By endurance, we conquere

Stali smo u onom Internet caffeu u shugavom San Ignaziu, zar ne? Da, al zaboravio sam vam reci dvije zanimljivosti iz San Ignazia. Prva je da sam u tom mjestu probao jastoga, s kineskim spaghettima i kuhanim, ali krhkim povrcem. Vrlo dobro! A kad sam zagrizao repove jastoga, ko da se more cijedilo iz njih. Delicous!! I nbevjerojatno je da tamo ima 10-ak supermarketa i sve ih drze Kinezi... a ima i isto toliko njihovih restorana. It is unbeliezable!

A druga stvar je da sam probao i kokos. Na standovima uz cestu ih prodaju, brdo kokosa, odrezu dio s macetom, stave slamku i pij! Ali okus... nikakav! Ko da pijem razvodnjeno mlijeko. Mozda nije bio hladan, mozda nije doba, mozda je bio star, mozda su u sumi... ali uglavnom, probati cu ga negdje drugdje jer i dalje vjerujem da kokosima dobar sok.

Mi smo tu vecer (nakon mog pisanja prethodnog paragrafa bloga u internet-caffeu) kupili lubenicu i odlucili pjeske do 5 km udaljenog Bullet Treea i naseg prenosicta jer za taxi je trebalo 10$, a mi jednostavno nismo toliko htjeli dati lesinarima. A bila je noc... al imali smo vremena... a i htjeli smo jos mrsavjeti... a duga i velika uzbrdica je bila prva prepreka. Jos i ta lubenica. Stopali smo putem i nitko nas nije htio uzeti, dok nije stao pick-up i mi samo uskocili iza i vozili se dok nas je topli nocni vjetar osvjezavao. Buduci smo kroz prozor vidjeli da nas je pokupila neka obitelj Guatemaltecosa ili njima slicnih koji zive u Belizeu, odvojio sam 2 Belize dolara da im dam nakon voznje jer opet su se ti LatinoAmerikanci pokazali tako dobrim ljudima. Nitko od ostalih shugi nas nije htio uzeti. Onda jos 10 min hoda i dosli smo u nasu cabanu, zvali agenciju u gradu da vidimo ak je netko od turista u gradu bukirao izlet na koji sam sutradan htio ici (vodopadi, rijeka, kupanje ,spilja)... ali nada! Otusirali se i odmah isli djonjati.

Prethodne noci smo spavali 12 sati!!! Nevjerojatno. Isli spavati u 22.30h i probudili se u 10.40h. Toliko je dobro bilo u drvenoj cabani. A za naredno jutro smo rekli da cemo ustati u 7 i krenuti na put u 9, kad ono, spavali od 9.20h. Ujutro je "dijete od 40 godina" bilo budno, spremili smo si jaja u njihovoj kuhinji i pozdravili ga, te krenuli dalje. Trebali smo posjetiti tu piramidicu Maya koja ima nase ime, al bilo je tako sparno, a mi krcati ruksacima da smo odlucili to izbjeci. I zato su mi Belize i Kostarika ostali veeeeliki duznici s ovog puta. Obje zemlje moram opet posjetiti, posebno Kostariku jer imavise lijepih nac. parkova i plaza i djungli koje moram vidjeti. A Belize mi duguje onu spilju i te slapove i jezera i rijecice... a mogao je taj Marcus se malo "prekinuti" pa nas vozickati okolo kad ionako nista ne radi tokomdana. Ali sta cu, nisu svi domacini kao ja (ovo ide u rangu onog: "usta moja hvalite me ili cu vas razvaliti").

To jutro, ali i cijeli dan nas je sluzila sreca. Pocelo je sinoc s tim pick-upom, a tek sto smo dosli na cestu, taxi pita ako cemo u San Ignazio. Ja mu kazem da moze za 2 $ i on pristane, onda dodjemo u grad, drugi taxist pita ak idemo do granice. Pitam koliko... 10$... Hm, 50 kn za dvoje za skoro 70 km puta, nije lose. I odmah stigli do granice. Tamo platili taksu od 17$ za izlaz iz zemlje (ma znam, sranje kroz gusto granje, naplacuju turistima sto im izlaze iz zemlje), pa pri ulazi u Guatemalu, opet mali show. Svaki put kod prelaska granice, carinici gledaju i gledaju, pa ne kuze nista. Pa im ja moram naci stambilj ili vizu u pasosu jer oni to nisu u stanju naci. Ovo nisam uvelicao, ovo je stvarno ovako kako sam napisao. Pa im treba objasnjavat kako sam izasao iz zemlje i kako opet usao u Guatemalu, da sam uzimao ferry iz Hondurasa. Ma retardinjosi, sta da kazem. Ali nisu napadni, niti bezobrazi. Sve lijepo pricaju i pitaju, ko da su kod mene na seminaru u tome kako pregledavati pasose, haha. Platili smo sad pak ulaznu taksu od 1,5$ za ulaz u Guatemalu i onda odmah novi lesinari nude cambio, cambio, a najveci biseri nude bus do Tikala za 50$. Pa naredni za 45$, a onaj treci koji me cijelo vrijeme slijedio i sutio, kad sam svih otkantao, oni se javi i kaze: Amigo, por 40$ bus per Tikal. E samo mi je zao da dobro ne ablam espanjol jer bi ga scopio za ruku, pa ga odveo do 300 m udaljenog mjesta gdje ide busza Tikal za 6$, pa da mu kazem da prestane biti toliki lihvar. I cim smo usli u Guatemalu, odmah sve prljavo, psi neuhranjeni, nema vise crncuga i nevjerojatno, u ovoj zemlji sunce nekako jace tuce.

Usli znaci mi u prvi bus, opet neki mini-mini-kombi, opet kondukter vice Flores, Flores, Tikal, Tikal.... Trpa toliko ljudi da je on morao ostati na granici i ostavio sofera da sam ide na put. Put je vodio 30 km po prasnjavoj cesti, zenska u kombiju imala kartonsku kutiju vezanu konopom, kad odjednom iz nje proviri koka, prava kokos! I pocela se koprcat sve vise, ali nakon par km, evo direktne dostave kokosi u kucu. Klinka cekala kombi, a zenska joj samo kroz prozor predala kokos, valjda rucak tog dana za obitelj klinke. Dosli smo do asfalta, platili prva 3 dolara (jer nismo imali puno quetzalesa, valute u Guatemali), izasli na raskrscu i odmah drugi kombi dosao. Samouvjereno sam ga pitao: Quanto por Tikal? 30 quetzales! No, no, kince o nada, kazem je. Odgovori in da nas nitko nece tamo vozit za 15Q. Oke, imamo vremena. I onda je spustio na 20 i pristali mi. Inace, quetzales se mijenja u omjeru 1$ = 7,50Q. Znaci za 30 km puta smo platili oko 14 kn po osobi.