By endurance, we conquere

Evo 5 i pol popodne je ovdje, polako dolazi mrak, a ja sam tek sad izasao van, na svjezi zrak. Cijeli dan u sobi. Razlog? O tome malo kasnije jer dugujem vam opsiran opis ove zemlje, a stali smo onda kad su me oni najodvratniji ljudi izbacili na neki stari napusteni kamenolom.

Nisam bio jedini, u gliseru je sa mnoom bilo oko 30 turista i odmaj je uz obalu cekao taxi, tj. stari americki kombi za 20 osoba koji je ukrcao svih nas, dakle 30, samo da bi sto vise zaradili... jer opet je sve bil povezani. Ljigavci iz glisera jave kad mi dolazimo, a tamo ceka toboze taksist. I za 2 i pol minute voznje do prve ceste naplati po svakome 2.50$. Zbogom Srednja i jeftina Amerika.

I samo sto smo izasli iz taxi-kombija u nekom malom mjestacu, evo ti lokalnog busa, opet stari americki zuti skolski bus. Da nije i ovo sve namjesteno i izorganizirano? Maybe, baby. Kaze taksist da taj ide preko drugih gradova za Belize City, pa da ne cekamo oaj direktni, mozemo i s ovim. Pa ajmo! A u busu sve crni, ali ne mulati ili Mezitos ili Creole... nego pravi crnci, crncuge! Kao da smo u Africi ili nekom americkog getu. I poceli mi drobiti prve kilometre po Belizeu. Okruzenje je totalno drugacije od Srednje Amerike, lici na sam jug Novog Zelanda, tocnije Invercargill. Ajooooj... nitko od vas nije bio tamo. Hm, da razmislim kak to docarati... mmmm... Ovako, za Istrijane koji dobro poznaju svoj kontinent, pardon, poluotok - okruzenje je nalik onom kad iz Picana idete u smjeru Vozilica i dodjete na kilometar-dva od ovog zadnjeg mjesta. Znate one visoke pine koji su oguljeni prvih 5 metara, nemaju grana i sve lici na izgoreno podrucje. Tak nekak je izgledao prvi susrte s Belizeom. Ali onda odmah pocinju drva banana, palme ovakve i onakve, zelena trava, visoko raslinje, rijecice, potoci, brda, sve zeleno. Podsjecalo me na Tasmaniju. I sve je cisto, nema otpadaka uz cestu. A za ljubitelje zitovinja, dobra vijest - svi su psi u Belizeu uhranjeni.

Busem smo isli zig-zag, najprije prema unutrasnjosti, pa do obale, pa opet u unutrasnjost, u glavni grad Belmopan (bila je vec noc pa nisam nista posebno vidio), pa konacno do Belize Cityja, nakon skoro 4 sata naporne voznje. Putem je stara bakica pitala konduktera da joj nesto kupi u narednom marketu pokraj ceste, ja mislio da je zedna ili gladna, a kondukter se vrati s macetom dugom skoro metar!! Sta ce staroj bakici maceta Indiana Jonesa? Kad je bus stao i bakica izasla, sve je bilo jasno. U predvecerje je morala probit se kroz djunglu i putic, valjda do svoje kuce, ali nakon prvih dva-tri metra, putic se gubio u raslinju. Scena za horror film! A nakon tog je valjda vozac busa vidio da kasni i pocelo je... iako nismo vise u Srednjoj Americi i ovdje su trke buseva popularne. Picio je ko lud i nije bas bio sretan kad je netko od putnika morao van na slijedecoj stanici. Ja sam zaboravio na tren gdje sam, posebno jer je bilo mrklo crno u busu, a kad je vozac upalio svjetlo da bi netko izasao iz busa, okrenuo bih se... i opet je bilo mrklo crno... od svih tih faca koje su zurile u mene. Zamislite bus s 50 ljudi od cega samo 8 bijelaca (preostali turisti iz taksija). Osjecas se neugodno. Ali crnci su svi bili dobri, mirni i voljni pomoci i pricati. Kad smo stali u Belmopanu, ja sam izasao van i na moje je mjesto sjela majka s 3 djece. Valjda je mislila da ovdje izlazim. Kad me vidjela, ustala je i htjela potraziti mjesto negdje drugdje u busu. Zamislite kulture li! Zaustavio sam je i rekao da cu ja lako naci drugo mjesto. A djeca njena su tako slatka, s onim perlicama na kosi.

Kad smo stigli u Belize City, na obali, bilo je vec 20h, mrkli mrak i jako kasno za ovdasnje prilike. I prvi put sam mislio da necemo naci smjestaj, da bi moglo biti gadno ove noci jer tu nisam imao nikakve prijatelje, a i hosteli na popisu mojih magicnih papirica koje sam prije puta pripremio, nisu bili bas poznati. Sugavi, prljavi, raspusteni crnac s jos odvratnijim dreadlocksima se pojavio kao taksist i ponudio nam prijevoz u isto tako losem taksiju, a drugi crnac koji je, bez da sam mu rekao, uzeo nase ruksake i odnio ih tri metra i pol dalje od busa u auto, trazio je napojnicu za tu uslugu. Nisam vjerovao. Jos mi kaze da mu trebam dati tip jer odnio mi je ruksake u auto. Imali smo samo 1 Belize $ (sto je pola americkog dolara) i to mu dali. Kako smo ga nasamarili, hihihi.

Ljigavi taksist nas je odveo do hostela koje sam mu rekao. Zapravo, ja sam mu rekao ime jednog hostela, a on me greskom odveo do drugog. Al kako ja kazem da me sreca ljubi cijelog zivota i da cak kad izgleda da gubim u zivotu, ja zapravo dobijam, tako sam i ovog puta bio u milosti Bozice Fortune. Hostel je izgledao sugav, ali je voditeljica bila starija i vrlo prijazna gospodja i za samo 7.5 U$D nas smjestila u sobu, a luka odakle smo sutradan isli na otoke je samo 3 min hoda. Rekla nam je i za odlican i dobar restoran blizu jer smo bili gladni i ja ocekivao reklame, stolove, muziku, brdo ljudi.... kad ono... 4 stola na betonskom podu u zatvorenom prostoru dimenzija 5 x 5 metara, a vrata zatvorena resetkama na lokot, a sank na isti nacin odovojen od prostora u kojem su stolovi... sve to vode... KINEZI!!! U Belizeu!!! I nude lokalnu hranu?! Nisam znao dal se smijati ili plakati. Belize City je takva selendra, sve kuce su zapravo stracare raznih boja ili skupovi lima koji cine necije prebivaliste, tako da restorani nisu mogli biti nista bolje. Ali na kraju, opet sam bio zadovoljan. Iako oduvijek zazirem od tog da se hranim kod "malih zutih" i nikad u zivotu nisam, eto sto mi se dogodilo - da sam u Belizeu jedo karipske skampe pripremljene na kineski nacin i jako mi se svidjelo. I jedva cekam sutra da se vratim u taj grad i opet to jedem i opet kod tih Kineza.

A zasto imaju resetke u restoranu? Jer je nakon 21h to opasan grad, sve samo crni propalice, a kako Kinezi rade ko mravi, rade do kasno jer njihov nije samo restoran nego i neka vrsta drugstorea, imaju i cigarete (koje prodaju i po komadu!!!), pice, alkohol, cokoladice... i crcni samo vicu s ceste da hoce ovo ili ono i kcerka vlasnika im kroz mali prozorcic da sto su narucli, znate kako to izgleda kad nekog poremecnog ubojicu u zatvoru hrane zatvorski cuvari? Daju mu tanjur kroz mali otvor. Tako je i ovdje, samo sto su vrata od resetki.

Drugo jutro smo vec bili na gliseru i jurili prema Ambergris Cayu i San Pedru. A kad smo se priblizavali otocima, ja sam plakao od srece. Tirkizno more, pijesak, palme, sarolike kucice... Ono o cem sam uvijek mastao... sad sam bio tu, na Karibima.