Sjedili smo u restoranu i mjerkali jelovnike.
Uredjenje je bilo tropsko-shizofrenicno s maskama iz Afrike na jednom zidu, satovima iz Meksika na drugom i Balineskim skulpturama na trecem. 4. zid imao je umjetnicke uratke lokalnog slikara. Nisu mi se svidjeli.
Brus je, kao pravi coban iz Latinske Amerike, sjedio u bjeloj uskoj potkosulji i po zubima premjestao cackalicu. Cas u jedan, cas u drugi dio usta. Iako bi me zvakanje cackalice u restoranu u Londonu dovelo na rub zivaca, ovdje mi nije smetalo. Pomislila sam kako izgleda kao da je sad izisao iz americkog filma gdje glumi stereotipicnog Meksikanca koji stoji na prasnjavom kutu ulice, iz ruba ustiju mu viri zubotrebac, a on kroz zube mrsi "Manana, hombre, manana"...ili nesto tako.
Jelovnik je nudio cari govedine, ribe ili ciketine za jednu ili dvije osobe.
"Ocemol govedinu za dvi osobe?", pitao je konacno Brus.
"Moze", rekla sam ja i zatvorila jelovnik.
Nesto kasnije dosli su odresci. Pardon, dosla je planina odrezaka.
Bili su kao da su kravu sjekirom sjekli i onda pola krave namirili za dvi osobe za nasim stolom, a pola za dvi osobe za nekim drugim stolom.
"Brus, pa ovo je maltene cijela krava!!!", rekla sam alarmirano:"Pise za dvi osobe...a ovdi ima govedine za omanju svadbu."
Bacila sam oko na ostale musterije u restoranu. Svaki od njih gombao se sa planinom hrane.
Ubrzo mi je postalo jasno da Brazilci ne vjeruju u koncept nouvelle cuisine.
"Ovo mora da je losa govedina kad je daju u ovolikoj kolicini za sitne pare.", zakljucila sam ja i pripremila se za zilavi odrezak.
Prevarila sam se. Govedina je bila meka i slasna ko netom rodjeno tele, ko da su kravu svaki dan tajlandske i svedske maserke masirale etericnim uljima i ko da je jela najfiniju travu sto postoji na kugli zemaljskoj. Da, krava na mom tanjuru je zasigurno imala sretan zivot, zakljucila sam mudro.
"Kobe govedina je macji kasalj prema ovoj ovdje", mislila sam sa svakim ekstaticnim zalogajom i brstila dok nisam sve pobrstila.
P.S.
Posveceno kravi na mom tanjuru. RIP