...
Ujutro budjenje u 3.30h jer sam u 4 morao vec biti na autobusnoj stanici, a u 5 je bio pokret. Javio sam sinoc mom narednom frendu s neta, Arturu, da dolazim u Tegucigalpu u podne i ak me moze cekati, na sto je pozitivno odgovorio. (Za one koji ne znaju, prijavljen sam na nekom medjunarodnom sajtu na netu gdje ljudi ugoscuju druge ljude i bivaju gosti svugdje po svijetu, bez da plate lipu, samo napisu nekome da zele doci u grad u kojem odredjeni tip zivi i ak ovaj odgovori poziitvno, sve rijeseno, imate free smjestaj u privatnoj kuci. Ja sam tako ugostio vec 70 ljudi u dvije godine, a evo sad ubirem plodove toga jer i ja bivam ugoscen kod ljudi bez da ista platim)
Honduras je malo bolji od svih ostalim zemalja u Srednjoj Americi. Vise zelenila i manje smeca... haha, izgleda ko neka fraza iz reklame, haha, al je stvarno tako. A tek Artur i njegovo imanje!! Dosao je po mene na stanicu s jeepom i soferom, obucen ko pravi yuppie. A kad smo usli u njegovo susjedstvo, sok! To je ono sto sam mastao da ima Jeffreyu. Ni jedan od njih mi nije rekao kak im izgleda kuca, to su sve bile moje imaginacije, al eto, pogodio sam kak imanje izgleda, al ne i osobu koja joj je vlasnik.
Dakle Artur i njegovo susjedstvo. Zapravo, nije imanje, jer on zivi u gradu, al otmjenom dijelu grada gdje ima bazena, tenis terena, a njegova kuca je skup prizemnih i jednokatnih zgrada spojenih u obliku slova U, sve u obiteljskom vlasnistvu (u jednoj zgradi zivi njegova sestra, u drugoj mama, a trecoj bratic), a ispred im je mali trgic u kojem je travica i drvene klupice.
A stan... Sedam put bolji od mog! Kako je u Hondurasu cijele godine 20-30 C (mozete si to zamisliti?), ne treba mu grijanje, a ima plocice svugdje, pa mu ni air-conditioning ne treba. Stan je supermoderan, a opet minimalisticki uredjen, ima cak i mezanine (e sad ne znam nasu rijec), dakle drveni podignuti dio u dnevnoj sobi na koji se popne stepenicama, pa od gore ima pogled na donji dio sobe. Ma slikao sam sve pa cete vidjeti kad se vratim i stavim slike tu na blog.
Ali sam Artur je prica za sebe tako da ajmo prije o njemu, a poslije o Tegucigalpi. Sam za sebe kaze da je "komplicirani tip koji pokusava biti nekompliciran". Hm, trenutno sjedi tu pokraj mene, al srecom ne kuzi izraelski, oh pardon, hrvatski, pa ne zna sto tocno pisem o njemu. Dakle, za tjedan dana ima 37. rockas, zivi sam, bio je ozenjen, ima sina od 18 godina, radi u administraciji lokalne skole, nevjerojatni je dobricina, ali i cudak. Evo zasto - ne dozvoljava da itko pere, a posebno da netko slaze njegovu odjecu. Ne brise ruke s rucnikom u gradskim wc-ima, nit restoranima, bas svako jutro se tusira ultra hladnom vodom i izuzetno je pedantan. Voli sve drzati pod kontrolom i u redu, kad ima slobodnog vremena uvijek nesto slaze, npr. foldere i dokumente u kompu ili muziku po zanrovima u kompu, dakle isti ja! Sad kuzim zasto i za mene ljudi kazu da sam cudan. Ja npr. nikad ne hvatam rukom vrata poste, banke, bolnice, apoteke, nego samo prstom ili sakom gurnem vrata da se otvoren... cuvam se klica i bacila i virusa :) Takav freak je i Arturo. Al meni je to sasvim normalno i totalno ga razumijem u svemu sto cini. No, vjerojatno ga cure ne razumiju, kao ni mene. Nema veze. I moj i njegov zivot je posut ruzama, tako da ne moramo brinuti. A vec se i dogovaramo da u rujnu dodje u Hrvatsku, pa cak da mozda skupa otputujemo u Skotsku na dva tjedna.
Eto, za sve one skeptike o Internetu i upoznavanju preko tog medija, ovo vam je jedna lijepa prica o tome kako se ljudi iz dva totalno razna dijela svijeta upoznaju, druze i pricaju ko da se znaju godinama. I ovakve price necete nikad naci u novinama jer to njih ne zanima, one zele bombasticne i negativne vijesti, npr. sjecam se clanka u novinama kako je Amer na netu upoznao Brazilku koja ga je pozvala u njenu zemlju, a onda uz pomoc njenog frenda ubila i zapalila lika, sve samo da bi mu uzela kreditnu karticu i peglala je u trgovinama, dok je naravno nisu uhapsili.
No, vratimo se mi na Honduras sad. Prvog dana u Tegucigalpi, glavnom gradu, saznali smo da je to zapravo twin city, kao Budim i Pesta, a u nasem slucaju su to Tegucigalpa i Comayaguela koje takodjer dijeli rijeka, ali nije vrijedna spomena. Comayaga je totalno siromasni, zapusteni i ruzni grad, a Teguci, kako je skraceno zovu, vec lici na nesto. Tegucigalpa znaci Srebrno brdo na jeziku naroda koji je nekad zivio ovdje, a ciji se poglavica zvao Lempira, po kojem je novcana jedinica dobila naziv. Inace, za 1$ dobijete 19 lempira. I stvarno, prije stotinu i vise godina je ovdje bilo mnogo rudnika srebra, puno ljudi se doselilo ovdje, pa je odluceno da ce Teguci postati glavni grad, a dotad je taj epitet imao Comayagua, koji se nalazi u sredisnjem dijelu drzave.
Arturo me stalno upozoravao da ne idem nigdje hodati sam, cak da niti ne slikam ulicom jer ce lokalni banditi vidjet da imam fotkac, pa me negdje sacekat i zbombardirat i ukrast mi sve sto imam. Oke, nisam isao nigdje sam. Arturo me upoznao i sa Mirkom, Finkinjom koja zivi i radi u Teguci na nekom volonterskom projektu vec pola godine. Koje smijesno zensko ime - Mirka, hahaha. Mirko, citas li ovo? I naravno, morao sam tebe spomenuti Arturu i Mirki, rekao sam im da si moj zivotni guru i onaj koji me ucinio boljom i kvalitetnijom osobom. (za sve ostale, Mirko je moj kolega s posla i tocno je to sto sam napisao, moj guru). Mirka je bila sjajna. Dala nam je sve podatke za naredni dio puta, kako doci do lijepog vodopada u sredisnjem dijelu Hondurasa koji je veci od Niagarinih slapova i kako putovati busom. Cak je nacrtala itinerar puta, gdje sici s busa i koje hostele posjetiti.
Arturo, Ana (moja suputnica na putovanju), Mirka and myself
Drugog dana, Arturo nas je vodio u dva mjestasca izvan grada i na putu sam najprije imao osjecaj da se vozim sjevernim dijelom Amerike, zatim Slovenijom, a na kraju sam mislio da sam u Istri, kod Sovinjaka ili Motovuna ili Grasisca i da gledma u smjeru Cicarije i Slovenije. Sad si mozete predociti kakav je ovaj juzni dio Hondurasa. A mjestasca su mala, minijaturna, imaju puno malih trgovina sa suvenirima, a mi smo isli u restoran napravljen od drva gdje sam se najeo, finally! Jeo sam konacno pravu bisteku i kobasicu i bio sit jer su svi dosadasnji eksperimenti sa raznim lokalnim jelima tipa taco, enchilada, burito ili pupusa bili totalno razocarenje, do te mjere da mi je nakon odvratnih pupusa i ocajnog pica tamarindo (neki jako slatki sok nepoznatog mi voca) bilo lose tri dana, a tjedan dana nisam mogao podnijet miris nikakve hrane, pa sam se hranio samo nutellom :))
Zatim smo se vratili u Teguci gdje smo trebali podici vizu za Belize. I buduci sam pedantan i pravi detaljist, kao moj "brat" Arturo, imao sam spremne i slike i lovu i ispunjen zahtjev za vizu, tako da kad smo dosli u veleposlanstvo, sluzbenici smo sve predali, na sto se i sama iznenadila i za minut i pol imali smo vizu. A koja bi me procedura cekala da sam zatrazio vizu prije puta? Odlazak u Veneciju gdje Belize ima veleposlanstvo za taj dio Europe i cekanje mozda dva dana za izdavanjem iste. A ovako sve gotovo u tren oka. I da, razlog je da za tri-cetiri dana idemo u Belize, vjerojatno brodom sa karipske obale Hondurasa. No vratimo se jos malo u Teguci.
Dakle, posjetili smo shopping centar. I opet biste se iznenadili koja je razlika-kontrast izmedju nekih dijelova grada i shopping centra. Ovdje, ali i u San Salvadoru, Guatemali i drugdje, kad udjete u njihove shopping centre, izgleda ko da ste u zagrebackom Importane centru, kao da niste u nerazvijenim zemljama Srednje Amerike. I opet, ima takvih zena i cura da ti vilica ispadne - MILF koje su full dotjerane, mlade cure koje izgledaju ko manekenke (i opet sve imaju velike sise), klinke iz srednjih skola koje me stalno gledaju i smijese mi se (ko zna da li zbog moje bijele puti, obrijane glave ili jer im se svidjam) . Ali dosta zena je debelo, skoro kao Amerikanke. Vjerojatno jer ljudi tu jedu (pa cak i piju) sve slatko, a imaju i McDonaldse, King Burger i sve slicne fast food lance sto nikako ne pomaze njihovoj liniji. A arturo je opet drugaciji. Svaki dan ide na fitness, subotom igra nogomet i freak je za nas fusbol. Do te mjere da me pitao o Prsi, Prosineckom, Sukeru i Srni, zamislite! I fora je da sam danas u shopping centru vidio dres nase repke kojeg prodaju, nisam vidio cijenu. I jos nesto smijesno. Setam gradom i vidim da se ispred izloga skupilo brdo ljudi. Dodjem da vidim u sto to zure, a ono Champions League, Real - Roma. JA zaboravio da je ovdje 6 sati manje nego u Europi, pa su tekme usred bijela dana. I jos nesto. Ovdje svatko navija ili za Real ili za Barcu. Ljudi nose njihove dresove, vozaci autobusa imaju obavezno naljepnice jedne ili druge ekipe u svom busu. Rekao bi da su podijeljeni 50-50. Arturo navija za Real, al danas nije imao o cemu govoriti, hihihi. I nisam znao do prije par dana da je nas Eduardo onako gadno stradao.
Oh dan, malo sam promjenio imidz. Ostavio sam malu irokezicu pozadi na glavi (siroku oko 1 cm) kako bi po povratku kuci napravio si tri repica isprepletena s koncem i kosom. Zatim, kupio sam si brdo lancica-rukotvorina i drvenu nausnicu (kao debelu alkicu), te narukvice-rukotvorine, tako da cu po povratku furati taj stil i svaka stvar ce me podsjecati na odredjenu zemlju jer u svakoj si nesto kupim za uspomenu. Danas sam si u shopping centru kupio neku majicu i prvoklasne Tommy Hilfiger carape, tri para za 19$. Sta kazete, jel se isplati? I u San Salvadoru i ovdje u Teguci, vidio sam majice po 50-80$ tako da ne mislite da je sve iz ovog dijela svijeta sugavo. Oke, ja sam moju majicu platio 10$, ali zato jer nije fancy, nije od marke i jer sam htio samo neki suvenir odavdje, a ne razbacujem se lovom.
I da, kad vec pricamo o lovi, da vam kazem kakvo je stanje. Na put sam krenuo s 1.550$ casha, dakle oko 8.000 kn. Za ukupne troskove hrane, prijevoza, hostela i suvenira sam u Guatemali potrosio oko 300$, u Salvadoru oko 250, isto toliko u Nicaragvi, nesto manje o Kostarici i sad mi je ostalo 440$. Belize je najskuplja zemlja i tamo cu se dobro iskesirat jer namjeravam ici na nekoliko tropskih otocica, roniti s velikim razama/mantama i morskim psima i na to ce ici veci dio love. Al imam i kreditnu karticu i nju cu dobro peglati u Miamiju jer zadnja cetiri dana ovog puta provest cu tamo, kod frenda Alexa, inace Brazilca koji je bio moj gost prije dva ljeta. I jedva cekam veliki pohod na NFL stvari, odjecu iz americkog nogometa. Kad udjem u njihov store, bit ce mi ko da sam usao u raj.
