Otok je dug oko 10 km i sirok do 3, a na svom sjevernom djelu, gdje se ja nalazim, samo je200 m sirok. San Pedro cine tri ulice koje idu paralelno s morem, prva je Barrier Reef Drive, gdje su i svi lokali, restorancici, trgovine, druga je gdje su manje poznati marketi, gdje posluju Kinezi, Guatemalci i ostali gastarbajteri, a treca je ulica ona gdje zivi sirotinja. Sve tri ulice su odvojene okomitim ulicicama dugim samo 20 m, ali kad dodjete u tu drugu, a posebno trecu ulicu, ko da ste promijenili tri kontinenta a ne tri ulice. Bilo me malo strah da ce me neko napasti. Sami crnci, svi prljavi, u stracarama... a 40 m dalje je sve high-life, brdo bijelaca, mulata, Amera i ostalih turista.
Ta glavna ulica je duga oko 800 m, a nakon toga prestaje jer pocinju zgrade koje se tek grade, pa malo zelenila, pa pijesak, pa ne znam sto vise jer nisam dalje bio. I to je sve. Rekao sam vam da sam saznao nesto vise o sebi na ovom putovanju. Evo prve konstatacije - ne bi mogao biti vise od 5 dana na nekom ovakvom otoku, taman on pripadao Maledivima, Mauricijusu ili Tahitiju. Jer osim plaze i palmi, vi nemate sto raditi. Oke, roniti jednom, roniti dvaput, al to je sve. Nema tu zaledja kao u Istri, pa kad se zasitite mora, da idete obilaziti vinske ceste ili stare tunele Parenzane ili spilje ili posjecivati srednjevijekovna mjestasca podignuta na vrhovima brda. Ovdje je samo more i trgovine i nakon 5 dana, ziva dosada. Bar za mene. Al neki ljudi to vole, lezati uz palmu, piti koktel i brckati se u vodi. Mozda ovi debeli Ameri koji dolaze se malo opustiti se od napornog i stersnog zivota, ali ja ne. Sad zakljucujem da bi radje zivio negdje u planinskim dijelovima, nego na Karibima il tropskim otocima. U planinama uvijek imate nesto novo za vidjeti ili ici naneki novi putic ili osvojiti neki novi vrh, a ovdje - dosada.
Zato sam odmah prvo popodne bukirao izlet ronjenja s morskim psima i razama. Kostao je 35$, oko 175 kn. Krenuo sam s ostalim turistima u 14h i to malim camcem, a izlet su predvodila dva lokalna crnca. Stali smo nakon 10 min voznje uz koraljni greben koji se nalazi ispred otoka Ambergris Caye i tu skocili u more, gledali greben i koralje koji cak strse iznad povrsine, pa opet u camac malo dalje da posjetimo morske pse koji tamo prebivaju. I bilo je bas nevjerojatno, izgledalo mi je da sam u nekom dokumentarcu, ali ja sam ih zapravo dirao, plivao uz njih. Tesko je opisati osjecaje.
Za drugi dan bukirao sam cijelodnevni izlet na Half Moon Caye i Blue Hole, past cete sa stolice kad procitate cijenu - 185$, vise od 900 kn! Ali samo jednom se takva prilika moze pruziti. Ja sam skrtav sto se tice hrane i hotela, ali za nesto vidjeti, dati cu sve. Zato i spavam u najsugavijem hotelu (za ovdasnje sanpedrovske prilike) makar nije los i placam ga 17$ na noc (ukupno tri noci), cak ni ne jedem kvalitetno, a jastoge ne mogu probati jer sam dosao kad nije njihova sezona, steta.
Drugi sam se dakle dan probudio u 5 ujutro i to bez budilice jer je uopce nemam na ovom putu. Znao sam da cu se buditi cijelu noc jer jedva cekam taj izlet, tako sam u 2.35 probudio se jer sam sanjao da sam propustio izlet. Oke, u 5 je bilo budjenje, u 5.30 krenuo do agencije, rekli su da imamo kontinentalni dorucak ukljucen u cijenu, a ono kupljeni toast, i sir ko Zdenka-sir (a svi znate da ja ne volim sir) i kava (a znate da ja u zivotu nisam popio salicu kave). Srecom, uvijek sam spreman na sve, pa sam u ruksaku imao 2 jabuke, 6 panina, cokoladne kekse i Gatorade. NNNI - Nista Nas Nesmije Iznenaditi, sjecate se te parole iz doba komunizma. Pokupio sam je i sprovodim u djelo za svoj zivot.
Trebalo je dva i pol sata voznje na luksuznom gliseru na kat da bi stigli do prvog mjesta ronjenja, poznate Blue Hole, urusene morske spilje koja je duboka 140 m. Mi snorkelci (za razliku od ronilaca s bocama) smo samo ronili oko grebena koji se nalazi oko rupe, cak smo i manjeg i opasnijeg morskog psa vidjeli ispod nas, pa baracudu dvaput, a nakon 40 min nazad u gliser i jos pol sata voznje do Half Moon Caya. Iz glisera su nas pustili u vodu oko 200 m od obale jer su oni s roniocima isli u dublje vode, a mi smo plivali do otocica... a dalje sam vam opisao sto se dogadjalo i kak jesve izgledalo. A sad cu vam ujedno objasniti zasto sam danas bio cijeli dan u sobi... sve je povezano, kao i uvijek u mom zivotu... il bar ja zelim da tak bude.
Stigli smo na otok, istrazili ga i slikali i onda cekali nas glise s hranom i ruckom. I taman kad su dolazili, ja moram na wc. A znate kad vas stisne, misite da je to najveci problem u vasem zivotu, a jos kad ne znate gdje je wc. A onda sam vidio oznaku... ali rucak stize... svi su gladni... mozda nece biti nista ze mene kad se vratim. Ali i sami znate da bi svatko odabrao da u tom trenu ide isprazniti se neg da jede. I ja dodjem do wc-a, a tamo red, 4-5 ljudi iz drugih brodova koji su takodjer pristali na otocic. I dok smo svi stigli na red i ja se vratio za stolom, ostalo je jedno krilo od kokice i nesto rize. A neki smrdljivi Amer jer vec trazio repete. Pojeo sam ono malo sto sam nasao na stolu i opet izvadio ono sto sam imao u svom magicnom ruksaku. I onda nazad u gliser. I tamo me opet stislo. Srecom, ronioci su isli na treci uron i ja pitam crnca na brodu ak imaju toilet. Kaze on, tehnicki ga imaju, al ne radi. Al kazem ja da ga stvarno trebam. Oke, kaze on. Uzmi kanistar vode i bacu u skolju kad si zavrsio jer wc bas ne radi. Ajme koje olaksanje! Prodje pol sata, a mene opet uhvati. Ali sad su se ronioci vracali, pa kak cu pred svima pitati da moram u wc koji je na pol metra od svih, a u gliseru je 50 ljudi. Sjeo sam se gore na katu uz nekoliko ljudi i pilota, stavio slusalice i slusao svoje pjesme da me umiri, dok su crncuge stavile Bob Marleya, dijelile alkohol i party je na gliseru poceo, a put dug dva i pol sata. I ja sam trebao izdrzati. Bilo je trenutaka kad sam rekao: Gotovo je, idem dolje i reci cu tipu da moram u wc, sta me briga za tih 50 ljudi koji ce to cuti. Ali onda sam vrsio autosugestiju, govorio si da mogu ja to, svasta drugo razmisljao, nasao poziciju u kojoj me trbuh nije zezao... Jos su se i delfini pojavili na nasem putu i skakali izvan vode uz aklamiranje svih s broda, tako da je pilot napravio zaokret od 360 stupnjeva da vidimo delfine... Sad se i priroda urotila protiv mene, kud bas sad ti delfini! I nakon njih je trebalo jos dosta vremena do San Pedro, znam da su me neke cure sa strane gledale jer sam izlgedao ko neki freak - kapa, naocale, gledam negdje daleko prema pucini, pjevusim si moje pjesmice i s nikim ne pricam i nikog ne gledam. A do malo prije sam bio normalan. Da su bar znale kroz sto prolazim!
Ali konacno... kopno! I znao sam da sam uspio. No, ono sto nisam znao je da ce me to stanje drzati do evo sada. Cijelu noc i cijelo jutro i cijeli dan, 17 puta sam bio u wc u zadnjih 30 sati. I danas sam pojeo samo jednu cokoladicu, bananu i malo prije toast od tune. I mislim da se sad smiruje situacija u meni.
Sutra ujutro vracam se na kopno, mozda u Belize City opet kod Kineza, pa posjetiti zooloski vrt usred dzungle, s panterama, papigama, tapirima... a onda nastavak puta busom do mjesta San Ignazio, gdje imam frenda Marcusa koji ce me ugostiti i voditi po okolnim spiljama, Mayanskim piramidama i slapovima u cetiri dana. A onda oko 18.3. idem u Tikal, nazad u Guatemali, koji je samo sat i pol voznje od San Ignazia.
Post je objavljen 14.03.2008. u 02:50 sati.