Jooooj, sto se sve izdogadjalo ovih dana, gotovo sve pozitivno, pun sam dojmova, al ajmo najprije happy endom zavrsiti pricu s Arturom. Dakle, Arturo i Mirka su nas odveli u dva gradica, u jednom sam se konacno najeo dobrog mesa, ali Arturo nije nikako htio da ja platim, triput sam ga molio, al kaze on: "No way. This is how we Hondureņos treat our guests". Oke, rekao sam. Nakon sto smo zadnju noc prespavali kod njega, drugo jutro nas je i dalje tretirao kao prave diplomate u njegovoj zemlji i gradu. Prvo mala digresija - mislim da Arturo i njegova obitelj imaju privatnu skolu u vlasnistvu jer se nalazi u sklopu njegovog imanja i Arturo u njoj radi. Imaju skolske kombije, strazare i ne znam sto sve ne. Ujutro nas je probudio i doveo ne jednog, nego dva radnika iz skole da nas njihovim kombijem odvedu na autobusnu stanicu odakle nastaviti put, sa zaduzenjem da se raspitaju koji bus ide tocno na nasu narednu destinaciju. I stvarno, nakon sto smo se pozdravili s Arturom, zagrlili i obecali da cemo mozda u rujnu skupa ici u Skotsku, a jednog dana mozda i u Aziju i na Antarktiku (oboje zelimo vidjeti te dijelove svijeta), ta dva lika su nas vozikala gradom sve dok nisu nasli autobus koji ce nas odvesti do Pulanzapah slapova.
Tamo smo stigli za tri sata, dosli u neku selendru i uzeli motor-taxi, tako oni zovu ona mala trokolica, poznata u Indiji, koja sluze kao mini-taxi. Rekli smo liku da nas odvede do D&D hostela, sto je bilo oko 3 km od mjesta i pristao je za 2$ po osobi. Dosli smo u taj hostel, vlasnik Amer je spavao, a radnice su pricale samo spanjolski, pa sam van hostela vidio dva-tri bijelca i naglas pitao ak mi neko moze pomoci smjernicama za slapove. Javio se neki zgoljo, rekao bi da je Skot po izgledu, koji kaze da je bas jucer bio tamo i objasnio mi kako doci. Tip s trokolicmo je cekao isprd hostela i kad sam mu rekao da su slapovi 12 km udaljeni i ak nas moze tamo odvesti, opalio je cijenu od 10$. Toliko bi nas kostalo i da smo odsjeli u tom D&D hostelu, pa sam odlucio da idemo na slapove, a kasnije odmah nastavimo put. A onda sam se raspricao s trokolicarom (koja rijec, hehe). Pitao sam ga odakle su ta trokolica i dal su njegova. Kaze da stvarno dolaze iz Indije i da je on samo vozac, a postoje tipovi koji imaju u vlasnistvu vise tih trokolica, pa nadju ljude koji ce za njih raditi-voziti. Tip se zvao nesto kao Azeral i mislim da kad je skuzio da cemo mu platit 10$, da se po povratku sa slapova vise nije ni vracao na posao, em jer je zaradio za citav dan, em jer je prdekalo vjerojatno imalo uzaren auspuh za tako veliki put, 24 km u oba smjera. Ali Azeral nas je iznenadio, pitao je nesto na spanjolski, mi nismo kuzili, ali kad je stao pokraj standa dviju cura koje prodaju kukuruze, skuzili smo. Castio nas je s dva klipa pecenog kukuruza!! Nevjerojatno! Jel bi netko od bookera ili vozaca ili ikojih turistickih radnika kod nas to ucinio? No way! Ali bas lijepo, zbog njega, Artura, ali i sveg drugog, Honduras i Hondureņosi ce mi ostati u najljepsem sjecanju s ovog puta. I btw, taj kukuruz mi je bio i rucak i vecera za taj dan. I dalje imam visak kila, pa sam zadnjih dana smanjio kolicinu hrane, a tako cu i stedjeti.
Slapovi su zapravo jedan slap, sirok oko 20 m, a visok oko 45 m. I starija seņora koja radi u nekoj shugi od restorana pozvala je "vodica" jer samo on moze ljude odvest do slapova i spiljice iza njih. Pojavio se mali, crni kustravi, debeljko i rekao da je on "the guide". Ja sam za priliku imao vodonepropusnu torbu (koju furam vec tjednima, samo za ovakve prilike, da mogu sve biljeziti fotkacem i ak je voda u djiru), stavio sam unutra i rucnik i krenuli smo. A ono, slapovi (zapravo slap) su odmah do restorana. Mali putic je vodio dolje u provaliju, nesto slicno kao Pazinska jama u minijaturi, samo jos zamislite slap da lije po litici. Ali bilo je to jedno od mojih najdojmljivijih avanturistickih iskustava u zivotu. Morali smo sa 5 m skociti u mali prirodno stvoreni bazencic rijecice koja se stvara od tih slapova, pa hodati po vodi koja je do pupka, pa prolaziti paralelno sa slapom, a voda/kapi/slap je boljela koliko je jako udarala po ledjima. Usli smo u prvu spiljicu, pa drugu, pa trecu... Ali to su stvarno male spilje, do 3 m duge, no vrlo dojmljivo. U svakoj sam vadio fotkac i malo slikao i malo snimao, tak da cu sve stavit ovdje na blog kad se vratim s puta, a i dodati neke pisane stvari s puta jer sad nemam vremena pisati bas sve detalje, tak da ste svi vi lijepo zamoljeni da za negdje mjesec-dva opet posjetite ovaj blog i ponovno sve procitate jer biti zasladjeno slikama, ponekim videozapisima i novim detaljima.
Nakon vodopada, opet na bus i pravac San Pedro Sula. Prvo iznenadjenje - autobusna stanica. Tko je ikad cuo za taj grad, skraceno SPS? Nitko! Ali taj grad ima najvecu autobusnu stanicu koju sam u zivotu vidio... a bio sam i po Americi i Australiji i u trecini Europe i nigdje tako veliku nisam vidio. Ne znam zasto je tak velika, mozda jer se otud ide na sve druge relacije po Hondurasu, ali opet, to je samo Honduras, a ne neka svjetska velesila. Ne znam sto reci. Mi smo jos triput dolazili u SPS da bi lovili druge buseve. Ali susret s gradom je bio jos sokantniji. Najopasniji grad u kojem smo bili! Dosli smo u neki hotel (ne hostel, nego hotel) koji smo platili 5$ po osobi, al to nazvat hotel je krivicno djelo. To je zgrada nalik umobolnici iz doba komunizma negdasnje Juge. A vani se sve zatvaralo vec u 18h, ljudi resetkama zatvarali svoje radnje, odlaze kuci, a ceste su zaposjeli kriminalci, pijanci, bande i ostala bagra. Ja sam ipak odlucio pronjusiti okolicu i vidjeti kako je to hodati u takvom okruzenju. Sve sam ostavio u hotelu (ruksak, novac, kapu) i izasao van samo u majici, hodao sam okolo da nadjem Internet-caffe samo zbog vas, da vam mogu prenijeti dogadjanja, ali nisam nasao nista tu vecer. Spavat sam isao vec u 19.25h!!! Novi rekord.
Ujutro pokret za Copan, na samoj granici s Guatemalom. Copan je poznato arheolosko nalaziste Maya gdje su nadjene manje piramide, ali najzanimljivije su reljefne stelae, kamene figure do 3 m s prekrasnim reljefima po sebi. Promjenili smo dva busa i presli 180 km u 4 sata da bi stigli u to mjesto, koje je bas lijepo i mirno, iako nista posebno. Ima glavni trg s puno zelenila, puno hostela i hostelcica, puno prodavaca na standovima. Copan Ruins su udaljeni 1 km. Kad sam krenuo pjesicee do njih, srce mi je pocelo jace lupati od uzbudenja i ushicenja jer isao sam vidjeti moj prvi sajt Maya, zbog cega sam najvise i krenuo na taj put. I konacno, bio sam tamo. Kad sam se popeo na piramidu i vidio ispod mene veliko travnato i pokoseno polje na kojem su Maye igrale drevni nogomet, najezio sam se. Vidio sam i te stelae, dosao do njih i nisam mogao vjerovati da se nalazim ispred njih, nakon sto sam ih toliko puta vidio u knjigama i na netu ili citao o njima. Za nekog to nije nista, ali za mene je bilo vrlo dojmljivo. Opalio sam 100 slika samo u Copanu. A onda opet nesto lijepo. Vidio sam smetlara koji je kod neke manje piramide cistio lisce. Prisao sam mu i poceo pricat is njim. Pitao sam ga ak me moze slikati na piramidi, na sto je odmah pristao iako nije znao sta je taj fotkac, a kamoli ga drzati, a jos manje opaliti sliku. No, namjestio sam ga kak spada i u trecem pokusaju je uspio napravit sliku na kojoj sam i ja, a i piramida. A onda sam ja njeg slikao, kak je smijesno izgledao, ko kip, nije znao kako se namjestiti za sliku. Vjerojatno nitko s njim ne prica, svi pitaju vodice o piramidama. Mogao sam i ja pitati vodice da mi nesto govore o piramidama, al ja uvijek idem tako, uzvodno, protiv svega, uvijek nesto drugacije. I bas sam njega htio pitati i s njime pricati. I znao sam da je normalan covjek, da je zapravo bolji nego velika vecina ljudi. I bio je tako drag. Israel se zove i oduvijek zivi u Copanu. Tako me taj covjek odusevio, ne znam zasto. Da mogu, vratio bi se tamo samo zbog njega, da mogu jedan cijeli dan s njim spikati i upoznati njegovu obitelj. Obecajem si, ako jos jednom budem isao u Copan, idem ga posjetiti! I na kraju me odusevio, dao sam mu ruku i pozdravio ga, a on mi je na spanjoslkom rekao: "Dovidjenja gospodine i sretan bio ostatak vaseg puta". Jooooj, kako me taj covjek odusevio svojoj jednostavnoscu, tako siromasan materijalno, a bogat u dusi. Dao sam mu neki mali tip za to sto me slikao i zao mi je sto mu nisam vise dao, ali nisam imao jer na izlasku parka/sajta morao sam kupiti figurice. Pocastio sam tri standa lokalnih ljudi koji prodaju kipice, ali najveca ludost koju sam napravio jest da sam vidio ogromni i teski kip tih stelea od pol metra, oko 15x15cm, i rekao si: Os-nes, moras taj kip donijeti kuci za tvoj stan. I stvarno, evo ga u mom ruksaku, oblozen papirima i majicama da se ne razbije. Ruksak mi je sad bar 7 kg tezi, a u Miamiju me ceka brdo T-shirt koje sam vec narucio preko neta da stignu na adresu frenda koji je tamo. A jos moram druge stvari za frendove kupiti. No, sve ce to stici u HR, obecajem samome sebi.
Drugo jutro nazad u SPS, al ono sto sam na putu vidio, moze se vidjeti samo u filmovima. Svugdje sam dosad vidio izgladnjele pse i pitao se kak to da dosad nisam vidio uginule, kad vidim iznad busa jato lesinara, a onda bus prodje pokraj mnostva lesinara koji na zemlji ljedi les zutog psa srednje velicine. Koji prizor! Trajao je 2 sec, taman onoliko da bus prodje pokraj tog mjesta, ali tu sliku imam i sad ispred mene. Zuti pas otvorenih ociju lezi na svom edsnom boku, a od vrata na dalje mu se tijelo ne vidi od mnostva lesinara koji ga copkaju. Scary! Creapy!
Iz SPS je trebalo lovit drugi bus za grad La Ceibu, na obali, odakle je trajekt vozio za Utilu, karipski otok u "vlasnistvu" Hondurasa, poznat po palmama, bijelom pijesku, ronjenju i malom koraljnom grebenu. Kao sto vam je poznato, na prvi karipski otok, Corn u Nicaragvi, nisam isao zbog kasnjenja busa... i sta mislite, sto se ovaj put dogodilo ili bolje, sto me sad moglo sprijeciti da posjetim drugi planirani karipski otok? Ajde, probajte pogoditi... Nesto o cem dosad jos nisam pricao, niti spomenuo jer nije tog bilo dosad na ovom putu... neka vremenska pojava... Da! Kisa!! Taj dan je pocela padati i padala je kad smo se vozili busom, kad smo stigli u La Ceibu, kad smo isli u kino, kad smo izasli i vratili se u hotel, kad smo isli spavati i kad smo se ujutro probudili. Ali ajmo sve to opisati malo podrobnije.
Stigli smo u La Ceibu, taksist nas je odveo u "vrlo dobar hotel", a kad smo usli... ja se nisam htio tusirati! Toliko je ogavan bio wc. Iznenadio sam samog sebe na ovom putu, u ovih 26 dana sam se bar 23 puta tusirao, brijem se svaka tri dana... tako ni kuci ne brinem o sebi i osobnoj higijeni, ali ovdje... ne znam sto mi se dogadja. No, u ovom hotelu se nisam htio kupati... i spavao sam u majici i hlacama da ne pokupim nekakvu bolestinu. I zato smo brze-bolje izasli u grad, da sto manje budemo u hotelu. Najprije smo isli u Pizza Hut (americki lanac pizzerija) i tamo vidjeli brdo putnika-bijelaca koji su takodjer bili blokirani u La Ceibi jer trajekt po toj kisurini nije vozio za Utilu. Pitao sam neke cure dal znaju prognozu vremena za sutra i ak ce trajekti prometovati, a onda se javio neki lik koji je sam sjedio iza nas. I tko je to bio... ajde gadjajte. Spomenuo sam ga u ovom blogu, malo prije, ovdje gore. Pogodili? Niste? Onaj tip koji mi je rekao gdje je slap, onaj sto lici na Skota. I ja odmah poceo spiku s njim, pitam ga odakle je, kaze on pokraj Aberdeena... moj najdrazi klub u Skotskoj. Dakle, pogodio sam odakle je bio Donald. On pak po Srednjoj Americi putuje tri mjeseca i kaze da je bas prije dva tjedna zvao sefa da mu kaze da daje otkaz. A inace nema ni kucu, jedino ima auto i to ce mu biti prebivaliste kad se vrati kuci. E takve ljude ja volim. Imaju svoj zivot u svojim rukama. I ja cu jednom tako napraviti, makar sam dosta tog o sebi otkrio na ovom putovanju, ali o tome nekom drugom prilikom. Na kraju smo iz Pizza Hut skupa uzeli taxi da bi nas odveo do shopping centra gdje imaju i kina. Igrao je "Cloverfield". Cuo sam za taj film jer je to neki niskobudzetni film katastrofe, taman po mojoj mjeri, volim takve filmove s nepoznatim glumcima. I bas mi se svidio makar nikome drugome u kinu nije. Necu ga prepricavati, ak ga neko zeli gledati, al cijeli film je takav da tip snima kamerom neki party u NY, kad se nesto strasno dogodi i on sve i dalje snima, nesto nalik Blair Witch projectu. I nakon sto smo izasli iz kina, razmjenili smo mail adrese s Donaldom i svako u svoj hostel, dok je kisa i dalje lila. A taksist! Simpaticni lik koji me pita dal ja to pricam francuski. Pa mu dalje govorim na hrvatski i nek pogadja koji je to jezik. Kaze on: "Njemacki, portugalski..." I konacno ruski! E kazem mu: Blizu ste. I kaze on da zna za Croaciu, dobri u fusbalu. Pa spomene Davora Shukera. A ja mu kazem za Eduarda i skuzio je. I onda na spavanje, kao sto rekoh u trapericama (koje sam upravo kupio u tom shopping centru za 20$, vrlo su fancy) i majici.
Obala i planine iznad La Ceibe nakon kise i nevremena
Ujutro sam se lako probudio, ali i dalje kisa. I tako smo odlucili da necemo na brod u 9 ujutro za Utilu, pa je propala i moja druga zivotna prilika da budem na nekom karipskom otoku. Ali tek sto smo tako odlucili, evo ti sunca koje proviruje ispod oblaka, a za pol sata takva sparina i vedrina s neba da ne povjerujes. A ja i dalje u onim trapkama. Murphy's Law. Kad stvari trebaju ici po zlu, onda ce ici po zlu. Ali who cares! Valjda nece Belize (nasu narednu destinaciju) pogodit neki uragan ili potres ili tsunami, pa da propustim i trecu priliku biti na Karibima. Treca sreca! U Belizeu cemo biti sedam dana, uzivat u najljepsem moru svijeta, kako ljudi pricaju. Bas da mi je to vidjeti i potvrditi.
I tako se ja sad nalazim u Puerto Cortezu, honduraskoj luci na karipskoj obali, uboli smo neki podnosljivi hotel za 10$ po osobi, a ja nasao ovaj internet cafe u kojem sam jedini bijelac, a sve ostalo lokalni tipovi i klinci koji igraju video igrice. Zanimljivo je da cim smo krenuli sjevernije od Tegucigalpe, pejzaz se poceo mijenjati, sa sve vise zelenila, palmi, stabala banana, te crnaca, ali ne Mulata ili slicnih, nego bas crnci, crncuge! Bas se vidi da smo blizu Kariba. Ima rasta, ima rappera, ima crnaca-beskucnika, a jos vise ce tog biti u Belizeu gdje idemo sutra ujutro, brodom. U knjizi je lijepo pisalo - kartu treba kupiti dan prije, treba doci tu-i-tu. Dodjemo mi lijepo tu-i-tu danas popodne, pitamo di je taj office, a ljudi kazu da ne postoji i da se samo karta kupi na trajektu kad se isplovi.
Ali ajd, sve je dobro proslo u Sreednjoj Americi. Belize je najsigurnija od svih tih zemalja, no cak i ne spada u Srednju Ameriku jer je drugacija sorta ljudi tamo, ne pricaju spanjolski, mala je drzavica. Puna zelenila i otocica i pijeska i palmi i jastoga i morskih pasa i raza i zivotinja i spilja i vodopada i jos piramida Maya... jedva cekam krenuti sutra!
Post je objavljen 08.03.2008. u 01:48 sati.