Peron je bio pun prasnjavih Gringosa i brazilskog naroda losije platezne moci.
Brazilci su isli u Argentinu busem jer nisu imali para za avion. Gringosi su isli jer su mislili da ce im busom guzica vidit avanture.
Rekla sam Brusu da ne triba sa mnom cekat bus sat vremena i nek idje ca. On se potom oprastao sto godina i premjestao s noge na nogu. U dzep mi je stavio vec pripremljenu ljubavnu cedulju.
Sjela sam kraj nekog para i zabuljila se u prazno kad odjednom:"Goobledeegook Buenos Aires?".
Zenski dio para me gledao ravno u oci i obracao mi se na spanjolskom.
"Tu gobledeegook tambien?"
"Isse, pa ja nju ne razumijem.", pomislila sam panicno.
Zena me i dalje gledala s ocekivanjem u ocima.
Na sebi je imala traperice optocene draguljima te nisko rezanu majicu, takodjer optocenu draguljima.
"Si!", rekla sam ja nagadjajuci da me pita idjen li i ja u Buenos Aires.
U to su na peron dolijale i dvi Brazilke. Bile su utegnute u uske traperice, na nogama su imale stikle, a u rukama su drzale svaka po jedan ogroman smedji svileni jastuk s extravagantnim volanima.
Pogledala sam u svoju trenirku i tenisice te pomislila kako ocito nisam prigodno obucena za voznju od 34 sata pored svih dragulja i stikala te svilenih jastuka mojih suputnika.
Imala sam vremena za ubit pa sam odlucila odsetat do saltera i pitat malog od karata kolko ce puta stat bus da se znam ravnat.
"Ovaj bus ne staje! INTERNACIONALNA veza.", vazno je naglasio svako slovo.
I onda jos jednom u slucaju da mi nije jasno:"Ide direkt."
I jos jednom:"Al stat cete na granici. I za pojist."
Zadnji odgovor me ozario pa sam se uputila nazad na peron gdje je vec cekao bus.
Autobus je bio vizija u plavom.
Bio je oslikan kesecim jaguarima, a sa strane je osim "Cruzero Del Norte-Rumbo A La Excelencia", pisalo jos i "ARGENTINA! PARAGUAY! BRASIL!".
Smjestila sam se u svoje solo sjedalo. Preko puta mene sjedila je zena u draguljima i njezin zilavi, tetovazama oslikani muskarac.
Vozac je krenuo naglo i bez ikakvih uvoda, a vani je pocela padat najveca kisa ikad.
"Nije ni cudo sto u tropima rastu svakakve zivotinjice i patuljci.", pomislila sam:"I ja bi rasla da stojim ispod kise."
Pustili su nam film, a kondukter me dosao obac. Imao je zutu uniformu sa smedjom kravatom.
"Jesil dobro?", pitao me na spanjolskom.
"Jesan.", rekla san ja na portugalskom usput se cudeci kako ipak mogu razumit stogod spanjolskog.
"Os da ti film pustim glasnije?", pitao je dalje on.
"Nemoj bona.", odgovorila sam.
Pitala sam se dal ce ic obac sve putnike da ih pita isto, ali ne; nakon sto je obasao mene, okrenuo se na peti i nestao iza dekice koja je razdvajala osoblje od putnika.
Pitala sam se dal sam ga sarmirala svojom trenirkom ili pak krmeljavim ocima kad se osjecao obaveznim da samo mene pita kako sam.
Potom sam utonula u san.
Ujutro su nas probudili filmom (opet) te doruckom.
Dorucak se sastojao od kave (usecerene) te dulce do leche pizdarija. Dulce do leche je argentinski narodni slatkis kojeg zderu u cijeloj latinskoj americi. Ako cemo pravo, to mu dodje ko usecereno, karamelizirano mlijeko. Pogledala sam svoju tacnu i izbrojala ravno 4 dulce do leche proizvoda.
"Zele me ubit secerom", pomislila sam, al ipak otvorila jedan prozivod i pojela ga. Popila sam i kavu.
Vani su prolazili seljaci, drvece i kuce. Neki su cak i mahali (seljaci, ne drvece i kuce).
U pucinu podne dosli smo na granicu. "Izdirite.", dreknija je vozac i otvorija vrata.
Brazilci su pecatili jednog po jednog pedantno i sporo.
Kad smo svi bili zapecaceni, vozac nas je ukrca u autobus i sta posred granice.
Bili smo NIGDJE. Na jednoj strani bila je Argentina, a na drugoj Brazil. Primjetila sam da su poneke kuce isto NIGDJE. Odnosno, da su jednim zidom u Brazilu, a drugim u Argentini.
Pitala sam se zasto stojimo tu gdje stojimo, kad se uz bus odjednom parkiralo par taxi automobila.
Neposredno potom u bus su unisli promocurni trgovci novcem (crno trziste) masuci ogromnim sveznjevima koje su majstrovito premetali izmedju prstiju i deruci se:"Cambio! CAMBIO!!! CAMBIO!!!", u slucaju da nekom nije jasno sto oni tu rade.
Ja san ko streber novac promijenila u Brazilu u oficijalnoj mjenjacnici.
"Jebateled, ovaj sigurno daje bolju ratu.", pomislila sam gorko gledajuci ostale putnike kako mesetare novcem.
Cim su svi prominili novac, bus je krenuo ka argentinskoj granici.
"Izdirite!", dreknija je opet vozac i otvorio vrata.
Argentinci su na vratima imali napisano: "Vrata drz' zatvorena!", a u zagradi ispod: "SURADJUJ!!"
"Iju! Ovi se ne sale.", pomislila sam i zatvorila vrata za sobom.
Primjetila sam i to da se argentinski sluzbenik nije cudom iscudjavao kad je vidio hrvatsku putovnicu nit da me ista pitao.
Odma sam znala da nam je hrvatska dijaspora sto je tamo dosla iza cetrdese´pete napravila reklamu.
Nakon putovnice, dosa je red i na prtljagu.
Ize mene su posolidzani stajali ostali putnici i cekali svoj red.
Mala od dragulja je iskoristila priliku stajanja u redu da me pita oklen sam te da meni kaze da je iz Kolumbije i onda jos naglasi kako su ona i Zilavi joj iz Medellina.
"Aha, sigurno imaju kokain. Oni su iz grada di na granama rastu mali paketici kokaina vec podijeljeni u grame i spremni za smrkanje.", mislila sam.
Ne znam dal mi je Mala od Dragulja citala misli al me momentalno pozvala da je dodjem posjetit.
"A jel? Jel opasno tamo?", pitala sam ja.
"Nije.", slagala je ona.
Jos mi je rekla da dobro pricam spanjolski.
"Isse, pa ja pricam onaj najgori od jezika, PORTUŃOL.", zabezeknula sam se u sebi.
Glasno sam rekla:"Spanjolski? Ja pricam portugalski."
Ona me ignorirala i jos jednom ponovila kako mi je odlican spanjolski.
"Jebate, ova je ludja od mene.", pomislila sam.
Idilu su nam prekinuli carinici.
"Cija je OVO torba?", pokazivali su oni na moju torbu.
"Erm...moja."
"Kakva je OVO ELEKTRONIKA unutra? OTVARAJ!", naredili su oni.
Sjetila sam se "Suradjuj!" natpisa na vratima i odlucila suradjivat.
Otvorila sam torbu.
Na vrhu su se vijorile gace i grudnjaci.
Ispod toga bila je zakopana foto-oprema.
"Jel OVO TVOJA TEHNIKA?", drekali su.
"Je."
"A OKLEN si ti, a?", drekali su oni dalje.
"Iz Hrvatske."
"Dobro onda. Zatvori. Mos ic."
I jopet sam zahvalila imigraciji cetrdese´pete na promidzbenom programu.
Odmakla sam svoju torbu i ispod oka gledala kako revnosni carinici premecu torbe kolumbijskog para iz Medellina.
Pitala sam se imaju li sa sobom kakvih "domacih" proizvoda.
nastavlja se...