jednom potoku. I ima putic koji se kratko i strmo spusta ravno do njeg. I ja crta dolje! Putic je stao bas ispred lave, na pol metra od nje sam bio. Da skliznem i upadnem, pozdere me. Nevjerojatan prizor, nevjerojatan dozivljaj, nevjerojatno koliko je vrelo oko lave. Ne mozes stajat ispred nje. Kako je mocna ta Majka Priroda. I sve puca, ko da se kamenje kotrlja, takav je zvuk lave koja ide i ne zaustavlja se pred nicim. Kotrlja otprije ohladjeno, suplje kamenje od lave, zato i jest tako tupi zvuk. Vratio sam se na livadu iznad lave dok su i cure stigle, a onda se odlucio popesti na ohladjenu lavu koja se prije nekog vremena, mozda tjedana, mozda mjeseci, mozda godina, do livade spustila sa samog vrha vulkana. Nevjerojatno je bilo hodati na ohladjenoj i okamenjenoj lavi, a kad sam naisao na kamenje ispod koje je tekla prava lava, postalo je tako vruce oko nogu... a mene sibaju hladni oblaci koje vjetar nosi u svim smjerovima.... Malo mi je bilo hladno, malo toplo. Neobican osjecaj. Probao sam stavit ruku u pukotinu po kojoj sam hodao i odakle je sibao topli zrak (ali se lava nije vidjela). Ma nemoguce! Ne mozes ruku stavit u rupu koliko je zrak topao, zapravo vreo, iako se lava ne vidi. Hodao sam, slikao se... i ajmo nazad do cura i Eldera. Pa onda laganini do auta. E da... i Troika je bila s nama cijelim putem. I idemo mi dolje, vidjamo druge turiste koji su dosli organizirano s agencijama, puno Amera naravno. Kad... u jednoj grupi ljudi koja ide uzbrdo i prema meni, netko mi se smije. Ja ne mogu vjerovati! Odmah sam ga skuzio! Pazi ovo. Prije dva ljeta je preko onog istog sajta, kojeg sam prije spomenuo, tip meni poslao poruku da putuje Europom i ak ga mogu ugostiti. I ja pristao, bio je kod mene tjedan dana. Zove se Rob(ert), al ja sam ga prozvao Frodo jer lici na tog lika iz filma. Tad je imao 20, a sad ima 22 godine i jako je fin i drag decko. I sad putuje po Srednjoj Americi vec godinu dana. Znao sam to i zato sam ga preko maila pitao za neke savjete i smjestaj po Nicaragui dok sam putovao tom zemljom. I uvijek mi je odgovarao i tako puno pomogao. Spavao sam bar u tri hostela koja mi je on savjetovao. Ali nismo se mogli susresti jer on je zivio u gradicu koji nije bio na mom itineraru puta. A sad ovako, bez planiranja, boom! Susretnemo se predzadnji dan mog boravka u Srednjoj Americi. Odmah smo poceli spiku o svemu, kako je ovdje, oboje smo zakljucili da je super. Rob je iz Antigue dosao s grupom turista. Pitao sam ga kad ce vec jednom kuci, a on kaze da cak nastavlja jos pola godine putovat po Juznoj Americi, pocevsi u Kolumbiji. E to ce biti i moje slijedece putovanje! Ali zamislite, mladi Amer je vec tri godine na putovanju. Prvo je bio u Europi, kad je i mene posjetio, pa dosao kuci u Seattle i nakon dva mjeseca opet se sam zaputio u svijet, putovati. Tko bi od nasih muskih kukavica iz Poreca ili Hrvatske opcenito to ucinito? Koji bi se od golobradih kukavica odvojio od mamine sise i tatinih novaca. Takvi hrvatski decki se samo vrte i vozickaju po gradu, pokazuju svoj novi ili tek oprani auto s vrhunskom audio opremom iz koje frcaju megadecibeli trenutnih hitova, a u kaficu na stolu samouvjereno, uz kutiju Marlbora, stavljaju svoj najnoviji mobitel... i naravno, nalickani su, izgelani po kosi i namirisani. Jer to je sve sto u zivotu znaju raditi.... A drugi mladi ljudi putuju, osamostaljuju se, obogacuju, uce o svijetu, upoznaju nove ljude, kulture.

I putem nazad za Guate sam se jezio od pomisli koga sam susreo... i kako nenadano. Kad se najmanje nadas, evo ti se dogodi nesto tako malo sto te tako jako razveseli. Ko zna, mozda me u Porecu ceka ona crna Amazonka koju sam jucer vidio, haha.

Malo prije sam na telki gledao CSI Miami... a za tocno 14 sati upravo tamo letim. Koji "Hollywood zivot" ja imam! Jednom mi je neka cura ljutito rekla - ti mislis da si Hollywood, ha? Hm, sad kad si bolje razmislim... pa nije bila daleko od istine. Oke, znaci od sutra vam pisem iz Miamija. Jel mi moze bit bolje? No way!

Zaboravio sam napomenuti da je Tikal napusten 870.godine, Maye su ga jednostavno napustile, a ne zna se zasto. Mozda su iscrpili zemlju, mozda su samo nasle bolje mjesto gdje zivjeti, ali Tikal im je stvarno bilo impozantno mjesto. Sve te piramide i zdanja koje smo vidjeli, cine samo 20% otkrivenog i ociscenog podrucja Tikala. Ostatak od 80% gradjevina jos je uvijek ispod zemlje, pod malim brdima i vegetacijom, ali mogu se tocno raspoznati brda koja kriju piramide jer su bas takvog , piramidalnog oblika.

U gradu Flores, na jezeru Peten Itza, oko 60 km juznije od Tikala, bukirali smo bus za dugi put do Guatemala Cityja. Imali smo opciju od 4 bus kompanije, a mi smo isli na srednje jeftinu opciju. Samo smo htjeli da nam sjedala ne budu do wc koji zna smrditi u busu, a kad ono, bus ko da je tek sad dosao s nekog prasnjavog safari putovanja. Bus u kojem trebamo putovati vise od 9 sati cijelu noc ne da nije imao wc unutra, nego je izgledao gore nego bus kojim se ide iz Poreca u Vrsar. Ali mene to nije obeshrabrilo. Bilo je to zadnje putovanje u Srednjoj Americi koje smo imali za obaviti i ja sam sve to mirno prihvatio. Jos sam zasjeo na zadnja sjedala i kao poceo spavati cim smo krenuli u 22.30h, al motor busa je bio u tako ocajnom stanju da se cinilo da ce mu svi klipovi biti lansirani u orbitu. Brncio je za poluditi, a k tome je i auspuh bio pregoren bar na 4 mjesta. Ja sam si pokrio usi i zamislite, nekako sam uspio zaspati cak do 2.45 kad smo stali za pis-pauzu. Nakon tog su me probudili neki Guatemaltecosi koji su usli u bus i otad sam spavao u sjedecem polozaju. Malo spavao, malo bio budan, malo drijemuckao i evo nas u glavnog gradu. Usao sam u obliznji hotel koji je bio nesto najgore sto sam dosad vidio od raznih hotela koji se ovdje tako nazivaju. E u taj se pak wc nebi nikad okupao, ali morao sam zaposjesti skoljku, pa znate kako je.

Taxi nas je odveo do rezidencijskog dijela grada gdje Claudia zivi i evo me svjeze okupanog, obrijanog i mirisljavog dok pisem za njenim laptopom. Sad idemo u gradic Antigua gdje smo dosli prvu noc ovog puta jer tamo imamo neke stvari koje smo ostavili, pa cemo ih pokupiti i jos malo stvarcica kupiti, a onda idemo na rucak, pa nazad u Guatemala City, uzivati u tom gradu za kojeg su svi govorili da je opasan, a zapravo sad ujutro nam se cini najljepsim gradom cijele Srednje Amerike. Zivi bili, pa vidjeli.

Vozimo se laganini cestom prema Tikalu i pocinje se nazirati prasuma, djungla uz samu cestu. Stvarno se vidi da dolazimo u najveci i najpoznatiji nac. park - nema otpadaka, a na 20 km od samog parka, vec je patrola policajaca, zgrada i billjeze kad je vozac usao, a nakon 20 km i dolaska u sam park, drugi evidentiraju kad je tamo stigao. Provjeravaju dal je jurio jer se ne smije ici preko 45 km/h. Vidi se da je cesta prije vise godina prokrcena kroz tu gustu djunglu - lijane, razna stabla, palme, agave... ma svega sto moja mama ima u vrtu, tog ima i ovdje, samo tako gusto da se ne mozes probiti ak pokusas zaci u tu djungletinu.

Kaze nas sofer da je najjeftiniji hotel 30$ po osobi na noc, ali da ima i camping. To je zapravo velika zelena poljana, na 100 m od samog ulaza u nac. park i piramide, gdje je poredano nekoliko slamnatih krovova i cementni pod, a ispod njih ljudi kampiraju. Pitamo tamo, ali nemaju satore, a mi ni to, a ni vrece nemamo. Ostavili sve jos prvi dan u Guatemali kad smo stigli jer smo bili pretrpani stvarima. Dobri cuvar kampa Enrique nam je dao dva hammocka, one lezaljke koje se stave izmedju dva drva, te mrezu protiv komaraca, i to nam je montirao ispod krova kojeg smo odabrali.

Isli smo onda kupiti kartu koja vrijedi i drugi dan i onda ubacili u petu brzinu hodajuci i ajmo vidjet taj kompleks piramida, najveci u cijeloj Srednjoj Americi, poznati Tikal. Sve je razvuceno na vise desetaka kvadratnih metara, to je bio pravi megapolis Maya. Ciljano je izabran da bas ovdje bude sagradjen 751.godine nase ere, u samom srcu poluotoka Yucatan, dalje od podrucja uragana, poplava, potresa, a opet u sredini carstva, odakle su Maye mogle vrsiti trgovinske razmjene s ostalim gradovima-drzavama (slicno kao i Grci). Tikal znaci Grad glasova, em jer ovdje zive kreketave papige i urlikajuci majmuni (howling monkey), em jer su Maye dvije glavne piramide Tikala sagradile jednu naspram druge, tako da imaju odlicnu jeku i sirenje zvuka kod raznih rituala. Tikal se gradio 52 godine. Svaki novi vodja Maya je na postojecoj piramidi sagradio novu, a svakih 20 godina, malo dalje od glavnih piramida, gradili su novi mali kompleks piramida. Najveca piramida je Temple IV, visoka cak 70 metara, ali i zatvorena za penjanje jer je prije nekoliko godina stara Meksikanka pala, otkotrljala se po visokim stepenicama... i naravno umrla. Mi smo se popeli na nebitne piramide jer sutradan ujutro smo imali posjet s vodicem, a ja sam jednu piramidu htio gore na vrhu ophodati, ali ogromna, zelena zmija duga metar i pol, koja se suncala na zidicu, nije mi dopustila to. I vidio sam je u zadnji tren, a dolje ispod mene provalija, tako da sam se sledio. Kasnije sam cijelim putem vidjao zmije, makar su to bili samo korijeni stabala ili pruti ili trava...

U dva sata smo se dobro oznojili, presli vjerojatno oko 7-8 km, vratili se u kamp gdje nam je Enrique pripremio lezaljke, al ja u njima nisam mogao spavat. I rekao sam mu da cu ja na podu spavat, na travi, ali nek mi samo nekako montira mrezu protiv komaraca. I on bez ikakvih problema se stavio na posao, maknuo lezalju s precki ispod krova, jos pozvao kolegu da ide naci neki panj i drvo, pa mi improvizirali sve to da mogu spavat kako ja zelim. Mi mrtvi-umorni, a trebamo se ustati u 4.30 jer u 5h je glavna poslastica - penjanje na glavnu piramidu odakle se gleda svitanje dana, a mi i dalje bez budilice. Noc je bila jedinstvena - lezim na travi, oko mene tanka mreza protiv komaraca (kojih uopce nije bilo previse), a iznad mene kroz mrezu vidim mjesecinu i prekrasno zvjezdano nebo. Ali tesko je zaspati na tvrdoj zemlji, makar nije vlazna. Vrtim se, idem lulati triput po noci, vidim da je 3.40, a onda zaspali do 5.05h. Ali ajmo ipak do ulaza vidjeti ak je vodic jos tamo. I stvarno, mrkla noc, tek je 5.10h, a tamo svjetla vozila, zamor, brdo ljudi. Ulazimo opet u park, ovaj put pod okriljem noci, ludi vodic hoda, ma zapravo pici 8 km/h (ako racunamo da covjek ide 5 na sat), a sve da bi prije zore stigli na najvisu piramidu. A tamo - najvece sranje prodano za atrakciju. Svi sjede na kamenim stepenicama 70 m visoko iznad zemlje, kao u kinu, i gledaju vrhove drugih piramida koje strse iz djungle... a niceg drugog nema za vidjeti. Kao cekamo zoru, budjenje dana, makar sunca nema jer je sve vise oblacno. Cuju se razne ptice, ljudi mrmljaju, a ja cekam da se nesto dogodi... da bar neki NLO sleti da bude zanimljivije il da se netko stroposta sa stepenica... ma samo da bude neka akcija. Nista, nada, niente, nothing! Jos vodic dolazi umirit nas jer kao previse mrmljamo, a moramo uzivat u zvucima i zori. Rekao sam vec - najvece sranje prodano za atrakciju. Svi vi koji idete u Tikal, slobodno udjite u park od 6h nadalje, nista ne propustate, i samo se kasnije prikeljite nekoj skupini i slusajte njihovoh vodica. A ovaki mi em platili ulaznicu 20$, em jos 15$ za taj fantasticni docek zore i vodica. Ali nakon tog je bilo dobro jer vodic je sjajan. Najbolji kojeg sam ikad imao na nekoj turi. Lokalni tip, al odlicno spika english i zajebant. Sve nam je objasnio u tancine, sve pricao s toliko zara da ga je bila milina slusati. Mi napravili ma skoro 500 slika, pa ajmo dalje. Trazimo bus, nudi nam se taksist da nas za istu lovu busa odvede to jezera Peten i grada Flores odakle lovit nocni bus za Guatemala City. I taxi je bio najbolji dosad... i evo me u Floresu. Malo prije bukirali kartu za 22.30h. Cijena 15$ po osobi (75 kn) za put od 10 sati do glavnog grada, gdje cemo doci u 7 ujutro. Cekat ce nas Claudia koju smo vec upoznali i koja se sama ponudila da nas odvede do Antigue gdje moramo pokupit ostale nase stvari kojesmo ostavili kad smo tek dosli u Guatemalu, a jos ce nas i na vulkan Pacayu voziri, stvarno super zenska!

Ja vec treci dan derem po pasti, svaku vecer nalazim bolji, a jeftiniji restoran, gdjegod da bio, a i sad sam sit i spremam za nocni put. A Miami: - 3 dana.

Stali smo u onom Internet caffeu u shugavom San Ignaziu, zar ne? Da, al zaboravio sam vam reci dvije zanimljivosti iz San Ignazia. Prva je da sam u tom mjestu probao jastoga, s kineskim spaghettima i kuhanim, ali krhkim povrcem. Vrlo dobro! A kad sam zagrizao repove jastoga, ko da se more cijedilo iz njih. Delicous!! I nbevjerojatno je da tamo ima 10-ak supermarketa i sve ih drze Kinezi... a ima i isto toliko njihovih restorana. It is unbeliezable!

A druga stvar je da sam probao i kokos. Na standovima uz cestu ih prodaju, brdo kokosa, odrezu dio s macetom, stave slamku i pij! Ali okus... nikakav! Ko da pijem razvodnjeno mlijeko. Mozda nije bio hladan, mozda nije doba, mozda je bio star, mozda su u sumi... ali uglavnom, probati cu ga negdje drugdje jer i dalje vjerujem da kokosima dobar sok.

Mi smo tu vecer (nakon mog pisanja prethodnog paragrafa bloga u internet-caffeu) kupili lubenicu i odlucili pjeske do 5 km udaljenog Bullet Treea i naseg prenosicta jer za taxi je trebalo 10$, a mi jednostavno nismo toliko htjeli dati lesinarima. A bila je noc... al imali smo vremena... a i htjeli smo jos mrsavjeti... a duga i velika uzbrdica je bila prva prepreka. Jos i ta lubenica. Stopali smo putem i nitko nas nije htio uzeti, dok nije stao pick-up i mi samo uskocili iza i vozili se dok nas je topli nocni vjetar osvjezavao. Buduci smo kroz prozor vidjeli da nas je pokupila neka obitelj Guatemaltecosa ili njima slicnih koji zive u Belizeu, odvojio sam 2 Belize dolara da im dam nakon voznje jer opet su se ti LatinoAmerikanci pokazali tako dobrim ljudima. Nitko od ostalih shugi nas nije htio uzeti. Onda jos 10 min hoda i dosli smo u nasu cabanu, zvali agenciju u gradu da vidimo ak je netko od turista u gradu bukirao izlet na koji sam sutradan htio ici (vodopadi, rijeka, kupanje ,spilja)... ali nada! Otusirali se i odmah isli djonjati.

Prethodne noci smo spavali 12 sati!!! Nevjerojatno. Isli spavati u 22.30h i probudili se u 10.40h. Toliko je dobro bilo u drvenoj cabani. A za naredno jutro smo rekli da cemo ustati u 7 i krenuti na put u 9, kad ono, spavali od 9.20h. Ujutro je "dijete od 40 godina" bilo budno, spremili smo si jaja u njihovoj kuhinji i pozdravili ga, te krenuli dalje. Trebali smo posjetiti tu piramidicu Maya koja ima nase ime, al bilo je tako sparno, a mi krcati ruksacima da smo odlucili to izbjeci. I zato su mi Belize i Kostarika ostali veeeeliki duznici s ovog puta. Obje zemlje moram opet posjetiti, posebno Kostariku jer imavise lijepih nac. parkova i plaza i djungli koje moram vidjeti. A Belize mi duguje onu spilju i te slapove i jezera i rijecice... a mogao je taj Marcus se malo "prekinuti" pa nas vozickati okolo kad ionako nista ne radi tokomdana. Ali sta cu, nisu svi domacini kao ja (ovo ide u rangu onog: "usta moja hvalite me ili cu vas razvaliti").

To jutro, ali i cijeli dan nas je sluzila sreca. Pocelo je sinoc s tim pick-upom, a tek sto smo dosli na cestu, taxi pita ako cemo u San Ignazio. Ja mu kazem da moze za 2 $ i on pristane, onda dodjemo u grad, drugi taxist pita ak idemo do granice. Pitam koliko... 10$... Hm, 50 kn za dvoje za skoro 70 km puta, nije lose. I odmah stigli do granice. Tamo platili taksu od 17$ za izlaz iz zemlje (ma znam, sranje kroz gusto granje, naplacuju turistima sto im izlaze iz zemlje), pa pri ulazi u Guatemalu, opet mali show. Svaki put kod prelaska granice, carinici gledaju i gledaju, pa ne kuze nista. Pa im ja moram naci stambilj ili vizu u pasosu jer oni to nisu u stanju naci. Ovo nisam uvelicao, ovo je stvarno ovako kako sam napisao. Pa im treba objasnjavat kako sam izasao iz zemlje i kako opet usao u Guatemalu, da sam uzimao ferry iz Hondurasa. Ma retardinjosi, sta da kazem. Ali nisu napadni, niti bezobrazi. Sve lijepo pricaju i pitaju, ko da su kod mene na seminaru u tome kako pregledavati pasose, haha. Platili smo sad pak ulaznu taksu od 1,5$ za ulaz u Guatemalu i onda odmah novi lesinari nude cambio, cambio, a najveci biseri nude bus do Tikala za 50$. Pa naredni za 45$, a onaj treci koji me cijelo vrijeme slijedio i sutio, kad sam svih otkantao, oni se javi i kaze: Amigo, por 40$ bus per Tikal. E samo mi je zao da dobro ne ablam espanjol jer bi ga scopio za ruku, pa ga odveo do 300 m udaljenog mjesta gdje ide busza Tikal za 6$, pa da mu kazem da prestane biti toliki lihvar. I cim smo usli u Guatemalu, odmah sve prljavo, psi neuhranjeni, nema vise crncuga i nevjerojatno, u ovoj zemlji sunce nekako jace tuce.

Usli znaci mi u prvi bus, opet neki mini-mini-kombi, opet kondukter vice Flores, Flores, Tikal, Tikal.... Trpa toliko ljudi da je on morao ostati na granici i ostavio sofera da sam ide na put. Put je vodio 30 km po prasnjavoj cesti, zenska u kombiju imala kartonsku kutiju vezanu konopom, kad odjednom iz nje proviri koka, prava kokos! I pocela se koprcat sve vise, ali nakon par km, evo direktne dostave kokosi u kucu. Klinka cekala kombi, a zenska joj samo kroz prozor predala kokos, valjda rucak tog dana za obitelj klinke. Dosli smo do asfalta, platili prva 3 dolara (jer nismo imali puno quetzalesa, valute u Guatemali), izasli na raskrscu i odmah drugi kombi dosao. Samouvjereno sam ga pitao: Quanto por Tikal? 30 quetzales! No, no, kince o nada, kazem je. Odgovori in da nas nitko nece tamo vozit za 15Q. Oke, imamo vremena. I onda je spustio na 20 i pristali mi. Inace, quetzales se mijenja u omjeru 1$ = 7,50Q. Znaci za 30 km puta smo platili oko 14 kn po osobi.

Konacno sam i to dozivio. Gubim se u ovom sicusnom mjestu San Ignazio da ne znam gdje cu sobom.

A dobro je pocelo. Jucer ujutro sam popio magicnu crvenu tabletu Artura koji nam ju je dao taman za takve probleme, ak budemo imali problema s probavom... i stvarno djeluje! Jos me malo sve ovo muci, ali puuuuuno je bolje neg prije. A ljudi oko mene su primjetili da sam smrsavio, ju-huuuu! Sad se opet pocinju nazirati turtles-ninja plocice ispod sala na trbuhu (Labi, vis kak je to lako? Ne jedes par dana i samo tako nastavis). I ja vec 3 dana jedem jednom na dan. Ali, da vas ne zamaram sad tim privatnim stvarima...

Povratak iz San Pedra gliserom protekao je dobro, opet smo jeli u kineskom restoranu u Belize Cityju, opet skampe s pastom i povrcem, pa se utrpali u bus za lokalni zoo koji se nalazi u divljini. Lijepo je sredjen, kavezi su u divljini, ima tapiram, krokodila, papiga, lesinara, nekih vrsta kuna, puma, jaguara, majmuna... kosta 8$ i sve vidite u sat vremena. A da, imate i brrrdo komaraca, ali oni nisu u kavezima. Ja jos jednom na wc, pa lovimo novi bus s ceste za Belmopan, sugavi glavni grad, pa jos jedan bus za San Ignazio. Tu nas je trebao ugostiti Amer Marcus kojeg znam s neta. Ali u restoranu gdje smo ga cekali, rekli su da je tip malo uvrnut na svoj nacin. Pitam tipa kako to misli, a on kaze da cu vec vidjeti. I najprije smo ga cekali sat i pol vise od predvidjenog, a onda kad je dosao, sve je bilo jasno. Jedsnostavno receno - to je dijete zarobljeno u tijelu 40-godisnjaka, k tome profesora u skoli. A onda njegov pick-up - crveni, stari, udaren, prljav, prasnjav... jadni nasi ruksaci. Sto su sve dozivjeli na ovom putu, al njegov pick-ap je najprljavija stvar koju sam vidio na ovom putu. No, bar ne smrdi nista, samo je prasnjavo. Prica on putem 100 na sat (toliko brzo prica, a ne da vozi) i sam se smije svojim dogodovstinama koje prica, a mi se smijemo nacinu na koji sve to prica. I kaze da necemo spavat kod njega nego kod supruge... a to je tipica s kojom je u vezi tek nekoliko mjeseci. Ameri uvijek to tako kazu kad s nekime pocinju zivjeti - odmah im je to supruga ili muz. A ta supruga, koja se zove Theo, ima u vlasnistvu neki turisticki village sa 6 drvenih cabana, malih kucica od drva, uzdignutih od zemlje na 4 stupca, sa krovom od osusene trstike i mi tu boravimo... free. I oko tih cabana vijugavo tece neka rijecica, a oni imaju zracnice kamiona i njima se ljudi koji tu borave spustaju niz rijeku. Ne vjerujete mi? You better belieze it! Stavit cu slike pa cete vidjeti. Jedino je krevet los. Premekan, pa ko da utonem u njega. Razmisljam da nocas spavam na podu. I jos je jedan problem. Selo u kojem se nalaze te cabane je 5 km od San Ignazia, gdje ja sad pisem, a busevi vise ne voze, dok taxi trazi 10 $ za tih 5 km. A imamo jos i veliku lubenicu za nosit s nama. Al snaci cu se ja, taman pjesacio. Al ime sela je preoriginalno - Bullet Tree Falls Village oliti Selo slapova metkovog drveta. Ne pitajte me odakle im taj oridjidji naziv.

A zasto je dosadno ovdje? Jer sam mislio da ce mi ovdje biti najbolje, tu su jungles, spilje, piramide, slapovi, vodopadi, rijeke... i mislio da ce nas Marcus voditi okolo, a zapravo on je mislio gdje cemo mi sami sve ici... i to u solo aranzmanu, tj. s agencijama. A za moju najvecu zelju, odlazak u spilju ATM, izlet kosta 80$. Oni nisu normalni!!! Oke, do spilje treba sat vremena voznje, pa 45 min hoda, pa obuci amfibijsku odjecu, pa hodati po potoku koji izlazi iz spilje, pa plivati, pa opet hodati, sad u podzemnom potoku, vec duboko u spilji, a sve da bi dosli u suhi dio gdje se nalaze ostaci Mayinih artifakata, te lubanje i kosturi zrtava koje su prinosili bogovima. Oke, ali 80$ je previse.

Drugi izlet je 40$ i ide se na slapove, neku rijecicu, hodanje po brdima i kroz djunglu, ali... nitko jos nije bukirao izlet, a trebal bar 4 ljudi. I sad cu nakon ovog pisanja otici u agenciju i vidjeti ima li novosti. U protivnom, sutra idemo do granice s Guatemalom, pa sami vidjeti neku piramidu Maya, koja zamislite ima ime ko neko nase prezime - Zunantinic (s kvacicama na prvom i zadnjem slovu, samo ja to ovdje ne mogu napisati, jedino im se prvo slovo pise sa X al cita kao Z). Nakon tog, novi bus za Tikal, a dalje vec znate moj itinerar. A pocelo je odbrojavanje i do Miamija: - 5 days.

Otok je dug oko 10 km i sirok do 3, a na svom sjevernom djelu, gdje se ja nalazim, samo je200 m sirok. San Pedro cine tri ulice koje idu paralelno s morem, prva je Barrier Reef Drive, gdje su i svi lokali, restorancici, trgovine, druga je gdje su manje poznati marketi, gdje posluju Kinezi, Guatemalci i ostali gastarbajteri, a treca je ulica ona gdje zivi sirotinja. Sve tri ulice su odvojene okomitim ulicicama dugim samo 20 m, ali kad dodjete u tu drugu, a posebno trecu ulicu, ko da ste promijenili tri kontinenta a ne tri ulice. Bilo me malo strah da ce me neko napasti. Sami crnci, svi prljavi, u stracarama... a 40 m dalje je sve high-life, brdo bijelaca, mulata, Amera i ostalih turista.

Ta glavna ulica je duga oko 800 m, a nakon toga prestaje jer pocinju zgrade koje se tek grade, pa malo zelenila, pa pijesak, pa ne znam sto vise jer nisam dalje bio. I to je sve. Rekao sam vam da sam saznao nesto vise o sebi na ovom putovanju. Evo prve konstatacije - ne bi mogao biti vise od 5 dana na nekom ovakvom otoku, taman on pripadao Maledivima, Mauricijusu ili Tahitiju. Jer osim plaze i palmi, vi nemate sto raditi. Oke, roniti jednom, roniti dvaput, al to je sve. Nema tu zaledja kao u Istri, pa kad se zasitite mora, da idete obilaziti vinske ceste ili stare tunele Parenzane ili spilje ili posjecivati srednjevijekovna mjestasca podignuta na vrhovima brda. Ovdje je samo more i trgovine i nakon 5 dana, ziva dosada. Bar za mene. Al neki ljudi to vole, lezati uz palmu, piti koktel i brckati se u vodi. Mozda ovi debeli Ameri koji dolaze se malo opustiti se od napornog i stersnog zivota, ali ja ne. Sad zakljucujem da bi radje zivio negdje u planinskim dijelovima, nego na Karibima il tropskim otocima. U planinama uvijek imate nesto novo za vidjeti ili ici naneki novi putic ili osvojiti neki novi vrh, a ovdje - dosada.

Zato sam odmah prvo popodne bukirao izlet ronjenja s morskim psima i razama. Kostao je 35$, oko 175 kn. Krenuo sam s ostalim turistima u 14h i to malim camcem, a izlet su predvodila dva lokalna crnca. Stali smo nakon 10 min voznje uz koraljni greben koji se nalazi ispred otoka Ambergris Caye i tu skocili u more, gledali greben i koralje koji cak strse iznad povrsine, pa opet u camac malo dalje da posjetimo morske pse koji tamo prebivaju. I bilo je bas nevjerojatno, izgledalo mi je da sam u nekom dokumentarcu, ali ja sam ih zapravo dirao, plivao uz njih. Tesko je opisati osjecaje.

Za drugi dan bukirao sam cijelodnevni izlet na Half Moon Caye i Blue Hole, past cete sa stolice kad procitate cijenu - 185$, vise od 900 kn! Ali samo jednom se takva prilika moze pruziti. Ja sam skrtav sto se tice hrane i hotela, ali za nesto vidjeti, dati cu sve. Zato i spavam u najsugavijem hotelu (za ovdasnje sanpedrovske prilike) makar nije los i placam ga 17$ na noc (ukupno tri noci), cak ni ne jedem kvalitetno, a jastoge ne mogu probati jer sam dosao kad nije njihova sezona, steta.

Drugi sam se dakle dan probudio u 5 ujutro i to bez budilice jer je uopce nemam na ovom putu. Znao sam da cu se buditi cijelu noc jer jedva cekam taj izlet, tako sam u 2.35 probudio se jer sam sanjao da sam propustio izlet. Oke, u 5 je bilo budjenje, u 5.30 krenuo do agencije, rekli su da imamo kontinentalni dorucak ukljucen u cijenu, a ono kupljeni toast, i sir ko Zdenka-sir (a svi znate da ja ne volim sir) i kava (a znate da ja u zivotu nisam popio salicu kave). Srecom, uvijek sam spreman na sve, pa sam u ruksaku imao 2 jabuke, 6 panina, cokoladne kekse i Gatorade. NNNI - Nista Nas Nesmije Iznenaditi, sjecate se te parole iz doba komunizma. Pokupio sam je i sprovodim u djelo za svoj zivot.

Trebalo je dva i pol sata voznje na luksuznom gliseru na kat da bi stigli do prvog mjesta ronjenja, poznate Blue Hole, urusene morske spilje koja je duboka 140 m. Mi snorkelci (za razliku od ronilaca s bocama) smo samo ronili oko grebena koji se nalazi oko rupe, cak smo i manjeg i opasnijeg morskog psa vidjeli ispod nas, pa baracudu dvaput, a nakon 40 min nazad u gliser i jos pol sata voznje do Half Moon Caya. Iz glisera su nas pustili u vodu oko 200 m od obale jer su oni s roniocima isli u dublje vode, a mi smo plivali do otocica... a dalje sam vam opisao sto se dogadjalo i kak jesve izgledalo. A sad cu vam ujedno objasniti zasto sam danas bio cijeli dan u sobi... sve je povezano, kao i uvijek u mom zivotu... il bar ja zelim da tak bude.

Stigli smo na otok, istrazili ga i slikali i onda cekali nas glise s hranom i ruckom. I taman kad su dolazili, ja moram na wc. A znate kad vas stisne, misite da je to najveci problem u vasem zivotu, a jos kad ne znate gdje je wc. A onda sam vidio oznaku... ali rucak stize... svi su gladni... mozda nece biti nista ze mene kad se vratim. Ali i sami znate da bi svatko odabrao da u tom trenu ide isprazniti se neg da jede. I ja dodjem do wc-a, a tamo red, 4-5 ljudi iz drugih brodova koji su takodjer pristali na otocic. I dok smo svi stigli na red i ja se vratio za stolom, ostalo je jedno krilo od kokice i nesto rize. A neki smrdljivi Amer jer vec trazio repete. Pojeo sam ono malo sto sam nasao na stolu i opet izvadio ono sto sam imao u svom magicnom ruksaku. I onda nazad u gliser. I tamo me opet stislo. Srecom, ronioci su isli na treci uron i ja pitam crnca na brodu ak imaju toilet. Kaze on, tehnicki ga imaju, al ne radi. Al kazem ja da ga stvarno trebam. Oke, kaze on. Uzmi kanistar vode i bacu u skolju kad si zavrsio jer wc bas ne radi. Ajme koje olaksanje! Prodje pol sata, a mene opet uhvati. Ali sad su se ronioci vracali, pa kak cu pred svima pitati da moram u wc koji je na pol metra od svih, a u gliseru je 50 ljudi. Sjeo sam se gore na katu uz nekoliko ljudi i pilota, stavio slusalice i slusao svoje pjesme da me umiri, dok su crncuge stavile Bob Marleya, dijelile alkohol i party je na gliseru poceo, a put dug dva i pol sata. I ja sam trebao izdrzati. Bilo je trenutaka kad sam rekao: Gotovo je, idem dolje i reci cu tipu da moram u wc, sta me briga za tih 50 ljudi koji ce to cuti. Ali onda sam vrsio autosugestiju, govorio si da mogu ja to, svasta drugo razmisljao, nasao poziciju u kojoj me trbuh nije zezao... Jos su se i delfini pojavili na nasem putu i skakali izvan vode uz aklamiranje svih s broda, tako da je pilot napravio zaokret od 360 stupnjeva da vidimo delfine... Sad se i priroda urotila protiv mene, kud bas sad ti delfini! I nakon njih je trebalo jos dosta vremena do San Pedro, znam da su me neke cure sa strane gledale jer sam izlgedao ko neki freak - kapa, naocale, gledam negdje daleko prema pucini, pjevusim si moje pjesmice i s nikim ne pricam i nikog ne gledam. A do malo prije sam bio normalan. Da su bar znale kroz sto prolazim!

Ali konacno... kopno! I znao sam da sam uspio. No, ono sto nisam znao je da ce me to stanje drzati do evo sada. Cijelu noc i cijelo jutro i cijeli dan, 17 puta sam bio u wc u zadnjih 30 sati. I danas sam pojeo samo jednu cokoladicu, bananu i malo prije toast od tune. I mislim da se sad smiruje situacija u meni.

Sutra ujutro vracam se na kopno, mozda u Belize City opet kod Kineza, pa posjetiti zooloski vrt usred dzungle, s panterama, papigama, tapirima... a onda nastavak puta busom do mjesta San Ignazio, gdje imam frenda Marcusa koji ce me ugostiti i voditi po okolnim spiljama, Mayanskim piramidama i slapovima u cetiri dana. A onda oko 18.3. idem u Tikal, nazad u Guatemali, koji je samo sat i pol voznje od San Ignazia.

Evo 5 i pol popodne je ovdje, polako dolazi mrak, a ja sam tek sad izasao van, na svjezi zrak. Cijeli dan u sobi. Razlog? O tome malo kasnije jer dugujem vam opsiran opis ove zemlje, a stali smo onda kad su me oni najodvratniji ljudi izbacili na neki stari napusteni kamenolom.

Nisam bio jedini, u gliseru je sa mnoom bilo oko 30 turista i odmaj je uz obalu cekao taxi, tj. stari americki kombi za 20 osoba koji je ukrcao svih nas, dakle 30, samo da bi sto vise zaradili... jer opet je sve bil povezani. Ljigavci iz glisera jave kad mi dolazimo, a tamo ceka toboze taksist. I za 2 i pol minute voznje do prve ceste naplati po svakome 2.50$. Zbogom Srednja i jeftina Amerika.

I samo sto smo izasli iz taxi-kombija u nekom malom mjestacu, evo ti lokalnog busa, opet stari americki zuti skolski bus. Da nije i ovo sve namjesteno i izorganizirano? Maybe, baby. Kaze taksist da taj ide preko drugih gradova za Belize City, pa da ne cekamo oaj direktni, mozemo i s ovim. Pa ajmo! A u busu sve crni, ali ne mulati ili Mezitos ili Creole... nego pravi crnci, crncuge! Kao da smo u Africi ili nekom americkog getu. I poceli mi drobiti prve kilometre po Belizeu. Okruzenje je totalno drugacije od Srednje Amerike, lici na sam jug Novog Zelanda, tocnije Invercargill. Ajooooj... nitko od vas nije bio tamo. Hm, da razmislim kak to docarati... mmmm... Ovako, za Istrijane koji dobro poznaju svoj kontinent, pardon, poluotok - okruzenje je nalik onom kad iz Picana idete u smjeru Vozilica i dodjete na kilometar-dva od ovog zadnjeg mjesta. Znate one visoke pine koji su oguljeni prvih 5 metara, nemaju grana i sve lici na izgoreno podrucje. Tak nekak je izgledao prvi susrte s Belizeom. Ali onda odmah pocinju drva banana, palme ovakve i onakve, zelena trava, visoko raslinje, rijecice, potoci, brda, sve zeleno. Podsjecalo me na Tasmaniju. I sve je cisto, nema otpadaka uz cestu. A za ljubitelje zitovinja, dobra vijest - svi su psi u Belizeu uhranjeni.

Busem smo isli zig-zag, najprije prema unutrasnjosti, pa do obale, pa opet u unutrasnjost, u glavni grad Belmopan (bila je vec noc pa nisam nista posebno vidio), pa konacno do Belize Cityja, nakon skoro 4 sata naporne voznje. Putem je stara bakica pitala konduktera da joj nesto kupi u narednom marketu pokraj ceste, ja mislio da je zedna ili gladna, a kondukter se vrati s macetom dugom skoro metar!! Sta ce staroj bakici maceta Indiana Jonesa? Kad je bus stao i bakica izasla, sve je bilo jasno. U predvecerje je morala probit se kroz djunglu i putic, valjda do svoje kuce, ali nakon prvih dva-tri metra, putic se gubio u raslinju. Scena za horror film! A nakon tog je valjda vozac busa vidio da kasni i pocelo je... iako nismo vise u Srednjoj Americi i ovdje su trke buseva popularne. Picio je ko lud i nije bas bio sretan kad je netko od putnika morao van na slijedecoj stanici. Ja sam zaboravio na tren gdje sam, posebno jer je bilo mrklo crno u busu, a kad je vozac upalio svjetlo da bi netko izasao iz busa, okrenuo bih se... i opet je bilo mrklo crno... od svih tih faca koje su zurile u mene. Zamislite bus s 50 ljudi od cega samo 8 bijelaca (preostali turisti iz taksija). Osjecas se neugodno. Ali crnci su svi bili dobri, mirni i voljni pomoci i pricati. Kad smo stali u Belmopanu, ja sam izasao van i na moje je mjesto sjela majka s 3 djece. Valjda je mislila da ovdje izlazim. Kad me vidjela, ustala je i htjela potraziti mjesto negdje drugdje u busu. Zamislite kulture li! Zaustavio sam je i rekao da cu ja lako naci drugo mjesto. A djeca njena su tako slatka, s onim perlicama na kosi.

Kad smo stigli u Belize City, na obali, bilo je vec 20h, mrkli mrak i jako kasno za ovdasnje prilike. I prvi put sam mislio da necemo naci smjestaj, da bi moglo biti gadno ove noci jer tu nisam imao nikakve prijatelje, a i hosteli na popisu mojih magicnih papirica koje sam prije puta pripremio, nisu bili bas poznati. Sugavi, prljavi, raspusteni crnac s jos odvratnijim dreadlocksima se pojavio kao taksist i ponudio nam prijevoz u isto tako losem taksiju, a drugi crnac koji je, bez da sam mu rekao, uzeo nase ruksake i odnio ih tri metra i pol dalje od busa u auto, trazio je napojnicu za tu uslugu. Nisam vjerovao. Jos mi kaze da mu trebam dati tip jer odnio mi je ruksake u auto. Imali smo samo 1 Belize $ (sto je pola americkog dolara) i to mu dali. Kako smo ga nasamarili, hihihi.

Ljigavi taksist nas je odveo do hostela koje sam mu rekao. Zapravo, ja sam mu rekao ime jednog hostela, a on me greskom odveo do drugog. Al kako ja kazem da me sreca ljubi cijelog zivota i da cak kad izgleda da gubim u zivotu, ja zapravo dobijam, tako sam i ovog puta bio u milosti Bozice Fortune. Hostel je izgledao sugav, ali je voditeljica bila starija i vrlo prijazna gospodja i za samo 7.5 U$D nas smjestila u sobu, a luka odakle smo sutradan isli na otoke je samo 3 min hoda. Rekla nam je i za odlican i dobar restoran blizu jer smo bili gladni i ja ocekivao reklame, stolove, muziku, brdo ljudi.... kad ono... 4 stola na betonskom podu u zatvorenom prostoru dimenzija 5 x 5 metara, a vrata zatvorena resetkama na lokot, a sank na isti nacin odovojen od prostora u kojem su stolovi... sve to vode... KINEZI!!! U Belizeu!!! I nude lokalnu hranu?! Nisam znao dal se smijati ili plakati. Belize City je takva selendra, sve kuce su zapravo stracare raznih boja ili skupovi lima koji cine necije prebivaliste, tako da restorani nisu mogli biti nista bolje. Ali na kraju, opet sam bio zadovoljan. Iako oduvijek zazirem od tog da se hranim kod "malih zutih" i nikad u zivotu nisam, eto sto mi se dogodilo - da sam u Belizeu jedo karipske skampe pripremljene na kineski nacin i jako mi se svidjelo. I jedva cekam sutra da se vratim u taj grad i opet to jedem i opet kod tih Kineza.

A zasto imaju resetke u restoranu? Jer je nakon 21h to opasan grad, sve samo crni propalice, a kako Kinezi rade ko mravi, rade do kasno jer njihov nije samo restoran nego i neka vrsta drugstorea, imaju i cigarete (koje prodaju i po komadu!!!), pice, alkohol, cokoladice... i crcni samo vicu s ceste da hoce ovo ili ono i kcerka vlasnika im kroz mali prozorcic da sto su narucli, znate kako to izgleda kad nekog poremecnog ubojicu u zatvoru hrane zatvorski cuvari? Daju mu tanjur kroz mali otvor. Tako je i ovdje, samo sto su vrata od resetki.

Drugo jutro smo vec bili na gliseru i jurili prema Ambergris Cayu i San Pedru. A kad smo se priblizavali otocima, ja sam plakao od srece. Tirkizno more, pijesak, palme, sarolike kucice... Ono o cem sam uvijek mastao... sad sam bio tu, na Karibima.

... ali ne bi mogao tamo ostati vise od dva dana. Otocic je prekrasan, kao iz filma "Blue Lagoon", u obliku polumjeseca (sad sam otkrio Ameriku), dug oko 2 km i sirok 200 na najsirem dijelu. Samo palme, kokosi, brdo kokosa, neke smijesne ptice plavih nogica i pijesak, nikad ljepseg nisam vidio. Al pakleno toplo. Nas su s broda "katapultirali" u more, cak smo i nesto opasnijeg, al manjeg morskog psa vidjeli ispod nas kako svrlja po dnu, a kako sam se priblizavao otocicu, prava, pravcata baracuda mi je cijelo vrijeme pravila drustvo. Da, da, ona duga riba siljatih zubiju, nalik stuki. I ronili smo do otoka, osjecao sam se kao da sam jedan od Survivora kad smo stigli i nasukali se na bijelu pijeskovitu i nikad ljepsu plazu... a onda hodali medju sumom palmi, a put sav posut kokosovih orasima i otpalim listovima palmi. Nesto fantazmagoricno!! I to je sve sto cu vam danas napisati. Skup je internet + nemam vremena, sorry guys and girls

...

Godina je bila 1989. Meni je tata nabavio stand, majice, preslikace i masinu i ja sam to ljeto radio na standu i preslikavao majice. Postao sam i punoljetan tog ljeta... i kupio si motor, pravi, brzinski. Tko zna gdje je sad? Hit je tog ljeta bila Madonnina pjesma "La Isla Bonita". I znate gdje se ja sad nalazim? Na tom otoku, Ambergis Caye, na tom prekrasnom otoku (isla bonita). Jedan od refrena te pjesme je bio i "Last night I've dreamed of San Pedro..." I bas iz San Pedra vam sad pisem! Ali nemojte ga pobrkati sa San Pedro Sula, u Hondurasu. Ja sam sad u Belizeu, stigao sam na te karipske otocice, zvane cayos (cita se k-i-i-z, produzeni iiiiii). Upravo sam se vratio s izleta koji cu dugo pamtiti.... ronjene uz morske pse i raze/mante. Dotaknuo sam nurse-sharks, morske pse biljojede, uhvatio sam se jednom za njegove dvije bocne peraje i vukao me nekoliko metara oko koraljnog grebena, vido sam tako nevjerojatne, velike, raznobojne ribe... i te koralje...... i raze sam dirao koje su plivale oko nas. Tako su njezne, a morski psi su tako hrapavi. Nesto nevjerojatno... zaljubio sam se u njih! Ali nemam sad vremena ici u detalje. Ovdje je sve jako skupu, pa tako i Internet... i ostavit su vas u napetosti i iscekivanju do sljedeceg mojeg pisanja, da cujete kak se sve to odvijalo. A da vam jos zagolicam mastu - sad je 21.15h i ja moram na spavanje jer.... bukirao sam izlet za sutra ujutro u 5.30h. Idem na cijelodnevni izlet brodom, dva sata voznje do Blue Hole, atola s ogromnom tamnom rupom u oceanu zbog velike dubine i ne zna se kako je nastala, mozda se urusila negdasnja spilja il je ovdje udario meteorit davno u Zemljinoj proslosti. A ja cu roniti oko tog atola, ali bez boca... I nakon toga, izlet se nastavlja, idem na otocic Half Moon, gdje se govori da je najprekokrasnije more na svijetu... I jos vaznije, idem sam na taj izlet, ju-huuuuu! Sa mnom ce biti samo grupa meni nepoznatih ljudi iz drugih hotela koji su takodjer bukirali ovaj izlet. Jedva cekam! A vi mi uzivajte u polarnoj hladnoci koja je, cuo sam, zahvatila Hrvatsku, dok se ja ovdje na +35, znojim se i topim svaki dan... i hodam bos po bijelom finom pijesku Kariba ;-)

Stigli smo u taj Puerto Cortes i drugo jutro ustali u 6 da bi bili ispod mosta u 8 kad je trebalo kupiti kartu za ferry za Belize. Ali tamo su bili samo najodvratniji tipovi koje sam dosad na putu vidio. Uopce nije bilo broda o kojem je pisalo u Lonely Planet knjizi o putovanju po Srednjoj Americi, a ovi su bili neki debeli, odvratni crnje koji su ko lesinari derali nas turiste po dzepu. Oni su jedini taj dan vozili i to za 50$, a k tome i najkracu relaciju. I ja pitam tipa u 8h ujutro kad se krece, a on kaze "right now". Krenuli smo u 12.15h!!!!!! Najprije su pisali karte pol sata jer su polupismeni, pa nas vozili u migracijski centar da dobijemo izlazni pecat, pa onda u brod, pa dosli drugi turisti i naravno da ce brod cekati samo da zarade jos love. Odveli i njih u migracijski ured, pa onda nazad, pa svi u brod, pa jos cekanja, malo cekanja... i jos malo cekanja. Onda sam ja izasao van i jos je kojih sta vremena potrajalo sve to i ja sam prvi put na ovom putu bio zivcan jer sam bio nemocan. Ali konacn je tad pocelo prozivanje osoba po imenu i svi u brod, pa jos pol sata cekanja i onda pokret. More je bilo valovito, picili smo punom brzinom (tri vanbroske masine od 200 KS svaka), a trebalo je dva i pol sata tako. Na pocetku sam bio vesel, al kad sam poceo osjecati laganu mucninu, ukljucio sam svoj mp3 pa su me pjesme vratile u zivot i zaboravio sam na smetnje uzrokovane valovima. A tablete protiv loseg stanja uslijed putovanja nisma htio piti, tipican ja. Srecom, brod je onda usporio i poceli smo vidjati zelenu obalu i otocice...

A tamo gdje su nas ove suge od ljudi izbacili na obalu Belizea izgledalo je kao najodvratniji i godinama napusteni kamenolom, a ne neka luka. Ove bi ljude s broda htio bar jos jednom u zivotu vidjeti i po mogucnosti u mojoj zemlji. Iako su neki triput veci od mene, odmah bi navalio na njih i tukao ih do besvijesti. Bez sale. Ali neki dan je moj best frend poslao mi mail sa sjajnom izrekom koju je nedavno cuo i koje ce se pokusati drzati - NAJVECA MOC JEST VLADATI SAMIME SOBOM. Sjajna, perfektna... odsad je i to moj novi zivotni moto! I ovdje na putovanju mi se svasta dogadja, skoro svi vi znate o cemu pricam... i ja se ponasam upravo tako. Nista i nitko me ne moze izbaciti iz takta. Samo tako care!

Sto sam zaboravio... dva zanimljiva dogadjaja u Hondurasu. Kad smo busem isli za Copan, pitao sam se kak smo samo sretni sto nam se nijednom dosad nije razbio neki bus u kojem smo putovali, a necete vjerovati, dosad smo promijenili oko 70-ak prijevoznih sredstava (sto bus, sto kombi, mini-bus, camac, brod, auto, taxi) i bas steta sto nisam brojao sve to od pocetka. Ali nisam daleko od brojke od 70, vjerujte mi.

Uglavnom, jednom smo u MonteVerde sumi u Kostarici vidjeli kak se kombiju isped nas, koji je prevozio turiste iz iste agencije kao i nase, razbio diferencijal dok smo vozili bijelim putem uzbrdo, usred divljine, zatim smo vidjeli kako je bus u Nicaragvi bio "kaput" na cesti, pa onda jos jedan bus na putu za Copan, jednostavnio mu se guma rastavila od diferencijala... i tek sto sam pomislio kak smo sretni... eto ti ga na! Stane bus! Nas! Nesto sa paljenjem. Vozac i klinjo od 12 godina, koji je bio kondukter tog busa, otvorili su poklopac motora, stavili stap od metle da ga drzi uzdignutim, popravljali, udarali, lupali i opet nesto namjestali.. i voila! Bus je u 7 min bio popravljen. Krenemo, al nakon 15 min opet. I onda jos jednom... al tad smo bili vec na nasoj stanici, tako da smo samo promjenili bus, usli u jos sporiji bus, vozili se jos 2 sata i stigli na odrediste.

A na putu za karipsku obalu Hondurasa, zaustavi policija nas mini-bus. I svi muskarci van. I ja naravno! Ruke na bus, obje noge rasirene i pretres. Al sve je bilo normalno. Nit sam straha imao, nit sam trebao imati. Samo rutinska kontrola.

Ali vozaci i kondukteri u Srednjoj Americi su prica za sebe. Oni su zapravo legende. Najvece face! Vozac je kralj ovdje. Kondukter mu govori ak treba stati, kad krenuti, cisti mu prozor, kupuje za jesti, a ovaj prvi samo dere po gasu. Ovdje su trke buseva na svim cestama. Stvar prestiza, ovdje se ocito klade tko ce prije stici jer vozaci voze L-U-D-O! Onaj stari ameriski skolski isluzeni bus ide bez beda 120 km/h. Bez sale! Makar na uzbrdici mora staviti u prvu i tad ide 3 na sat. Opet se ne salim.

A kondukteri.. Ima ih od 12 do 55 godina zivota. Oni naplacuju, oni zovu ljude u buseve, oni nose torbe putnicima u bus, iz busa, oni animiraju ljude... oni su katice za sve. I ak bi ikad dosao radit tu, bio bi kondukter. Vrata buseva su uvijek otvorena, taman ako bus ide 120 na sat i vozi 3 sata, vrata su uviejk otvorena, kao i 80% prozora u busu. Ovdje nikog ne brine propuh, prehlada i te spike nas mimoza u Europi. oke, dakle bus vozi otvorenih vratiju i nije niti stao, a kondukter-animator odmah izlazi vani da bi nagovorio ljude sa stanice uz cestu da udju u njihov bus vicuci "venga, venga" (dodjite, dodjite) i na brzinu nabraja sva mjesta na koja bus ide slijedece. Ludnica, ne mogu vam to docarati.

Jooooj, sto se sve izdogadjalo ovih dana, gotovo sve pozitivno, pun sam dojmova, al ajmo najprije happy endom zavrsiti pricu s Arturom. Dakle, Arturo i Mirka su nas odveli u dva gradica, u jednom sam se konacno najeo dobrog mesa, ali Arturo nije nikako htio da ja platim, triput sam ga molio, al kaze on: "No way. This is how we Hondureńos treat our guests". Oke, rekao sam. Nakon sto smo zadnju noc prespavali kod njega, drugo jutro nas je i dalje tretirao kao prave diplomate u njegovoj zemlji i gradu. Prvo mala digresija - mislim da Arturo i njegova obitelj imaju privatnu skolu u vlasnistvu jer se nalazi u sklopu njegovog imanja i Arturo u njoj radi. Imaju skolske kombije, strazare i ne znam sto sve ne. Ujutro nas je probudio i doveo ne jednog, nego dva radnika iz skole da nas njihovim kombijem odvedu na autobusnu stanicu odakle nastaviti put, sa zaduzenjem da se raspitaju koji bus ide tocno na nasu narednu destinaciju. I stvarno, nakon sto smo se pozdravili s Arturom, zagrlili i obecali da cemo mozda u rujnu skupa ici u Skotsku, a jednog dana mozda i u Aziju i na Antarktiku (oboje zelimo vidjeti te dijelove svijeta), ta dva lika su nas vozikala gradom sve dok nisu nasli autobus koji ce nas odvesti do Pulanzapah slapova.

Tamo smo stigli za tri sata, dosli u neku selendru i uzeli motor-taxi, tako oni zovu ona mala trokolica, poznata u Indiji, koja sluze kao mini-taxi. Rekli smo liku da nas odvede do D&D hostela, sto je bilo oko 3 km od mjesta i pristao je za 2$ po osobi. Dosli smo u taj hostel, vlasnik Amer je spavao, a radnice su pricale samo spanjolski, pa sam van hostela vidio dva-tri bijelca i naglas pitao ak mi neko moze pomoci smjernicama za slapove. Javio se neki zgoljo, rekao bi da je Skot po izgledu, koji kaze da je bas jucer bio tamo i objasnio mi kako doci. Tip s trokolicmo je cekao isprd hostela i kad sam mu rekao da su slapovi 12 km udaljeni i ak nas moze tamo odvesti, opalio je cijenu od 10$. Toliko bi nas kostalo i da smo odsjeli u tom D&D hostelu, pa sam odlucio da idemo na slapove, a kasnije odmah nastavimo put. A onda sam se raspricao s trokolicarom (koja rijec, hehe). Pitao sam ga odakle su ta trokolica i dal su njegova. Kaze da stvarno dolaze iz Indije i da je on samo vozac, a postoje tipovi koji imaju u vlasnistvu vise tih trokolica, pa nadju ljude koji ce za njih raditi-voziti. Tip se zvao nesto kao Azeral i mislim da kad je skuzio da cemo mu platit 10$, da se po povratku sa slapova vise nije ni vracao na posao, em jer je zaradio za citav dan, em jer je prdekalo vjerojatno imalo uzaren auspuh za tako veliki put, 24 km u oba smjera. Ali Azeral nas je iznenadio, pitao je nesto na spanjolski, mi nismo kuzili, ali kad je stao pokraj standa dviju cura koje prodaju kukuruze, skuzili smo. Castio nas je s dva klipa pecenog kukuruza!! Nevjerojatno! Jel bi netko od bookera ili vozaca ili ikojih turistickih radnika kod nas to ucinio? No way! Ali bas lijepo, zbog njega, Artura, ali i sveg drugog, Honduras i Hondureńosi ce mi ostati u najljepsem sjecanju s ovog puta. I btw, taj kukuruz mi je bio i rucak i vecera za taj dan. I dalje imam visak kila, pa sam zadnjih dana smanjio kolicinu hrane, a tako cu i stedjeti.

Slapovi su zapravo jedan slap, sirok oko 20 m, a visok oko 45 m. I starija seńora koja radi u nekoj shugi od restorana pozvala je "vodica" jer samo on moze ljude odvest do slapova i spiljice iza njih. Pojavio se mali, crni kustravi, debeljko i rekao da je on "the guide". Ja sam za priliku imao vodonepropusnu torbu (koju furam vec tjednima, samo za ovakve prilike, da mogu sve biljeziti fotkacem i ak je voda u djiru), stavio sam unutra i rucnik i krenuli smo. A ono, slapovi (zapravo slap) su odmah do restorana. Mali putic je vodio dolje u provaliju, nesto slicno kao Pazinska jama u minijaturi, samo jos zamislite slap da lije po litici. Ali bilo je to jedno od mojih najdojmljivijih avanturistickih iskustava u zivotu. Morali smo sa 5 m skociti u mali prirodno stvoreni bazencic rijecice koja se stvara od tih slapova, pa hodati po vodi koja je do pupka, pa prolaziti paralelno sa slapom, a voda/kapi/slap je boljela koliko je jako udarala po ledjima. Usli smo u prvu spiljicu, pa drugu, pa trecu... Ali to su stvarno male spilje, do 3 m duge, no vrlo dojmljivo. U svakoj sam vadio fotkac i malo slikao i malo snimao, tak da cu sve stavit ovdje na blog kad se vratim s puta, a i dodati neke pisane stvari s puta jer sad nemam vremena pisati bas sve detalje, tak da ste svi vi lijepo zamoljeni da za negdje mjesec-dva opet posjetite ovaj blog i ponovno sve procitate jer biti zasladjeno slikama, ponekim videozapisima i novim detaljima.

Nakon vodopada, opet na bus i pravac San Pedro Sula. Prvo iznenadjenje - autobusna stanica. Tko je ikad cuo za taj grad, skraceno SPS? Nitko! Ali taj grad ima najvecu autobusnu stanicu koju sam u zivotu vidio... a bio sam i po Americi i Australiji i u trecini Europe i nigdje tako veliku nisam vidio. Ne znam zasto je tak velika, mozda jer se otud ide na sve druge relacije po Hondurasu, ali opet, to je samo Honduras, a ne neka svjetska velesila. Ne znam sto reci. Mi smo jos triput dolazili u SPS da bi lovili druge buseve. Ali susret s gradom je bio jos sokantniji. Najopasniji grad u kojem smo bili! Dosli smo u neki hotel (ne hostel, nego hotel) koji smo platili 5$ po osobi, al to nazvat hotel je krivicno djelo. To je zgrada nalik umobolnici iz doba komunizma negdasnje Juge. A vani se sve zatvaralo vec u 18h, ljudi resetkama zatvarali svoje radnje, odlaze kuci, a ceste su zaposjeli kriminalci, pijanci, bande i ostala bagra. Ja sam ipak odlucio pronjusiti okolicu i vidjeti kako je to hodati u takvom okruzenju. Sve sam ostavio u hotelu (ruksak, novac, kapu) i izasao van samo u majici, hodao sam okolo da nadjem Internet-caffe samo zbog vas, da vam mogu prenijeti dogadjanja, ali nisam nasao nista tu vecer. Spavat sam isao vec u 19.25h!!! Novi rekord.

Ujutro pokret za Copan, na samoj granici s Guatemalom. Copan je poznato arheolosko nalaziste Maya gdje su nadjene manje piramide, ali najzanimljivije su reljefne stelae, kamene figure do 3 m s prekrasnim reljefima po sebi. Promjenili smo dva busa i presli 180 km u 4 sata da bi stigli u to mjesto, koje je bas lijepo i mirno, iako nista posebno. Ima glavni trg s puno zelenila, puno hostela i hostelcica, puno prodavaca na standovima. Copan Ruins su udaljeni 1 km. Kad sam krenuo pjesicee do njih, srce mi je pocelo jace lupati od uzbudenja i ushicenja jer isao sam vidjeti moj prvi sajt Maya, zbog cega sam najvise i krenuo na taj put. I konacno, bio sam tamo. Kad sam se popeo na piramidu i vidio ispod mene veliko travnato i pokoseno polje na kojem su Maye igrale drevni nogomet, najezio sam se. Vidio sam i te stelae, dosao do njih i nisam mogao vjerovati da se nalazim ispred njih, nakon sto sam ih toliko puta vidio u knjigama i na netu ili citao o njima. Za nekog to nije nista, ali za mene je bilo vrlo dojmljivo. Opalio sam 100 slika samo u Copanu. A onda opet nesto lijepo. Vidio sam smetlara koji je kod neke manje piramide cistio lisce. Prisao sam mu i poceo pricat is njim. Pitao sam ga ak me moze slikati na piramidi, na sto je odmah pristao iako nije znao sta je taj fotkac, a kamoli ga drzati, a jos manje opaliti sliku. No, namjestio sam ga kak spada i u trecem pokusaju je uspio napravit sliku na kojoj sam i ja, a i piramida. A onda sam ja njeg slikao, kak je smijesno izgledao, ko kip, nije znao kako se namjestiti za sliku. Vjerojatno nitko s njim ne prica, svi pitaju vodice o piramidama. Mogao sam i ja pitati vodice da mi nesto govore o piramidama, al ja uvijek idem tako, uzvodno, protiv svega, uvijek nesto drugacije. I bas sam njega htio pitati i s njime pricati. I znao sam da je normalan covjek, da je zapravo bolji nego velika vecina ljudi. I bio je tako drag. Israel se zove i oduvijek zivi u Copanu. Tako me taj covjek odusevio, ne znam zasto. Da mogu, vratio bi se tamo samo zbog njega, da mogu jedan cijeli dan s njim spikati i upoznati njegovu obitelj. Obecajem si, ako jos jednom budem isao u Copan, idem ga posjetiti! I na kraju me odusevio, dao sam mu ruku i pozdravio ga, a on mi je na spanjoslkom rekao: "Dovidjenja gospodine i sretan bio ostatak vaseg puta". Jooooj, kako me taj covjek odusevio svojoj jednostavnoscu, tako siromasan materijalno, a bogat u dusi. Dao sam mu neki mali tip za to sto me slikao i zao mi je sto mu nisam vise dao, ali nisam imao jer na izlasku parka/sajta morao sam kupiti figurice. Pocastio sam tri standa lokalnih ljudi koji prodaju kipice, ali najveca ludost koju sam napravio jest da sam vidio ogromni i teski kip tih stelea od pol metra, oko 15x15cm, i rekao si: Os-nes, moras taj kip donijeti kuci za tvoj stan. I stvarno, evo ga u mom ruksaku, oblozen papirima i majicama da se ne razbije. Ruksak mi je sad bar 7 kg tezi, a u Miamiju me ceka brdo T-shirt koje sam vec narucio preko neta da stignu na adresu frenda koji je tamo. A jos moram druge stvari za frendove kupiti. No, sve ce to stici u HR, obecajem samome sebi.

Drugo jutro nazad u SPS, al ono sto sam na putu vidio, moze se vidjeti samo u filmovima. Svugdje sam dosad vidio izgladnjele pse i pitao se kak to da dosad nisam vidio uginule, kad vidim iznad busa jato lesinara, a onda bus prodje pokraj mnostva lesinara koji na zemlji ljedi les zutog psa srednje velicine. Koji prizor! Trajao je 2 sec, taman onoliko da bus prodje pokraj tog mjesta, ali tu sliku imam i sad ispred mene. Zuti pas otvorenih ociju lezi na svom edsnom boku, a od vrata na dalje mu se tijelo ne vidi od mnostva lesinara koji ga copkaju. Scary! Creapy!

Iz SPS je trebalo lovit drugi bus za grad La Ceibu, na obali, odakle je trajekt vozio za Utilu, karipski otok u "vlasnistvu" Hondurasa, poznat po palmama, bijelom pijesku, ronjenju i malom koraljnom grebenu. Kao sto vam je poznato, na prvi karipski otok, Corn u Nicaragvi, nisam isao zbog kasnjenja busa... i sta mislite, sto se ovaj put dogodilo ili bolje, sto me sad moglo sprijeciti da posjetim drugi planirani karipski otok? Ajde, probajte pogoditi... Nesto o cem dosad jos nisam pricao, niti spomenuo jer nije tog bilo dosad na ovom putu... neka vremenska pojava... Da! Kisa!! Taj dan je pocela padati i padala je kad smo se vozili busom, kad smo stigli u La Ceibu, kad smo isli u kino, kad smo izasli i vratili se u hotel, kad smo isli spavati i kad smo se ujutro probudili. Ali ajmo sve to opisati malo podrobnije.

Stigli smo u La Ceibu, taksist nas je odveo u "vrlo dobar hotel", a kad smo usli... ja se nisam htio tusirati! Toliko je ogavan bio wc. Iznenadio sam samog sebe na ovom putu, u ovih 26 dana sam se bar 23 puta tusirao, brijem se svaka tri dana... tako ni kuci ne brinem o sebi i osobnoj higijeni, ali ovdje... ne znam sto mi se dogadja. No, u ovom hotelu se nisam htio kupati... i spavao sam u majici i hlacama da ne pokupim nekakvu bolestinu. I zato smo brze-bolje izasli u grad, da sto manje budemo u hotelu. Najprije smo isli u Pizza Hut (americki lanac pizzerija) i tamo vidjeli brdo putnika-bijelaca koji su takodjer bili blokirani u La Ceibi jer trajekt po toj kisurini nije vozio za Utilu. Pitao sam neke cure dal znaju prognozu vremena za sutra i ak ce trajekti prometovati, a onda se javio neki lik koji je sam sjedio iza nas. I tko je to bio... ajde gadjajte. Spomenuo sam ga u ovom blogu, malo prije, ovdje gore. Pogodili? Niste? Onaj tip koji mi je rekao gdje je slap, onaj sto lici na Skota. I ja odmah poceo spiku s njim, pitam ga odakle je, kaze on pokraj Aberdeena... moj najdrazi klub u Skotskoj. Dakle, pogodio sam odakle je bio Donald. On pak po Srednjoj Americi putuje tri mjeseca i kaze da je bas prije dva tjedna zvao sefa da mu kaze da daje otkaz. A inace nema ni kucu, jedino ima auto i to ce mu biti prebivaliste kad se vrati kuci. E takve ljude ja volim. Imaju svoj zivot u svojim rukama. I ja cu jednom tako napraviti, makar sam dosta tog o sebi otkrio na ovom putovanju, ali o tome nekom drugom prilikom. Na kraju smo iz Pizza Hut skupa uzeli taxi da bi nas odveo do shopping centra gdje imaju i kina. Igrao je "Cloverfield". Cuo sam za taj film jer je to neki niskobudzetni film katastrofe, taman po mojoj mjeri, volim takve filmove s nepoznatim glumcima. I bas mi se svidio makar nikome drugome u kinu nije. Necu ga prepricavati, ak ga neko zeli gledati, al cijeli film je takav da tip snima kamerom neki party u NY, kad se nesto strasno dogodi i on sve i dalje snima, nesto nalik Blair Witch projectu. I nakon sto smo izasli iz kina, razmjenili smo mail adrese s Donaldom i svako u svoj hostel, dok je kisa i dalje lila. A taksist! Simpaticni lik koji me pita dal ja to pricam francuski. Pa mu dalje govorim na hrvatski i nek pogadja koji je to jezik. Kaze on: "Njemacki, portugalski..." I konacno ruski! E kazem mu: Blizu ste. I kaze on da zna za Croaciu, dobri u fusbalu. Pa spomene Davora Shukera. A ja mu kazem za Eduarda i skuzio je. I onda na spavanje, kao sto rekoh u trapericama (koje sam upravo kupio u tom shopping centru za 20$, vrlo su fancy) i majici.


Obala i planine iznad La Ceibe nakon kise i nevremena

Ujutro sam se lako probudio, ali i dalje kisa. I tako smo odlucili da necemo na brod u 9 ujutro za Utilu, pa je propala i moja druga zivotna prilika da budem na nekom karipskom otoku. Ali tek sto smo tako odlucili, evo ti sunca koje proviruje ispod oblaka, a za pol sata takva sparina i vedrina s neba da ne povjerujes. A ja i dalje u onim trapkama. Murphy's Law. Kad stvari trebaju ici po zlu, onda ce ici po zlu. Ali who cares! Valjda nece Belize (nasu narednu destinaciju) pogodit neki uragan ili potres ili tsunami, pa da propustim i trecu priliku biti na Karibima. Treca sreca! U Belizeu cemo biti sedam dana, uzivat u najljepsem moru svijeta, kako ljudi pricaju. Bas da mi je to vidjeti i potvrditi.

I tako se ja sad nalazim u Puerto Cortezu, honduraskoj luci na karipskoj obali, uboli smo neki podnosljivi hotel za 10$ po osobi, a ja nasao ovaj internet cafe u kojem sam jedini bijelac, a sve ostalo lokalni tipovi i klinci koji igraju video igrice. Zanimljivo je da cim smo krenuli sjevernije od Tegucigalpe, pejzaz se poceo mijenjati, sa sve vise zelenila, palmi, stabala banana, te crnaca, ali ne Mulata ili slicnih, nego bas crnci, crncuge! Bas se vidi da smo blizu Kariba. Ima rasta, ima rappera, ima crnaca-beskucnika, a jos vise ce tog biti u Belizeu gdje idemo sutra ujutro, brodom. U knjizi je lijepo pisalo - kartu treba kupiti dan prije, treba doci tu-i-tu. Dodjemo mi lijepo tu-i-tu danas popodne, pitamo di je taj office, a ljudi kazu da ne postoji i da se samo karta kupi na trajektu kad se isplovi.

Ali ajd, sve je dobro proslo u Sreednjoj Americi. Belize je najsigurnija od svih tih zemalja, no cak i ne spada u Srednju Ameriku jer je drugacija sorta ljudi tamo, ne pricaju spanjolski, mala je drzavica. Puna zelenila i otocica i pijeska i palmi i jastoga i morskih pasa i raza i zivotinja i spilja i vodopada i jos piramida Maya... jedva cekam krenuti sutra!

Koristim blagodati zivota kod Artura pa sam se raspistoljio s pisanjem. Pisem na laptopu, po prvi puta pa se dobro ne snalazim i zato ima nekih greskica u pisanju.

Dakle, Srednja Amerika me razocarala. Mislio sam da je priroda i divljina puno ljepsa, mislio sam da nije tako prljava, ali su me ljudi odusevili. Svi su tako dobri, dragi, srdacni, voljni i zeljni pomoci. Ali ima i lesinara, napornih. Neki lik mi je u hostelu rekao da ce me za nesto novaca otpratiti ujutro do autobusne stanice kao osiguranje, a stanica je bila na 200 m. Mos mislit da sam pristao. Svi bi od bijelca nesto htjeli. I gdje god da jeste nude vam cambio, cambio, taxi, taxi. Jedino nisam kuzio lika koji je na autobusnoj stanici vikao pixo pixo pixo.... pixo pixo pixo. Pitao sam i Artura sto to znaci, ali nije znao.

Nijedna vlada nijedne drzave nije ove ljude odgojila na nacin da im kaze da se smece ne baca na ulicama, nego u kante za smece. Al nisam nijednom vidio neki kontejner za smece, tako da je to jos jedan razlog zasto je sve prljavo i puno smeca. Onda promet. Nevjerojatan kaos svugdje, svi stalno trube, ali bas stalno i za svaki kurac. Al onda paradoks - nitko ne psuje, nit mase rukama dok je za volanom. Stvarno, nisam nijednom u ovih 25 dana vidio nikog, ama bas nikog da je ijednom psovao u autu ili nesto gestikulirao. Al objasnio mi je Artur zasto. Jednom se on s frendovima vozio i tako su nesto gestikulirali tipu koji ih je pretekao, a ovaj im se par stotina metara naprijed ispreprijecio autom na putu, izasao iz auta s gunom i prijetio im da ce ih ubiti. Kao sto Artur kaze, ovdje ne znas tko ima oruzje, zato je bolje biti miran dok vozis. No, ipak, ja cu probat to mirno ponasanje preuzet od srednjeamerikanaca i tako se ponasat kad se vratim kuci. Bit ce tesko :-)

Jos jedan paradoks, Srednja Amerika ih je puna. Znaci prljavi su, smece bacaju posvuda, ali u skolama su svi obuceni isto. Bijele kosulje i plave hlace/haljine, ili zuta kosulja i zelene hlace/haljine. Cudno kako su u necemo izdrilani i disciplinirani, a negdje totalno kontra.

Voda. Nigdje nije ukusna, gotovo nigdje nije pitka. Mislim da je samo u Kostarici bilo ok piti onu iz spine. A wc skoljke, a joj, posebna prica. Nigdje, bas nigdje nije dozvoljeno bacati toaletni papir (i to upotrijebljeni!!) u wc skoljku. Ne! Morate ga baciti u kos koji se nalazi uz wc skoljku. Valjda imaju los kanalizacijski sustav, pa bi papir zastopao sve to. Al mozete zamislit mirise i gnjusni kos. Ja sam se cesto zaletio i zaboravio, pa bacio papir u wc nakon kakanja i nista se nije dogodilo :)

Spavanje. Nevjerojatno, ali tko me poznaje, zna da kad ne radim, znam biti budan i do 02-03h, a "ujutro" spavam i do 13h. Ali ovdje.... sokirat cete se. Ustajem bez sata vec u 5.30, obavezno da bi obavio prvu dnevnu malu nuzdu, popio malo vode i nesto nutelle ako sam je ostavio od prethodne noci i onda se vratim u krevet, al ne mogu vise zaspat. I onda par minutam nakon 6 vec sam na nogama. A spavat odlazim u prosjeku oko 21h. Rekord mi je bio 19.45h kad sam bio u NIcaragvi, a veceras je evo vec 22.50h a ja jos budam, to mi je rekord s drugim predznakom.

Zanimljivo je da je u cijeloj Srednjoj Americi cijele godine ista temperatura, neovisno o tome koje je doba godine. Oni zapravo imaju samo dva godisnja doba, kisno (travanj-listopad) i susno (studeni-ozujak). Al temperatura uvijek ostaje ista. Zamislite zivjeti na onoj nasoj paklenoj ljetnoj vrucini 365 dana u godini... Tako oni zive.

I jos nesto, zora svice vec oko 5.30h, a noc je vec u 18h. Opet zato jer su u ovom subtropskom dijelu. Koja suga od vremena i nacina zivljenja! Nikad ne bih mogao zivjeti negdje drugdje nego u Porecu, to je perfekcija. Imamo godisnja doba, dani su duzi i kraci, sve kako je Majka Priroda rasporedila.


Sutra idem do tih slapova, zatim u grad San Pedro Sula gdje ce mi frend s neta ponuditi sobu njegovog hotela (naravno free) kojeg ima u vlasnistvu sa svojom obitelji, a onda idem posjetiti manje piramide Maya u mjestu Copan, da bi za vikend bio vjerojatno na karipskom otoku Utila, a u ponedjeljak u 10.30h po lokalnom, a 17.30h po hrvatskom vremenu, trebao bi loviti brod za Belized u kojem ostajem do 17.3. kada bi se trebao zaputiti nazad u Guatemalu i slag na kraju svega, posjet Tikalu, najimpozantnijem sajtu piramida i drugih gradjevina Maya u cijeloj Srednjoj Americi. Zatim 20.3. imam let za Miami, a 24.3. se vracam kuci. Pisem sve ovo jer mislim da cu tesko imat opet toliko vremena pisati na blogu, a znam da su internet-caffei u Belizeu poprilicno skupi, tako da, mozda se vise ne cujemo, tj. necete me citati, smrc. Al ja cu uzivat, tako da zapravo ne trebam biti tuzan, n it plakati, hihihi

...

Ujutro budjenje u 3.30h jer sam u 4 morao vec biti na autobusnoj stanici, a u 5 je bio pokret. Javio sam sinoc mom narednom frendu s neta, Arturu, da dolazim u Tegucigalpu u podne i ak me moze cekati, na sto je pozitivno odgovorio. (Za one koji ne znaju, prijavljen sam na nekom medjunarodnom sajtu na netu gdje ljudi ugoscuju druge ljude i bivaju gosti svugdje po svijetu, bez da plate lipu, samo napisu nekome da zele doci u grad u kojem odredjeni tip zivi i ak ovaj odgovori poziitvno, sve rijeseno, imate free smjestaj u privatnoj kuci. Ja sam tako ugostio vec 70 ljudi u dvije godine, a evo sad ubirem plodove toga jer i ja bivam ugoscen kod ljudi bez da ista platim)

Honduras je malo bolji od svih ostalim zemalja u Srednjoj Americi. Vise zelenila i manje smeca... haha, izgleda ko neka fraza iz reklame, haha, al je stvarno tako. A tek Artur i njegovo imanje!! Dosao je po mene na stanicu s jeepom i soferom, obucen ko pravi yuppie. A kad smo usli u njegovo susjedstvo, sok! To je ono sto sam mastao da ima Jeffreyu. Ni jedan od njih mi nije rekao kak im izgleda kuca, to su sve bile moje imaginacije, al eto, pogodio sam kak imanje izgleda, al ne i osobu koja joj je vlasnik.

Dakle Artur i njegovo susjedstvo. Zapravo, nije imanje, jer on zivi u gradu, al otmjenom dijelu grada gdje ima bazena, tenis terena, a njegova kuca je skup prizemnih i jednokatnih zgrada spojenih u obliku slova U, sve u obiteljskom vlasnistvu (u jednoj zgradi zivi njegova sestra, u drugoj mama, a trecoj bratic), a ispred im je mali trgic u kojem je travica i drvene klupice.




A stan... Sedam put bolji od mog! Kako je u Hondurasu cijele godine 20-30 C (mozete si to zamisliti?), ne treba mu grijanje, a ima plocice svugdje, pa mu ni air-conditioning ne treba. Stan je supermoderan, a opet minimalisticki uredjen, ima cak i mezanine (e sad ne znam nasu rijec), dakle drveni podignuti dio u dnevnoj sobi na koji se popne stepenicama, pa od gore ima pogled na donji dio sobe. Ma slikao sam sve pa cete vidjeti kad se vratim i stavim slike tu na blog.

Ali sam Artur je prica za sebe tako da ajmo prije o njemu, a poslije o Tegucigalpi. Sam za sebe kaze da je "komplicirani tip koji pokusava biti nekompliciran". Hm, trenutno sjedi tu pokraj mene, al srecom ne kuzi izraelski, oh pardon, hrvatski, pa ne zna sto tocno pisem o njemu. Dakle, za tjedan dana ima 37. rockas, zivi sam, bio je ozenjen, ima sina od 18 godina, radi u administraciji lokalne skole, nevjerojatni je dobricina, ali i cudak. Evo zasto - ne dozvoljava da itko pere, a posebno da netko slaze njegovu odjecu. Ne brise ruke s rucnikom u gradskim wc-ima, nit restoranima, bas svako jutro se tusira ultra hladnom vodom i izuzetno je pedantan. Voli sve drzati pod kontrolom i u redu, kad ima slobodnog vremena uvijek nesto slaze, npr. foldere i dokumente u kompu ili muziku po zanrovima u kompu, dakle isti ja! Sad kuzim zasto i za mene ljudi kazu da sam cudan. Ja npr. nikad ne hvatam rukom vrata poste, banke, bolnice, apoteke, nego samo prstom ili sakom gurnem vrata da se otvoren... cuvam se klica i bacila i virusa :) Takav freak je i Arturo. Al meni je to sasvim normalno i totalno ga razumijem u svemu sto cini. No, vjerojatno ga cure ne razumiju, kao ni mene. Nema veze. I moj i njegov zivot je posut ruzama, tako da ne moramo brinuti. A vec se i dogovaramo da u rujnu dodje u Hrvatsku, pa cak da mozda skupa otputujemo u Skotsku na dva tjedna.

Eto, za sve one skeptike o Internetu i upoznavanju preko tog medija, ovo vam je jedna lijepa prica o tome kako se ljudi iz dva totalno razna dijela svijeta upoznaju, druze i pricaju ko da se znaju godinama. I ovakve price necete nikad naci u novinama jer to njih ne zanima, one zele bombasticne i negativne vijesti, npr. sjecam se clanka u novinama kako je Amer na netu upoznao Brazilku koja ga je pozvala u njenu zemlju, a onda uz pomoc njenog frenda ubila i zapalila lika, sve samo da bi mu uzela kreditnu karticu i peglala je u trgovinama, dok je naravno nisu uhapsili.

No, vratimo se mi na Honduras sad. Prvog dana u Tegucigalpi, glavnom gradu, saznali smo da je to zapravo twin city, kao Budim i Pesta, a u nasem slucaju su to Tegucigalpa i Comayaguela koje takodjer dijeli rijeka, ali nije vrijedna spomena. Comayaga je totalno siromasni, zapusteni i ruzni grad, a Teguci, kako je skraceno zovu, vec lici na nesto. Tegucigalpa znaci Srebrno brdo na jeziku naroda koji je nekad zivio ovdje, a ciji se poglavica zvao Lempira, po kojem je novcana jedinica dobila naziv. Inace, za 1$ dobijete 19 lempira. I stvarno, prije stotinu i vise godina je ovdje bilo mnogo rudnika srebra, puno ljudi se doselilo ovdje, pa je odluceno da ce Teguci postati glavni grad, a dotad je taj epitet imao Comayagua, koji se nalazi u sredisnjem dijelu drzave.

Arturo me stalno upozoravao da ne idem nigdje hodati sam, cak da niti ne slikam ulicom jer ce lokalni banditi vidjet da imam fotkac, pa me negdje sacekat i zbombardirat i ukrast mi sve sto imam. Oke, nisam isao nigdje sam. Arturo me upoznao i sa Mirkom, Finkinjom koja zivi i radi u Teguci na nekom volonterskom projektu vec pola godine. Koje smijesno zensko ime - Mirka, hahaha. Mirko, citas li ovo? I naravno, morao sam tebe spomenuti Arturu i Mirki, rekao sam im da si moj zivotni guru i onaj koji me ucinio boljom i kvalitetnijom osobom. (za sve ostale, Mirko je moj kolega s posla i tocno je to sto sam napisao, moj guru). Mirka je bila sjajna. Dala nam je sve podatke za naredni dio puta, kako doci do lijepog vodopada u sredisnjem dijelu Hondurasa koji je veci od Niagarinih slapova i kako putovati busom. Cak je nacrtala itinerar puta, gdje sici s busa i koje hostele posjetiti.


Arturo, Ana (moja suputnica na putovanju), Mirka and myself

Drugog dana, Arturo nas je vodio u dva mjestasca izvan grada i na putu sam najprije imao osjecaj da se vozim sjevernim dijelom Amerike, zatim Slovenijom, a na kraju sam mislio da sam u Istri, kod Sovinjaka ili Motovuna ili Grasisca i da gledma u smjeru Cicarije i Slovenije. Sad si mozete predociti kakav je ovaj juzni dio Hondurasa. A mjestasca su mala, minijaturna, imaju puno malih trgovina sa suvenirima, a mi smo isli u restoran napravljen od drva gdje sam se najeo, finally! Jeo sam konacno pravu bisteku i kobasicu i bio sit jer su svi dosadasnji eksperimenti sa raznim lokalnim jelima tipa taco, enchilada, burito ili pupusa bili totalno razocarenje, do te mjere da mi je nakon odvratnih pupusa i ocajnog pica tamarindo (neki jako slatki sok nepoznatog mi voca) bilo lose tri dana, a tjedan dana nisam mogao podnijet miris nikakve hrane, pa sam se hranio samo nutellom :))

Zatim smo se vratili u Teguci gdje smo trebali podici vizu za Belize. I buduci sam pedantan i pravi detaljist, kao moj "brat" Arturo, imao sam spremne i slike i lovu i ispunjen zahtjev za vizu, tako da kad smo dosli u veleposlanstvo, sluzbenici smo sve predali, na sto se i sama iznenadila i za minut i pol imali smo vizu. A koja bi me procedura cekala da sam zatrazio vizu prije puta? Odlazak u Veneciju gdje Belize ima veleposlanstvo za taj dio Europe i cekanje mozda dva dana za izdavanjem iste. A ovako sve gotovo u tren oka. I da, razlog je da za tri-cetiri dana idemo u Belize, vjerojatno brodom sa karipske obale Hondurasa. No vratimo se jos malo u Teguci.

Dakle, posjetili smo shopping centar. I opet biste se iznenadili koja je razlika-kontrast izmedju nekih dijelova grada i shopping centra. Ovdje, ali i u San Salvadoru, Guatemali i drugdje, kad udjete u njihove shopping centre, izgleda ko da ste u zagrebackom Importane centru, kao da niste u nerazvijenim zemljama Srednje Amerike. I opet, ima takvih zena i cura da ti vilica ispadne - MILF koje su full dotjerane, mlade cure koje izgledaju ko manekenke (i opet sve imaju velike sise), klinke iz srednjih skola koje me stalno gledaju i smijese mi se (ko zna da li zbog moje bijele puti, obrijane glave ili jer im se svidjam) . Ali dosta zena je debelo, skoro kao Amerikanke. Vjerojatno jer ljudi tu jedu (pa cak i piju) sve slatko, a imaju i McDonaldse, King Burger i sve slicne fast food lance sto nikako ne pomaze njihovoj liniji. A arturo je opet drugaciji. Svaki dan ide na fitness, subotom igra nogomet i freak je za nas fusbol. Do te mjere da me pitao o Prsi, Prosineckom, Sukeru i Srni, zamislite! I fora je da sam danas u shopping centru vidio dres nase repke kojeg prodaju, nisam vidio cijenu. I jos nesto smijesno. Setam gradom i vidim da se ispred izloga skupilo brdo ljudi. Dodjem da vidim u sto to zure, a ono Champions League, Real - Roma. JA zaboravio da je ovdje 6 sati manje nego u Europi, pa su tekme usred bijela dana. I jos nesto. Ovdje svatko navija ili za Real ili za Barcu. Ljudi nose njihove dresove, vozaci autobusa imaju obavezno naljepnice jedne ili druge ekipe u svom busu. Rekao bi da su podijeljeni 50-50. Arturo navija za Real, al danas nije imao o cemu govoriti, hihihi. I nisam znao do prije par dana da je nas Eduardo onako gadno stradao.

Oh dan, malo sam promjenio imidz. Ostavio sam malu irokezicu pozadi na glavi (siroku oko 1 cm) kako bi po povratku kuci napravio si tri repica isprepletena s koncem i kosom. Zatim, kupio sam si brdo lancica-rukotvorina i drvenu nausnicu (kao debelu alkicu), te narukvice-rukotvorine, tako da cu po povratku furati taj stil i svaka stvar ce me podsjecati na odredjenu zemlju jer u svakoj si nesto kupim za uspomenu. Danas sam si u shopping centru kupio neku majicu i prvoklasne Tommy Hilfiger carape, tri para za 19$. Sta kazete, jel se isplati? I u San Salvadoru i ovdje u Teguci, vidio sam majice po 50-80$ tako da ne mislite da je sve iz ovog dijela svijeta sugavo. Oke, ja sam moju majicu platio 10$, ali zato jer nije fancy, nije od marke i jer sam htio samo neki suvenir odavdje, a ne razbacujem se lovom.

I da, kad vec pricamo o lovi, da vam kazem kakvo je stanje. Na put sam krenuo s 1.550$ casha, dakle oko 8.000 kn. Za ukupne troskove hrane, prijevoza, hostela i suvenira sam u Guatemali potrosio oko 300$, u Salvadoru oko 250, isto toliko u Nicaragvi, nesto manje o Kostarici i sad mi je ostalo 440$. Belize je najskuplja zemlja i tamo cu se dobro iskesirat jer namjeravam ici na nekoliko tropskih otocica, roniti s velikim razama/mantama i morskim psima i na to ce ici veci dio love. Al imam i kreditnu karticu i nju cu dobro peglati u Miamiju jer zadnja cetiri dana ovog puta provest cu tamo, kod frenda Alexa, inace Brazilca koji je bio moj gost prije dva ljeta. I jedva cekam veliki pohod na NFL stvari, odjecu iz americkog nogometa. Kad udjem u njihov store, bit ce mi ko da sam usao u raj.

Zadnja tri dana s nama putuje i Alan, Kinez iz Hong Konga kojeg smo susreli u hostelu kod vulkana Arenal i otad je nas nezamjenjivi suputnik. Dijelili smo dva kombija, brodic preko jezera, hostel u MonteVerdeu, put do Liberije i jos jedan hostel u tom mjestu. Drugo jutro smo se konacno odvojili jer on je isao u Playa del Coco kako bi tamo ronio, a nisam ga uspio razuvjeriti da tamo ima za vidijeti - nista! Zeli roniti s bocama i kaze da u knjizi pise da je to super mjesto. E da mi je vidjeti sto sad misli o tom sugavom mjestu.

Prethodne veceri je u Liberiji bila festa, kao i lokalne ljetne feste kod nas u Istri - neka latino style grupa, puno naroda na glavnom trgu, puno prodavaca svaceg i na kraju vatromet.

Ujutro sam se probudio u 6h jer je u 7h trebalo loviti bus za granicu pa onda Managvu da bi u 14h konacno letio na toliko prizeljkivane karispke otoke Corn Island oliti Otoci kukuruza. Bus je vrlo brzo dosao do granice gdje su se sluzbenici s nama poigravali oko pol sata, a bus za Managvu je cekao polazak u 10 sati i predvidjen dolazak u 12.30. I stvarno, stari oronuli americki zuti skolski bus je jurio cestom sa samo cetvrtinom ljudi u njemu, al onda je pocelo. Prvo pola sata stanke u Rivasu gdje su djeca koja prodaju sve i svasta ulazila bezbroj puta u bus. Imao sam na sebi bijeli dres neke brazilske ekipe i zato sam privukao paznju 10-godisnjeg Josuea, koji me pitao jesam li ja neki juogadores, nogometas. I toliko me pilao da sam mu prodao foru da sam ja novo brazilsko pojacanje lokalne ekipe tu u Nicaragvi. Sa sumnjom je prihvatio to i opet vise puta islazio i ulazio u bus s bocama cole i opet sjeo uz mene i nastavljao s pitanjima.

Zatim smo na putu susreli prethodni bus za Managvu koji se razbio pa je cijeli jedan bus usao u ovaj nas i vise nije bilo mjesta za miseve, a kamoli ljude u njemu. A onda sam vidio da bus ide i preko Grenade i Masaye, a kad je na putu stao zbog popravka ceste, znao sam da se s otocima za taj dan mogu pozdravit.

I opet je ta Managua na mene ostavila odvratan dojam. Tu je zivio i jos zivi Jeffrey, tip kojeg znam s neta i koji je navodno prof. engleskog, cak mi je ostavio broj mobitela kad mi ista zatreba. Zvao sam ga vec 10 puta u zadnjih par dana da mu najavim dolazak i kaze on nek samo dodjem i stalno ponavlja postapalice: yeah, yeah, allright, allright.... Ja zamisljao da on zivi u nekom superluksuznom dijelu grada, da ima mnogobrojnu obitelj, da vozi superfancy auto, kad ono... Taxi me doveo do mjesta gdje on zivi, ali taksist nije mogao naci mjesto/kucu... i to zato jer on nije zivio u kuci. Zivi na samom rubu grada, gdje su same stracare do stracare prekrivene limom. A njegov "dom" cini betonski pod, nikakav prozor, dvije stolice i nekoliko stolova na kojima ima svaceg ali se ne vidi zbog tame u tom prostoru, ko da smo u nekoj spilji, iako je sredina suncanog i sparnog dana. Odglumio sam da je sve ok i pitao ga ak ima neki hostel u blizini. Odveo me do najsugavijeg hostela koji sam ikad vidio i ne isplati se trosit vrijeme na opisivanju istog. Zamolio sam zadnju uslugu Jeffreya - da mi kaze gdje postoje razni hosteli za backpackere. Zaustavili smo taxi i rekao je vozacu gdje da me vozi. Pozdravio sam se s Jeffreyem i u sebi pomislio da ga ne zelim nikad vise vidjeti, sto cu se sigurno potruditi i realizirati u zivotu.

Konacno, stigao sam u neki koliko-toliko centar grada koji zapravo ne postoji. Kad je Managvu pogodio potres 1972. godine, grad je izgubio svoj centar pa je sad to grad bez duse, svakako najodvratniji grad koji sam u zivotu vidio. Mozda odsad umjesto psovki "idi u k." ili "idi u 3 p.m." pocinjem koristiti izraz "ma idi ti lijepo u Managvu" hehehe. Dakle, stigao sam u neki manje sugavi hostel i platio samo 6$ za noc, a na kraju se ispostavilo da je samo 200 metara udaljen od TicaBus offica, serije buseva koji vrse usluge prijevoza putnika po cijeloj Srednjom Americi. Odlucio sam drugo jutro u 5 sati krenut put Hondurasa, bez odlaska na Corn otoke jer bi platio 180$ avionsku kartu za samo jedan dan boravka na tom nikaragvanskom karipskom otoku.

...

Zadnjih 5 dana smo u Kostarici.Nemam vremena biti za kompjuterom dok putujem - puno toga za vidjet, proputovat, lovit buseve, a teski ruksaci na ledjima.

Iz Nicarague smo luksuznim busom prije 5 dana usli u Kostariku i navecer dosli u mjesto LIberiju. Tu nam je za 20$ lokalni tip sa starim pick-upom ponudio prijevoz do obale i mjesta Playa del Coco. Inace je cijena pravih taxija oko 45$ za tih 35 km puta.
U Cocu bogati Ameri i Kanadjani imaju apartmane, lijepi su, s bazencicima, travicom, mirno susjedstvo, nesto kao Melrose Place ali plaza i gradic... Katastrofa! Ne znam kako netko moze tamo doci provoditi godisnji odmor. Mjesto je ko neka selendra i poneki otmjeni hotel sa zelenom travom, ali odmah preko puta, sljuncana cestica, stracare, puno standova sa jeftinim suveirima, tamnoputi pijanci i lokalne propalice i poneki lokalni lesinari koji visu: Taxi, taxi?! Ovdje svi nude taxi sluzbu.
Nakon dva dana u Cocu, trebao nam je cijeli jedan dan da presli 200 km za nase slijedece odrediste. Promjenili smo dva lokalna busa, imali jedno uspjesno auto-stopiranje i ulovili jos jedan bus kako bi stigli u prvo podrucje vrijedno spomena tijekom cijelog ovog puta - podrucje vulkana Arenal i sume Monteverde. U podnozju vulkana smo za 5 dolara spavali u normalnom i minijaturnom hostelu, a drugo jutro krenuli kombijem, ba brodom i opet kombijem do sume Monteverde koja je stvarno zelena. Puno brezuljkaka, brda, krava... sve lici na Irsku i Skotsku (gdje nisam nikad bio), ali i Istri. U mjestu Santa Elena smo opet za 5 dolara nasli hostel i odmah krenuli u razgledavanje sume po visecim zeljeznim mostovima od krosnje do krosnje. Nakon prespavane noci, sad ujutro u 7.30 krenuli smo na canopy-tour oliti zip-line avanturu - opasac i dodatna oprema, te letenje po zeljeznim kablovima od platforme do platforme koje se nalazi ne krosnjama stabala.



Najduzi takav cug je bio do 200 m, a najveca visina od zemlje oko 80 m. Vrlo uzbudljivo, strasno, ali i ludo iskustvo.