|
subota, 31.03.2007.
Argentina-O Taxistima
Da se odma razumimo, ne volim taxiste. Osim londonskih, oni uvik znaju kuda idu. I ako zivite u Londonu, nece vas odvest via "scenic route." A ako ne zivite, ko vam jebe mate'.
Na ovom putu, otkrila sam jos jednu grupu taxista koju volim, a to su oni iz Buenos Airesa. Koji isto znaju di idu i nece vas oderat, a nekad cak ni uzet ponudjeni tip.
I vrlo su pricljivi.
Sample konverzacija obicno ide ovako:
"Oklen si ti?", kaze taxist (nazovimo ga Domingo) meni.
"Iz Hrvatske."
"Oooo, mi imamo puno Hrvata."
"Znan."
"Moj najbolji prijatelj je Hrvat. Ime mu je Marko Kos."
"Pozdravi Marka."
Sekundu kasnije:
"Jel ti se svidja ovdje?"
"Aha."
"A jel te tretiramo dobro?"
"Je."
"Znas, mi smo drugaciji od ostalih Juznoamerikanaca."
"Znan."
"EVROPSKIJI smo."
"Aha."
"Ja san iz Italije."
"Super."
Jos malo kasnije:
"MI ne volimo Engleze".
(Ovdje sam mentalno zahvalila Bogu sto sam rano u ovoj putesestviji odlucila Argentincima ne spominjat nikakvo zivljenje u Londonu. Jos sam primjetila da iako u Argentini vole ulicama davat imena ostalih zemalja...recimo Peru, Mexico, Sjedinjene Drzave...nijedna ne nosi ime Ujedinjeno Kraljevstvo.)
"A jel?"
"Da. Ne volimo ih zbog nogometa i Las Malvinas (Falklands)." (ovdje slijedi minuta sutnje i prisjecanja)
"Khm"
"Al zato im je Maradona pokazao." (ovdje slijedi zlobno-seretsko smijuljenje)
"Je."
"A i zene su im ruzne."
"Khm"
"Za razliku od Hrvatica. Vi ste lijepe."
"Khm"
Jos kasnije:
"Os se vratit s dobrim utiscima o Argentini?"
"Dakako."
"Pet pesosa."
(Ovdje placam taxi i dajem mu napojnicu.)
"Ma necu napojnicu. Ni govora. Nek se tebi Argentina svidja i sretno ti bilo.", s tim rijecima Domingo odjuri, a ja zavolim argentinske taxiste.
|
- 15:09 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
Argentina-Ai, Milonga, Mi Amor
Izisla sam iz hostela i odma primjetila neke radnike na suprotnoj strani ulice koji su me zatravljeno gledali ko neku egzoticnu pticu.
Jedan se odvazio i dobacio mi:"Ai, matere ti, sto bi tango s tobom rado zaplesao."
U to se u mojoj glavi dogodio kratki spoj.
"Sto ako me jednog dana neki zgodni momak pita da zaplesem tango, a ja ga odbijem jer ne znam tangoisat?", mislila sam.
Odlucila sam naucit i uputila se u najblizu milongu.
Milonga mu dodje nesto kao klub, samo sto se u njemu ne plese disco ili rokenrol nego tango.
Popodne se tango moze i naucit jer stare tango iskusnjare daju grupne lekcije u milongi, a mozete ih bukirat i privatno.
"Ocu naucit tango.", rekla sam odlucno i pogledala ucitelja u oci.
"Dobro, kad?", rekao je on usput rekavsi da se zove Facundo Montoya.
Bio je mlad, zgodan i lijep.
"Sutra.", rekla sam ja blejeci i dalje u njega.
"Sta? U jedan dan?", rekao je on, sad isto blejeci, al ne iz istog razloga ko ja.
"Da. U jedan dan."
"Tango se uci cijeli zivot.", rekao je on i uputio uzdah te pogled prema nebu.
"Samo ti mene nauci osnove, a dalje cu sama vrtit kako znam.", rekla sam ja i izisla iz milonge.
U hostelu je, osim mene, odsjela i izvjesna Jardena. Jardena je bila iz Svicarske i bila mlada (circa 18) i imala je dobru sisu. Nos joj nije bio dobar jer je imo kvrgu. Osim sto je bila iz Svicarske i imala dobru sisu, bila je i odvazna. S 18 godina je proputovala cijelu Juznu pa i Centralnu Ameriku sama, a i buducnost je imala isplaniranu u tancine. Ja, s druge strane, nisam ni to popodne imala isplanirano.
"Sutra ucim tango.", rekla sam joj.
Bila je to greska jer se Jardena odma uzvitopirila i pitala kad.
Potom je najavila da ce i ona ucit sa mnom.
"A...oni...jel ti vec znas plesat?", pitala sam je nadajuci se da ce rec kako ne zna.
"Znan! Vec sam imala lekcije tanga, a i salsu sam ucila na Kubi.", ispalila je Jardena kao iz topa.
Bilo mi je odma jasno da ce me zasjenit.
I dok sam ja ujutro gundila te lijeno otisla na dorucak....jos uvijek rascupana pa i krmeljava, dosavsi u salu za dorucak, imala sam sta za vidit: Jardena se digla rano ko kokos. Na sebi je imala tango haljinu (psmtr!) te tango cipele (psmtrnakvadrat!). Plesala je tango s nekim drugim instruktorom i vrtila kako zna i umije.
Drugim rijecima, imala je lekciju prije lekcije.
Pozutila sam od ljubomore i odlucila joj pokazat.
Docim me to popodne Facundo Montoya uvatio za ruku i poceo pokazivat sedmerokorak tanga, oznojile su mi se ruke i nestao dah.
"Necu ja nikad ovako naucit plesat.", mislila sam:"Mogla sam nac kakvog starog i odvratnog ucitelja."
Facundo se pravio da nije primjetio znoj i nestajanje daha i vrtio me amo, pa i tamo i stiskao uz grud.
Malo pomalo pocela sam se otkravljivat i plesat, pa i razumit sta mu znaci kad me pritisne na grud ovako, a sta onako. (Prije nego sto se uzbudite, ovo se odnosi na ples jer muskarac vodi, a zena vrti).
Pogledala sam prema Jardeni. Ona je sjedila jer joj je tango cipela nabila zulj.
"Haha.", mislila sam zlobno:"I drugi put kupi cipele koje nisu dobre i digni se rano ko kokos ne bi li imala dvi lekcije."
Rekla sam Facundu da planiram kupit tango cipele pa mi je poslije lekcije pokaza di.
Kupila sam rucno radjene cipele od najbolje koze (vjerojatno od onih krava koje su masirali prije nego sto su ih pretvorili u steakove i tango cipele).
i narucila se na jos jednu lekciju.
"Sta je, vise ne zelis naucit tango u jedan dan?", reka je Facundo.
"Ne. Tango se uci cijeli zivot.", rekla sam ja i odsetala u sumrak.
|
- 01:35 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
petak, 30.03.2007.
Argentina-Kravetina, Komarci I Naotekba
Veselila sam se kravama ko svinja blatu.
Krave se meni nisu veselile.
Kako se nisu veselile meni, tako se nisu ni cinjenici sto zive u Argentini, zemlji koja je turistima nasla za shodno prodavat ne samo postere prirodnih ljepota Argentine, nego i postere s razlicitim rezovima krave.
Vec prvog dana otkrila sam otmjeni restoran koji je sluzio kravetinu. Ne da je to bio neki pothvat. SVI restorani su sluzili kravetinu.
Zaskiljila sam kroz prozor i zalijepila cubu na staklo restorana. Unutra su bogati biznismeni krkali lunch. Izgledali su ko da su sad sisli s konja i s livade na kojoj su tren prije igrali polo s Kraljevicem Charlesom.
("kraljevic" zvuci bas gala i gejpederski.)
"Dobar dan. Ja bi jela.", rekla sam otmjenom konobaru i uputila se ka stolu na terasi.
U prvi mah nisam primjetila da na terasi sjede samo turisti, a da su svi domaci zakukuljeni unutra.
"Nudera glupog naroda sto sjedi unutra umjesto da uzivaju na suncu i gledaju kako povjetarac draska jedrilice i jahte na vodi.", mislila sam.
Ubrzo je postalo jasno ko je tu glup.
Komarci su se obrusili na mene cim mi je guzica plenila na stolicu.
"Jebenti, kakvi su ovo mega-komarci koji napadaju usred bijela dana. Pa tek je lunchtime.", mislila sam.
Oni nisu mislili nego su grizli. Dvaput u nogu, triput u ledja, jednom u ruku i triput u obraz. Obraz koji je momentalno naotekao. Izgledala sam ko buhtla. Buhtla koja jede steak.
Kako je dosla hrana, tako su, osim komaraca, dosli i golubi. Htjeli su i oni nesto krkat. Setali su se po mom stolu ko da su u vlastitom dvoristu i htjeli capat moj steak, moju salatu i moj krumpir s persinom. Persinom koji mi je zastajao u gusto poslozenim zubima.
Najkrzljaviji golub je bio i najuporniji. Imao je pohaban vrat i izgledao ko olinjali, mladji, manji rodjak bjeloglavog supa.
Ako mislite kako su me sve gore nabrojene nedace pokolebale u krku, prevarili ste se. Krkala sam ko trooper. Za kraj sam i strudlu narucila. Bila je to najveca strudla ikad. Ko omanja planina, ko moj osobni Mt Everest.
"Jebentisunac, pa ovi ima ko kad moja mater napravi strudle za deset dana.", mislila sam zvacuci.
Nisam sve zavrsila.
Zahvalila sam se, platila i onda u wc osla provjerit naotekbu (mislim da ova rijec ne postoji) na obrazu.
Izgledala sam ko da su me pcele jele.
Bio je to rat. Rat izmedju komaraca i mene.
Odmarsirala sam do najblize apoteke i rekla apotekar-teti na portugalskom:"IMate li nesto protiv komaraca?"
Apotekar-teta je rekla:"???"
Gledala me sumnjicavo ispod oka. Nije me razumila.
Probala sam opet:"Mosquitos?"
"???"
"Moscas?"
Opet tupi pogled.
Ispod oka sam vidila da je bacila oko na moj obraz.
Osmijeh raspoznavanja (a mozda i podsmijeha) razgalio joj je lice:"Aaaa, goobledegook, si?"
"Si.", rekla sam ja nadajuci se da je rekla "komarac".
"Por despues?", pitala je ona dalje.
"Ne, jebo te. POR ANTES.", rekla sam ja vidno iznervirana jer koji ce mi kurac nesto protiv komaraca NAKON sto me ugrizu.
"Oprostite, nemamo.", rekla je ona, slegnula ramenima i okrenula se na peti.
"Ko vam jebe mate'", rekla sam ja nevidljivim komarcima i odlucila Buenos Airesom hodat zakukuljena ko Arapkinja:"Da vas vidim ocetel onda grist."
P.S.
Odluka zakukuljenja trajala je ravno jedan sat.
Komarci su pobjedili.
|
- 19:56 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
srijeda, 28.03.2007.
Argentina-Hermanos
Koliko god sam se ja veselila Argentini, toliko su se muski Argentinci veselili i meni. Pa i svakoj ostaloj zenskoj osobi u godinama 16-60.
Prolazila sam ulicama uz konstantno komentiranje, dobacivanje, paluckanje jezikom, zvizduke i slicno.
NajZLOupotrebljavaniji izraz bio je: "HERMOSA!", progovoren kroz stisnute zube i jedva pomicuca usta.
Da kakav putnik namjernik gleda izdaleka nikad ne bi primjetio nikakve izmjene rijeci i/ili zvizduka.
No, zvizduci su bili tu, a Hermanosi su bili ludi.
"Koji ugrozen narod. Bice da im Argentinke ne daju do udaje. A mozda ni onda...", mislila sam.
Bilo mi ih je pomalo zao. Da bi dokazali muskost, morali su nesto dobacit svakoj zeni na ulici. A njih je bilo puno. Bilo je ocito da su argentinski verbalni proljevi iziskivali puno truda. Pokusala sam zamislit kako je to kad 1000 puta na dan moras dobacit:"Hermosa!", palucnut jezikom i zazvizdat.
I sto ako si musko, a ne znas zvizdit?
Da li si onda automatski gejpeder?
Ako mislite da su zvizdali samo oni izmedju 20-50 godina, prevarili ste se. Zvizdali su i oni koji su mi sinovi mogli bit, a bome i oni koji su godinama bili blize kakvom pradjedu. 9 od 10 Argentinaca je dobacivalo. Onaj deseti je valjda bio gejpeder.
I ne daj Boze da si musko, a propustis nesto dobacit. Tako sam nocu prosla kraj nekog mladjahnog koji je sam zamisljeno cekao na bus stanici.
"Ah, gle kako slatko...ovaj je duboko u mislima. Sigurno je neki filozof.", mislila sam.
Netom iza toga iza mene se culo siktanje, paluckanje i "HOLA!!!"
Ako su kojim slucajem u auto, malo ce usporit, zatrubit, izvadit glavu iz auta i dobacit.
Doduse, dok god sikcu, dobro je.
Zabrinut cu se kad prestanu.
|
- 00:18 -
Komentari (35) -
Isprintaj -
#
utorak, 27.03.2007.
Argentina-El Puerto De Nuestra Seńora Santa Maria Del Buen Aire
Odsjela sam u hostelu. Ja volim odsjedat ili u deluxe hotelima sa pet zvjezdica ili u prcvarnicama. Sredine nema. Ili luksuz ili zohari.
Uvijek sam mislila kako je "zlatna" sredina sve samo ne zlatna.
Na recepciji su mi rekli da sam prva Hrvatica koja je odsjela u njihovom hostelu i pitali me zasto sam odabrala da obadjem Argentinu.
"Dosla sam vidit sta ima.", rekla sam im.
Moja soba je bila rapsodija u crvenom i plasticnom sa izrezbarenim skoljkastim uzorcima.
Da je Marija Antoaneta kojim slucajem zivila u sedamdesetima, a bila siromah sa luxsuznim ukusom, soba bi joj zasigurno izgledala kao moja u ovom hostelu.
Oprala sam se i namirisala i izisla van.
Buenos Aires je odisao evropskim stihom i prozracnoscu. Bio je vrlo neslican brazilskim gradovima pa i Juznoj Americi uopce.
Nogom sam stupila na kolnik htjeduci prec cestu i brzo je povukla nazad na plocnik.
Iako je iz udobnosti taxija promet izgledao kao funkcionalan i uredan, vec u prvoj minuti kao pjesak uvjerila sam se u neistinitost gornje misli.
Auti, autobusi i motorkotaci jurisali su na sve strane. Semafore (kad ih je bilo...jer ko ce stavit semafor na bas svako raskrsce) nisu postovali. I ne samo da semafora nije bilo, nego su oni koji su postojali imali crveno i bijelo svjetlo. Zelenog nije bilo. Mislim da je i kretenu jasno da se bijelo svjetlo na suncu ne vidi, a i kad se vidjelo nikakve koristi od njega jer je trajalo ravno 5 sekundi. Ko je presao, presao je, ko nije, ko mu jebe mate'. Da stvar bude gora, Argentinci su mislili kako je super izgradit ogromne ceste i avenije sa oko desetak ili vise automobilskih traka. Dapace, najsira avenija na svijetu nalazi se upravo u Buenos Airesu.
Postalo mi je jasno da, ukoliko ne razradim taktiku prelazenja ceste, nikad necu ni jednu prec.
Taktika se sastojala od slijedeceg: stala bi na raskrscu i cekala da dodje kakav domaci covik. Cim bi domaci covik poceo prelazit, ja bi se suljala iza njega sitnim vezom i tako presla cestu.
Taktika nije uvijek bila primjenjiva, doduse, jer su poneki Argentinci imali sklonosti ka kamikazerstvu te su jurisali na cestu kad je bilo crveno. To je zahtjevalo podtaktiku: ako je vise Porteńosa (stanovnik Buenos Airesa) prelazilo preko crvenog, presla bi i ja. Ako je bio samo jedan, cekala bi da naidje koji drugi, normalniji predstavnik argentinske nacije.
Jednom kad sam razradila taktiku, pocela sam uzivat sva sretna sto sam u novoj zemlji.
Argentinci su jaranisali, a ja sm mislila:"Gle, sve ovo oko mene je ARGENTINA! A svi oko mene su ARGENTINCI!" Zamisljala sam kako su svi oni junaci u mom filmu i udisala novi zrak punim plucima.
|
- 16:10 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Brazil-Argentina Dorumblirala Sam Do Ekselencije
Na moju veliku zalost, Kolumbijanci iz Medellina nisu imali domace proizvode sa sobom i argentinski carinici su ih pustili dalje.
Zalostila sam se jer sam se vec zamisljala kako sjedam za kompjuter i na blogu opisujem cocaine raid, al ne, oni nisu imali nista sa sobom.
Ipak...
Par sati kasnije, autobus su zaustavili argentinski federalni policajci. Sa sobom su imali pse njuskace i listu putnika s nacionalnostima.
"Oho, ipak imamo kokain.", pomislila sam veselo te neposredno iza: "Nadam se da ga nisu stavili u moju torbu."
Namrgodjeni policajac je uso s cuckom koji je poceo njuskat. Zaustavio se kraj moje noge i zesce posnifao. Mislila sam da se nisam dobro oprala od derneka s Brusom u motelu ili nesto, al onda je pas ipak nastavio dalje.
Potom su posolidzali putnicke torbe, a psi su snifali i snifali.
Nista nisu nasli.
Kroz prozor sam vidila ostale autobuse koji su s nama bili na granici kako veselo prolaze putem. Niko ih nije zaustavljao, a najmanje federalni policajci s psima njuskacima.
Nakon sto sam ustvrdila da Kolumbijci ipak nisu internacionalni trgovci kokainom, bilo mi ih je malo zao. Znala sam da smo cijelu predstavu s policijom imali zbog njih, a oni su bili mali, draguljasti i pristojni. Stalno su govorili:"Si Seńor" i "Por Favor."
Vidilo se da ih je mater dobro odgojila.
Nastavili smo dalje.
Neki mungos iz Gringolandije koji mi je bio suputnik u busu se presvukao i podabuko u zuto-zelenu majicu na kojoj je pisalo "BRASIL". Jos je pisalo: "Rio De Janeiro".
"Iju, brale, sto ce te Argentinci toplo docekat u toj majici. U najmanju ruku ce te oderat novcano. U najgoru...ne znam.", mislila sam.
Pala je noc i stali smo vecerat i protegnut noge.
Brazilke sa svilenim jastucima su otisle oprat sebe pa i kosu. Ja sam otisla jest. "First things first.", mislila sam.
Argentinci su nam dali jest kravetine i rize, pa i nekih slatkisa. Za dobrodoslicu u Argentinu dali su nam svakom i po 250 deka caja Yerba Mate po kojem je Argentina poznata. "Darezljiv neki narod.", mislila sam: "Iako ne znam di cu sad s ovom kutijetinom jer mi je torba puna."
U to su se i Brazilke vratile. Mirisale su, a na sebi su imale extravagantne haljine te stikle (i dalje).
Ja sam smrdila, a ni gace presvukla nisam. Oprala sam zube, doduse. Pa i dezodorans provukla kroz pazuh.
Nakon jos jedne noci u busu, autobusom su se prolomili zvuci Latino-krscanskih pjesama. Zena iza mene je momentalno pocela pjevat. Vidila sam odma da su Argentinci pravi katolici, a ne ko Brazilci koji su u svoj katolicizam pomijesali sve i svasta.
Osim religioznih pjesama, za dobro jutro su nam servirali i dorucak koji se opet sastojao od dulce do leche na sto nacina i prezasecerene kave.
Bili smo u predgradju BUenos Airesa.
Narod je isao na posao, a djeca u skolu.
Primjetila sam da u Juznoj Americi klinci imaju osebujne uniforme za skolu. U Brazilu se uniforma sastoji od donjeg dijela trenirke te bijele majice. U Argentini su, pak, svi klinci izgledali ko znanstvenici.
Svi do jednog su bili obuceni u bijele lab mantile i licili na Dr Jekylla.
Vidila sam i to da su im torbe bile teske. "Tja...pa nisu mikroskopi, skalpeli i ine znanstvene alatke lake.", mislila sam.
Nedugo zatim bus se uguzio na peron, a ja sam nogom stupila na tlo Buenos Airesa.
Bila sam prasnjava i krmeljava.
"Dobro jutro, Argentina", promrljala sam u sebi i uputila se prema taxiju.
|
- 01:24 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 25.03.2007.
Brazil-Argentina "Rumbo A La Excelencia!"
Peron je bio pun prasnjavih Gringosa i brazilskog naroda losije platezne moci.
Brazilci su isli u Argentinu busem jer nisu imali para za avion. Gringosi su isli jer su mislili da ce im busom guzica vidit avanture.
Rekla sam Brusu da ne triba sa mnom cekat bus sat vremena i nek idje ca. On se potom oprastao sto godina i premjestao s noge na nogu. U dzep mi je stavio vec pripremljenu ljubavnu cedulju.
Sjela sam kraj nekog para i zabuljila se u prazno kad odjednom:"Goobledeegook Buenos Aires?".
Zenski dio para me gledao ravno u oci i obracao mi se na spanjolskom.
"Tu gobledeegook tambien?"
"Isse, pa ja nju ne razumijem.", pomislila sam panicno.
Zena me i dalje gledala s ocekivanjem u ocima.
Na sebi je imala traperice optocene draguljima te nisko rezanu majicu, takodjer optocenu draguljima.
"Si!", rekla sam ja nagadjajuci da me pita idjen li i ja u Buenos Aires.
U to su na peron dolijale i dvi Brazilke. Bile su utegnute u uske traperice, na nogama su imale stikle, a u rukama su drzale svaka po jedan ogroman smedji svileni jastuk s extravagantnim volanima.
Pogledala sam u svoju trenirku i tenisice te pomislila kako ocito nisam prigodno obucena za voznju od 34 sata pored svih dragulja i stikala te svilenih jastuka mojih suputnika.
Imala sam vremena za ubit pa sam odlucila odsetat do saltera i pitat malog od karata kolko ce puta stat bus da se znam ravnat.
"Ovaj bus ne staje! INTERNACIONALNA veza.", vazno je naglasio svako slovo.
I onda jos jednom u slucaju da mi nije jasno:"Ide direkt."
I jos jednom:"Al stat cete na granici. I za pojist."
Zadnji odgovor me ozario pa sam se uputila nazad na peron gdje je vec cekao bus.
Autobus je bio vizija u plavom.
Bio je oslikan kesecim jaguarima, a sa strane je osim "Cruzero Del Norte-Rumbo A La Excelencia", pisalo jos i "ARGENTINA! PARAGUAY! BRASIL!".
Smjestila sam se u svoje solo sjedalo. Preko puta mene sjedila je zena u draguljima i njezin zilavi, tetovazama oslikani muskarac.
Vozac je krenuo naglo i bez ikakvih uvoda, a vani je pocela padat najveca kisa ikad.
"Nije ni cudo sto u tropima rastu svakakve zivotinjice i patuljci.", pomislila sam:"I ja bi rasla da stojim ispod kise."
Pustili su nam film, a kondukter me dosao obac. Imao je zutu uniformu sa smedjom kravatom.
"Jesil dobro?", pitao me na spanjolskom.
"Jesan.", rekla san ja na portugalskom usput se cudeci kako ipak mogu razumit stogod spanjolskog.
"Os da ti film pustim glasnije?", pitao je dalje on.
"Nemoj bona.", odgovorila sam.
Pitala sam se dal ce ic obac sve putnike da ih pita isto, ali ne; nakon sto je obasao mene, okrenuo se na peti i nestao iza dekice koja je razdvajala osoblje od putnika.
Pitala sam se dal sam ga sarmirala svojom trenirkom ili pak krmeljavim ocima kad se osjecao obaveznim da samo mene pita kako sam.
Potom sam utonula u san.
Ujutro su nas probudili filmom (opet) te doruckom.
Dorucak se sastojao od kave (usecerene) te dulce do leche pizdarija. Dulce do leche je argentinski narodni slatkis kojeg zderu u cijeloj latinskoj americi. Ako cemo pravo, to mu dodje ko usecereno, karamelizirano mlijeko. Pogledala sam svoju tacnu i izbrojala ravno 4 dulce do leche proizvoda.
"Zele me ubit secerom", pomislila sam, al ipak otvorila jedan prozivod i pojela ga. Popila sam i kavu.
Vani su prolazili seljaci, drvece i kuce. Neki su cak i mahali (seljaci, ne drvece i kuce).
U pucinu podne dosli smo na granicu. "Izdirite.", dreknija je vozac i otvorija vrata.
Brazilci su pecatili jednog po jednog pedantno i sporo.
Kad smo svi bili zapecaceni, vozac nas je ukrca u autobus i sta posred granice.
Bili smo NIGDJE. Na jednoj strani bila je Argentina, a na drugoj Brazil. Primjetila sam da su poneke kuce isto NIGDJE. Odnosno, da su jednim zidom u Brazilu, a drugim u Argentini.
Pitala sam se zasto stojimo tu gdje stojimo, kad se uz bus odjednom parkiralo par taxi automobila.
Neposredno potom u bus su unisli promocurni trgovci novcem (crno trziste) masuci ogromnim sveznjevima koje su majstrovito premetali izmedju prstiju i deruci se:"Cambio! CAMBIO!!! CAMBIO!!!", u slucaju da nekom nije jasno sto oni tu rade.
Ja san ko streber novac promijenila u Brazilu u oficijalnoj mjenjacnici.
"Jebateled, ovaj sigurno daje bolju ratu.", pomislila sam gorko gledajuci ostale putnike kako mesetare novcem.
Cim su svi prominili novac, bus je krenuo ka argentinskoj granici.
"Izdirite!", dreknija je opet vozac i otvorio vrata.
Argentinci su na vratima imali napisano: "Vrata drz' zatvorena!", a u zagradi ispod: "SURADJUJ!!"
"Iju! Ovi se ne sale.", pomislila sam i zatvorila vrata za sobom.
Primjetila sam i to da se argentinski sluzbenik nije cudom iscudjavao kad je vidio hrvatsku putovnicu nit da me ista pitao.
Odma sam znala da nam je hrvatska dijaspora sto je tamo dosla iza cetrdese´pete napravila reklamu.
Nakon putovnice, dosa je red i na prtljagu.
Ize mene su posolidzani stajali ostali putnici i cekali svoj red.
Mala od dragulja je iskoristila priliku stajanja u redu da me pita oklen sam te da meni kaze da je iz Kolumbije i onda jos naglasi kako su ona i Zilavi joj iz Medellina.
"Aha, sigurno imaju kokain. Oni su iz grada di na granama rastu mali paketici kokaina vec podijeljeni u grame i spremni za smrkanje.", mislila sam.
Ne znam dal mi je Mala od Dragulja citala misli al me momentalno pozvala da je dodjem posjetit.
"A jel? Jel opasno tamo?", pitala sam ja.
"Nije.", slagala je ona.
Jos mi je rekla da dobro pricam spanjolski.
"Isse, pa ja pricam onaj najgori od jezika, PORTUŃOL.", zabezeknula sam se u sebi.
Glasno sam rekla:"Spanjolski? Ja pricam portugalski."
Ona me ignorirala i jos jednom ponovila kako mi je odlican spanjolski.
"Jebate, ova je ludja od mene.", pomislila sam.
Idilu su nam prekinuli carinici.
"Cija je OVO torba?", pokazivali su oni na moju torbu.
"Erm...moja."
"Kakva je OVO ELEKTRONIKA unutra? OTVARAJ!", naredili su oni.
Sjetila sam se "Suradjuj!" natpisa na vratima i odlucila suradjivat.
Otvorila sam torbu.
Na vrhu su se vijorile gace i grudnjaci.
Ispod toga bila je zakopana foto-oprema.
"Jel OVO TVOJA TEHNIKA?", drekali su.
"Je."
"A OKLEN si ti, a?", drekali su oni dalje.
"Iz Hrvatske."
"Dobro onda. Zatvori. Mos ic."
I jopet sam zahvalila imigraciji cetrdese´pete na promidzbenom programu.
Odmakla sam svoju torbu i ispod oka gledala kako revnosni carinici premecu torbe kolumbijskog para iz Medellina.
Pitala sam se imaju li sa sobom kakvih "domacih" proizvoda.
nastavlja se...
|
- 01:04 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 22.03.2007.
Brazil-U Iscekivanju Argentine
Sanjala sam kako opet padam iz fizike (istinita prica...imala sam jedan iz fizike u srednjoj skoli)...i kako sam se nadala proc iako sam bila na samo jednom satu. U lice su me gledale formule koje su pocinjale sa C=nesto nesto (dalje se ne sjecam i, let´s face it, da se sjecam ne bi imala jedan iz fizike...i kemije...pa i matematike).
Nakon burnog i pomalo strasnog sna, gledala sam televiziju i otkrila voditeljicu koja se zove RUTH ROTH. Mislila sam si kako je strasno imat takvo ime u Brazilu jer se izgovara HUCHI HOCHI.
Ne znam bas koliko su gospodju Roth volili roditelji.
Otkrila sam i cijeli TV kanal namijenjen aukcijskoj prodaji stoke, poglavito buffalo krda.
Zurila sam tako u buffalos kako se nevino i ko od majke rodjeni setkaju u krug po seoskim imanjima, i ne sluteci da ce jednog dana postat mozarella.
Bar ja mislim da buffalos tome sluze.
Mozda sam u krivu.
Kasnije mi je doso Brus i pitao koje sam sjedalo jamila u autobusu.
"Ono koje je samo.", rekla sam ja.
(Coche Cama busevi imaju konfiguraciju dva sjedala-prolaz-jedno sjedalo).
"A zasto?", pito je on.
"Pa...da niko sa mnom ne prica."
"Kako tipicno engleski", zakljucio je Brus i zalosno odmahnuo glavom.
|
- 19:45 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
Brazil-Alisa U Zemlji Porno Cudesa
Motel u Brazilu ne znaci isto sto i motel u Hrvatskoj, Engleskoj, Americi i ostalim proleterskim zemljama. A jok. Motel u Brazilu znaci mjesto di ljudi idu na prc (obicni ljudi, a ne ljudi kojima je prc zanimanje).
Sobe se iznajmljuju na sat, dva, tri ili sest, a u slucaju da imate ikakve nedoumice o tome kakvo je to mjesto, moteli se kocopere neonskim svjetlima i gorucim srcima kakvih se ne bi posramio ni Vegas.
Posto motela ima puno, medjusobno se takmice koji ce ponudit vise extravagancija za njihove goste. Tako postoje moteli u Morocco stilu, japanskom stilu, fensi-smensi stilu, itd...
Soba moze doc s bazenom, moze bez, moze s japanskim koi carp ribicama itd...
"U koji os motel?", pitao je Brus.
"U Lumini."
"A u Mykonos? To nam je blize."
"Moze i tamo."
Pred Mykonosom se protezao red auta.
"Jao, vidi, svi ovi ljudi idu na prc.", pomislila sam. Primjetila sam i to da su samo dvije od 70tak soba bile prazne. Brazilci su prcovit narod.
Jos sam razmisljala o tome znaju li oni da je Mykonos u Grckoj gejpederski otok ili su motel nazvali Mykonos jer im je ime zvucalo egzoticno.
Sobe u motelu zvale su se po grckim junacima i bogovima.
Zeus, Afrodita, Poseidon...
Here nije bilo. Valjda zato jer je bila rospija.
Zeus je bila najextravagantnija soba; s dvije televizije, privatnim bazenom, saunom, jacuzzijem, vodopadom i pomicnim krovom. Za mrkavanje pod zvjezdama.
"Ja ocu u Zeus!", dreknila sam ja cim sam primjetila da ima vodopad.
"Nisan ni mislio das neku drugu uzest.", reka je Brus i bukirao tri ure. U Zeusu.
Parkirali smo auto i unisli u sobu.
"Skini se! Samo gace ostavi. To cu ja skinit.", naredija je Brus.
"Prvo ti meni napravi caipirinhu, majstore, pa cu se onda ja skinit."
Brus je radio caipirinhe, a ja sam gledala ponudu na TVu.
Program se sastojao od pornjave i vijesti.
Na jednom porno kanalu se neka neugledna i nezainteresirana picka nabijala na crnu alatku.
"Nikad od nje Jenna Jameson. A nece ni Oscara za glumu dobit.", pomislila sam.
Brus je u to napravio caipirinhe i stisnuo mi sisu.
"Daj, Brus, pa nemoj me odma mrkavat. Ajmo prvo isprobat sve extravagancije. Masno smo platili. Ocu isprobat SVE!"
Potom sam prvo bucnula u bazen, pa onda stala pod slap, pa osla u jacuzzi, pa u saunu, pa opet u bazen. Krov micah cas amo cas tamo daljinskim upravljacem. Pornjavu sam gledala na obe televizije.
Nasli smo vremena i za mrk. Pa i dva.
"Drugi put ocu u japanski motel. I ocu sobu s plesnim podijem i japanskim ribicama.", naredila sam Brusu i zagrizla u complimentary mint.
|
- 16:57 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
srijeda, 21.03.2007.
Brazil-Cerupanje Po Brazilsku
Pomislila sam kako bi bio red da ne idjen u Argentinu dlakava nego da se fino ocerupam. U Brazilu. Jer, na kraju krajeva, niko nije cuo za argentinsku depilaciju, nego za brazilsku.
Dosla sam u salon za cerupanje, masazu, kosu, manikuru, pedikuru i ostale kozmeticko-proljepsavajuce metode.
"Bom dia. Ja bih jedno cerupanje svega.", najavila sam im.
"Svega?"
"Da. Noge i mindzu."
"Os i guzicu?"
"Oho. Ovi nude i cerupanje guzice.", pomislila sam. Nije da mi je guzica dlakava (bar ja mislim da nije), al kad vec nude...
"Ocu."
Zena me odvela u prostoriju za cerupanje i naredila da se skinem i raskrecim. Pozicija me podsjecala na poziciju u kojoj bude zaba kad je ucenici seciraju na satu biologije.
Stavljala je vruci vosak i cerupala.
Usput je pricala i svoju zivotnu pricu.
Potom je naredila:"Okreni se i digni guzicu u zrak." Jos mi je naredila da razmaknem guzove rukom i da ih tako drzim.
Osjetila sam kako mi vruci vosak pokriva erm...anus.
Odjednom je krvnicki potegla i bila sam gotova.
"Fala lipa.", rekla sam ja.
"Nema na cemu. I drugi put.", rekla je ona i povukla se iz prostorije.
Osjecala sam se ko ocerupana kokos. Spremna za nadjev.
Nakon toga sam rekla frizerki da mi skrati i izfenira kosu. Nalakirala sam i nokte. Boja sljive.
Bila sam spremna za Argentinu.
"Je li, a sta si se ti tako upicanila?", pitao je Brus cim sam se pojavila u kuci.
"Pa....narasle su mi dlake.", rekla sam ja.
"I sta? Bas su ti sad narasle kad ides u zemlju Hermanosa?"
"Stas, poklopilo se."
"Ne znam ja nista...sumnjiva si mi. Koga tamo znas?"
"Jebo te blesavog, nikoga. Ti si lud."
Brus je proskiljio sumnjicavo kroz oci.
Nije mi vjerovao.
"Danas idjemo u motel.", najavio je.
Ocito je htio obiljezit teritorij. Ko pas. Ili tako nesto.
|
- 14:18 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
utorak, 20.03.2007.
Brazil-Cruzero Del Norte, Rumbo A La Excelencia!
"Idjen ja malo u Argentinu", najavila sam buducoj svekrvi.
"Molin? Sama? A stas tamo?"
"Idjen vidit sta ima.", rekla sam ja.
"Ali mi njih ne volimo. A ni oni nas.", najavila je ona ne bi rec da sam ja iste nacionalnosti.
"Mene ce volit. Pola ´Rvatske im je tamo doslo nakon drugog svjetskog rata.", rekla sam ja zagonetno i bez daljnjeg objasnjenja.
"A kako ces do tamo?", ne dade se sveki.
"BUSOM!", obznanila sam ja.
"BUSOM??? Ai meu deus, pa to su 34 sata voznje."
"Znan.", rekla sam ja ozarenog lica.
"Al avion kosta isto."
"Znan i to. Al ja ZELIM ic busom.", pazljivo sam naglasila.
Sveki je sutila, al je kasnije nagovarala Brusa te brata mu da me odgovore od suludog nauma da idjen u Argentinu i jos gore, da tamo idjen busom.
Usprkos njihovim najboljim pokusajima, nisu me odgovorili.
"IDJEN!", rekla sam ja i to je bilo to.
Putom za busnu stanicu, Brus mi je govorio da sam blesava ludara i kako niko ne ide busom.
Ja sam sutila i bojala se da nece bit karata za bus.
"Mora da se salis. NIKO ne ide busom. Bit ces SAMA u njemu.", naglasio je Brus.
Pred salterom za bus koji idje za Argentinu stajalo je more ljudi.
"Jesan li ti fino reko da kupis karte prije!!! Sad ih nes dobit za danas. Pogledaj kolko ljudi.", pravio se lud Brus.
Mali od karata je ignorirao red i pedantno pregledavao pasose, ostale identifikacijske dokumente i stampao slovo po slovo na kartu.
Za jednu kartu trosio je otprilike 20 minuta. Ljudima je dosadilo i svi se se nakupili na salter i dobacivali malom od karata i jedno drugom.
"Bogareti, kolko ti triba za jednu kartu?"
Masa je pomno pratila svako slovo i svaku rijec ne bi rec da mali njima izdaje kartu, a ne coviku koji je 8 ljudi ispred njih.
Doso je red i na me.
"Jel ima jos karata za danas?", pitala sam ja.
"Nema. Al ima za preksutra."
"Daj sta das."
Brus je zakolutao okom:"Jesan li ti reko da ce bus biti pun? Mogla si i prije po kartu doc kad si se napenalila ic tamo." I dalje se pravio lud.
Mali mi je izdao kartu. Sve instrukcije bile su helpfully napisane samo na spanjolskom.
Jos je pisalo, CRUZERO DEL NORTE-RUMBO A LA EXCELENCIA!!!
Svidjelo mi se to.
Znala san odma da je to kompanija od povjerenja i ekselencije.
|
- 22:13 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Brazil-Shopping, Kisa I Grozne Cipeletine
Brazilci vole shopping malls. Nije za njih kupovina u ducanima na ulici, a jok, oni vole malls di im je sve na jednom mjestu. I ne koriste ih samo za shopping nego i za provod slobodnog vremena. Vikendom su centri krcati porodicama koji tamo dolaze jest, kupovat, sastat se s prijateljima, gledat filmove...Svaka cetvrt ima bar jedan, cesce i vise nego jedan ogromni shopping centar.
U njima su stvari obicno rasporedjene tako da par katova zauzimaju ducani, podrum je rezerviran za gastro orgije, gornji katovi imaju kino ili dva...neki cak i dvoranu za klizanje, fitness i slicno, a najgornji katovi su rezervirani za parking.
Tako sam se nekidan i ja uputila u shopping.
Po kisi.
Nije to bio tropski pljusak di se nebo prolamlja, da se razumijemo, nego dosadnjikava engleska kisica koja pusti tu i tamo koju kap.
No, Brazilcima je to bila katastrofa ravna biblijskom potopu. Brazilci nisu kisovit narod (iako kise imaju u izobilju). Cim padne jedna kap s neba, svi se zatvore u kuce i lamentiraju o kisi i o tome kako je vrijeme grozno (iako je vani plus triestsedam stupnjeva).
Ako se kojim slucajem nadju vani kad pocne padat kisa, sklone se ispod najblize nadstresnice i ni makac dok se sve ne osusi.
Tako sam se ja nasla u situaciji di sam bila jedini pjesak na ulici i gdje su mi Brazilci ispod nadstresnica upucivali sazalne poglede koji su govorili:"A nu ove, bice je malo poremecena. Aaa, jadna. Hoda po kisi."
Jedini koji izidju na kisu su promocurno nastrojeni pojedinci koji se cim padne prva kap, stvore na cesti ko gljive poslije kise i pocnu prodavat jednoupotrebne kabanice.
"CAPA DE CHUVA!!!!", deru se oni i masu plasticnim paketicima,"E DOIS! E DOIS, DOIS, DOIS!!!!" (kabanica...dva reala).
Bilo kako bilo, dok su Brazilci cekali u svojim sklonistima od kise i gubili vrijeme, ja sam vec bila u shopping centru.
Kako sam se dokopala prvog ducana i stala gledat Uskrsnja jaja, tako je odjednom nestalo struje.
"AAAAAAAAAARGGHHH!!!", prolomila se cika. I odmah zatim jedan kolektivni:"AIIIII, MEU DEUS!!!!"
Nasmijala sam se sebi u bradu i nastavila stajat u mraku.
Brazilci okolo mene su uzdisali, spominjali Boga te Bogorodicu te iskoristavali nestanak struje da nabace casku s prvim covikom koji je stajao do njih.
Ne da im treba ikakav razlog da nabace casku. Brazilci vole trkeljat s bilo kim i bilo gdje.
U redu u banci, u redu za blagajnu u ducanu ili cak dok gledaju koju juhu na policama da kupe.
U Engleskoj ljudi ne samo da ni sa kim ne pricaju nego nikog ni u oci ne gledaju ne bi li izbjegli casku.
Sve se odvija u tisini.
Da ilustrira moju teoriju, zena koja je dotad gledala cokolade i jaja, okrenula se u mom generalnom smjeru i prozborila:"Ai, meu deus...pa koju cokoladu da kupim? Nu, koliko ih ima."
Gledala me ravno u oci.
Skamenila sam se i pogledala u pod, onako po engleski. Mislim da sam cak od nervoze malo nogom pocepusala po tlu. "Jebote, jel mene ova pita retoricko pitanje ili OCEKUJE ODGOVOR?", mislila sam se.
Na kraju sam se odlucila za ispodglasno i neobavezno:"khm..." te udaljila na sigurnu razdaljinu od ostalih ljudi ne bi li izbjegla daljnje verbalne provokacije.
U to je dosla i struja. Pohrlila sam u ducane nadajuci se kako niko vise sa mnom nece pricat.
Krivo sam se nadala.
Za razliku od nezainteresiranih engleskih prodavaca koji ti pozele dobar dan i onda te ostave na miru da gledas kolekcije i meljas ih po rukama, brazilski trgovci se osjecaju obaveznim pratit te po ducanu.
Nema tamo "Dobar dan. Ako vam nesto treba, zovnite me.".
A jok!
Tamo to ide ovako...."Dobar dan, kako ste? Moje ime je Lindomar (istinsko brazilsko ime znacenja "LIJEPO MORE"). Ako vam nesto treba, vi samo pitajte." Taman kad pomislite da ste ih se otarasili, Lindomar se stvori iza vas i pocne raspredat o kolekciji, materijalu utrosenom i sitnom vezu sto se nalazi na haljini, kupacem ili bluzi. Ukoliko vam se ne svidja nista iz ovosezonske kolekcije, Lindomar ce razvest pricu o prosloj ili nadolazecoj sezoni.
Potom ce vas pitat oklen ste i da li vam je prvi put u Brazilu i da li vam se svidja.
Nakon sto vam ponudi bar 10 stvari za isprobat, a vi budete iscrpljeni od silne price iako ste na svako pitanje odgovorili kroz stisnuti zub, osjecate se obavezanim kupit bar jednu stvar.
To i nije tako lose, jer je ponuda u ducanima dobra, a jeftina.
Moram ovdje rec i to da usprkos modernim i lijepim cipelama u ducanima, Brazilke preferiraju spicoka stil (to ako rade u kancelariji) ili drveni, cvjecem izrezbareni natikaco-platforma stil (za svaki dan).
Nema veze, uostalom, bar je bilo vise lijepih cipela za mene.
|
- 16:06 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 19.03.2007.
Brazil-Nazad U Sao Paulo
U Sao Paulo smo se iz Maresiasa vracali busem.
Prvo smo po ure cekali na prasnjavoj cesti na neobiljezenom bus stajalistu.
Nakon 15 minuta, Brusu je dojadilo pa je otiso provjerit vozni red kod covika sto prodaje salgadinhos (salgadinhos mu dodju ko neki raznorazni zalogaji za...erm...prizalogajit) kad dolazi bus.
"Nekad u cetr´ i po, nekad u pe´i po, a nekad u ses´", reka je covik.
To nas je obeshrabrilo, al ne za dugo jer se bus ipak odlucio pojavit.
Docim sam guzicom plenula na sjedalo, snimila sam da bus nema WC, a Brus je iskoristio taj trenutak da me ponudi vodom.
"Necu, jebote, nemamo WC.", odbila sam.
"Nemamo ni air-conditioning.", reka je Brus i popio guc vode.
"Ima da pisa kroz prozor kad ga uvati.", pomislila sam ja.
Nakon dvi i po ure, vozac nam se ipak smilovao i odlucio nas pustit da pisuljamo i krcemo.
Nakon pomnog pregledavanja jos jedne prasnjave ulice, otkrila sam WC u nekoj radnji di je pisalo "Samo za funkcionare i putnike NASE kompanije.". Nisam znala jesam li ja putnik njihove kompanije, al sam u svakom slucaju odlucila ukrasit njihov WC svojim slapom Nijagare.
Potraga za klopom, medjutim, nije urodila plodom.
"Ovdi nema nista za jest.", obznanio je Brus:"Samo sladoled."
"Pa onda cemo jest sladoled.", rekla sam ja.
Taman sam htjela jamit kuglu sladoleda od kave kad sam krajickom oka zapazila vojsku malih mrava koji su pedantno vojnicki hodali po raznoraznim sladoledima. Ne znam zasto, al u glavu mi je dosla popularna pjesma Rokera S Moravu "Mali Mrav".
"Mali mrav, mali mrav u njedrima nesto...joj da ga nadjem da menjamo mesto...", pjevusila sam.
Neckala sam se dvi sekunde, a onda ipak jamila sladoled.
"Kaj koji drek, ako nisam obolila u Indiji u onom restoranu sa stakorima, necu ni ovdi. Jedan mrav vise ili manje, koga boli uvo."
Brus je lizao svoj sladoled od ruma i grozdjica, a ja svoj od kave i mrava.
Bio je fin.
Osli smo nazad u bus.
Na MOM sjedalu (pomno izabranom zbog svojstva hladovine i udaljenosti od ostalih putnika) kocoperio se ljubavni par. Cmakali su se glasno i paluckali jezikom i ustima.
Stala sam ko ukopana.
Sta sad?
"Brus! OVI sjede na MOM sjedalu!", rekla sam uzbudjeno na engleskom (kad se uzbudim, zaboravim sve ostale jezike, jebiga.)
"Pa sjedi negdi drugo."
"Ali, Brus, OVO je MOJE sjedalo."
Par se i dalje cmakao, ne obaziruci se na kaos i nesrecu koju su stvorili u mojoj glavi.
"Zasto nisi ostavila nesto da narod zna da je to TVOJE sjedalo?", pametovao je Brus.
"A sta, pametnjakovicu? Kameru, novcanik ili mobitel, a?", rekla sam ja i otisla sjest na neko inferiorno sjedalo.
Cjelim putem sam drzala oko na ljubavnom paru. Cmakali su se, paluckali, a kad je vozac ugasio svjetlo i noge dizali na sjedala ispred sebe. Ko zna sta su radili...
Kad niko nije gleda, pokazala sam im srednji prst. Onako iskreno i od sveg srca.
|
- 23:50 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Brazil-Valovi I Stoka Sitnog Zuba
U Brazilu su me osim vrucine, ugrozavali i valovi te komarci.
Valovi su bili ko centrifuga, puni pjene i ogromnosti.
"Dodji amo!", zvao bi Brus s pucine di se valovi prelamaju.
"Necu, jebateled, odnice me.", zaderala bi se ja iz plicaka.
"Ma nece, dodji, nu kako ja."
"Necu. Vis da su valovi ko mrcine."
"Nes tako nikad naucit surfat kad se bojis valova.", izvadio bi on adut iz rukava.
"Ko kaze da se bojim.". rekla bi ja i dok su valovi jurisali na mene, zajurisah i ja na njih.
Komarci su bili posebna prica.
Bili su ko vojska krvnika koja je cula da dolazi nova gringo krv u grad. Cim su me vidili, odlucili su napravit komaracke orgije nad mojim tijelom.
U gradu je vladala dengue fever i bilo me strah komaraca.
Oboruzala sam se najjacim DDT sprejem koji sam mogla kupit. DDT je izgledao i mirisao dovoljno opasno.
Mislila sam kako nista nece prezivit u doticaju s mojim opasnim oruzjem.
No, komarci su znali drugacije.
Unatoc tome sto sam se doslovno kupala u DDTju, komarci su i dalje jurisali na me. Jutrom bi se budila prekrivena u ubode i cohala se ko da su zohari skakali po meni cijelu noc.
Zakljucila sam da brazilskim komarcima DDT dodje ko najfinija doza kokaina i da im je to upotpunjavalo gozbe nada mnom.
Prvo bi se napili i najeli moje krvi, a onda bi povlacili linije antikomarackog spreja ne bi li bili high.
Yeah, maaaan.
|
- 16:05 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
subota, 17.03.2007.
Brazil-O Tome Kako Ne Uspijevam Beknut Portugalski
U Brazilu uglavnom nitko ne prica engleski. To ukljucuje i razne turisticke djelatnike s kojima se prosjecan turist sretne u toku svog odmora.
U boljim hotelima, tu i tamo kogod natukne nesto, al vecinom se mozete kladit u dolar ili tisucu da nitko u guesthouses, busnim stanicama, turistickim agencijama itd...nece pricat nista osim portugalskog i koje rijeci spanjolskog, recimo..."que?" ili "hola!"
Tako sam se ja bacila na marljivo ucenje portugalskog i nadala se kako cu oboruzana lingvistickim znanjem ocarat sav brazilski narod vrckavim govorom punim opskurnih fraza i slenga. Jedva sam docekala odlazak u Brazil da prakticiram.
Najbolje namjere mi je pokvario Brus koji se svugdje muva sa mnom i dok ja smisljam recenicu za zatravit brazilskog sugovornika, on bude vec na kraju caske. Uglavnom, ne uspjevam ni beknut.
Trebala mi je taktika.
I tako...
"Brus, idem po sladoled."
"Evo, cekaj samo da obujem japanke i evo me..."
"NE TREBAS IC SA MNOM!", zaderala sam se histericno i otisla promuvat po selu.
Cilj mi je bio (jedina) slasticarnica u kojoj su se krile cari sladoleda od ananasa, amazonskog voca...pa i povrca (usecerena kuruza).
Sladoled je bio dobar, a bez Brusa uza se, moci cu ga konacno narucit na portugalskom, mislila sam putem.
Cim me vidio kako se gegam prasnjavom cestom po zvizdanu, vlasnik je prekinuo casku isprid butige i uletio unutra iako su tamo vec besposlicarila dva djelatnika.
Taman htjedoh prozborit:"Boa tarde! Quero um sorvete, sabor de abacaxi", kad me pizdun preduhitrio sa:"Good evening! Welcome! How can I help you?" Frajeru sam bila highlight of the day. Konacno je dobio priliku da prakticira svoj engleski na zivucem strancu.
Smrklo mi se pred ocima, al narucih. Na engleskom, dabome.
Taj dan su mi postali jasni svi oni posteri po brazilskim gradovima i selima za skole engleskog, francuskog, njemackog i spanjolskog.
Pizde su u roku dvije godine postali poligloti.
|
- 22:03 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
Brazil-Extravaganza
Bio je vikend i Maresias je bio preplavljen vikendasima iz Sao Paula koji su se dosli pokazivat i asikovat s njima slicnim.
Brus i ja spremali smo se van s Fernandom i Luanom (imena nisam mjenjala pa se vi mislite). Izvadila sam kutijetinu sa sminkom iz torbe i pocela pregledavat i u mislima slagat ratnicke boje za ludu noc.
Odjednom se kupaonicom prolomilo:"Ne treba ti to!! Sta ce ti sminka? Niko se ne sminka. Vish da je ovdje lezerno." Bio je to Brus. Stajao je nadvijen nada mnom ko Scrooge.
"Jes´siguran?"
"Jesan!", rekao je on odresito.
Spremila sam boje i natandrcila samo japanke i kombinezon za ic na plazu. Da upotpunim ugodjaj, na nos sam nabila i naocale za vid. Da vidim kud idem i sta jedem. Na glavi mi se vijorilo nerascesljano gnijezdo kose.
"GOTOVA!", dreknila sam i izisla van iz kuce.
Prema meni se gegala Luana u majici razrezanoj do pola sise, minici dopicnjaci, visokopetnim cipelama (kako li ce samo hodat u tome po neasfaltiranom putu, pomislila sam.) i cijelom draguljarnicom nakita.
Poljubila sam je u obraz...i protrnula. Obraz joj je bio memljiv. Momentalno sam znala da je sminku stavila lopatom.
"Majmune! Reko si da mi ne treba sminka.", rekla sam ispod glasa kroz stisnute zube i munula Brusa u rebra.
"Ne treba. To je samo Luana stavila. Vidit ces, uosatalom. Ovdje je LEZERNO.", naglasio je jos jednom on.
Cim smo dosli na destinaciju, htjela sam u zemlju propast.
Destinacijom su se gore dolje setale modne extravaganze, svi su bili potkovani visokim petama, a lica im je krasilo nesto sto se moze opisati samo kao profesionalna sminka.
Osjecala sam se ko Ugly Betty na catwalku, ko jado, ko ptico-odojce sto je ispalo iz gnijezda.
"OOOO, kako ces platit za ovo!!", zaprijetila sam se Brusu.
"Joj, sorry, nisam znao, bla bla truc truc. Os ic doma da se presvuces...bla bla truc truc..."
Nisam ga vise slusala jer mi se zacrvenilo pred ocima.
"NE! NECU IC DOMA DA SE PRESVUCEM! TRPIT CU SAD KO JOVANKA ORLEANKA, AL TI CES SVEJEDNO PLATIT ZA OVO!", zgromoglasila sam.
Potom sam se skupila u stolici ko mis, da me niko ne vidi i bivala sve manja, manja i manja dok nisam postala nevidljiva na tih par sati.
|
- 17:02 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
srijeda, 14.03.2007.
Brazil-Acucar!
Putujuci tropima, shvatila sam jednu stvar: tropski narod voli secer i secere SVE! Kad im ponestane materijala za secerit, pocnu secerit povrce. Tako u Tajlandu luduju za usecerenim graskom i slatkisima od istog, a u Brazilu, kako otkrih ovijeh dana, secere kuruzu.
Tako mozete kupit kolace od usecerene kuruze, kekse od kuruze, sladoled od kuruze, mousse od kuruze, bombone od kuruze, itd...
Osim kuruze, secere i krumpir.
"Os calabrcnut stogod slatko?", pitao me Brus nekidan.
"Daj sta das.", odgovorila sam.
Na stol je stavio komad neceg memljivog.
"Sta je OVO?", upitala sam sa strahom u ocima.
"Nesto nesto (ovaj dio nisam razumila) od USECERENOG KRUMPIRA. Da ti odrezem malo?"
"Nemoj. Prosla me volja za slatkim."
"Al fino je.", nije se dao on.
"Daj mi samo na vrh kasike da probam."
Ukus je bio nezaboravan. Nezaboravno odvratan i useceren, to jest.
"Fino, jelda? Os jos?", pitao je dalje Brus zajamljujuci kasikom jos malo smedje memljivosti.
"Necu, Iruda ti. Uzmem li jos jedan griz, dobit cu secernu bolest."
Brus se malo snuzdio, a onda obrstio cijelu ljepljivo-secernu ciglu sam.
I oblizao se.
|
- 23:14 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
Brazil-Govedina
Sjedili smo u restoranu i mjerkali jelovnike.
Uredjenje je bilo tropsko-shizofrenicno s maskama iz Afrike na jednom zidu, satovima iz Meksika na drugom i Balineskim skulpturama na trecem. 4. zid imao je umjetnicke uratke lokalnog slikara. Nisu mi se svidjeli.
Brus je, kao pravi coban iz Latinske Amerike, sjedio u bjeloj uskoj potkosulji i po zubima premjestao cackalicu. Cas u jedan, cas u drugi dio usta. Iako bi me zvakanje cackalice u restoranu u Londonu dovelo na rub zivaca, ovdje mi nije smetalo. Pomislila sam kako izgleda kao da je sad izisao iz americkog filma gdje glumi stereotipicnog Meksikanca koji stoji na prasnjavom kutu ulice, iz ruba ustiju mu viri zubotrebac, a on kroz zube mrsi "Manana, hombre, manana"...ili nesto tako.
Jelovnik je nudio cari govedine, ribe ili ciketine za jednu ili dvije osobe.
"Ocemol govedinu za dvi osobe?", pitao je konacno Brus.
"Moze", rekla sam ja i zatvorila jelovnik.
Nesto kasnije dosli su odresci. Pardon, dosla je planina odrezaka.
Bili su kao da su kravu sjekirom sjekli i onda pola krave namirili za dvi osobe za nasim stolom, a pola za dvi osobe za nekim drugim stolom.
"Brus, pa ovo je maltene cijela krava!!!", rekla sam alarmirano:"Pise za dvi osobe...a ovdi ima govedine za omanju svadbu."
Bacila sam oko na ostale musterije u restoranu. Svaki od njih gombao se sa planinom hrane.
Ubrzo mi je postalo jasno da Brazilci ne vjeruju u koncept nouvelle cuisine.
"Ovo mora da je losa govedina kad je daju u ovolikoj kolicini za sitne pare.", zakljucila sam ja i pripremila se za zilavi odrezak.
Prevarila sam se. Govedina je bila meka i slasna ko netom rodjeno tele, ko da su kravu svaki dan tajlandske i svedske maserke masirale etericnim uljima i ko da je jela najfiniju travu sto postoji na kugli zemaljskoj. Da, krava na mom tanjuru je zasigurno imala sretan zivot, zakljucila sam mudro.
"Kobe govedina je macji kasalj prema ovoj ovdje", mislila sam sa svakim ekstaticnim zalogajom i brstila dok nisam sve pobrstila.
P.S.
Posveceno kravi na mom tanjuru. RIP
|
- 14:34 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 12.03.2007.
Brazil-Maresias
Skrenuli smo s auto-puta i dalje nastavili prasnjavom cestom. Tu i tamo bi proso kakav bicikl i za sobom vijao prasinu.
Bili smo u Maresiasu, omanjem...erm...selu koje je u zadnjih par godina postalo mondeno okupljaliste raje iz Sao Paula koji jedva docekaju vikend da se maknu iz smogom ugusenog grada na more.
Maresias se sastojao od par prasnjavih i jedne asfaltirane ulice, parkilometarske plaze, par restorana, par ducana japanaka i bikinija i niceg drugog.
Ulicni znakovi bili su zakucani u trupla drveca, javna rasvjeta se sastojala od dvi lampe kakve sam zadnji put vidila u babinom selu u Hercegovini circa 1980, a glavno prijevozno sredstvo bio je bicikl.
Tropikalno-lezerni makeover imao je cak i reklamno-promidzbeni program koji se sastojao od prasnjavog covika na jos prasnjavijem biciklu na kojeg je bio privezan zvucnik iz kojeg su se prolamale najnovije ponude lokalnih biznis efendija.
Bio je to raj na zemlji.
"Jeli, jel rastu ovdi anakonde?", pitala sam Brusa.
"Ne rastu."
"A mini anakonde?", ne dah se ja i dalje ne vjerujuci da raj na zemlji nema bar jednu zmijurinu.
"NE!", rece Brus, sad odresitije.
"A zmije vulgaris?"
Ovaj put se Brus nije ni udostojio odgovorit, uputivsi mi samo pogled kojim je rekao sve.
Nisam mu vjerovala.
Znala sam da se u omanjem smrdljivom kanalu koji se isto potezao duzinom Maresiasa skrivaju svizci i anakonde i da samo vrebaju kad cu ja naic.
"Brus, zaboravila sam uzest maglite", rekla sam ja nesto kasnije.
"Sta ce ti to?"
"Da vidim ne nagazit na anakondu."
Brus je digo oci prema nebesima i sutio.
Da se oduzim, zabavljala sam ga pricama o Chairman Mao-u (Jestel znali da Mao Tse-Tung nije prao zube preferirajuci staru kinesku metodu ispiranja zubiju cajem i zvakanjem cajnog lisca te da kad je
njegov doktor konacno dobio uputu da mu pregleda zube kad je Mao vec bio stari jarac, doktor nasao krs i lom. Maovi zubi bili su prekriveni zelenkastim slojem, a zubno meso mu je na dodir ispustalo gnoj!), paradiranjem u mini bikinijima i davanjem reporta mojih biolosko-agrikulturnih eksperimenata nad lokalnim mravima (ostavila sam im svaki dan komadic hrane da vidim nakon koliko vremena ce komadic hrane bit raznesen od strane mrava. Najduze im treba da rasparce kikiriki. Cak dva dana. FACT!).
Anakondu jos uvijek cekam.
|
- 20:27 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 11.03.2007.
Brazil-A Mozda Su U Sumi
Vozeci se dalje prema obali (ako se pitate zasto opet o istoj voznji, jebiga...Brazil je velik i voznje dugo traju)...primjetila sam sume, pa jos suma, pa ponekog mungosa kako lijeno pedalira na biciklu napravljenom circa 1956. pa opet malo sume, pa suma, pa jos malo.
Nije to bila obicna suma, to je bila gusta, neprobojna suma puna egzoticnog i nepoznatog drveca iz kojih se dizala para i oblaci. Da sam kojim slucajem htjela izic iz auta te nastavit sumom, trebala bi mi sablja i Indiana Jones skills za rasciscavanje raslinja samo da zakoracim u nju.
I ne samo da je bila gusta i neprobojna nego i velika. Toliko velika da smo se kroz cijelu voznju vozili uz kraj sume i vidili samo sumu.
"Jel Brus, kakva je ovo suma?"
"To ti je Mata Atlantica, odnosno njeni ostaci.", rekao je Brus.
Potom sam se sjetila da u svim knjigama o Brazilu pise kako je Mata Atlantica prakticni nestala jer su je Brazilci raskrcili.
"Bog te mazo, pa kolka je bila kad je jos uvijek ovoliko ima a knjige pisu da je nema?"
"Velika." zakljucio je Brus mudro.
"I sad je.", reko ja ispod glasa te pomislih kako bi 4 Hrvatske mogli stavit u tu sumu i kako nam uzrecica "A mozda su u sumi..." i ne bi imala smisla jer bi svi mi tad bili u sumi.
Mali sumski narod Hrvata.
I tako, kad vam drugi put neko kaze kako Mata Atlantica ne postoji, zapamtite da je sve relativno.
|
- 23:21 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Brazil-Alkoholijada
Brazil je jedna napredna zemlja.
Oni vec dvaest godina imaju aute na alternativni pogon. Alkohol.
Tocnije, alkohol od secerne trstike. Neki bi rekli, cachaca. Neki bi rekli i, zali Boze cachace.
Ne znam kako, al ta cinjenica mi je zapala za oko tek sad, moj cetvrti put u Brazilu.
Dok smo se rondali auto-putom prema obali, te stali na gas stanici, a ja, kao i svaki put, otvorila prozor ne bi li udisala benzinske pare (koje su meni jedan od najljepsih mirisa na svijetu), za oko mi je zapela etiketa ALCOHOL na pumpi.
"Ej, Brus, sta ovdje osim benzina toce i alkohol?", upitah ja nevino.
"Hmpf.", potvrdio je on.
"M'da? A u sto ti ga utoce? Demizon?"
"Pa budalo, nije to za pit.", grohotom se nasmijao Brus.
"Que?!", zacudih se ja i uspravih se ko gromom pogodjena.
"To je za aute.", rece Brus i rasprede pricu.
Tako sam naucila da svi auti namjenjeni brazilskom trzistu, mogu ic na benzin i na alkohol. A ti biras koje ces, cas benzin, cas alkohol.
I tako 20 godina.
A onaj nesretni Dubya se tek sad, kad je Muslimanima prisjeo, dosjetio cudotvornog brazilskog izuma. Pa ih je posjetio nekidan. Brazilce, a ne Muslimane. Brazilci su mu odvratili neredima i protestima.
Neki su se cak i goli skinuli. Bilo je vruce, stas.
Od silnog uzbudjena alkoholiziranim vozilima, zaboravila sam Brsua upitat sta je utocio, benzin vulgaris ili alkohol.
|
- 00:13 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 08.03.2007.
Brazil-Jebenti Caipirinhu
Malo pomalo, doslo je i vrijeme da se izidje van. U cuveni Sao Paulo nocni zivot. Ja san odma znala da meni nece bit cuven jer nema do izlazaka u Londonu, al ajd, nisam imala srca to rec Brazilcima.
Prvo smo dosli u neki klub di su pustali hip-hop. DJ je bio ili na tezim drogama ili nije imao pojma jer mu je miksanje bilo ko Grand National (Grand National su konjske utrke...di svaki konj svojim ritmom galopira...ka i ploce tog DJa...ili cedejevi...ili sta je vec miksao).
Pomislila sam kako su i mene tako mogli posjest za DJ pult i pustit da kenjkam.
U pola hip-hop seta se na stageu pojavio neki dozlaboga los rock band. Mislila sam da sanjam.
A onda sam potegla jos jednu caipirinhu pa mi je postalo svejedno.
Osli smo i u Lov.E di je miksanje bilo dobro, muzika zesca (electro), a caipirinhe snaznije.
Ne znam dal mi je na celu pisalo da sam gringa jer su mi se svi obracali na engleskom. Zelim mislit kako je to bilo zbog toga jer sam za glavu visa od svih njih, a ne zato jer su ostali bili karamel i cokoladne boje, a ja bjelkasto izgorene (iako sam stavila faktor 30 i na suncu bila ravno 20 minuta).
Primjetila sam i to da Brazilske pice sto briju na elektro furaju neku svoju modu gdje su im sve suknje dopicnjace, svi topici do ispod sise, a sve cipele ravne platformaste bagandze.
Ja sam ko mali jado isfurala evropsku modu skinny traperica, dugackih majica i stiklastih cipela. Al posto nemam nogu za suknju dopicnjacu, nije mi zao.
Nakon jos pola caipirinhe bila sam spremna elegantno engleski pijano povratit, pa sam rekla Brusu da me vozi doma.
Dok me vozio kroz krs, lom i kaos grada ne stajuci na crvenom svjetlu semafora (da nas banditi ne zaskoce), a brazilske kurve se setale uz cestu razodjevene u tange i razdrljenih sisa, Brus mi je usput pokazivao mjesta gdje je bio opljackan at gunpoint, di su mu ukrali auto (isto at gunpoint), i slicne znamenitosti.
Kroz pijano ludilo sam se sjetila kako je sve to normalno i kako je svaki Brazilac bio opljackan bar jednom i kako vjerojatno svi oni zahvaljuju Bogu sto nisu zavrsili kao klinka od kojih 7, 8 godina koja se danas nasla na krivom mjestu pri uobicajenoj pljacki banke i ostala paralizirana, druga djevojcica koja je zavrsila u mrtvacnici sa 13 od "izgubljenog metka" u Rio de Janeiru ili pak decko od circa 6 koji je umro kad su mu mater i njega iz auta izbacili banditi koji su im tren prije ukrali auto.
Samo tri od mnostva tjednih dogadjaja iste naravi u Brazilu.
Dobrodosli u trope!
|
- 23:12 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
Brazil-Odbor Za Docek
Nakon izuzetno ucrvljavajuce i iscrpljujuce voznje avionom, koja se sastojala od dosadnih filmova, gnjezdenja na neudobnoj stolici ekonomske klase, par turbulencija, jednog turbulencijskog propadanja pri kojem je pola aviona vristalo te mog osluskivanja rada motora, dotakli smo brazilsko tlo.
Red za strance protezao se dokle doseze oko. Imigracija se sastojala od 2 (slovima: DVA) radnika koji su pasose pregledavali u tancine i bolila ih je ona stvar sto ste upravo proveli 15 sati u avionu zgrbljeni u stolici ekonomske klase i sto bi lijevo jaje/jajnik dali za vruci tus i topli krevet.
Poslije 40 minuta, dosao je red i na me.
"Hrvatska....hmmmfhh....tebi ono treba viza, a?", pitao je mungos na imigraciji.
"Jok, ba, ne treba.", reko ja.
"Kako ne? Idjen ja to provjerit."
"E moj mungose, to bi ti trebo znat, a ne ic provjeravat.", pomislila sam ja.
15 minuta docnije vratio se i zakljucio da mi ipak ne treba viza i da su ga zbunile prijasnje vize u mom pasosu.
Precizno mi je udario biljeg i pustio me u zemlju.
Kod Brusovih su nas docekali njegova mater, caca, brat, portir od zgrade, te jedno desetak susjeda.
"Nudje Brusa!!! Nudje!! Nudje Engleza! Nudje! Aiiii! Nu kako je bijel! Ma Englez i gotovo!"
Netom poslije iscudjavanja Brusu, slijedila su izcudjavanja meni:
"Nudje Brusove cure!! Aiii, prava je gringa! Nudje! Nudje kako govori portugalski! Aiiii! Nudje!"
Potom su nas izgrlili, pa i izljubili.
Muski susjedi su najvise grlili mene. Niz ledja im se cjedio znoj, a oni su me stiskali sapama i govorili:"Asti Gospe, nudera gringe!"
Bila je to scena ko kad kod nas dodje stric iz devetog kolina iz Amerike ili rodica na privremenom radu u Njemackoj dovede Karl-Hansa kuci pa se cijelo selo skupi i svi se iscudjavaju i nikako da odu iz kuce nego drze Markove konake do kasno u noc.
Sa zebom sam pomislila kako je ovo tek pocetak te jos moram srest rodbinu (iz svih kolina) te prijatelje.
Ipak, vani je sijalo sunce i ocekivale su me plaze. Odma mi je bilo lakse.
|
- 00:22 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
petak, 02.03.2007.
Kad London Ide Na Odmor
Mislim da vec i vrapci na grani znaju da je renta/mortgage u Londonu nesto najskuplje ikad. Al Londoncani su promocuran narod i nista ih ne more iznenadit.
Tako, kad London ide na odmor, makar i na samo tjedan dana, baci se oglas na The Gum Tree i iznajmi se brlog.
Nekom nepoznatom.
Pa nek oni placaju rentu/mortgage doik vi hopsate svijetom i slikavate znamenitosti i lokalni narod te pritom pomalo strepite da li vam je u brlogu sve na mjestu ili je taj nepoznati otperjao s vasim stvarima u nepoznatom smjeru.
Docim sam s idejom iznajmljivanja mog brloga izisla Klinji (novi cimer), on se uzjogunio. Mozda je mislio da ce sam ostat u ogromnom stanu te dovodit narod na dernek, al se prevario.
"Os mi neku zensku uzest bar?", pitao je on kad se pomirio s idejom vec zamisljajuci 19godisnju supermodel zenu iz Rusije koja ga mazi i pazi.
"Taman posla. Pa da mi otperja s dizajnerskom robom."
Na kraju sam mu uzela indijskog gejpedera iz kanade (nazovimo ga Pavijan).
Pavijan se pokazao kao znalac na podrucju mode te muzike. Pametnome dosta.
Nadam se da ce unatoc gejpederstvu moc odolit isprobavanju mojih cipela i garderobe dok mene nema.
|
- 17:04 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|