By endurance, we conquere

Odmah da priznam jer sam i sam primijetio... Pisem slabije, losije, nekvalitetnije... Razlog? Pisem na laptopu i nije moj i pisem nocu i prekratko budem za njim, a i ne da mi se u zadnje vrijeme`pisat... tuzan sam jer ova avantura zavrsava.

Claudia koja nas je ugostila u Guatemala Cityju (skraceno Guate), sjajna je djevojka. Ima 34 godine, mala, pomalo buca, ogromno dupe (kako sam zlocest), vodi svoju malu pravnicku firmu, ali ovo je uskrsnji tjedan u u vrlo svetoj i religijoznoj Latinskoj Americi, pa se ovdje ne radi od srijede do nedjelje... taman ko naruceno za nas da se Claudia posvetiti nama. Zapravo sama se ponudila. Naime, kad smo tek dosli u Guatemalu, isli smo je samo posjetiti jer je bila vrlo draga i od pomoci dok sam tek organizirao taj put. A onda nam je, dok smo putovali drugim zemljama Srednje Amerike, poslala mail i rekla da smo joj dragi i da bi voljela da zadnje dane provedemo kod nje, da bi mogla ici s nama okolo. Odgovorio sam joj da cemo vidjeti kako se planovi i itinerar puta budu odvijali. I stvarno, Belize nam je ostao duznik, pa smo prije vremena stigli u Guate i sad smo njeni gosti.

A jucer, cim smo rano ujutro dosli u Guate onim ocajnim nocnim busom, htjela je doci po nas, al smo mi izdilali taxi (40 umjesto 50 quetzalesa) koji nas je odveo u otmjeni dio grada gdje zivi. Njen prostrani stan na drugom katu, pogled na cijelu grad, internet, ves masina, kablovska, tv, frizider, tus, wc.... sve nama na usluzi, for free, jer znam je preko onog websajta gdje ljudi koji vole putovati nude i traze free smjestaj bilogdje u svijetu. Al tu pricu vec znate. I stalno se smije i bas je draga osoba. Ima i psa. Crnog mladog labradora. I necete vjerovat kako se zove. Troika!!! Negdje je cula to ime i tako ga dala psu. I ja se cijelo vrijeme igram s psom.

Jucer nas je vozila do Antigue. Prvo smo pokupili neke stvari koje smo tamo kod frenda bili ostavili (sjecate se da smo prvih 5 dana vec boravili u ovoj zemlji), a onda smo isli na standove kupit jos nesto suvenira od lokalih ljudi. Kako sam samo dobro poslovao. Spustio sam za pola cijene malu zelenu masku od jade kamena (ne znam kako se na naski kaze), te Maya horoskop ucrtan na kravljoj kozi. Zatim jos neke majice, stvarcice i nazad u Guate gdje smo se konacno najeli u Pizza Hutu. Onda smo isli popit kavicu u neki otmjeni dio grada i steta sto smo uopce otisli. Tamo sam vidio najljepsu curu s ovog putovanja, pravu Latino-Amazonku. Crna duga kosa koja baca na plavkasto bila joj je do preko ramena, a oci boje Dinama, modro plave. Obucena u jeans i crnu kosulju, sama je sjedila za sankom. I svako toliko je bacala pogled na moj stol... a ja s dvije cure... reklo bi se "vezanih ruku". I nakon par minuta je otisla... sama. Jooooj, kako sam bio tuzan nakon tog. Steta, prava steta sto nisam imao priliku stupit u kontakt s njom. I otad je trazim u licima svih crnki koje vidjam gradom, ali uzalud. Nikad vise ne budem vidio tu curu. Osim ako se ne vratim i dignem sator ispred tog kafica i cekam danima dok se ne pojavi opet.

No dobro, k vragu i cure. Samo mi probleme stvaraju. Vratimo se nama. Navecer smo spremili pastu, otusirali se i laganini zaspali. Danas ujutro 4 jaja na oko, 3 hrenovke za dorucak (ja ko neko radioaktivno bice - nemam 2, nego 4 jaja i ne jednu, nego 4 kobasice, haha) i ajmo do vulkana. Claudia nas je htjela voditi do tamo jer na Pacaya vulkanu se moze vidjeti lava. Bila je veeeelika guzva na cesti jer svi su za praznike isli nekamo, al ipak smo stigli na odrediste i mi, do malog sela San Francisco. Izasli iz auta i krenuli hodajuci uzbrdo po malom puticu kroz sumu, posranom od konja koji takodjer vode turista do vulkana, a prikeljila su nam se dva klinca iz sela koja se sama nametnu kao vodici i tako zaradjuju. Jedan je odustao, a drugi, Elder od 13 godina, nije prestao mliti i na kraju je cak i bio simpa. Cure cu jedva disale, a kamoli hodale uzbrdo, al nekako smo nakon sat i pol stigli. A pejzaz nerealan. Suma, trava, stabla... i onda na livadi se vidi lava koja je probila grotlo prije nekog vremenqa i tekla drugim tokom, po livadi. Ali sad je vec hladna. A oblaci su zaklonili vrh vulkana koji je odmah ispred nas... a vjetar ih velikom brzinom siba sim i tam iz grotla koje se stvorilo i ispod te livade. A u njenu prava lava, tece u jednom potoku. I ima putic koji se kratko i strmo spusta ravno do njeg. I ja crta dolje! Putic je stao bas ispred lave, na pol metra od nje sam bio. Da skliznem i upadnem, pozdere me. Nevjerojatan prizor, nevjerojatan dozivljaj, nevjerojatno koliko je vrelo oko lave. Ne mozes stajat ispred nje. Kako je mocna ta Majka Priroda. I sve puca, ko da se kamenje kotrlja, takav je zvuk lave koja ide i ne zaustavlja se pred nicim. Kotrlja otprije ohladjeno, suplje kamenje od lave, zato i jest tako tupi zvuk. Vratio sam se na livadu iznad lave dok su i cure stigle, a onda se odlucio popesti na ohladjenu lavu koja se prije nekog vremena, mozda tjedana, mozda mjeseci, mozda godina, do livade spustila sa samog vrha vulkana. Nevjerojatno je bilo hodati na ohladjenoj i okamenjenoj lavi, a kad sam naisao na kamenje ispod koje je tekla prava lava, postalo je tako vruce oko nogu... a mene sibaju hladni oblaci koje vjetar nosi u svim smjerovima.... Malo mi je bilo hladno, malo toplo. Neobican osjecaj. Probao sam stavit ruku u pukotinu po kojoj sam hodao i odakle je sibao topli zrak (ali se lava nije vidjela). Ma nemoguce! Ne mozes ruku stavit u rupu koliko je zrak topao, zapravo vreo, iako se lava ne vidi. Hodao sam, slikao se... i ajmo nazad do cura i Eldera. Pa onda laganini do auta. E da... i Troika je bila s nama cijelim putem. I idemo mi dolje, vidjamo druge turiste koji su dosli organizirano s agencijama, puno Amera naravno. Kad... u jednoj grupi ljudi koja ide uzbrdo i prema meni, netko mi se smije. Ja ne mogu vjerovati! Odmah sam ga skuzio! Pazi ovo. Prije dva ljeta je preko onog istog sajta, kojeg sam prije spomenuo, tip meni poslao poruku da putuje Europom i ak ga mogu ugostiti. I ja pristao, bio je kod mene tjedan dana. Zove se Rob(ert), al ja sam ga prozvao Frodo jer lici na tog lika iz filma. Tad je imao 20, a sad ima 22 godine i jako je fin i drag decko. I sad putuje po Srednjoj Americi vec godinu dana. Znao sam to i zato sam ga preko maila pitao za neke savjete i smjestaj po Nicaragui dok sam putovao tom zemljom. I uvijek mi je odgovarao i tako puno pomogao. Spavao sam bar u tri hostela koja mi je on savjetovao. Ali nismo se mogli susresti jer on je zivio u gradicu koji nije bio na mom itineraru puta. A sad ovako, bez planiranja, boom! Susretnemo se predzadnji dan mog boravka u Srednjoj Americi. Odmah smo poceli spiku o svemu, kako je ovdje, oboje smo zakljucili da je super. Rob je iz Antigue dosao s grupom turista. Pitao sam ga kad ce vec jednom kuci, a on kaze da cak nastavlja jos pola godine putovat po Juznoj Americi, pocevsi u Kolumbiji. E to ce biti i moje slijedece putovanje! Ali zamislite, mladi Amer je vec tri godine na putovanju. Prvo je bio u Europi, kad je i mene posjetio, pa dosao kuci u Seattle i nakon dva mjeseca opet se sam zaputio u svijet, putovati. Tko bi od nasih muskih kukavica iz Poreca ili Hrvatske opcenito to ucinito? Koji bi se od golobradih kukavica odvojio od mamine sise i tatinih novaca. Takvi hrvatski decki se samo vrte i vozickaju po gradu, pokazuju svoj novi ili tek oprani auto s vrhunskom audio opremom iz koje frcaju megadecibeli trenutnih hitova, a u kaficu na stolu samouvjereno, uz kutiju Marlbora, stavljaju svoj najnoviji mobitel... i naravno, nalickani su, izgelani po kosi i namirisani. Jer to je sve sto u zivotu znaju raditi.... A drugi mladi ljudi putuju, osamostaljuju se, obogacuju, uce o svijetu, upoznaju nove ljude, kulture.

I putem nazad za Guate sam se jezio od pomisli koga sam susreo... i kako nenadano. Kad se najmanje nadas, evo ti se dogodi nesto tako malo sto te tako jako razveseli. Ko zna, mozda me u Porecu ceka ona crna Amazonka koju sam jucer vidio, haha.

Malo prije sam na telki gledao CSI Miami... a za tocno 14 sati upravo tamo letim. Koji "Hollywood zivot" ja imam! Jednom mi je neka cura ljutito rekla - ti mislis da si Hollywood, ha? Hm, sad kad si bolje razmislim... pa nije bila daleko od istine. Oke, znaci od sutra vam pisem iz Miamija. Jel mi moze bit bolje? No way!